Čim sam počeo trčati bez obzira na ponekad potpunu odsutnost drugih trkača ili ljudi uopće nisam niti pomišljao da bi ponekad hodao kao dio treninga. Ne, smatrao sam to nije za trkače to je za tamo neke ... što ja znam, ma sramota. Sve samo ne hodaj. Kao da bi se svemir srušio i prestalo postojati sve što znam da je vrijedno. Sad kad nisam baš u stanju da trčim bez bolnih posljedica nekako mi se ta ideja hodanja zavukla pod kožu. Kažem sebi, pa i to je bolje nego ništa. Povijest maratona spominje način priprema koji je uglavnom bio baziran na velikoj kilometraži hodanja i nešto malo trčanja. No ta vremena su davno prošla ali zapravo ponovo se pokazuje ispravna misao da onaj koji ne pamti povijest uopće ne razumije sadašnjost i nema baš sjajnu budućnost.
Postoje međutim treneri(Jeff Galloway) koji bez obzira na podozrivost velike većine trkačke zajednice njeguju hodanje kao dio treninga i čak kao dio strategije za postizanje boljeg rezultata na maratonskim i pogotovo ultra-maratonskim trkama. Svakako je to dobar način i strategija za postepeno ulaženje u formu početnicima i povratnicima nakon dulje pauze recimo zbog ozljede. Zašto? Ja sam na primjer počeo trčati recimo jednu kraću dionicu i sa vremenom povećavao duljinu i najvjerojatnije brzinu trčanja onako koliko mi se činilo da mogu. U principu nitko tu ne vidi neki veliki problem, možda možemo govoriti o tome dali je povećanje bilo prenaglo ili ne ali to bi bilo nekako ispravno. Ali nije baš tako. Istraživanja su pokazala da se od 12 do 17 tjedana nakon početka ciklusa treninga javlja većina ozljeda trkača. To se odnosi i na one koji su već duže trenirali ali su počeli novi ciklus treninga sa znatnim povećanjem volumena i intenziteta.
Ja bi logički prvo zaključio da bi do ozljede trebalo doći ranije dok se još niste adaptirali ali ne to se ne dešava. Onda sam se sjetio mojih priprema za prvi maraton i dizanje kilometraže(o ostalom da ne govorim) sa 30 km na 80-90 km tjedno. Kad sam prebolio sve početne tegobe i osjećao se jako dobro 14 tjedana nakon početka i pri 82 km tjedno dobio sam upalu pokosnice.
To je česta ozljeda koja je posljedica nedovoljne adaptacije koštano-vezivnog sustava(mineralizacija). Naime dokazano je da se metabolička, a posebno neuro-muskulatorna adaptacija postižu relativno brzo.
Sjetite se što sam pisao o tome da se VO2max može u jednom ciklusu povećati efikasno kroz 6 tjedana, brzinu tj. neurološku aktivaciju postižemo i brže dok je metabolička nešto dulja. No adaptacija u kostima odnosno povećanje mineralizacije(čvrstoće) kostiju, za to treba i više godina. Zbog toga na početku njihova čvrstina nije adekvatna naporu kojem možemo izložiti našu muskulaturu.
Novija istraživanja su dokazala da su početnici koji krenu sa dugačkim periodima hodanja i postepeno uvode trčanje mnogo manje podložni ozljedama u tom kritičnom početnom periodu.
Zaključak je bio da je hodanje manje stresno zbog toga što pri hodanju ne dolazi do ekscentričnog mišićnog naprezanja time i manjeg stresa na koštano vezivno tkivo ali se ipak postiže njihova adaptacija. Znači recimo da prihvatimo tu činjenicu koliko god nam se to ne čini “cool”. Hodanje je dobro za početnike ali iza nas je dosta godina trčanja, ko ga šiša mi smo sad trkači i nema hodanja. A što ako ste malo stariji, naravno nećete priznati, čak kad načujete kako mladi ponekad u razgovoru spominju .. leševe, gerijatriju .. i ostale pridjeve starosti za ljude koji su čak i mlađi od vas.
J.. ga i ja si ne priznajem valjda dok god nekog takvog mogu okrenuti na utrci. Ali nije baš tako, možda i dobiješ kakvog mulca koji neredovito trenira ili se u subotu prije trke "razbije" sa društvom. Samo što on poslije toga nema nikakvih posljedica(osim mamurluka), a ti se cijeli tjedan budiš bolnih i ukočenih nogu. Isti razlog zbog kojeg kod hodanja nema ekscentričnog naprezanja mišića pomaže da je ukočenost manja ako se kilometraža koju trčimo bilo na treningu bilo na utrci razbije sa hodanjem između.
Najozbiljnije mislim da bi oni trkači koji nisu baš najbolje spremni ili stagniraju već dulje vrijeme te ne mogu ostvariti poboljšanje rezultata na maratonu trebali razmisliti o strategiji trčanje-hodanje na sljedećem maratonu. Mnogi su na taj način bez promjene treninga popravili svoj osobni i za 10-ak minuta. Evo kao naručeno kad sam počeo pisati ovaj post javlja mi se prijatelj nakon Zagrebačkog maratona i pita za komentar njegovog rezultata. Išao je prvu polovinu maratona za 1:41, a na kraju pukao i završio sa 3:54. Dvije stvari pouzdano znam. Prvo da nije dovoljno trenirao pogotovo dužine i drugo da je sposoban trčati polu maraton ispod 1:40, a to znači i maraton ispod 3:30. Lani je bio blizu ali ove godine je kiksao. Možda bi njemu u ovakvom slučaju pomogla strategija sa hodanjem. Ako nekoga interesira malo detaljnije može me slobodno kontaktirati.
Nema komentara:
Objavi komentar