srijeda, 30. prosinca 2015.

Jesam li to ja ili mi se samo čini!

  Opet malo listam i prebirem stare logove treninga pa ne mogu doći sebi od užasa. Ono što su neki tvrdili da sam previše trčao ispostavilo se da je totalna mizerija. 
Do jedan doktor koje sam zadnjih pola godine posjetio, a bilo ih je dosta, je tvrdio: "40 km na tjedan je previše za tvoje godine". 
Čitao sam zadnji post od Saše i zapravo već dugo dugo želim da pitam njega još neke ljude(i Bepa koji ima 83): ljudi, kako Vam to uspijeva?
Trče toliko da mi se zavrti od cifri, a moja "ALU"(Aritmetic and Logic Unit) jedinica ide u "overflow" ako me razumijete. Ne znam tolike brojke niti da napišem. Saša kaže u svom blogu: "...na koncu krajeva, 611 km u decembru nikako nije malo, a 4368 km u ovoj godini ... (mada sam relativno malo bio na bicikli, samo 6 hiljada km)" Saša, Saša jesi li malo "maka", šta ti je to u 6000 malo, a to je ono "pride". Kao kad moji banaćani nakon obilnog ručka još malo narežu švargle pride, da im ide uz pivo. Čak je i Bepo prašio preko 4000 km u mojim godinama. Ja sastavio jedva jednu godinu malo preko 2000 km i raspali se svi ležajevi i šušte ko na staroj kanti. A čuj ovo, doktori govore kako imam krasne i čvrste zglobove .. ma .. na onu stvar. Valjda su tako čvrsti da su blokirani. Sad pokušavam sa 5-6 km puževim korakom svaki drugi dan i ne ide nikako. Prvo ne mogu da se ugrijem, a niti da se oznojim ko čovjek. Našeg fra. Tomu bolje da ne spominjem jer iz njega curi ko da je Niagara čak i sad zimi. Baš mu zavidim. Ja nisam popio poštenu čašu vode od Plitvica. Ups, zaboravio sam tamo sam pio pivo, ali svejedno ništa ne mijenja, jednostavno nisam žedan. Što sad, da čekam ljeto pa da počnem trčati ili da si kupim električne gaće sa grijanjem na baterije. Ionako nosim bokserice, biciklističke kratke i još duge "gege" plus trenerka široka ko slavonske gaće ili moje banatske čakšire. Gore da ne pričam, bez tri maje i trenerke ne izlazim, a vani plus 10! Moj zet škot bi me se odrekao da zna. Ne bi me spasilo niti da ga pobijedim u golfu, "curling-u" i ispijanju piva i žestica ... bljak!
Neki me zaj.. da sam previše naganjao mlade po utrkama. Naravno ne cure, mada je bilo i cura kojima sam gledao pozadinu i ... pa pogled nije bio loš ali svejedno. Nema valjda nijednog trkača na ovom svijetu koji dođe na utrku, trči tako neko vrijeme i onda digne ručnu. E čekaj malo ovi ispred su sve mlađi, ma pusti njih, nije tebi tu mjesto. Ej ... gospodine molim osobnu da znam dali da Vas obrnem ... Trčao sam koliko sam mogao bez "fige" u džepu, nije to valjda zabranjeno. 
Previše utrka? Dajte molim Vas, jedan maraton i dva polu maratona, te onih kratkih niti za spomenuti. To nikako ne spada u neka postignuća godine.
Jednostavno po definiciji ja sam kilav. Imam malo kila i nemam kilu ali sam najblaže rečeno kilav. Ili se nešto strašno u meni dešava ali to još nitko ne vidi(osim babe Vande ... pričati ću vam jednom o njoj) jer od lanjskih laganih dužina preko 30 km sa 5:10 ili 4:50 u progresivnoj(dužina sa progresivnim ubrzavanjem prema kraju) sada trčim 5 puta kraće i za minutu sporije pa je opet ujutro sve blokirano, a niti WD ništa ne pomaže. Za utjehu ovaj mjesec sam bar uspio skupiti junačkih 80,66 km. Tako kaže Garmin ali tu je i nekih 15 kilometara hodanja od onih "hodaj-trči" treninga na početku! Sve je valjda bolje od nule ili se i to računa: "nula bodova". Kad je već ova godina bila(meni) tako usrana, Sretna Vam(i meni) Nova Godina.

petak, 25. prosinca 2015.

Božićna (s)trka

  Još od Rovinja zapravo od ponedjeljka depra me drži čvrsto u svom zagrljaju kao kakva nezasitna ljubavnica, samo što me ova guši i pritiska ali nema onog konačnog zadovoljstva zbog kojeg to inače trpimo.
Svako jutro sam ionako krut i tvrd kao ona stvar i to nije novost. Malo wd-a i ponovo se kotrljaš kroz život, znači to sigurno nije razlog
U ponedjeljak sam ušao u drugi tjedan trčanja i valjda naivan kakav jesam pomislio, ok sad bi trebalo biti lakše nego prošli tjedan. Prepone nisam očekivao da će proći, išijas ili što god je to što me kljuca u dupe dok trčim takođe ali da me sad opet jebe skočni zglob koji se bio potpuno smirio! To je valjda bilo dovoljno da mi digne puls i ubije svaki užitak trčanja.
Zbog njega sam onaj prvi dio kroz šumicu bauljao ko kakav nekoordinirani klaun kad pokušava nasmijati publiku, a ona umire od dosade. Čim sam sišao na asfalt jer se smračilo bol nestade. Cirkuska posla, prije klaun sad mađioničar. Samo fali gutanje vatre ili da izvedem nešto na trampolinu? Možda na onim prečkama gdje nabildani mladići uz mjuzu rade ono što rade, a ja  nebi mogao podići ni ovo malo kila recimo dva put. Da ne pretjeram, ajde jednom.
Nisam uopće gledao na sat, čuo sam ga kako svako toliko bipa i bilo bi bolje da ga uopće nisam gledao niti kad sam došao doma. Opralo me ko kad fulaš jackpot za jednu brojku, a nekim čudom dobitak za skoro pogođenu kombinaciju je jedna kuna ... Ima li uopće mjera kojom se mjeri depra. Instinkt mi govori da mora imati neke veze sa težinom. Recimo bruto registarska tona po kvadratnom milimetru drugog korjena tjelesne težine. Moram to patentirati ili posvetiti neki budući život otkrivajući teoretske dokaze. Čak sam prestao piti pivo cijeli tjedan i natapao se zelenim čajem ali ništa nije moglo otjerati razočaranje. U srijedu je bilo malo bolje jer me bar taj zglob nije pilao, a ostalo je sve tu i morati ću se pomiriti sa time. Pokušavao sam trčati i uživati u pogledu na još malo osvjetljeni morski obzor i obrise kampa Stoje u daljini ali nešto je falilo ili je nešto bilo višak, j..ga ko bi ga znao. Kad sam ovakav mrgud izbjegavam ekipu i alkohol, a to je baš bilo na meniju u srijedu naveče. Tako sam izbjegao šator i pivski trening sa ekipom maratonaca. Valjda mi neće zamjeriti? Četvrtak sam naravno pauzirao jer sam još uvijek na par-nepar trčanju kako nebi pretjerao odmah na početku. Znači trčanje u Božićno jutro. Četvrtak popodne sam proveo u fanatičnom vježbanju i istezanju u nadi da će sva ta ukočenost nekako otići, a na kraju mi je sve bilo još malo gore. Natopljen zelenim čajem i pun ko šipak kolača koje u normalnim okolnostima nebi ... ni pod razno, legoh kasno bez mnogo nade u neko lijepo buđenje. Ni spavanje nije nešto sa čime se mogu pohvaliti pa mi nije jasno kako sam mogao otrpjeti toliko i ustati se tek poslje 9.
Valjda je ležanje sa kušinom među nogama uz kljucanje išijasa ipak bolje od onog što se nudi van kreveta. Tmurno i slinavo jutro, kafa popijena u polusvjesnom stanju. Čak sam preskočio vježbe i čiju sa medom. Otvorim komp i pogledam poštu, ništa. Yogis Anonymous i MySciatiacaExercises nude siguran lijek protiv svih bolova... j...te kad vidim one komade savijene u perecu odmah me još više zabole leđa. Onda se sjetim da sam vidio mog omiljenog blogera na Zimskoj u Rovinju pa bacio pogled da vidim što je čovjek napisao. Eto, kakva Yoga odmah mi je uljepšao Božić, obuo sam patike i na Drenovicu. Krenuo ja polako da ne počne opet sa onim zglobom, malo hodam, malo poskakujem, malo potrčim, pa opet hodam i krenem ja je..ga krene i on. Pokušavam metodom, ma ko ga šiša ali ni on mene ne šiša ni pod razno i tako sa vjerovatno bolnom grimasom na licu naletim na kumovu kćerku, unuku i još nešto sitnih kučića. Jedan kudravi je njen, a za drugoga nisam siguran. Kako je narasla, ima ona šta nositi onako sitna, čini mi se da je
jučer kum javio da je postao djed. Kad mi se onako šeretski osmjehnula odmah sam malo omekšao, a možda je samo pomislila vidi stare budale on trči, a ja idem i sjedim u klokanici. Tako sam prekinuo ono prethodno mučenje na minuticu i počeo iz početka ali sam valjda zaboravio na zglob pa sam mimo odluke da ne idem uzbrdo opičio uzbrdicom prema klinici Peharec kao što to inače radim u malo žešćem tempu. Totalno sam se prepustio i odmah je u glavi kuhala neka egzotika kao da trčim neznam gdje. Možda Havaji, Machu Picchu bog te pita samo su mi još falile egzotične životinje. I naletio sam na jednog đukca sa vezanom crvenom maramom oko vrata koji je testirao svoju brzinu ali odustao nakon desetak metara kad je valjda skužio da se samnom nemože mjeriti na duge staze ... ha bar sam izdržljiviji od matorog đukca. Zavrnuo sam još jedan đir po premanturskom igralištu da produžim još malo trčanje ali da ne prekršim plan odnosno napravim samo jedan đir po Drenovici. Vidiš kako se nisam prije sjetio mogu raditi samo jedan đir po Drenovici i jedno deset po premanturskom i to se konta kao jedan, ludilo.
Uglavnom kad sam stigao doma skino sam sat i zafrljočio ga u ladicu kako nebi opet pukao zbog poraznih podataka. Nakon tuširanja bacio sam se na guljenje tone kumpira jer je to jedino što sam znao da napravim od svega što je moja žena radila za Božićni ručak. E da, znam i da otvorim vino i još kakvo. Crno, gusto, suho da ti jezik od njega ostane crn dva dana. Sad sam pun ko šipak, ne pitajte čega ali obzirom da od jutarnje kave nisam ništa jeo mogu i nastaviti da tamanim do ponoći sve ostatke od ručka uz još pokoje pivce za laku noć. J..eš zeleni čaj nisam više bolestan. Ipak nisam odolio pa sam pogledao Garmina. Tempo napokon ispod šest minuta u aerobnom režimu(puls ispod 140) i to 5:47(5:41 average moving pace) sa stajanjem za osmjeh kumove unuke. Pomalo pada, mislim na tempo. Doći će on ispod 5 ili ... možda neće. 

ponedjeljak, 21. prosinca 2015.

Rovinj, Pula i ja

 Još od kad sam prvi put vidio Rovinj stvorila se neka veza među nama. Skoro cijeli život sam “puležan” i zbog toga teško zamišljam život bilo gdje osim u Puli. Mora ima svukuda, većina planeta je pod vodama oceana i izgleda da bi je u budućnosti moglo biti još i više ali meni mora nikad dosta. A Rovinj ima more i to kakvo. Kreni samo od ACI Marine stazom Punta Corrente prema Balama. 
Pogled na Cveni otok sa Punte Corrente


Rovinj pred počinak

Toliko je vala i valica da moraš biti odlučan stati negdje jer ćeš finiti do Pule prije nego odabereš onu najljepšu. Moj favorit je svakako Val De Sorbo(Šorbo) jer tu sam ranih sedamdesetih uživao u mladenačkim ljubavima na uz vatru na plaži do koje si se morao probijati kroz žbunje i draču, a i sad se još povremeno nađemo tamo za rođendan mog prijatelja Dubravka i uz roštilj otvaramo sezonu kupanja oko prvog svibnja. Osim toga moji brojni prijatelji slikari i performeri su me uveli u svijet Grisije, a tu su i nezaboravne Rovinjske noći dok smo bili mladi i bolje podnosili gužve nego sad. Punti Corrente smo se često vraćali u zimskim dugim šetnjama i dok bura raznosi srebrni prah po pučini uživali u zubatom suncu zaštićeni starim pinima i strmim liticama uz obalu.
Zato sam i svoju prvu utrku(polumaraton) nakon 40 godina pauze istrčao na "Popolani" u Rovinju. I baš mi je medalju uručio moj imenjak sad mogu reći i prijatelj Ivan Stanić(Stane).
Stane, Alfio, Stefano i ja
Valjda je ta utrka zacrtala sve što se ove zadnje dvije godine desilo. Ali Zimska Liga nikako da me odvede u Rovinj da uz naše prijatelje: Mateisa, Javora i ostale vrijedne organizatore u Rovinju uživam u utrci po toj meni dobro poznatoj stazi. U utrci i druženju koje znam da bi bilo ... ma za pet. I bilo je za čistu desetku ali ostaje mali žal da nisam mogao ni ove godine trčati. Opet sam "fotkao" i izmjenjivao tužne priče o ozljedama sa jednim trkačem iz Pazina te neznankom koja je sjetno komentirala koliko joj trenutno nedostaje to trčanje na "zimskoj". Pokušao sam se oduprijeti lošem raspoloženju koje je na momente provirivalo nakon pozdravljanja sa nekim ljudima sa kojima sam lani ponekad ukrštavao tenisice u nadmetanju za svaku sekundu ili bod. Vidim da su skoro svi još tu, još su dobri, a neki su nakon prebrođenih problema i sve bolji. Stane se fenomenalno drži i uporno puše za vrat neminovnoj mladosti koja nadolazi svakim danom sve više i sve brže ... ili smo mi stari sve sporiji. U oku objektiva odjednom nakon poznatih lica ugledam meni jako poznat lik koji nekako ne pripada ovom krugu. Nemojte me pogrešno shvatiti on je trkač i to dobar trkač. Nije bez veze osvojio samo pola boda manje od Staneta i stigao malo iza njega ali nisam očekivao da on trči zimsku.
Meni je poznat jer sa velikim užitkom čitam njegove blogove i kratko vrijeme smo trčali skupa ove godine na  Plitvicama kad sam ja išao moj zadnji polumaraton ove godine, a on je trčao maraton. Od tada ja ne trčim zbog ozljede ali ne smatram da me je on "baksuzirao" jer sam već na početku utrke pa i na onima prije toga u Rovinju i Drenovici umirao od bolova ali ipak tjerao i "dotjerao cara do duvara". Možda sam ja njega tada "baksuzirao" jer mislim da nije završio utrku. Da sam kao ona baba Vanda(Maja kaže da jesam ali to je neka naša spika) ja bi reko da je to znak i da ću sada da se vratim trčanju. Vidiš kažem vam ja da ima nešto, eto prije par dana sam već počeo pomalo da testiram nožice i tetive. Sad ću sigurno da se vratim, hvala Saša.
Kad već trčanje nije bilo finale dana onda je to svakako zaslužilo ono poslije toga. Uz ćakule sa prijateljima i dobro crno vino, bakalar, pa poslije na pizzu, pa ćevapi ...  kako to da sam "fasovao" samo dvije kile u ovih šest mjeseci što ne trčim? Još sam na vrajžih 66, a doma me još čekala škrpina i šanpjer u rerni sa krumpirima. Kakva dobra nedjelja, danas obavezno rastrčavanje pet šest kilometara.

utorak, 15. prosinca 2015.

Depra za kraj godine

  Eto finija san i terapije bez nekog posebnog uspjeha ako se pod uspjehom ne podrazumijeva to što još uvijek hodam iako malo šepuckam. Znam da su se sestre na terapiji trudile ali i ovaj put se pokazala žalosna istina da većina naših liječnika iz tko zna kojih razloga rade po metodi probaj ovo pa ako ne ide probaj ono ako ne ide ... i na kraju zovi "Geronima"! Naslušao sam se onih: "što bi to moglo biti" bez da je itko posegnuo za nekim kvalitetnijim dijagnostičkim alatom. J...ga to košta. Pa i mene je koštalo ako do sada zbrojim preko tri "soma" kunelića!
Pokušaj da polako počnem trčati je neslavno propao u drugom tjednu nakon "vrtoglavih" 10 km ukupno, istrčanih u obliku puževih intervala od 6-7 minuta po kilometru i to ne dužih od jednog kilometra ...ma j...eš to!
Neko kaže previše si trčao! Molim...! Eto zahvaljujući tehnologiji imam registriranu 2014. godinu u kojoj sam ukupno pretrčao samo 30 km više od recimo našeg 82 godišnjeg Bepa. Baš sam mu neki dan stavljao u tabele podatke i rezultate od kad je počeo trčati(1985.) i najviše je pretrčao 1999.(sa 67 godina) i to 4.435 kilometara. Ja sam 2014. pretrčao samo pola od toga, 2.167 kilometara. Kako to onda može biti puno. Od 1997. do 2002. on je stalno trčao više od 4.000 km. I naravno tih je godina i imao najbolji rezultat. Godine 2000. na "Stareku" sa 67 godina polumaraton 1:33:02 i 2001 g. u Zagrebu maraton 3:32:39 sa 68 godina. Ne znam dali me pogled na te podatke frustrira više nego ovaj problem sa nemam pojma "nečim" ili činjenica da sam ja tek počeo trčati, a već ne ide dalje. Doduše utješno je da sam ja na početku bio puno brži od njega ali to se za par godina neće kontati. 

  Kad već ne trčim odlučih se za učenje i čitanje i kao što sam već spomenuo ulovio sam se knjige: Umjetnost usporavanja, Edward Yu(Knjižara Ljevak) i ... iznervirao sam se na pasija kola! Prijatelj koji mi je posudio knjigu me upozorio na loš prijevod ali plizzz.. to je nešto neopisivo. Ja sam svašta čitao, čak i Aristotelovu Metafiziku koja me iz...la ko nitko. No bio sam uporan jer sam valjda mislio da ću razumjeti "bitak" sa 18 godina. Ma kua moj možeš razumjeti dok ne kreneš od osnova. To je jednostavno, trebaš prvo naučiti pisati da bi nakon toga napisao roman, a još dobar to možda i neće ići. Nejasno mi je kako netko može prevoditi nešto što ili očigledno ne razumije ili još gore misli da razumije, a ustvari je na potpuno promašenom tragu. Eto sad polemiziram jer se nadam da ću izazvat neki komentar kao zadnji put kad sam spomenuo Tim Nokes-a! Cijela knjiga je puna podcrtanih pasusa ali nejasno mi je dali zbog toga što su tako značajni i dobri ili nejasni.
Zapravo da ne mislite kako smatram da je sve bez veze. Ne, ima zanimljivih pokušaja ilustriranja istočnjačkog promišljanja općenito. Za to će vam bolje poslužiti bilo koji kvalitetni prijevod istočne filozofije, a ima ih sijaset. Uzmite samo Čedomira Veljačića(Filozofija istočnih naroda dva toma) pa pročitajte. No iako ova knjiga ne iznosi meni ništa strano i nepoznato upravo me i to smeta. Zašto napisati knjigu koja je navodno namijenjena trkačima, a nema nikakav odmak od klasične prakse iako cijelo vrijeme tvrdi da je to upravo slučaj. Ja to baš ne vidim. Sve što ipak uspijevam razumjeti zbog prijevoda ... valjda, meni je potpuno suvislo, razumljivo ali opće poznato. Ne vidim što je to što bi trkaču trebalo promijeniti život. Godinama pratim polemike i zbivanja oko raznih pokreta u trčanju: "chi" trčanje, "bare foot" i ini sistemi tipa "usporite da bi trčali brže" i svi su u pravu osim što ponekad nisu. Znate li kad nisu u pravu. Pogađate, upravo kad ste vi u pitanju onda zakazuju sve te krasne teorije. Uostalom moja najčešća riječ na treningu kad savjetujem svoje prijatelje je "sporije"! Ne treba mi to nitko crtati.
Kad je u pitanju trčanje i dalje ću se držati dobrih savjeta jednog Jack Danielsa, Franka Horwila, Pfitzingera, Canove i drugih. Hoću li?

četvrtak, 10. prosinca 2015.

Slatka bol


 Kažu: kad te boli glava trebaš se opaliti po prstu i glavobolja čudom nestaje u trenu. Je da privremeno postaneš strastveni promatrač titrajućih nebeskih tijela čak i usred dana ali valjda se isplati. Samo treba paziti da to bude neki nevažan prst, a to ne bi trebalo biti teško kad ih imamo toliko. Trkačima ne preporučam ništa na nogama osim ako ne glume Bikilu i po zimi.
Kažiprst isto ne dolazi u obzir jer sa njim čačkate nos i onu drugu stvar ... nemojte da vam crtam koju. Zato mislim da je srednjak najbolji izbor. On ionako služi samo za pokazivanje ... srednjeg prsta naravno. Znači onako malo umotan biti će još vidljiviji i moći ćete ga pokazivati čak i kad nemate muda za to. Za bolove u tetivama ili ono što je mene mučilo zadnjih 6 mjeseci, a nije posljedica onoga što mladići rade često, a ja skoro svaki dan(skoro prije mjesec, i skoro prije tjedan dana ... pa skoro jučer) preporučujem "pliometriju". Koji "kua" je to pitate se. To je nešto što su izumili rusi sedamdesetih(osim muškobanjastih žena ali to je kažu izum istočnih nijemaca), a zapravo se svodi na razna skakanja i poskakivanje ... recimo.
U četvrtak sam sa nekolicinom mojih prijatelja napravio mali uvod u "pliometrijske" vježbe. Nevjerojatno je kako tih 15 minuta poskakivanja i uvrnutog ili čudnog trčanja(skip) zapale mišiće kao božićne lampice.
Još i dodatne intenzivne vježbe jačanja aduktora, zadnje lože, kvadricepsa i gluteusa koje ovaj tjedan radim na terapiji i doma i eto me jutros hodam ukočenih i razmaknutih nogu ko stari kauboj nakon sedmodnevnog jahanja. Stalno mi dolazi da se počeškam po guzici ali negdje daleko iza mene kao da je velika ko ona od ... kako se ono zove cura od "Ice-T"-a? Neda mi se “googlati” ... kokos ili nešto slično, ah taj nijemac! Jbg guzica zateže ali zato nema ništa od tetiva. Ni glasa ni znaka. Ipak za svaki slučaj jedan dan sam pauzirao, a danas idem po još. Ah kako je lijepo kad te noge bole, a znaš zašto!

nedjelja, 6. prosinca 2015.

Prvi tjedan

  Prvi tjedan treninga je iza mene i nisam baš uvjeren što bi trebao zaključiti iz svega. No tjedan dana je tako malo ali meni se zbog sve očitije nervoze čini predugo pogotovo što moram preskakati dosta dana bez trčanja. Uspio sam otići tri puta ako ne računam onaj užas od subote. 
To je bilo: u ponedeljak, zatim jedan malo duži trening u četrvrtak na stadionu i danas opet ponavljanje treninga od subote na Drenovici. Za razliku od subote danas sam zadnji kilometar pretvorio u dva jer sam uspio ipak trčati sa pulsom oko 135 pri tempu od 6:08 prvi kilometar, zatim drugi kilometar sa 136 pri 5:52 i zadnja dva kilometra sa 138 pri 5:56. Iz nekog nepoznatog razloga u četvrtak na stadionu mi je bilo dosta teško trčati i imao sam užasan osjećaj nelagode pri svakom koraku kao da me neko namlatio bezbol palicom po međunožju. Pritom sam još dosta ćakulao sa Slavenom i Ozrenom, pa iako nije tako izgledalo puls je ipak bio previsok za tako sporo vucaranje tabana po tartanu.  
Možda je to posljedica nekih vježbi koje sam taj dan radio na terapiji, a za koje mi je dr. Rosanda rekla da ih još ne radim ali sad me drugi fizijatar opet tjera da radim te vježbe. U svakom slučaju u petak sam se požalio drugoj fizijatrici i rekao kako neću raditi vježbe za jačanje aduktora dok mi se bol ne povuče. Koja je to zona sumraka na fizikalnoj. Svaki dan druga osoba kojoj moraš objašnjavati što treba raditi koju terapiju gdje kako i koje vježbe. J..te ona me pita koje ste vježbe radili, a ja sam u dva dana radio potpuno različite vježbe sa različitim terapeutom! Što da odgovorim? O gužvi da ne pričam, sve djeluje kao kolodvor u Karačiju samo što ljudi ne vise sa vagona već vire iz svake slobodne buže di se jedan pacijent može smjestiti. Jadne terapeutkinje stalno premještaju pacijente sa stolice na postelju ili obratno. Miksaju struju, magnete, ultrazvuk i vježbe kao kakav koktel u uzaludnom pokušaju da svi obave terapiju na vrijeme. Ja istovremeno radim tri vrste terapije, a pola vremena provedem premještajući se po odjelu
. Ipak su usprkos tome jako ljubazne i zaslužuju sigurno mnogo više nego što ih vjerovatno plaćaju. Zbog bolova nakon svega sam odmarao u petak i subotu. Danas sam trčao nešto laganijeg koraka nego svih ovih dana i gotovo da bi bio zadovoljan ali ipak još nije sve baš na mjestu i nemam blage veze kad će biti. Je ... uspio sam skupiti 12 km trčanja u jednom tjednu zaslužio sam jednu pivicu na kraju dana. "Oh what a ploncker" bi reka Del Boy.

petak, 4. prosinca 2015.

Instant trening

  Postoji li tako nešto, a da se ne svede na ono isto što bar meni znači "instant kava"! Znači nekakva vodica sa okusom sličnim kavi ali bez ostatka. Pod ostatak najviše mislim na cijeli onaj proces zbog kojeg ja pijem "kafu" i to traje bar četvrt sata. 
O nedostatku djelovanja na moju uspavanu pumpicu da i ne pričam.
Neki znanstvenici tvrde da je moguć, neki tvrde da je "BS"(bi rekli ameri) ili s..nje.
Pokušao sam više puta shvatiti dali i zašto stoji jedna ili druga tvrdnja. Zašto je uopće preporučuju pogotovo za pripremu maratona. Opravdanje bi bilo da je takav program proizašao iz znanstvenih studija koje je uglavnom proveo taj isti institut koji ih promovira: "FIRST" ili " The Furman Institute of Running and Scientific Training".
Njihov motiv je bio napraviti program za trening maratona i polumaratona ljudima koji nemaju vremena da treniraju više od tri puta tjedno! Ja bih rekao ako nemaju vremena, neka trče utrke sporije jer svatko iole fizički sposoban sa tri dana trčanja u tjednu može istrčati maraton. Za koliko? Pa nemam ja staklenu kuglu niti poznajem mogućnosti čak niti trkačke populacije u mojoj blizini.
Zato svaki trkač treba biti svjestan da u zavisnosti od svoje genetske predispozicije može ostvariti određeni rezultat koji je ograničen sa količinom treninga u smislu volumena(kilometraže) i intenziteta koje njegovo tijelo može podnijeti. 
Nekome sigurno nije problem da trčeći 30-40 km tjedno samo lagano otrči polumaraton za 1:30. Dali taj trkač prema tome može istrčati i maraton bez posebne pripreme? Sigurno da ali ne brže od 3:10, možda za 3:30 ili više, ne znam. Znam samo da bi osim umora sigurno bilo još nekih loših posljedica zbog toga što njegovo tijelo nije priviknuto na trčanje dulje od jednog sata. U polu maratonu ne bi bilo posljedica osim možda kakvog sitnog žulja. No nekome za takav rezultat treba trening intervala, tempa i dužine. To je tako, nema se tu ništa dodati ili oduzeti. Istina je da svatko može izgraditi svoje trkačko tijelo do neke mjere i od tromog pješaka koji nije mogao otrčati niti kilometar postati dobar trkač maratona. Za maraton je program ipak nužan u suprotnom većini se desi da jednostavno “izgore” prerano i oni zadnji kilometri se pretvore u svojevrsnu trkačku  “kalvariju”.
Ukratko “FIRST” program se bazira samo na takozvanim kvalitetnim treninzima i to tri različite vrste, a u ostale dane(dva do tri) ipak se preporučuje “cross trening” od 30-45 min. Znači ako nemate vremena trebali bi trčati samo tri kvalitetna treninga tjedno.
 
  Jedan dan se trči dužina i to je identično kao kod gotovo svih planova treninga. 
Mali problem je obično kod početnika podizanje kilometraže za dužinu te oni trebaju duži period od 16-18 tjedana koliko ciklusi priprema obično traju. Isti problem vide i zagovornici periodizacije je praktično nema bazičnog perioda pri kojem se samo podiže kilometraža, a izbjegava brzo trčanje osim pred kraj kad se počinje sa kratkim uzbrdicama. U principu ako bi u baznom periodu trebali trenirati samo dužinu, to bi značilo trenirati jednom tjedno!
 
  Drugi trening je trening tempo trčanje ili takozvani LT(Lactate threshold) tempo. I ovakav trening je sastavni dio većine kvalitetnih programa trenera kao Jack Daniels, Pfitzinger i gotovo svi. Čak i u ovom segmentu ti planovi imaju određeni problem prema jednom dijelu kritičara. Radi se o količini ili volumenu treninga provedenih u režimu LT tj. na njenoj granici. Takav trening ako traje dulje ipak izaziva značajnije povećanje razine laktata, a sa njima i iona vodika koji uzrokuju promjene ph faktora u mišićima i probleme povezane sa time. Ukupno vrijeme trčanja brzinom LT zavisi od ukupne kilometraže koja je relativno mala te je maksimum od 10-15% koliko se preporučuje vrlo mali. Stvar može popraviti dulji period laganog trčanja prije i kasnije kako bi se povećao ukupni volumen. Ali tada jedan trening postaje već pretežak(bodovanje intenziteta).
 
  Treći trening je trening Intervala i brzih ponavljanja u kojem je još više izražen manjak tjedne kilometraže za veći broj ili veću dužinu intervala. Pogotovo tu se ne može uvesti dulji period laganog trčanja prije i kasnije.
 
  Zanemarivanje dodatnih laganih i trčanja za oporavak u FIRST treningu u najboljem slučaju bi proglasio nužnim zlom. Takvi treninzi u trajanju od najmanje 35 min i pri vrlo niskom srčanom opterećenju od 60% maksimuma promoviraju u bolju prokrvljenost i oporavak mišića, a dodatno već imaju i određeni udio u aerobnoj metaboličkoj adaptaciji. Broj mitohondrija, "aerobnih" enzima i kapilarnost mišića se povećava.
Zato mi ostaje nejasno zašto uopće i cross trening jer sa njim to i nije instant trening.
 
  Cross trening neki koriste recimo za biciklu, samo je malo nejasno kako 30-45 minuta na bicikli može biti dovoljno ako se zna da za postizanje istog efekta adaptacije trebate više vremena nego pri trčanju. Isto je i još malo gore za plivanje. No recimo da to sve tako funkcionira. Dali je to optimalno?
Možda i jeste jer zapravo se ne razlikuje mnogo od svakog drugog modernog pristupa osim što se trči manje.
Zagovornici samo laganog trčanja i velikog volumena Jeff Galloway i Hal Higdon se uopće ne slažu sa ovakvim pristupom i smatraju ga sigurnim putem u ozljede ali siguran sam da postoje trkači čija konstitucija i tijelo mogu izvući više koristi iz ovakvog pristupa ako baš, baš nemaju vremena za više treninga.
Zapravo moj zaključak je da su u "Furmanovom" institutu izmisli toplu vodu jer svaki trkač zna da ako nema vremena za trening najmanje štete radi kad izbaci lagane treninge.
 
Upravo sam završio jedan takav "okljaštreni" plan za jednog mog prijatelja pa ćemo vidjeti kako će to izgledati. On zapravo i ne juri za nekim rezultatom već želi pratiti suprugu na njenom prvom maratonu, a ona je jako dobra pa će se ipak morati potruditi iako je on već sad ipak brži(od nje). Njegov volumen treninga nisam mogao nagurati preko 60 km u maksimumu, a recimo ja sam imao u svojim pripremama 90 km, no uz uz jako malo brzih trčanja(smo uzbrdice) i intervala(samo Yasso800 par puta). Nadam se da će on dobro podnijeti ovakav pristup.

utorak, 1. prosinca 2015.

Ponavljanje je majka mudrosti

  Nedjelja je bila u znaku očekivanja vijesti iz Crikvenice pa sam zaboravio na činjenicu da mi eksperiment od jučer nije baš najbolje uspio. Bar nije bila katastrofa ali jutarnji bolovi nisu nekom magijom nestali već je bilo otprilike kao i svaki drugi dan. Jedino je sunce lijepo grijalo tetive i zglobove dok sam na balkonu pio jutarnju kafu. Bio sam nekako nemiran, a ni čitanje knjige "Umjetnost Usporavanja" koju mi je posudio Danijel nije ugasila nemir koji me sve više obuzimao. Normalno bi u takvim okolnostima otišao na trčanje i ugasio svu nervozu ali znam da bi mi žurba ovaj put mogla doći glave (ili nogu) i moram se strpjeti do ponedjeljka. Ponedjeljak je pak dan koji najbrže dolazi ili su dani vikenda nešto kraći? Nikako da to dokučim.
Iako sad već svaki dan izlazim sa posla kad se hvata mrak, opet me je to nekako iznenadilo. Kako tako brzo? Još su samo crvenkaste ovčice iznad morskog obzora osvjetljavale nešto malo puteljka u šumici Lungomare kad sam opet naoružan trostrukim gaćama krenuo brzim hodom prema "Mornaru". Nigdje žive duše, tek pred kraj dvoje "gimnastičara" uz rep muziku “bildaju” svoje mišiće na prečki. Ipak okrenem nazad i prvi trkački dio krenem kroz šumu, pažljivo da opet ne iskrenem nogu. Koncentriran na to balansiranje između korijenja ne osjećam nikakvu težinu u koraku. Samo me povremeni kratki nalet bola podsjeti da ne smijem naglo mijenjati smjer.
Vratih se na cestu, a tamo je još uvijek živo. Ljudi, trkači, psi i automobili zuje ko noćni leptiri u slabašnom treptaju odsjaja oblaka i mora. Netko me pozdravlja ali ja sam zauzet skakanjem sa i na visoki trotoar bio više koncentriran na izbjegavanje bola od išijasa i aduktora tako da nisam stigao niti odvratiti pozdrav već onako u prolazu nešto doviknuo: "kako je" ... a bo, ne znam niti tko je bio.
Osjećao sam ipak pomak na bolje ali to je možda zbog ceste po kojoj je puno lakše trčati. Nisam baš presretan jer osjećam tu konstantnu tupu i podmuklu bol, a nikako da odvagnem jeli bolje nego prije i koliko?
Ipak za utjehu Garmin kaže da je bilo brže, puls je bio niži i na zadnjem kilometru ispod 140, trčao sam čak jedan kilometar ispod 6 minuta(5:52), a ostalo tako nekako oko 6. Koliko puta moram to ponoviti dok ne krenem dalje?
Nemam pojma ali sutra počinjem ponovo deset dnevnu terapiju. Možda toliko puta treba i ovo ponoviti. Pametni treneri kažu kako za svaku adaptaciju na promjenu intenziteta treninga treba 4 tjedna. Znači nakon “Silvestrova” mogu dalje. Hoću li bar dobiti pet iz zalaganja?

subota, 28. studenoga 2015.

Na početku ili na kraju?

Sinoć sam završio dan pomalo ohrabren nedostatkom zlokobnih znakova u preponama i uz iznenadno ugodno posljepodne provedeno u "P-u" sa Danijelom. Petkom sam obično potpuno razbijen i emotivno prazan zbog nagomilanog s..nja koje skupim tjekom tjedna. No to i poziv moje kćerke koja me uvjerila kako se ipak svaki dan čuje sa svojim bratom koji se smuca negdje po Dublin-u u potrazi za poslom umirili su moju nervozu, a psihički sam se i pripremio na sutrašnji prekid trkačkog posta. Jutro je došlo i bez budilice poput tata koji se nečujno provukao u moju sobu. Jednostavno sam otvorio oči bez bunila, bez zjevanja, istezanja. Potpuno budan kao da nisam niti spavao. I dan je zubatim suncem slavio moj povratak ali znam da je vani hladno pa sam na kraju ipak obukao bokserice, kratke gege i duge zimske ... j..te niti oni u sibiru se tako ne oblače. Gore nisam obukao ništa posebno, čak ni kapu nisam stavio i poslje mi je bilo malo žao. Umjesto doručka i kave odlučio sam 20 minuta vježbati da se zagrijem i nakon toga još sam dobro izmasirao tetive i krenuo. Plan je bio 3 km ali u intervalima po jedan kilometar i jedan hodanja između. Pa može li manje? Ne, tako nisam krenuo niti kad sam prvi put potrčao nakon 40 godina. Zapravo se ne sjećam, osim onog sretno-nesretnog početka u Frankfurtu kad sam skoro strgao Ahilovu.
Svu tu silnu muku nakon toga sam zaboravio i kao da sam uvijek mogao sa lakoćom trčati brže od 5 minuta po kilometru i laprdati sve u šesnajest i tako satima. Rekoh hajde smiri se duboko diši i hodaj dok "Garmin" ne zapišti prvi kilometar. Već sam prošao vrtove i bio nadomak Drenovice kad je zapištao sakriven ispod majice koju sam navukao na šake jer je jebeno zeblo za ruke. Trava sva bijela poput brade starog morskog vuka kroz koju se provlači dim iz njegove lule. Sunce je već počelo podizati sumaglicu ali pod nogama još škripi smrznuta crljenica. Prvi koraci, pravi brodolom i kako sam postavio Garmina samo da mi pokazuje puls ostao sam paf .... Koji kua odmah je skočio na 150! Valjda opet ne stoji dobro pa luduje. Pokušavam shvatiti dali trčim sporo ili brzo jer nikako da se zagrijem i disanje je ne 3:2 već jedno 8:4. Ništa ne ukazuje da treba zraka mogao bi slobodno zadržati dah tamo do kraja dionice ili bar na koju minutu. Ali puls luduje po svom. Na kraju ipak oko 145 ali prvi kilometar je stravično spor 6:40. Mrvicu veći puls sam prije imao pri trčanju maratonskog tempa 4:30-4:35 po kilometru. Zatim ponovo hodam malo brže i držim puls oko stotke pa opet još jedan kilometar. Razočaran sam jer me išijas i tetive stalno kljucaju, a ja nikako da se zagrijem. Ovaj put puls je mizerno pao za jedan ali sam bar otrčao kilometar mrvicu sporije od 6 minuta.
Plan je bio tri kilometra trčanja i toliko sam odlučio napraviti pa makar se nisam uopće
oznojio. Pokušavam zadnji kilometar usporiti da mi puls padne ispod 140 ali ništa ne pomaže. Jednostavno sporije trčati neznam i ne mogu, a on neće dolje i bog. Tako je i ostao, na 140 ali uz 6:27/km. Ko da nikad nisam u životu trčao, koja katastrofa. Valjda sutra neće biti još i veća.

utorak, 24. studenoga 2015.

Još samo malo

  Prazni su već dugo moji kalendari. Miruju tablice i dijagrami. Kutije sa tenisicama nema tko da izvlači iz plakara. Na ekranu se gomilaju papirići: datumi, sati, imena, doktori, terapije, kreme ... Pitam se, koliko je prošlo, koliko je bilo, kad ... sve u prošlim nekim vremenima.
Tješim se možda i nije mnogo, par listova kalendara ali zaborav me sustiže. Moje noge više ne žude za šumicom i cestom. Tijelo više nije nemirno ne mori me glad ni žeđa sve je obonacalo i stoji. San ne dolazi sa mislima na sutrašnju dužinu, sve to kao da nikada nije niti bilo.
Ipak odluka je već dugo tu i samo čeka da klizne sa navoza kao težak teretni brod, a jedino pitanje
je: hoće li ostati plutati ili ne? J...ga da sam bolji "tjelograditelj" možda bi i znao. Ovako nagađam i nadam se da ću i ja kao ćorava koka da ubodem poneko dobro zrno. I što je taj dan bliži to je nervoza veća. Nisam više siguran niti dali znam trčati. Koliko smijem, koliko želim? Još dvije terapije još pet dana i znati ću ... valjda.

ponedjeljak, 23. studenoga 2015.

Vaso i "samo ljubav"

Opet nas je razveselio, a nadam se da on sam nije bio previše tužan što ga taj maraton ispod tri i pol nikako neće. Morati ćemo poraditi skupa na tome inače njemu ne gine bankrot, a nama  još hektolitri piva i mesa za jedno cijelo pleme neumornih ratnika-trkača-plesača i pjevača.  Kamin je kurio toplinu snagom kakvog nuklearnog reaktora, a mi smo kuhali iznutra od pjesme, razgibani u ritmu Azre, Fokusa, Bijelog Dugmeta, Atomaca, Hladnog piva ... ma sve čista emocija koju su još više pojačavali raspjevani Jankovići. Tamo vani za roštiljem Crni ko planina zamahuje kotletima i Vaso umotan u kabanicu donosi slasne plodove na stol. Tamo vani piči bura, a unutra klizi pšenično i razno drugo pivo. Ja i Slaven prestali smo brojati nakon četvrte. Jedino mi je naš predsjednik izgledao malo povučen. Sjeo ispod slike predsjednika i kao on samo se smješka. Dali je stvarno odlučio da više ne bude predsjednik? Ja to ne mogu niti zamisliti jer nitko od nas niti izbliza nema takav kredit kao trkač i entuzijast. Zapravo kao ono što naš klub ustvari predstavlja:"klub trkača entuzijasta". 
Nemam ništa protiv takvih okupljanja i guštam u izboru muzike, hrani, piću, a naročito šarolikom društvu ali većina je morala sutradan trčati zimsku ligu zasigurno malo u "balunu". Njih mi je bilo malo žao.
Meni je to ionako bilo zagrijavanje za feštu sutra dan koja na kraju nije bila niti blizu intenziteta ove za zagrijavanje. Valjda sam i ja izgorio kao ponekad moji "đaci" koji krenu prebrzo. Možda sam malo prazan jer su me umorili ovi tjedni jurnjave kod raznih doktora i od terapije do terapije. Tu je i odlazak mojeg drugog tića iz gnjezda u bijeli svjet ali ja bi prije rekao malo sivkasti i ne baš tako siguran svijet. Zato kad Vaso rasturi maraton, a hoće, morati ćemo izmisliti neku drugu opkladu samo da se opet ovako okupimo.
 

ponedjeljak, 9. studenoga 2015.

Medulin


Jutros me zatekla jutarnja magla što je obavila cijeli Vidikovac u finu paučinu i samo se vrhovi nebodera oslikavaju na žutilu osvjetljenom jutarnjim slabašnim suncem. Hodam(na posao) i pišem(u glavi), ispred mene dva već poduzetna klinca raspravljaju kako zaraditi na pola kile pitam se čega jer načujem: .. pola ću dilati, a pola za sebe, pa od toga opet kupi, prodaj, drž, nedaj... iz ruksaka trešti "pedeset-centa" ili nešto takvo .. Trgnem se kao iz polu sna i kažem jeli mi se to učinilo i kako su tako drugačiji od onih klinaca jučer u Medulinu. Onih ozarenih, zajapurenih obraza na jutarnjem suncu što upinju iz petih žila da dosegnu zaštitnu sjenu žutog balona kao da ih tamo čeka svo blago ovog svijeta. Niti oni stariji pa ni jako stari mi se ne čine zabrinuti ili pritisnuti svakodnevnim brigama svi imaju istu misao doći do cilja. Znam da mnoge kao i mene uz put muče mnoge boljke: žuljevi, išijasi, koljena, virozice ... ali ništa na njihovim licima ne odaje da je tako. Kako to da su tako raspoloženi, a još i trče, znoje se savladavaju gravitaciju što neke pritišče čak i poprilično. Oni su trkači i ima ih svake godine sve više i više. Opet rekord preko četristo odraslih duša i na stotine djece.
Ja sam opet po tko zna koji put samo slikar i statist. Opet me fotograf "Lazo" pogledom ukorio: "šta je opet ne trčiš" i ponovo zeza: "uzimaš mi posao pa uzmi i plaću, itako nema šta da se uzme". No nakon ponovnog neuspješnog pokušaja da fotoaparatom uhvatim onu pravu bit trčanja došlo je druženje, klopa i piće, a tu se ipak puno bolje snalazim. Glupo je uopće pričati o rezultatima jer bilo je tu svega i svačega kao uvijek na zimskoj. Netko iskoči, netko kiksa netko se samo zeza. Neki Pazinjani su junački odradili dužinu od Vodnjana do Medulina pa ipak  trčali cijelu utrku. Bio je sa nama i neumorni Bepo i još dosta sijedih glava ali i sasvim golobradih. Rječana pun bus, Labinjani, Rovinježi, Vrsarani, pa čak i poneki furešta svega po malo. Najviše od svega druženja. Za mene prvo sa mojim RUNNING DIDA team-om. Poslje toga sa Ozijem, Irenom, Danijelom, Senkom, Mateisom i Vasom u Mižeriji sve dok sunce nije počelo, tonuti u žutu sumaglicu premanturskog poluotoka. Ali ni to nije bio kraj "Victory" je mene i Ozija odveo do Slavena na još jednu "Žuju" i zadnje sekunde utakmice Istra - Split. J...ga izgubili smo minimalno. U tri dana to je druga "dužina", a jutros gotovo ništa ne boli i osjećam se pomalo nestvarno kao ti neboderi u magli iz koje vire samo vrhovi i blješti poneki osvjetljeni prozor. Da sam bar slikar ovo bi bilo remek dijelo.
 

subota, 7. studenoga 2015.

Trenerov trening


Kad kažem da sam jučer imao trening nakon koliko ono mjeseci ... dođe mi da ni ja sebi ne vjerujem. Zapravo "trening" su mi organizirali moji prijatelji koje sam zadnjih 4-5 mjeseci usmjeravao i savjetovao u njihovoj potjeri za nama trkačima tako slatkim sekundama i minutama našeg osobnog postignuća. Tko ne voli kad mu prva brojka na polu maratonskoj utrci nije više omražena dvojka već lijepa jedinica i još k tome preskočiš i onih 5x pa je 1:4x, napokon nije više 1:4x nego 1:3x, nije 1:3x. nego 1:2x ili se na maratonu umjesto 3:40 sad brojke zaigrale pa okrenule mjesta i sad je lijepih 3:04. O slatka dvojka kako je sad blizu. Rekreativcima najviši orden i odškrinuta vrata elite. Sad kad sam tako daleko od toga da i sam uživam u tome, sad ih još više razumijem. Zato su se svojski potrudili da mi iskažu svoju zahvalnost i prijateljstvo iako ja mislim da je zasluga samo njihova ali prijateljstvo koje smo stekli i učvrstili meni je više koristilo u ovim za mene teškim vremenima nego što to uopće mogu opisati. Dakle rekli su mi: "mi smo danas treneri i ideš progresivnu dužinu". A ona je počela laganim ali vrlo emotivnim zagrijavanjem u piceriji Jupiter, a finale doživjela u Rok kafe-u uz neke žestoke mlade "bluzere" iz Labina i gomilu Rezane Žuje. No završni tempo koji su nametnuli Igor i Slaven sa žesticama na kraju nisam nikako mogao pratiti. Ta ipak sam ja ona kategorija +60, a oni desetljeća iza mene. Svejedno najveću nagradu ikad sam osvojio i prije nego što smo ukrstili čaše i krenuli na to putovanje.


                                     

Prva je noć iza mene koja je prošla bez buđenja zbog bolova u preponama i držanja kušina među nogama. Kao da je netko čarobnim štapićem poništio urok koji me muči ili je to samo alkohol? Sjećam se agonije bolova nakon operacije vena prije nešto godina. Trajala je sve do silvestrova na kojem sam se našiškao i uz "Hladno Pivo" i sa hladnim pivom plesao cijelu noć da bi prvi put nakon par mjeseci prespavao(dan) bez buđenja zbog oštećenih živaca i onda se tako jednostavno nastavilo, kad bi bar i sada. Neki malo iskusniji stari doktor mi je tada rekao: "to ti je zbog velike količine vitamina B kojeg si konzumirao sa pivom to je pravi lijek". Neznam baš ali tako je bilo.
Ne marim što mi je danas glava malo teška, išijas se malo i stidljivo povukao, a iako znam da upala još čuči u mojim "koskama" i tetivama, mislim da je već na izdisaju kao i ova godina te da će sljedeća biti u mom novom znaku opet. Sutra je novi dan, sutra počinje Istarska Zimska Liga bez mene ali sad ipak sa malo više vedrine čekam nova jutra.

utorak, 27. listopada 2015.

Ljubljana

 Nisam dugo ništa napisao jer sam bio jako zauzet sa svim i svačim. To mi je malo odvratilo pozornost sa mojih trkačkih problema iako je to vrlo teško kad se još uvijek ujutro budiš sa: "dobro jutro bolovi, pa kako ste danas g. Tetiva i ostale "koske" tamo dole"? Boli, boli ..nema da fali. Onda je tu došla Ljubljana za koju sam imao full zbrkane emocije i iako sam čvrsto odlučio da idem ipak se dvoumio i stalno mijenjao prijevoz i ideju kako otići. Možda u nadi da na kraju izvisim pa ostanem doma. Moja frendica je prvo išla u petak ali mi to kao nije odgovaralo pa sam se ulovio nekih drugih prijatelja u subotu valjda misleći da će oni odustati, a onda bi se morao dići u nedjelju rano pa busom. E to bi možda bio i prespavao.
No u subotu sam ipak otišao. Računam malo ću skoknuti do "Rastavišća" kupiti neku nepotrebnu pizdariju za trčanje ili možda još jedne tenisice kao da ih nemam dovoljno i trenutno i ne trčim, a i sa lovom sam baš ovaj mjesec nešto utanjio. Na kraju sam zbog ekipe završio tamo negdje uz Ljubljančicu uz previše raznih piva na prazan stomak. Ali sunce i uzavrela atmosfera grada koji kao da čeka nešto važno je djelovalo na sva moja čula. Nisam bio tup već jako razbuđen i upijao sve što se slijevalo do mojih čula. Niti obilna večera i previše “Caberneta” kojeg sam nalijevao u sebe nisu me uspavali. Ne vrtio sam se na madracu na napuhavanje cijelu noć. Ista soba u kojoj sam točno prije godinu dana spavao kao beba prije mog prvog maratona sad mi nije dala sna. Sa kauča je moj frend "pilao drva za zimu" a podamnom je gumirani dušek škripao na golom lakiranom parketu. J..ga ja se okrećem ko janje na ražnju jer me više boli kad ležim na boku, a ne mogu zaspati ako nisam na boku ... “kvaka 22”.
Stan je praktično prazan ali najviše mi nedostaju slike. Cijelu noć kontam i razmišljam kako će sutra trčati Dražen, Slaven, Dubravka i Maja, hoće li ostvariti ono po što su došli. Nadao sam se da neće biti razočarani i da im nisam možda ja postavio preveliki pritisak. Nije dosta što si ga i mi sami često namećemo još treba neki tamo ....
Ujutro sam izjurio samo sa na brzinu progutanom kafom jer računam jučer sam tankao kalorija što u alkoholu što u klopi goriva za dva maratona, ma ne treba mi ništa.
Stigao sam ekipu na putu prema startu i čim sam ih ugledao sva nervoza je prošla. 

To su moji ljudi, moje pleme samo ja danas nisam ratnik već "vrač"(i fotograf).
Čekao me je naporan dan i trčanje po zatvorenoj Ljubljani u pokušaju da uhvatim sve koje znam i vidim okom moga aparata, a to se pokazalo jako teško. Većinu sam ulovio na odvajanju za maraton nakon 20-og. Kako bi bar malo isplanirao koga da u onoj masi očekujem startao sam “Garmina” kad je krenula utrka ali nisam znao točno odakle su svi startali pa sam otprilike kalkulirao i sa Dijanom dogovarao koga treba prvog očekivati i kad. I prvi je naravno bio Ivan, a meni se činilo da je bio prebrz ali dobro je izgledao i odmah me ošinulo malo u grudima, koža se naježila i oko zasuzilo... kako bi rado sad gledao publiku sa one druge strane. No brzo je prošlo, počeli su nadirati trkači u grupama pa sam se koncentrirao u očekivanju ostalih polu maratonaca i Slavena. On me oduševio sa svojim širokim osmjehom i velikom lakoćom trčanja. Uspravan ko svijeća sa povezom oko glave koji ga čini još višim u jarko žutom dresu "VOLIM TRČANJE" i "RUNNING DIDA team" na leđima. Nažalost nismo primijetili malog Danijela koji je sa svojih tek šesnaest godina prošao i prije Ivana i u prvjencu istrčao 1:24:38! Zapravo nije uopće mali već prilično visok, a mogao bi biti i veliki trkač. Zabrinuo sam se jer nisam vidio Dražena i znao da nema šanse da njega ne prepoznam ali me kopkalo dali sam ga možda propustio dok sam kroz objektiv ciljao Slavena jer njih dvoje su trebali ići uglavnom skupa bar do 15-og. Kad je prošla "hitna" nisam niti slutio da je u njoj bio Dražen koji je na devetnaestom ostao
doslovno bez pogona. Jednostavno su mu se noge odrezale i nisu više slušale. Očigledno je početak išao mimo plana i to dosta brže, a poslije kad je pokušao malo usporiti već je bilo kasno. Nakon brzih Floričiča, Igora i Antonia bilo je malo vremena za jedan brioš koji mi je netko tutnuo u džep.
Dubravka je projurila malo zajapurena u licu i previše obučena u duge “gege” i duge rukave, a već je bilo sunčano i sad dosta toplo. Činilo mi se da se malo muči iako je vrijeme bilo dobro i bila je malo ispred Irene... još samo taj zadnji kilometar i nadam se da je ispod 1:40 i bila je. Maju sam jedva primijetio jer je sve više trkača koji idu oko 1:50 nadiralo iza zavoja ali i ona je na kraju uspjela ići brže od toga. Našu uvijek uočljivu Edu, treće plasiranu u kategoriji "H"(mojoj kategoriji) nažalost nisam uspio uočiti iako je to gotovo nemoguće ali se ipak desilo ... moram na popravni iz fotografske struke.




Mrtva trka do kraja Dubravka i Irena

U međuvremenu smo sa nestrpljenjem dočekali naše novopečene maratonke Brigitu i Patriciju koja je isijavala radošću trčanja i kao uvijek ostavila lijepu fotku kao za reklamu trčanja. Brigita je bila zauzeta gelom pa je tek kad je prolazila skužila kćerku i nas koji smo je bodrili. Zato je i osmjeh izostao ali izgledala je super. Prije njih su još prošli Nenad sa cool očalama i uvijek nasmijana Senka. Vaso je čak zastao, dao kratki intervju za ekipu i zaključio da ga bole noge i da je umoran te odlučio da skrati i ide samo polu maraton. Ma tko bi mu zamjerio nije to "Faros" ili neki drugi plivački maraton. Ne more on biti na nogama 4 sata. U vodi da ... e luda čovjeka ja bi umro da sam duže od jedan sat u vodi!
Kad je prošao i Muidža u uvijek uočljivom narančastom dresu morali smo već juriti na cilj da ne propustimo Ivana i Slavena tako da one baš spore nismo stigli dočekati, a čini mi se da nije ostao nitko osim junaka Bepa sa svojim vjernim pratiteljem Ozijem. 

No odluku sam morao donijeti brzo jer nisam htio propustiti na kraju Ivanovih 2:54:24 i Slavenov osobni 3:04:55, a skinuo ga je za oko 40 minuta ... vau! 



                                       Ivan i Slaven u cilju

I za grand finale kad sam morao nakratko otići po svoje stvari kod Uniona da ih stavim u bus, zove Ozren: "Bepo je na trideset osmom kilometru čekaj nas u cilju". Taman sam uzeo torbu i oprostio se sa svojim prijateljima, frknuo u prvu kantu polu pojedeni jedini sendvič tog dana i trk do busa i onda do starta da ne propustim Bepa. Od uzbuđenja nisam mogao kontati koliko mu treba za tih zadnjih četiri koji su kako on kaže bili: "Jako čupavi". Na kraju sam vjerojatno mogao u miru pojesti taj sendvič jer je meni trebalo i ovako kilavom niti deset minuta. Ali sigurno je sigurno, to ne bi propustio ni zašto na svijetu. Svi koji misle da je ništa trčati 5:01:13 neka probaju, a onda još neka zamisle sebe u njegovim godinama. Ja sam do sada sa šezdeset bio dosta brz ali opet kad si dodam više od dvadeset godina ne znam dali ću moći do zahoda sam. 
To je dar i talent, to je teški trkački rad koji sada prikazuje svoje pravo lice. 



Bepo nas je svih učinio malo poniznima ali i ponosnim što je sa nama, što je on naše "pleme".  
 

ponedjeljak, 19. listopada 2015.

Moj Uljanik

Odmah nakon odsluženja vojnog roka kad sam počeo tražiti prvi posao zamalo da nisam završio u Agrokoki, kako je tada rekao jedan moj frend: "stavljati koke u krevet i brojati jaja", ustvari raditi na održavanju. Srećom naletio je i posao u Uljaniku, pa još i u novom odjelu Brodske elektronike(TESU). Za mene nije bilo veće sreće nego raditi nešto što mi je već 10 godina bio hobi.
Iako je kad imaš malo više od 20 g. ujutro bilo teško izvući se iz toplog kreveta, a često i zagrljaja žene nije bilo dana kad nisam bio gotovo euforično veseo i zadovoljan što sam tamo. Okružen impozantnim divovima dizalica i brodskih motora skakao sam po strojarnici petljajućim po snopovima žica i raznim senzorima. Sav važan nosao osciloskop i brdo instrumenata okolo po brodu čak i kad sam napamet znao što ne štima, ipak nije na odmet daj da vidimo kako to izgleda.
Djeca su rasla, troškovi još i brže ja stario i onda se nakon 90-e sve počelo nekako raspadati. Odjednom su počeli nestajati svi moji prijatelji i kolege, svako se negdje snašao i krenuo za onim što prije nikad nismo smatrali važnim, za lovom. Tu sam uvijek bio zadnji ali ipak nakon mnogo neprospavanih noći te nakon što je i žena ostala bez posla otišao sam i ja. To je bio najružniji dan u mom životu i zadnjeg dana valjda da stvar bude nezaboravna tako sam se rasuo sa bicikle dok sam odlazio na otok po zadnji dokument o razduživanju. Upao mi je kotač u utor od tračnica i let preko volana je bio neizbježan. Jučer sam po drugi put i to u zadnje dvije godine opet bio unutra i opet iste emocije. Ista meta isto odstojanje. Zašto nisam završio svoj radni vijek koji se približava kraju ovdje gdje se jedino osjećam kod kuće. Nikad se više nakon odlaska iz Uljanika nisam radovao odlasku na posao. Od tada posao smatram nužnim zlom.
Ali razlog odlaska u Uljanik nije neko mazohističko izazivanje emotivnih ispada kao da ih u životu ionako nemamo ponekad previše. Razlog je Uljanikova utrka na kojoj za čudo nikada ali baš nikada nisam sudjelovao. Čak niti kad sam radio u Uljaniku! To je sljedeća stvar koju obećavam sebi čim me prođu ovi problemi. Sad nakon četiri mjeseca pauze već nisam više nervozan i ne osjećam uzbuđenje kad odlazim pogledati neku utrku jednostavno sam se pomirio sa tim stanjem i mogu uživati u društvu ali ipak me malo protrese kad čujem znak za start.
Lijepo je i ove godine krenulo veselo. Naprijed oni napaljeni i brzi, a onda ekipa zabave i rekreacije te neki koji su i po pet minuta zakasnili na start. Gledam Bepa kako petlja po satu iako su svi već davno krenuli ali on ne ide dok ne starta uru. J..ga mora znati kakav tempo da drži da ne pretjera. Ekipa koja ide za tjedan u Ljubljanu na maraton i polu maraton se drži malo rezervirano ali samo se na Slavenu vidi da se zajebava do daske. Svaki put kad prolazi pokazuje mi sat i viče: “3:55/km kako si mi rekao” . Njemu je u planu tempo trčanje i nema utrkivanja iako je pretekao mnoge sa tim tempom. Isto je i sa Dubravkom ali mi se čini da joj nije baš drago što pušta neke ispred sebe. No kako bilo, dogovor je bio idete kako želite ali moj savjet je bio ne do daske. Ivan je kao uvijek išao do daske i pobijedio jer on izgleda ne zna drugačije. To mu je treća utrka u tjedan dana ... nije baš dobar uvod u maraton za tjedan dana.  Igor je trčao strašno dobro kao i Dražen za kojeg nisam uopće iznenađen, Eda, Patricija, Ljubo, Bepo, moj kum Tomica ... ma svi Uljanikovci su ipak i sa rezervom ili problemima bili jako dobri i brojni na postolju tako da mogu biti zadovoljan. Ipak sam i ja Uljanikovac  

četvrtak, 15. listopada 2015.

Svašta po malo

Sav sam se upetljao u organizaciju izrade web-a za klub kao da mi o tome zavisi život. Možda je zbog toga da zaboravim na ove moje škripave kosti ali svaki dan me netko ili nešto podsjeti i malo štrecne. Nije da nisam navikao ustajati ukočen i drvenih nogu ko Pinokijo. Bilo je toga podosta i previše u zadnjih par godina, pa sam valjda i oguglao. Znao sam da će ukočenost proći tamo negdje oko podne i ništa me nije sekiralo.
Ponašao sam se isto kao neki arapi koje sam tamo osamdesete sretao na gradilištu u Iraku kad nismo do 10-11 mogli dobiti struju da radimo jer su govorili: "Polako, dati će alah ali ne prije 10-11"! Zašto pobogu? Ispalo je da na ruskom dizelašu koji je ganjao generator ne rade svjećice za pred grijavanje(jedna) pa neće upaliti dok ga sunce ne zaprži. J..ga oni mislili da u tome ima prste veliki prorok... Na kraju je komadić žice preko jednog grijača koji je od njih 6 bio u prekidu kresnuo agregat rano ujutro, a oni su pomislili za našeg električara da je i on neki veliki prorok!
Možda tako nešto i meni fali, neka žičica da me pokrene. Danas moj stari zaokružio devedeseti i osim malo problema sa zglobovima na prstima zbog čega valjda jedino više ne radi modele brodova ništa ga ne boli. J.. te što nisam to naslijedio od njega, a ne ja sam mamin sin, sjetite se pisao sam o tome. Možda sam zbog toga i bio onako brz ali moja mama je desetljeće mlađa od starog i ima iste tegobe kao ja. Ujutro treba podmazivanje da se pokrene, još ako je hladno ... brrr i ja mrzim hladno! Inače sam jutarnji tip ali zapravo ujutro mi radi bolje samo glava, a poslije podne tijelo. 

Super podjela obzirom da provedem jutro i dobar dio dana na guzici uz računalo.
Ne volim niti kišu, a ovih je dana ima ko u priči. Utješno sa kišom je samo to što mi se ionako ne bi dalo trčati čak i da mogu ... he he uvijek u svakom sranju ima neka dobra stvar. Kad je kijamet ništa ne volim, pa onda za ničim niti ne patim ... baš. I idem u Ljubljanu po posebnu dozu mazohističkog užitka ali to nije trčanje. Opet ću vjerojatno neuspješno pokušati napraviti neku jako posebnu i dobru fotku koja bi svijetu objasnila što je to u trčanju i posebno maratonu što nas tako fascinira. No ipak ću pokušati. Baš me zanima dali će mi se opet ježiti koža kad budu počeli odbrojavati za start. Znam da možda previše očekujem ali meni se to dešava i kad gledam utrke na "tevi".

ponedjeljak, 12. listopada 2015.

Biti ili ne biti, trčati ili hodati?

Čim sam počeo trčati bez obzira na ponekad potpunu odsutnost drugih trkača ili ljudi uopće nisam niti pomišljao da bi ponekad hodao kao dio treninga. Ne, smatrao sam to nije za trkače to je za tamo neke ... što ja znam, ma sramota. Sve samo ne hodaj. Kao da bi se svemir srušio i prestalo postojati sve što znam da je vrijedno. Sad kad nisam baš u stanju da trčim bez bolnih posljedica nekako mi se ta ideja hodanja zavukla pod kožu. Kažem sebi, pa i to je bolje nego ništa. Povijest maratona spominje način priprema koji je uglavnom bio baziran na velikoj kilometraži hodanja i nešto malo trčanja. No ta vremena su davno prošla ali zapravo ponovo se pokazuje ispravna misao da onaj koji ne pamti povijest uopće ne razumije sadašnjost i nema baš sjajnu budućnost.
Postoje međutim treneri(Jeff Galloway) koji bez obzira na podozrivost velike većine trkačke zajednice njeguju hodanje kao dio treninga i čak kao dio strategije za postizanje boljeg rezultata na maratonskim i pogotovo ultra-maratonskim trkama. Svakako je to dobar način i strategija za postepeno ulaženje u formu početnicima i povratnicima nakon dulje pauze recimo zbog ozljede. Zašto? Ja sam na primjer počeo trčati recimo jednu kraću dionicu i sa vremenom povećavao duljinu i najvjerojatnije brzinu trčanja onako koliko mi se činilo da mogu. U principu nitko tu ne vidi neki veliki problem, možda možemo govoriti o tome dali je povećanje bilo prenaglo ili ne ali to bi bilo nekako ispravno. Ali nije baš tako. Istraživanja su pokazala da se od 12 do 17 tjedana nakon početka ciklusa treninga javlja većina ozljeda trkača. To se odnosi i na one koji su već duže trenirali ali su počeli novi ciklus treninga sa znatnim povećanjem volumena i intenziteta.
Ja bi logički prvo zaključio da bi do ozljede trebalo doći ranije dok se još niste adaptirali ali ne to se ne dešava. Onda sam se sjetio mojih priprema za prvi maraton i dizanje kilometraže(o ostalom da ne govorim) sa 30 km na 80-90 km tjedno. Kad sam prebolio sve početne tegobe i osjećao se jako dobro 14 tjedana nakon početka i pri 82 km tjedno dobio sam upalu pokosnice.
To je česta ozljeda koja je posljedica nedovoljne adaptacije koštano-vezivnog sustava(mineralizacija). Naime dokazano je da se metabolička, a posebno neuro-muskulatorna adaptacija postižu relativno brzo.
Sjetite se što sam pisao o tome da se VO2max može u jednom ciklusu povećati efikasno kroz 6 tjedana, brzinu tj. neurološku aktivaciju postižemo i brže dok je metabolička nešto dulja. No adaptacija u kostima odnosno povećanje mineralizacije(čvrstoće) kostiju, za to treba i više godina. Zbog toga na početku njihova čvrstina nije adekvatna naporu kojem možemo izložiti našu muskulaturu. 

Novija istraživanja su dokazala da su početnici koji krenu sa dugačkim periodima hodanja i postepeno uvode trčanje mnogo manje podložni ozljedama u tom kritičnom početnom periodu.
Zaključak je bio da je hodanje manje stresno zbog toga što pri hodanju ne dolazi do ekscentričnog mišićnog naprezanja time i manjeg stresa na koštano vezivno tkivo ali se ipak postiže njihova adaptacija. Znači recimo da prihvatimo tu činjenicu koliko god nam se to ne čini “cool”. Hodanje je dobro za početnike ali iza nas je dosta godina trčanja, ko ga šiša mi smo sad trkači i nema hodanja. A što ako ste malo stariji, naravno nećete priznati, čak kad načujete kako mladi ponekad u razgovoru spominju .. leševe, gerijatriju  .. i ostale pridjeve starosti za ljude koji su čak i mlađi od vas. 

J.. ga i ja si ne priznajem valjda dok god nekog takvog mogu okrenuti na utrci. Ali nije baš tako, možda i dobiješ kakvog mulca koji neredovito trenira ili se u subotu prije trke "razbije" sa društvom. Samo što on poslije toga nema nikakvih posljedica(osim mamurluka), a ti se cijeli tjedan budiš bolnih i ukočenih nogu. Isti razlog zbog kojeg kod hodanja nema ekscentričnog naprezanja mišića pomaže da je ukočenost manja ako se kilometraža koju trčimo bilo na treningu bilo na utrci razbije sa hodanjem između.
Najozbiljnije mislim da bi oni trkači koji nisu baš najbolje spremni ili stagniraju već dulje vrijeme te ne mogu ostvariti poboljšanje rezultata na maratonu trebali razmisliti o strategiji trčanje-hodanje na sljedećem maratonu. Mnogi su na taj način bez promjene treninga popravili svoj osobni i za 10-ak minuta. Evo kao  naručeno kad sam počeo pisati ovaj post javlja mi se prijatelj nakon Zagrebačkog maratona i pita za komentar njegovog rezultata. Išao je prvu polovinu maratona za 1:41, a na kraju pukao i završio sa 3:54. Dvije stvari pouzdano znam. Prvo da nije dovoljno trenirao pogotovo dužine i drugo da je sposoban trčati polu maraton ispod 1:40, a to znači i maraton ispod 3:30. Lani je bio blizu ali ove godine je kiksao. Možda bi njemu u ovakvom slučaju pomogla strategija sa hodanjem. Ako nekoga
interesira malo detaljnije može me slobodno kontaktirati.           

petak, 9. listopada 2015.

Nervoza

Jeste li vi nervozni ... ja jesam. Bar sam bio u srijedu kad sa krenuo u Ankaran na pregled kod ortopeda. Nitko ne voli doktore čak ni one jako simpatične kao što je to bio ovaj kod kojeg sam bio. Još nervozniji sam bio zbog kišurine koja me pratila sve do slovenske granice usprkos prognozi da će kao biti ok. U sve se još uključio moj sin sa komentarima o mojoj vožnji kao ja vozim ovako, onako ... j..te oba auta koja sam ja vozio desetljećima on je umirovio u niti godinu dana zabijajući se u zgradu ili drvo. Moja žena još ne može prežaliti našu prvu "bubu" koja je uspjela poživjeti 30 godina dok je nije dohvatio nesuđeni vozač "rally-ja"! Za golfa sam već znao da nebu trajao dugo. Uglavnom kad sam ušao u kliniku primijetio sam da me ništa ne boli osim išijasa koji mi je cijelim putem kljucao guzicu. Ništa ... nula bodova i što da kažem dobrom doktoru?
Ispričao sam cijelu štoriju i donio sve nalaze od prvog snimka križa od prije 20 godina.
Nakon svog testiranja i pregleda slika kukova u svim mogućim osama koje je odmah napravio nije našao ništa osim osjenčenja na simfizi koja ukazuju na "ostiitis pubis" i koja je jedino boljela na pritisak. I on je ostao malo bez teksta jer kaže da nije nešto tako imao. Testirao je i iliopsoas i ništa ne ukazuje probleme koji bi izazvali takve bolove. Predložio je neku terapiju samo ne znam gdje ću to moći kod nas uopće obaviti, laser i UZV terapija. Pa na red kod fizijatra ću doći tek u januaru! Na kraju sam bio skoro zadovoljan jer "kukići" su super i kaže da ću sa njima proći još puno kilometara! Kontam sutra je praznik i mogu malo otići trčati pošto me skoro ništa ne boli.
 
 
Kua ujutro se zbudim sa bolovima ali "samo" u aduktoru i išijas i onaj j.. zglob što sam izvrnuo još u petak i subotu. Samo tri stvari me bole ma krasno ipak sam na kraju otišao na stadion i našao na zatvorena vrata. Praznik je ... ali me to nije spriječilo da uđem i otrčim sa Brunom malo laganini kilometara uz bol u zglobu čvrsto stegnutim elastičnim zavojem i bolove u lijevom kuku i aduktoru. Trebalo je 5 kilometara da bol napokon popusti ili da ja otupim, nisam više siguran. Možda je razgovor sa Brunom i fra Tomom koji se pridružio omeo percepciju bola. Svejedno jer sve je noćas opet navalilo kao da sam otrčao Plitvički, znači jovo nanovo, e jesam mona! Bar nisam nervozan već rezigniran za utjehu.      

nedjelja, 4. listopada 2015.

Zakoni 11-15

Neki bi rekli da je to kozmička karma ili nekakva božja kazna za valjda sve loše što sam u životu učinio ali sam gotovo siguran da bi u tom slučaju, mislim da tako nešto postoji bio okružen gomilom bogalja i hendikepiranih ljudi. Na kraju krajeva nekako mi se čini da su takvi(hendikepirani) zapravo mnogo bolji od ostatka ljudske vrste , zapravo siguran sam u to ... pa onda koji k..
Nije bilo dosta to jedno iskretanje noge jer se dobro sjećam da sam prije nekoliko godina uporno iskretao lijevu nogu na istom puteljku kroz šumicu na Lungomare i tako tri tjedna za redom dok treći put nije noga natekla kao buhtla. Po istom nacrtu sam u subotu ujutro izlazeći iz Zagrebačke banke po novo postavljenoj rampi za invalide opet iskrenuo istu nogu i od rovanja nosom po ulici se spasio egzibicijom zbog koje me tako ukočilo u križima da sam suznih očiju i iskrivljen kao trinaesti paragraf odšepao do kuće i tamo se nakljukao ibrufenom. Kakav išijas i tetive, to kao da više ne postoji.
Najgore je bilo noćas, a danas sam se htio nagraditi šetnjom Lungomare i popiti piće u "Šumi more" ali je završilo ponovnim klizanjem na strmim i mokrim stepenicama, ovaj put "samo" uz užasnu bol u križima koju niti Grička Vještica(pivo) nije mogla ublažiti. J..ga jedino sam izgleda siguran dok sjedim za kompićem i pišem. Pa evo ostatka zakona dok ne skinem uroke i prestanem padati! 

Treniraj sa trenerom
O ovom imam samo jednu rečenicu da kažem. Žao mi je što to nisam i sam probao jer je vrlo teško sebe sagledati objektivno čak i kad koristiš svu danas dostupnu tehnologiju i posjeduješ zavidno znanje. Iskusan i dobar trener bi mogao biti važan jezičak na vazi između prosječnih i izvanrednih rezultata ili zdravlja i ozljeda što je još važnije.


Treniraj svoj um
Ovo je vrlo kontraverzni zakon koji je dodao Tim Noakes pa ni objašnjenje ne daje nikakve jasne smjernice kako bi to trebalo vježbati um. Činjenica je da neki trkači mogu na utrkama natjerati sebe da idu preko granica i utrku završe potpuno potrošeni dok većini to ne uspijeva i nakon utrke imaju osjećaj da su mogli još.
Kako to funkcionira još je za istražiti ali trenirajte ustrajnost u izvršavanju zadanog bez obzira na uvjete ili subjektivni osjećaj da to ne možete. Zapamtite krenite od malih stvari ne nužno vezanih za samo trčanje i trud će se isplatiti. Čak i samo rekreativno trčanje zahtjeva određenu dozu samodiscipline i odricanja, a to je također trening uma. 

 
Odmori prije važne utrke
To uopće ne treba elaborirati samo što se odmor uzima uvijek potpuno subjektivno pa iz razgovora sa nekim trkačima ispada da je ok tri dana prije trke raditi intervale jer su dva dana dovoljna za odmor! J..te naravno da je dovoljno ali kako bi bilo kad bi napravio kvalitetan "taper" program od dva tjedna koliko bi tad trčao brže?
Studije su nedvojbeno pokazale da za duge trke, a pogotovo maraton period smanjenja volumena treba biti i tri tjedna, a u tim tjednima nema utrka. No meni jedan mladi trkač kaže:"Ja idem dva tjedna prije maratona(za koji se sprema da jako popravi osobni) na polu maraton u Zagreb". Zašto? Jer mu je tako rekao jedan malo stariji trkač: Kao on je uvijek bolje trčao maraton ako je trčao polu maraton prije toga(dali baš dva tjedna?)! Baš me zanima ...


Vodi detaljan dnevnik
Za one koji žele napredovati i izbjeći zamke ozljeda ili pretreniranosti vođenje što detaljnijeg dnevnika je vrlo bitno. Ako i ne uspijete uvijek ostati na pravom putu, pročitajte detaljno svoj dnevnik i uočiti će te gdje ste pogriješili. Nećete uvijek ponavljati iste greške i ozljeđivati se tako često. Vidjeti ćete kad napredujete ili kad ste napredovali, a kad je trening bio manje efikasan. Pamćenje, znam iz vlastitog iskustva nam je vrlo slabo i potpuno nekorisno u treningu. A podložno je i autosugestivnim paušalnim promjenama. Znate kad sam ono trenirao onako išao sam 5 hiljadarku 14:58, ustvari vjerojatno ste željeli ići toliko, a bilo je možda i 15:58 ili 15:08 ... ma znam da je bila osmica na kraju ..j..te ko da je to mala razlika. Ne sjećaš se niti koliko si išao na trkama prije nekoliko godina ako ne gledaš u papir, a kamoli koliko i kako si točno trenirao i to skoro svaki dan, ma tko bi to zapamtio. Evo što bi dnevnik trebao sadržavati:


- datum i vrijeme
- staza, duljina, vrijeme trčanja i puls
- detalji za sve dijelove treninga(intervali, pauze..)
- obuća
- vremenski uvjeti(temperatura, eventualno vlaga i vjetar)
- kako si osjećao trčanje: razina napora(Borg skala), užitak(ocjena od 1-5)
- opterećenje(umnožak brzine i duljine ili iz tabela)


Vrlo korisne su razne aplikacije vezane uz trkačke satove(Garmin, Polar ..) jer one mnoge od tih stvari automatski izračunavaju i spremaju te su dostupne kroz razne dijagrame i analize.

Shvati osnovne principe treninga
Ovo je malo slobodniji prijevod od "Understand the holism of training" jer pojam "holistic running" koji je 1964 prvi put upotrijebio Kenneth Doherty se odnosio na treniranje sa razumijevanjem i uvažavanjem svih procesa koji se dešavaju u našem tijelu prije i nakon treninga. Klasični treninzi su uvijek fokusirani samo na ono što se dešava u onih sat dva koliko trening traje.
Stres, radne obaveze i uvjeti, prehrana, spavanje i mnoge druge stvari, sve to utječe na našu sposobnost treniranja i trčanja. Kao što moramo razumjeti mehanizme adaptacije tijela za razne vrste treninga tako isto trebamo što bolje razumjeti i utjecaj svega ostaloga u našem životu na trčanje. Teško ali zato dovoljno dobar razlog da cijeli život učimo.


petak, 2. listopada 2015.

Zakoni 6-10

Jučer sam neoprezno zagazio po stepenicama dok sam gledao ne znam ni ja gdje i razgovarao sa susjedom. Zamalo sam aterirao na nos. Stao sam rubom pete na stepenicu, izvrnuo nogu i vidio svemir iz j... bolne perspektive. Samo mi je još to trebalo na moje ionako izmučene noge. No svaka k..čeva nevolja ima neku dobru stranu. Jučer popodne dok sam trčao nešto laganini kilometara sa Ozijem i Vasom nisam ni kužio dali me bole prepone jer sam skidao sve svece sa nebesa pri svakom koraku desnom nogom! Ipak jutros i tetive bole nešto više i upala je još tu, a desni zglob totalka, blokiran ko zaribana makina. Kad zbrojim i išijas koji me ne znam zašto šije ovih dana(biti će zbog bure ... izem ti buru) dr. Kovač u Ankaranu će imati puno posla, a ja veliki račun. Dok nisam potpuno prolupao bar da završim onaj post o zakonima, pa evo nastavka.

Pokušaj ostvariti što više sa što manje treninga
ovaj zakon svakako nije napisao Newton, zapravo je u suprotnostima sa stavom koji je on iznosi u prvom zakonu. Njega je napisao jedan Crnogorac ... možda Lala(ko ja ...) ... ma zajebavam se ali moram priznati da se ponekad i malo kosi sa onim uvriježenim mišljenjem koje mi dugoprugaši, maratonci i ultramaratonci(za ove ne znam jer nisam još taj) imamo o sebi, a često se izražava kroz krilaticu "no pain no gain"(bez muke nema uspjeha). Zapravo sebe često smatramo "nad-ljudima", ljudima sa "čeličnim mudima" i često treniramo ili se trkamo razbijeni i sj..ni do daske. Pa što hoćete da priznam da bi radije da me smatraju trkačem sa "Čeličnim mudima" nego da budem "Lala" što zapravo jesam ... ta man'te se ćorava posla.                                          


Ne utrkuj se na treningu
Zapravo ovaj zakon sam namjerno malo preinačio jer u originalu glasi:"Don't Race When in Training or Run at Race Pace for Distances Above 16 Kilometers". Uf ... dugačko. Zakon nije "zakon" ako ga ne možeš zapamtiti. Ovaj kaže kao: ne utrkuj se dok treniraš ili ne trči brzinom utrke dulje od 16 kilometara! Newton je bio veliki protivnik "trials-a" i smatrao ih je gubitkom vremena ali se to opažanje odnosilo na utrke maratona, a ne na probne utrke od 8-12 km koje su za maratonce vrlo korisne. Zapravo sve utrke dulje od polu maratona ostavljaju previše oštećenja mišićnih vlakana zbog kojih oporavak treba trajati duže pa to remeti svaki kvalitetan program treninga.
A zakon ne utrkuj se na treningu je za sve one jako nabrijane iako često nedovoljno spremne trkače koji uvijek moraju biti na čelu kolone pa na treningu umjesto zagrijavanja raspale tempo i umiru na finiširanju svakog intervala iako im je pumpica već davno u "overspeed-u". J..ga moraju biti prvi to je njihov zakon.

Specijaliziraj se
Današnji vrhunski rezultati ostavljaju jako malo prostora za one nevjerojatno talentirane koji bi uz malo treniranja ovoga ili onoga mogli biti vrhunski dobri u više različitih disciplina. Ta vremena su prošlost i osim u slučaju kategorije jako starih trkača preko 100 g. gdje jedan trkač ima rekorde u svim disciplinama nema više jako univerzalnih trkača. Za rekreativce to nije neki bitan zakon ali recimo može imati posljedica ako se ne uzme u obzir. Treniranje za 5 i 10 kilometara nije bitno različito. Za 10 ili polu maraton također. Čak i za maraton i polu maraton može proći, ali ako neko želi biti brz na 5 km treba trenirati što više tu disciplinu jer spremanje za ultra maratone od preko 100 km neće svakako pomoći. Isto važi za one koji se povremeno žele okušati u triatlonu i sličnim utrkama izdržljivosti, moraju biti svjesni posljedica. Neće popraviti svoje maratonsko vrijeme trenirajući vožnju biciklom ili plivanje iako je takav trening u pojedinim fazama priprema dobar kao takozvani "cross" trening u kojem zadržavate fizičku aktivnost ali odmarate važne mišiće i zglobove od trčanja.
 
Ukomponiraj bazni trening i vrhunac
Ovaj zakon govori da dobri rezultati dolaze samo ako je period visokog intenziteta i niskog volumena(kilometraže) slijedio nakon perioda niskog intenziteta i visokog volumena.Detalji elaboracije ovog zakona-principa su previše obimni pa ih ostavljam za neki posebni post.   

Nemoj se pretrenirati
Pretreniranost je čest uzrok zašto pojedinci ostvaruju slabije rezultate na utrkama, a treniraju intenzivno. Osim toga to je pouzdano najbolji put u smjeru ozljede.



Odoh sad lječiti noge samo neznam dali se ono stavlja hladan oblog ili se treba popiti hladno pivo, a topli oblog ... nema veze "po-googlati" ću nešto.

četvrtak, 1. listopada 2015.

Zakoni 1-5

I dalje dere bura, a moje koske i zglobovi jutros su još manje pokretni. Ma kakva vožnja biciklom(na posao) jučer sam gotovo stajao na mjestu dok sam pedalirao po ravnom u prenosu kojeg ne koristim niti na gadnim uzbrdicama. Još razmišljam dali da idem na stadion popodne ali imam neke dogovore i moram ali trčanje ... za sad evo završavam jedan dio opisa zakona od juče.   


Treniraj često, cijele godine
Danas i nije posebno značajno naglašavati potrebu da se trenira što češće iako i takav stav ima određene izuzetke i ograničenja. No tada je to bila revolucionarna ideja obzirom da većina tadašnjih elitnih trkača sa izuzetkom nekih(Clarence de Mar) nije trenirala cijele godine. Čak je i čuveni Pavao Nurmi trenirao samo 5 mjeseci u godini i do 1924-te godine ne više od 10 km na dan. Bez obzira na to ipak je potrebno barem u jednom periodu godine napraviti manji odmor i promjenu u odnosu na svakodnevne naporne treninge.

Počni postepeno i treniraj pažljivo(nježno)
U ljudskoj prirodi je da sebi postavlja ciljeve koji su ponekad (pre)visoki pa se zbog te udaljenosti često ne možemo snaći i naći pravi put do njih. Mnogo je anegdota ili raznih mudrosti prosuto kako bi se ukazalo na rješenje ali meni se dopada jedna iz knjige kineske mudrosti o zatvoreniku zatočenom u jednom visokom tornju. Kad mu je u posjet došla žena zamolio je da mu sljedeći put donese samo teglu meda i da će to biti njegov ključ za izlaz iz zatvora. Kad je dobio med instruirao je ženu da nabavi kukca(jelenak) na njega zaveže konac i pusti ga po tragu od meda kojeg je on prosuo kroz prozor. Na konac se nadovezao tanki konopac pa čvrsti konopac koji je našeg snalažljivca na kraju odveo do slobode.
Ukratko do cilja se ne dolazi na prečac već postepeno i pažljivo. Da bi ostvarili ono najbolje što možemo prvo moramo ostvariti ono prosječno, nema tu kvantnog skoka ili prolaza kroz svemirsku crvotočinu kako to zamišljaju ljubitelji "sci..fi".
Što se tiče pažljivog treniranja Newton je izražavao veliku zabrinutost za trening brzine i smatrao je da brzinu tj trčanje brzinom utrke ne treba trenirati često i treba je trenirati u malim količinama. No od tad se u trčanju štošta promjenilo ali njegov zakon i dalje važi.     

Treniraj prvo duljinu, a kasnije brzinu
Newton je tada vjerovao da se brzina trčanja može povećavati samo trčanjem dužine. Neki trkači(Shrubb, 1910) su tvrdili: "It is the distance and not the pace that is going to kill in the long-distance race"(dužina, a ne tempo će vas uništiti u dugoprugaškoj utrci). Čuveni Arthur Lydiard je za svoj plan koji je podrazumjevao 100 milja(160 km) tjedno tvrdio da ima osnovu jer ljudsko tijelo(mišići) ima dovoljno brzine ali mu nedostaje izdržljivosti. Taj osnovni princip je zapravo bio točan iako nije bio dobro objašnjen. Zapravo Newton-ov tvrdnja da ne treba nikad trenirati brzinu se savjetuje samo početnicima. Ipak veliki napredak rezultata u dugoprugaškim utrkama i maratonu je postignut tek nakon što su neki od trkača počeli trenirati i brzinu.
No trening brzine je pogotovo kod početnika rizičan i trebao bi se odvijati pod nadzorom iskusnih trenera.

Planovi ne smiju biti uklesani u kamen
Ovime je Newton ukazao na koncept treninga u kojem trebate slušati svoje tijelo.
Vremenski uvjeti, umor, manje ozljede i slično trebaju odlučivati o volumenu i intenzitetu te ponekad i vrsti treninga kojeg ćemo tog dana odraditi. Imao sam priliku osvjedočiti se kako na primjer kod žena menstrualni ciklus može devastirajuće djelovati pri intenzivnom treningu koji se jednostavno u tim okolnostima nije trebao odraditi već prebaciti za druge dane. Nama amaterima ovaj zakon apsolutno treba biti amen!

Izmjenjuj teške i lagane treninge
Ovaj zakon nije napisao Newton koji je suprotno tome trenirao jako monotono, istim intenzitetom iz dana u dan. Takav(monoton) način treniranja zapravo povećava rizik od ozljede. Tek su treneri Bill Bowermann i Bill Dellinger iz velike dinastije University of Oregon(at Eugene) trenera prvi počeli podučavati kako treninzi trebaju biti sa različitim intenzitetom i trajanjem. oni su primijetili da njihovi trkači više napreduju ako im se omogući povremeni period oporavka od 24 sata ili više između intenzivnih treninga.
Treniranje nije samo jednostavno gomilanje dužine i intenziteta vježbi. Objašnjenje ovakvog ponašanja našeg tijela je kompleksno i djelomično vezano za period oporavka pojedinih vrsta mišića koji se manje ili više intenzivno oštećuju u pojedinim vrstama treninga. Oporavak po nekim studijama zapravo traje i mnogo dulje od 24 ili 48 sati.


Nastavak sljedi ...

srijeda, 30. rujna 2015.

15 Trkačkih zakona(o treningu)

Još mnogo prije nego što sam počeo čitati knjigu Tim Noakes, "Lore of Running" naišao sam na jedan njegov članak u kojem govori o osnovnim principima treninga. Sad kad sa odmakom nakon toliko grešaka koje sam prema sebi i svom trčanju napravio gledam taj tekst mislim da bi ga svaki trener i trkač trebao nekako ispisati i ostaviti na vidljivo mjesto kao svakodnevni podsjetnik. On je u tom članku i u svojoj knjizi zapravo obnovio neke davno(1922-1935) napisane principe čiji je autor uglavnom bio Arthur Newton. Uz neke novo dodane ti principi ili zakoni bi bili sljedeći(podebljani su originalni Newton-ovi zakoni):

 1  Treniraj često, cijele godine
 2  Počni postepeno i treniraj pažljivo(nježno)
 3  Treniraj prvo duljinu, a kasnije brzinu
 4  Planovi ne smiju biti uklesani u kamen
 5  Izmjenjuj teške i lagane treninge
 6  Pokušaj ostvariti što više sa što manje treninga
 7  Ne utrkuj se na treningu
 8  Specijaliziraj se
 9  Ukomponiraj bazni trening i vrhunac
10 Nemoj se pretrenirati
11 Treniraj sa trenerom
12 Treniraj svoj um
13 Odmori prije važne utrke
14 Vodi detaljan dnevnik
15 Shvati osnovne principe treninga

Ja bi dodao ovome: "Nikad ne zaboravi sve gore navedeno"!
Od svih petnaest zakona, devet ih je napisao Newton koji je bio amater, a imajući u vidu način na koji su do tada elitni dugoprugaši i maratonci(Walter George, Alf Shrubb, Hannes Kolehmainen, Paavo Nurmi, Clarence de Mar i drugi) trenirali to su svakako bili revolucionarni zakoni i samo mogu zamisliti koja bi to zbrka bila da ih je tada stavio na Facebook ili neku drugu društvenu mrežu. Ma srušio bi se internet. Ovako, potrajalo je neko vrijeme dok nisu svi koji trebaju saznali. Kako svatko ne bi ove zakone interpretirao kao što je to uobičajena praksa kod nas ja ću pokušati malo pojasniti svaki od njih.

Htjeli ste sada, a ne ... imam posla, malo sam gladan, .... drugi put. 


utorak, 29. rujna 2015.

Ljubljana

Još tjedan dana pa bi bio na vrhuncu priprema za maraton u Ljubljani, a ja sam ovako na samom dnu i sreća da manje od 0 ne postoji. Pošto sam ja kao neki inženjer i čovjek od znanosti kako ću sad ako počnem ponovo trčati dizati kilometražu? Što god da otrčim prvi put j..te bit će beskonačno više nego to. Koliko je to u postotku? Čista zajebancija ... ne razmišljam uopće o tome imam ja plan. No zapravo jedino što cijelo vrijeme ne znam je kada. Nemam više jače upale simfize jer mogu raditi trbušnjake ali bol u unutrašnjoj strani prepone je još jaka noću, ujutro i dok se ne razgibam. Htio bi početi trčati od četvrtka sa entuzijastičnom ekipom koja radi posljednji jaki trening pred Ljubljanu. Naravno samo malo zagrijavanja i istrčavanja jer neki će raditi i "Fank's Killer Tempo" trening. Iako sam njega posebno pažljivo pripremao za sebe odlučio sam ga podijeliti sa mojim prijateljima iz kluba. Koliko se toga promijenilo od lani kad sam na stadionu bio gotovo uvijek sam ili su mi ponekad pravili društvo "Elitni Pulski Rekreativci". Tada sam radio samo "osamstotke" tj. "Yasso" trening, a sad cijelo ljeto praše intervale svih dužina i kombinacija: "piramida", ljestve, Cruise tempo, ovako, onako, svaki utorak i četvrtak drugačije. Uz onu grupicu što ja vodim dođe još pet šest naših Uljanikovaca pa gledaju što rade Maja, Dubravka, Dražen i Slaven i svi za njima. Nema veze što nekima to baš i nije pametno ali svi bi htjeli biti brzi i dobri, kako im to uzeti. Bilo je i malo žrtava kod nekih starijih ali to sam i očekivao jer je to i meni jako poznata stvar. Ne možemo mi pratiti ove mlađe, nabrijane, željne dokazivanja i sposobne da to ostvare. Onaj žar koji još tinja u nama ako ga neoprezno raspirimo zna često da nas opeče umjesto da nas ugrije. Pun stadion, gužva kao na korzu, trči se, znoji, dahće, priča i smije. Padne i pokoja pivica poslije treninga pa kako onda ne sudjelovati nema teorije. Biti će ih opet pun bus za Ljubljanu i čak 16 na maratonu. 
Želio bi otići i bodriti posebno cure i dečke koje sam savjetovao i trenirao ovih zadnjih tri četri mjeseca ali nemam hrabrosti da se odlučim. Odluku možda donese dr. Kovač kod kojeg idem u sljedeću srijedu.
Ako to ne bude kraj mogao bi otići po malo inspiracije i ohrabrenja ... ne, ne može biti kraj nema te druge varijante, nema teorije ... Ljubljana "I'll be back".

petak, 25. rujna 2015.

Moj željezni buraz

Prošla je IRONMAN-ija u Puli i strasti se pomalo stišavaju. I ovaj puta sam kao previše puta ove godine bio u publici samo kao pasivni promatrač. Nisam baš bio potpuno pasivan jer sam ponio fotoaparat i po tko zna koji put dokazao da nisam baš talentiran za fotografiranje. Uvijek neki kua zaboravim. Tako sam propustio uslikati mog buraza kad je napokon 25 minuta nakon starta prvih zaplivao. Neki lik se ko za ... u tom trenutku podigao i đabe sve to čekanje i namještanje zuma, ekspozicije ... uslikao ja nečija leđa i to van fokusa. Je..š njegovo "scusa ...". Što sam trebao, vikati preko cijele uvale buraz vraćaj se nazad da te uslikam.
Čekao sam ga na izlazu gdje sam se dokopao strateški odličnog mjesta i uslikavao tu i tamo ponekog plivača i cure iz prve pomoći koje su svakoga dočekale tapšanjem po leđima ili potezanjem patenta na odijelu. Naravno Vasu koji je izašao među prvima nisam niti skužio, a brata sam naravno opet promašio. Onda mi je kunjada javila da je izašao! Uspio sam ga uloviti u tranziciji kod bicikla i to je bilo recimo ok, pa sam izjurio iza rampe da ga slikam kad se penje na biciklu ali nisam promijenio ekspoziciju i onako ćorav nisam skužio da su sve tri fotke potpuno spržene jer je izašao na sunce ... sunce mu kalajisano. Ma ima da radi “fotoshop”. Posle toga sam po zadatku odšetao do punte gdje je bilo okretište za trčanje da kumu koji je volontirao odnesem pivo. Uz put sam htio fotkati malo bicikliste i trkače kojih je već dosta trčalo. Prvo gledam dali vidim kakvog poznatog biciklistu ali oni su onako pognuti sa kacigama i očalima svi isti. Iznenada se naglo pojavi "Ozi" na biciklu, a ja ko revolveraš opalim ali sa ostavljenim poklopcem na objektivu! Mrak fotka ... j..te koji sam ja baksuz tu ni fotošop ne pomaže. Za utjehu starom, mladog Rnjaka sam uslikao masu puta.
Tako sam đeđio na suncu preko puta željezničkog kolodvora i kontam Goran(moj buraz) je ušao kasno i mora kad tad da stigne i ja se ne mičem dok ga ne upucam. I jesam ali j... njegova brzina i moja anti brzina fokusiranja i malo ostade van fokusa ali one dvije u odlasku su kao za izložbu i uostalom vidi mu se broj 1552.
Nakon toga sam bio slobodan i rekao sebi sad pomalo, trči se tri kruga negdje ćeš nekog i uslikati. I jesam sve naše koji su trčali, žao mije samo što nisam  "Staneta"(Ivan Stanića) i još neke prijatelje, jednostavno nisam ih uspio potrefiti.
Možda bi i uslikao koju više da me svakih pet sekundi nije netko zivkao na mobitel: di si ... jeli Goran ... ma svaki put bi baš netko od poznatih prošao, a ja ćorak.
Napokon sam našao i kuma koji uopće nije bio tamo gdje je rekao da će biti pa sam se riješio bar jedne pive. Jednu sam mrknuo ja, a jednu sačuvao za brata. 
Kad je napokon doklatio sa ukočenim nogama do onih gladijatora i nagnuo se da obojici da "pet" učinilo mi se da je malo falilo da zaruje nosom po crvenom tepihu.
Poslije je rekao kako mu je problem bio podizati nogu preko ruba nogostupa jer su ga mučili grčevi u kvadricepsima. To ti je kako kaže moja baba: “nije krava naušna radit”. Tako i on nije baš spremao trčanje, a tu se na kraju mrtvi broje i ako si preživio plivanje i biciklu, a dobar si trkač onda ćeš nekako proći, inače patnja ti ne gine.
Uglavnom pošto je naša majka umirala od straha cijeli božji dan odmah sam je nazvao čim je prošao cilj ali mi se u grlu nešto stislo pa je neko vrijeme bilo halo... halo imali koga, uglavnom uspio sam nakon nekog vremena izvaliti: stigao je sve je super. J.. ga imala majka dva sina, i oba ludi ko struja.