petak, 27. prosinca 2019.

Zlatna sredina

 Taj izraz često koristimo da naglasimo kako je obično najbolje ono što nije pretjerano. Na neki način sam već ukazao na to kako maksimalno ponekad ispadne mnimalno kao što je to slučaj sa maksimalističkim prigušenjem kod tenisica. Još su dvije važne osobine tenisica koje možda utječu na povećanje rizika od ozljede. Jedna od njih je lateralna krutost tenisica. To je nešto što većina trkača uopće ne uzima u obzir kod kupnje tenisica. Radi se o krutosti koju testiramo rotiranjem tj. sukanjem pete tenisice u odnosu na prednji kraj.
Možda je moje tenisice koje sam kupio neposredno prije prve utrke i koristio samo na tom prvom polumaratonu zbog toga popljuvao moj ortoped. One su se sukale kao da su čarape što nije ni čudo jer je đon bio izrezan duboko u obliku malih šesterokuta pa iako je bio relativno debeo nije imao nikakvu lateralnu čvrstoću. Jedna vrlo nova studija koja je uključivala 1025 mladih kadeta je istražila utjecaj poprečne krutosti na rizik od "muskulo-skeletarnih" ozljeda. 
Praćenjem u periodu od 9 tjedana uočeno je da je postotak ozljeda 49% niži, a onih koji se smatraju kao "overuse" ozledama i do 52% niži u grupi koja je koristila tenisice umjerene krutosti u odnosu na grupe sa malom ili velikom čvrstoćom. Umjereno je i u ovom slučaju očito dobro.
Što je sa poprečnim savijanjem koje obično provjeravamo ali ponekad ne razumijemo kakva bi trebala biti. Ja sam uglavnom birao malo mekše tenisice koje se lakše saviju i slučajno pogodio. Kad sam na primjer uzeo Adizero Adios koje su dosta flat ali krute tada sam već imao veliki problem sa slabo pokretnim palcem i stalnim upalama u tom zglobu. Mislio sam da će kruća tenisica biti bolja jer će se palac manje savijati ako je tenisica kruća. Istina je da sam u njima bio vraški brz i trčao najbolja vremena na 5, 10 km i gotovo skinuo svoj osobni na polumaratonu u Zagrebu. U Ljubljani sam malo kiksao zbog lošeg vremena odnosno kiše ali bolove koje sam trpio nakon i za vrijeme polumaratona i maratona neću zaboraviti nikada. I tu osobinu tenisica su istražili Kanadski znanstvenici i utvrdili da dodatna ukrućenost djeluje na znatno povećano opterećenje "metatarsophalangeal" zgloba(MTP zglob ili zglob palca) ali i znatno smanjenje opterećenja koljena. Da ne ulazim u detalje objašnjenja dinamike opterećenja važan zaključak je da trkači sa povješću ozljede MTP zgloba ili plantarne trake nebi trebali kupovati tenisice sa povećanom krutošću. Ne zaboravite da su to sad sve one nove tenisice koje obećavaju veći povrat energije i obično imaju umetak od karbonskih vlakana u đonu. Nema druge, bolje mi je da ostanem sporiji nego da patim. 
Još bi mogao pisati o tome kako utječe vezivanje tenisica na ozljede ali mislim da osim u vrlo rijetkim slučajevima većina proizvođača tu previše ne eksperimetira. Dovoljno je reći da tenisica treba biti dobro učvršćena i udobna.
Moj zadnji eksperiment sa Puma NRGY je pokazao da ipak treba biti oprezan sa pojmom udobnosti. Ispostavilo se da one imaju čak sedam rupica za vezice ali vrlo gusto postavljene tako da se vezuju nisko na risu. Problem je vrlo tanak elastičan materijal na peti i oko skočnog zgloba koji jednostavno ne može zadržati nogu u tenisici ako naglo skrećete ili trčite po neravnom terenu. Kao papuče su ok. 
Ne treba ih vezivati niti odvezivati. Nadam se da će bar nešto od ovoga što sam nabrojao pomoći da ne bacate lovu u vjetar jer tenisice su priličan izdatak i da nema sve bezobraznije skupih učešća za utrke to bi bio sigurno i najveći izdatak za trčanje.    
 
     

Par, nepar

 Oni mlađi ne znaju, a ja se još sjećam kad se tako vozilo u "Yugi". Parni brojevi tablica jedan dan, sutra dan neparni. To nije bilo zbog toga što su nam automobili bili na izdisaju mada su zapravo bili pa im je trebalo jedan dan odmora da se oporave. U mom slučaju to je gotovo bilo tako. Moja "buba" se raspadala po svim šavovima i vječno sam visio ispod ili glavom zagnjuren pod zadnju haubu(tamo je bio motor). No čak i u tako tako hendikepiranim autima putovali smo u Berlin, Portugal(moj buraz koji je isto imao bubu) i putem gubili neke djelove. Ja far, a njemu je čak ispao(propao kroz truli pod) akumulator na cestu. Išli smo i na skijanje bez zimskih, sa lancima koje nebi odpetljao ni kralj Gordije, a jednom na Platak i to bez kočnica ... srećom ipak je radila ručna.
Sve više ličim tom mom prvom starom autu. I ja se nekako vraćam na par - nepar, režim vožnje. Neki su pomislili da sam opet na putu jer me nema na stadionu, a neki jer ne pišem ništa o trčanju već sam navalio na tenisice ko mutav na telefon. To su me tražili da pišem pa eto neka sad čitaju. Možda bi trebao objaviti na FB jer vidim da nitko to skoro i ne čita. Opet se potvrđuje ona: "nije se dogodilo ako nije na FB". No ja imam i prijatelje koji nisu trkači pa ih ne želim gnjaviti sa time na FB. 
Već dva mjeseca nisam uspio imati bar jedan tjedan sa standarna pet treninga. Četiri je neki maksimum koji trenutno uspjevam realizirati. Moj prosjek za ovu godinu se malo stanjio u odnosu na prošlu iako sam uspio dogurati do 200 km ovaj mjesec i još imam par dana da to malo popravim i upišem jedan ne tako loš mjesec. Shvatio sam da mi treba jedan dan pauze nakon svakog trčanja da bi bolovi u stopalu koji su se sad proširili i na hvatište ahilove ili možda skočni zglob smanjili dovoljno da mogu opet trčati. 
Problematičan je prvi kilometar i njega ne mogu trčati brže od 6 min jer je osjećaj takav da jedino razmišljem kako da se vratim i pošaljem sve u materinu.
Poslje toga se pomirim sa sudbinom stisnem zube, prestanem misliti o tome i trčim bez ikakva cilja i plana. Obično završim na tome da odradim uvijek istu dionicu sa manje više istim tempom bez da pogledavam na sat. Trčim tako da bi podatke o treningu mogao zapisivati po principu copy-paste i mjenjati samo datum. Sa tim laganim uvodom i malo sporijim zadnjim kilometrom prosjek se kreće od 5:00 do 5:08/km, a isto važi i za zadnje dvije dužine koje sam trčao od kako sam došao iz Japana. Moj ludi sat pokazuje stalni napredak i sad sam dogurao već do maratona ispod tri sata, polumaraton ispod 1:25, desetka brža od 39 min i petak za 18:24. Svi treninzi su mi u laganom aerobnom ili tempu oporavka i ovaj mjesec je rekorder bar po jednom. To je srčano opterećenje. Samo sam u prosincu 2015. godine trčao sa manjim opterećenjem ali prosječan tempo je tada bio preko 6:30/km i pretrčao sam samo 80 km zbog ozljede kukova. Sad mi je prosjek identičan onom lani ali prosječno srčano opterećenje(puls) je niže za dva otkucaja. Malo je to čudno jer lani sam trčao na Staru godinu u Medulinu najbržih 5 km i to sa rezervom trčeči u početku sa nekim svojim prijateljima koji nisu žurili. Još sam bio prilično obučen i trčao sa kapicom djeda mraza. Zapravo moj sat možda ne griješi toliko jer u prosjeku sam trčao istim tempom ali je prosječna duljina treninga bila 14,2 km, a sad 12,5 km i tog prosinca sam pretrčao gotovo 100 km više(na koncu će možda biti 60-70 km). Tko će znati već dvije godine ne vodim dnevnik treninga pa nisam siguran koliko sam pri tome trpio samo znam da mi se sad čini da sve ide po malo na gore. 
Pa opet, iako nemam plan za sljedeću godinu pogotovo ne za proljeće nadam se da ću trčati bar ovako svaki drugi dan. Ako se ukaže prilika opet ću pokušati da ne razočaram sam sebe mada to sad postaje već sve teže.       

četvrtak, 26. prosinca 2019.

Čarobne cipele

Nema trkača koji ne sanja da može trčati kao da leti bez osjećaja umora ili bolova koji nas obično i uporno prate. Za tako nešto treba malo magije ili imati bar čarobne cipele. Zbog toga obilazimo trgovine lutamo(surfamo) po valovima interneta i svaki put se nadamo kako ćemo ovaj put ubosti baš takve.
Nije moguće da takve tenisice postoje samo u bajkama. Slušajući priče i iz vlastitog iskustva meni se sve više čini da je bajka upravo ono što obećavaju prodavači i proizvođači trkačkih cipela ili tenisica kako ih od milja zovemo. Iako gotovo nitko ne igra tenis u njima pa mi je nejasno kako je taj naziv prevladao. 
U prethodnom sam blogu spomenuo kako već nekoliko desetljeća istraživanja govore da se koincidencija trkačkih ozljeda ne smanjuje usprkos obećanjima i razvoju tehnologija u izradi trkačke obuće. Faktori kao što je ukupna kilometraža(volumen), učestalost(frekvencija treninga) i intenzitet su istraženi i dobro dokumentirani ali spoznaje o odnosu ozljeda i konstrukciji obuće su ograničene.
Što se tiče konstrukcije najznačajnija osobina koju gledamo kod tenisica je prigušivanje ili "cushioning" kako to mnogi zovu. Već smo rekli da u vrhuncu vertikalna sila na stopalo može dosegnuti trostruku tjelesnu težinu trkača. Zbog toga prevladava mišljenje da je prigušivanje najvažniji faktor koji smanjuje mogućnost ozljede. No dali je to tako? Grupa Kanadskih znanstvenika je napravila reviziju svih relevantnih studija tog utjecaja u zadnjih 25 godina.
Analizom svih podataka došli su do sljedećeg zaključka(citiram):
"Theoretical, experimental and epidemiological evidence on impact forces shows that impact forces are NOT important factors in the development of chronic and/or acute running-related injuries". Da prevedem i pojednostavim: Ne postoje dokazi(teoretski ni eksperimentalni) koji ukazuju da je udarna sila na stopalo pri trčanju važan faktor u razvoju kroničnih ili akutnih ozljeda! 
VTF rekli bi englezi. Što sad? To ipak ide malo u prilog onima koji bi trčali kao od majke rođeni. Zapravo zaključak je da udarna sila na stopalo djeluje kao povratna informacija cjelom mišićno-neurološkom sklopu u stopalu da se ono automatski podesi, te da tu silu priguši u sljedećem koraku. Nije ni čudo da je sa anatomskog stajališta naše stopalo tako kompleksno. To znači da dodatno prigušenje u obući ometa taj prirodni mehanizam(neuro muskularni odaziv) što dovodi do toga da naš korak nije optimalan. Nedavna studija Finskih istraživača u kojoj su upoređene takozvane maksimalističke i klasične trkačke cipele je pokazala da maksimalističke cipele mjenjaju mehaniku trčanja(efekat opruga) i čak pojačavaju, a ne umanjuju udarnu silu. Taj efekat je bio izraženiji pri većim brzinama trčanja i kod 14,5 km/h vršna sila reakcije(peak) na tlu je bila 10,7% veća, a ukupna sila opterećenja čak 12,3% veća kod tenisica koje imaju maksimalno prigušenje. To su vam one platforme tipa Hoka One ali tu spadaju i na primjer trenutno san mnogih maratonca, Nike "Zoom Vaporfly 4%". Zaključak je kako je kod maksimalističkih tenisica stopalo pri doskoku bilo kruće zbog nedostatka(kašnjenja) povratne informacije. Zbog toga je i vršna sila opterećenja bila veća. Sjetite se fizike i formule odnosa količine gibanja i momenta sile, mv = ft. To znači da dodatno prigušenje obuće nije garancija prevencije ozljede zbog vršnih sila pri trčanju. 
Jedna druga studija Australskih znanstvenika je istražila utjecaj prigušenja kod neutralnih trkačkih tenisica(Asics "Nimbus 6" i Brooks "Glycerin 3") preporučenih za trkače sa visokim ristom(cavus) kao što sam to na primjer i ja. Mjereno i uspoređivano sa kontrolnim tenisicama(sa manjim prigušenjem) ukupno smanjenje opterečenja pri svakom koraku je iznosilo od 17% do 33% ali je distribucija bila znatno drugačija. Tenisice Brooks "Glicerin 3" su smanjivale opterećenje uniformnije po cijelom stopalu dok je kod Asics-a smanjenje opterećenja bilo značajnije prema peti. Iako su obije tenisice smanjile opterećenje na prednju stranu stopala za oko 6% isto tako se povećalo opterećenje u sredini stopala. Nije stoga čudo da se neutralne tenisice tog tipa preporučuju trkačima sa visokim lukom stopala ali kod ozljede plantarne trake treba voditi računa o mjestu ozljede jer iako je dosta često, ta ozljeda nije uvijek bliže peti. 
Druga važna stvar koju gledamo kad kupujemo tenisice je visina pete. Možda bi i svi htjeli da one ne teže ništa ili ne koštaju ništa ali to nema veze sa ozljedama. Jedino ako kupimo preskupe pa nas žena namlati jer nismo podmirili ostale račune. 
I dok je poznato da visina pete utječe na način trčanja(korak) nema pouzdanih podataka kako odnos visine pete u odnosu na prednji kraj stopala(heel to toe drop) utječe na ozljde. Jedna studija iz 2016 godine u kojoj su učastvovala 553 različita rekreativna trkača došla je do malo iznenađujućih rezultata. Trkači su podjeljeni u tri grupe i jedna je koristila tenisice sa visinom pete(heel to toe drop) od 10 mm druga od 6 mm, a treća takozvane flat odnosno 0 mm.  
Ja se sjećam da su kad sam ja trčao postojale samo flat tenisice, a sprinterice u kojima smo trčali utrke nisu imale baš ništa na peti. Pomislio sam kako bi takve trebale odgovarati više aktivnim trkačima. Međutim istraživanje je pokazalo da je broj ozljeda kod trkača koji češće treniraju bio najmanji kod onih su koristili tenisice od 10 mm(drop). Dok je kod 0 i 6 mm bio veći. Dok su za trkače koji relativno malo treniraju odnosno imaju samo jedan trening tjedno najsigurnije bile one ravne od 0 mm. Pa recite tko je sad tu lud. Neću više o tenisicama danas. Nastaviti ću drugi put idem probati trčati, a tenisice biram po principu eci, peci ... ionako znam da će biti bolno samo se nadam malo manje nego prošli put.
     

ponedjeljak, 23. prosinca 2019.

Bosonogi

  Vrlo je privlačna i romantična ideja da bi trebali trčati onako kao smo rođenjem opremljeni tj. bosonogi. Kao recimo Abebe Bikila čiji primjer ističu svi koji komercijalno iskorištavaju tu romantičnu ideju. Neki idu u još veće krajnosti pa trče i golih guzica što nije baš uvijek praktično. Mislim na koprive, trnje i ostale nepogodnosti ako trče šumom. 
Ako pogledamo statistike koje se vode kroz brojne studije od 1989 godine, gotovo dvije dekade od početka trkačkog buma iz početka sedamdesetih, vidjeti ćemo da je koincidencija trkačkih ozljeda u odnosu na volumen pretrčanih kilometara po trkaču ostala jednaka bez obzira na razvoj tehnologije trkačkih tenisica. Razni zvučni nazivi kao "Air", "Gel" ili "Boost" obećavaju smanjenje sila koje djeluju na naše zglobove, a noviji čak i poboljšanje ekonomije trčanja no u praksi se do sada pokazalo da ništa od toga nije potpuno točno. Dapače broj ozljeda je ponekad i povećan. Sjetitie se populare Nike-ove tehnologije "air". U njenu promidžbu je utrošeno više nego na razvoj, a rezultat je bio čak i povećana koincidencija ozljeda. Paralelno sa spoznajom da su ozljede i dalje redovan pratilac trkača rastao je i broj onih koji su zagovarali povratak prirodnom načinu trčanja. 
Trčanje bez obuće. 
Pa jeli trčanje bosim nogama garancije bar smanjenja ozljeda?  
Ideja da je to tako se rodila iz jednostavne premise da je prirodno da hodamo i trčimo bosi jer na taj način aktiviramo sve mišiće u stopalu koji su inače suspregnuti u tenisici. Najveća razlika je način korištenja stopala. Poznato je da većina trkača i to oko 75% trči tako da doskok ima na petu što je gotovo nemoguće ostvariti ako trčite bosi. Zbog toga će svi oni koji inače tako trče kad trče bosi znatno skratiti korak i promijeniti način doskoka. Poznato je i znanstveno potvrđeno da pri doskoku vertikalna sila dostiže od 1,5 do 3 puta našu težinu. To se ne mjenja bitno zbog načina doskoka ali je distribucija te sile znatno nepovoljnija kod doskoka na petu jer tada pokazuje veliki porast(peak). 
Pri doskoku na prste vertikalna sila ima blaži porast jer je njena distribucija na zglobove koljena i kukove drugačija zbog položaja noge kod doskoka. 
Grupa američkih znanstvenika je izmjerila koliko apsorbiraju pojedini zglobovi pri tri različita načina trčanja. Na slikama su prikazani ti rezultati. RFS označava doskok na petu(Rear Foot Strike), FFS je za doskok na prednju stranu stopala(Front Foot Strike) i Barefoot je za trčanje bosom nogom.


Distribucija opterećenja zglobova

Tenisice u svom tom procesu mogu utjecati na prigušenje sile od oko 10% što je zapravo vrlo malo u odnosu na vršnu silu koja tri puta premašuje našu težinu.
Kolike su stvarne razlike od modela do modela tenisica teško je reći ali u suštini radi se o nijansama koje mi katkad osjećamo kao nešto značajno.
Ove činjenice su poznate i prihvaćene od strane pobornika bosonogog trčanja kao dokaz da je to jedan od načina sprečavanja ozljeda.  
Super, reći će te. To se traži. Osim što to ne znači da će te trčati efikasnije izgleda da ne garantira baš niti odsustvo ozljede. Čak ako i pustimo na stranu rasprave o tome jesu li ti podatci interpretirani pravilno ili ne postoji određeni broj ozbiljnih nedostataka takvog trčanja. Recimo trčanje po ugrijanom asfaltu. Mi svi znamo kako je to ljeti pa ako i mislite da vam se noga upalila zbog toga što je u tenisici, razmislite malo. Kako bi bilo kad bi dva sata mlatili asfalt bosim nogama ugrijan na više od 40°C. Ili recimo zimi, mada bar mi ne živimo baš u jako hladnim krajevima. Tu je još cijeli niz problema od oštrog kamenja, čavala i koje kakvog stakla do sveprisutnog pasijeg dreka. Moram priznati da mi to ne djeluje baš romantično. 
Ono što pokret trčanja bosih nogu obećava istražili su znanstvenici u više studija. Mogao bi razglabati o njima ali blog bi bio predugačak, a to odbija mnoge čitatelje. Jedan od načina prevazilaženja problema su minimalističke tenisice koje sam i sam isprobao više puta. Moja iskustva sa njima nisu baš sasvim ugodna. Da ne ulazim previše u detalje navesti ću zaključak iz jednog nedavno objavljenog članka Andrew Hamiltona(Peak Performance: https://www.peakendurancesport.com/endurance-injuries-and-health/minimalist-shoes-road-reduced-running-injuries/). Jedan od zaključaka je: 
Sve više istraživanja i studija ukazuju na to kako minimalistička obuća zapravo ne pomaže mnogo i ne simulira u pravoj mjeri slobodno pokretanje stopala pri trčanju. Zapravo prema nekim novijim studijama koincidencija ozljeda je čak veća bez obzira na postepeni prelaz koji je nužan. 
To praktično znači da ne postoje čvrsti dokazi koji bi dali prednost minimalističkim tenisicama prema onim klasičnim.
Svi trkači koji su imali problemima sa stopalima kao što je plantarni fasciitis ili stres frakture trebali bi izbjegavati korištenje minimalističkih tenisica.
Ako ste ipak odlučni u tome da koristite takve tenisice trebate poštivati prelazni period adaptacije od najmanje tri mjeseca i pri tome izbjegavati brdoviti teren jer je opterećenje na stopalo tada veće. Za starije trkače taj period treba biti znatno dulji. Za neke(uključujući mene) možda i predugačak ha, ha, ha. Nemam ja vremena ili prestar sam za takva sr... 

subota, 21. prosinca 2019.

O žabi i potkovama

  Uletjeli smo već u onaj dio godine koji osim obilja usranog vremena donosi i pustoš u našim novčanicima ili na računima, a da to uopće ne doprinosi popravljanju našeg raspoloženja. Koji kua onda uopće kupujemo tako grozničavo. Gotovo sam se i sam zaljepio na taj "lepak za muhe" ali sam se u zadnji čas trgnuo. Čekaj dali to meni uopće nešto znači i treba. Moj HR monitor i to onaj novi već mjesec dana ne radi i nikako da nabavim novi, a od reklamacije sam odustao jer ... jednostavno mi se više gadi odlaziti po treći put u taj dućan koji uostalom i nije krivac što sam kupio drek na šibici. Usput sam htio još kupiti one plivačke gaće za popravljanje plovnosti kako bi mi dostava bila besplatna.
Ali koji kua mi to uopće treba? Monitor neće izliječiti moje bolne zglobove. Gaće bi spriječile da moje košćato dupe tone dok plivam pa bi plivao malo brže. 
A zašto, ne idem na nikakvo takmičenje. Što mi to sve treba. Znam, treba kupiti još koje super tenisice. Njih ću bar potrošiti jednog dana, možda ako budem trčao. 
Danas je moja sestra ugledala dva para koje su stajale u hodniku i sa mješavinom zgražanja, čuđenja i možda zavisti rekla: "Pa koliko ti tenisica imaš". Na brzaka sam skontao: "pa osam ..." ja u tome ne vidim neku frku pogotovo što su neke stare četiri i više godina. Čak i u prosjeku imaju više od 1000 km. 

Neke čuvam iz sentimentalnih razloga i činjenice da su bar naizgled u dobrom stanju. Imam li ih previše? Već godinama proučavam sve što se o tome govori i u početku sam eksperimentirao sa nekim trendovima da bi na kraju rezigniran zaključio da mi to nije donijelo nikakvo prosvjetljenje i da nemam pojma što bi bilo kome preporučio. Prvi trend koji sam iskušao je bio onaj sa prelaskom na "bare foot". 
Nisam bio dovoljno hrabar da kupim one koje sliče rukavicama("Five fingers") ali sam kupio jedne slične tome "Vivo Bare foot". Na mekoj engleskoj travici su bile super ali su se pokazale ubojite po kamenitoj Drenovici. Nisam još bio odustao od tog kocepta ali sam išao jedan korak nazad i uzeo New Balance X10 Minimus trail tenisice. Da su bile trajnije nosio bi ih sigurno dugo ali raspale su se poput kometa kad uleti atmosferu za manje od dva mjeseca. Prelaskom na ulicu i za moju prvu utrku uopće kupio sam Nike Run 5 koje je upokojio moj ortoped tvrdeći da sa njima nebi išao niti na plažu. Što god to značilo. Zbog upornog problema sa išijasom za koji su najmanje bile krive tenisice ja sam ih otkantao i pronašao novog idola. Adidas Boost Supernova Glide ... mogli su još neki naziv i pridjev da umetnu. Siguran sam da bi prodaja poskočila za bar mali postotak. Eto moram priznati da nisu bile loše i kako sam uspio još uloviti neka sniženja preko internet trgovina ja sam kupio dodatna dva ista para. To je sve bilo 2014 godina, a još uvijek imam dva para. Oba su davno prešla hiljadarku i sad su na oko 2300 km ali ih još koristim. 
Da budem iskren one najstarije florescentno žute još rado obučem i u njima sam trčao svoj osobni u maratonu 2016 godine kad su već davno prešle 1000 km. Nakon tog maratona nisam imao nikakvih bolova ili problema uopće. Njihova težina u odnosu na kasnije Adizero Adios nije me omela u obaranju osobnog.
Zapravo potpuna je glupost ako mene pitate da tenisice mogu uzrokovati ozbiljnije ozljede. Ako su vam udobne znači da ne žuljaju ili nisu tjesne i slično one ne uzrokuju ozljede. Istina je da određeni tip tenisica može pogoršati već postojeće probleme ili ozljede. Kao na primjer kod ozljede stopala(plantarni fasciitis) ili ahilove. Sve sam te ozljede imao i znam da sam morao malo promijeniti obuću jer je bilo evidentno da mi trčanje u bare foot tenisicama nije baš pomagalo kod ozlijede plantarne trake koju sam bio zaradio na svom početku trčanja. Ozljedu sam zaradio ne zbog tenisica već zbog previše naglog podizanja kilometraže nakon pauze zbog operacije vena na lijevoj nozi. 
U zadnje vrijeme jednostavno ispada da nema tenisice koja bi bila dovoljno dobra za moje bolne probleme ali znam da to nema veze. Svejedno sam u stalnoj potrazi. Sve je to normalno i ne treba da vam bude neugodno što imate "previše" tenisica. Uostalom oni koji ne trče nemaju za to nikakvog razumjevanja ali ako niste ukrali tenisice koji kua trebate da se osjećate neugodno. Kupujte čak ako je to samo vicija. 
I ja se ponekad povedem za onom: "Vidjela žaba kako potkivaju konja pa i ona digla nogu".
To je doduše najgluplji način da potrošite novac na tenisice. Možete iskeširati 250 eurića za najnovije Vapor fly i one sitne postotke koje siguran sam nećete doživjeti niti u ludim snovima, a kamo li na utrci. Svatko ima svoju jedinstvenu biomehaniku i ono što paše njegovom veličanstvu Kipchoge-u možda će vama biti kao staklena cipelica Pepeljuge njenoj zločestoj sestri. Radije se povedite za nečim što je realnije. Recimo: "juhu baš mi se sviđa boja, nisu skupe, lagane su, ne žulja me kurije oko i još pašu boji mojih očiju, to je cool marka na koju padaju komadi ... ". 
Možda mislite da sam neozbiljan, ... jesam malo. U sljedećem blogu ću pokušati napisati što o tome kaže znanost. Mada sumljam da će to pomoći baš svima, meni nije.

petak, 13. prosinca 2019.

Trkač na službenom putu

 Nakon tri tjedna mora i nešto malo zraka evo me opet na čvrstom tlu. Kao da se ništa nije promijenilo od kad sam otišao nakon Ljubljane u London i vratio se pa otišao na drugi kraj svijeta. Kiša me stalno prati mada da budem iskren to zapravo i nije bilo važno. Bar ne ovih zadnjih nekoliko tjedana jer sam ionako bio osuđen na boravak u utrobi čelične grdosije. Sumorno vrijeme koje me je dočekalo još je dodatno zacrnila smrt dragog prijatelja koji mi je ujedno bio i velika motivacija u borbi sa mojim tkačkim demonima. Koliko god mi trčanje u zadnje vrijeme teško pada zbog konstantnih bolova i problema koji nikako da prođu njegov primjer mi je utišavao glas onog čangrizavog starca u meni koji stalno traži isprike za odustajanje od svega. Sad će biti teže. Godina koja pomalo curi i nije bila jako loša jer ipak je to neparna godina, a ja sam istrčao dva maratona i preživio bez duljih perioda netrčanja i ozljeda. 
Jedna manja ruptura i oni svakodnevni bolovi na koje sam se već skoro navikao. Ukupno sam ipak trčao manje nego lani i trenutno sam u deficitu oko 500 km što bi na kraju godine moglo biti oko 350 km. 
To je jedan jako dobar mjesec ili prosječno mjesec i pol dana treninga manje. No ne trebam za to samo kriviti moje godine, pa čak nit ozljede kojih je ipak bilo manje. Dio krivice je oko 11-12 tjedana službenog puta. Ta putovanja većinom nisu bila niti blizu, niti kratka pa su već i samo promjene vremenskih zona značajno utjecale na mene. Nakon zadnja tri tjedna u Japanu još uvijek se ujutro rano budim, poslije ručka mi se spava i nemam više onaj dobar osjećaj jutarnjeg trčanja već mi nekako najviše paše oko podne. Veliki dio trčanja sam zbog toga što sam bio i na brodovima morao odraditi na motoriziranoj traci. Zapravo pretrčao sam gotovo 300 km, 285 km da budem precizan. To je jednomjesečna kvota za dobre mjesece. Moje iskustvo sa time je pomalo neobično ali nedavno sam pročitao jednu meta analizu grupe nizozemskih istraživača objavljenu 4.12. ove godine u "Sports Medicine"(Is Motorized Treadmill Running Biomechanically Comparable to Overground Running? A Systematic Review and Meta-Analysis of Cross-Over Studies) koja možda objašnjava neke stvari. 
Ono što sam ja primjetio je da je meni pogotovo na početku bilo dosta teže trčati na traci odnosno puls je bio relativno viši. Vertikalna oscilacija je također bila viša i nju sam mjerio zahvaljujući traci koju sam nosio. Vrijeme dodira sa podlogom je bilo dosta dulje ali zanimljivo je kao se moja biomehanika koraka prilagođavala na promjenu brzine trake. Kod trčanja na čvrstom tlu kako ubrzavam obično ujednačeno rastu duljina koraka i frekvencija ili kadenca. Na traci mi je pri sporijem kretanju trake frekvencija koraka relativno visoka, a zatim pada kako ubrzavam traku. Znači da mi se produžava korak, a frekvencija ostaje na nešto nižim vrijednostima. Zbog toga Garmin pokazuje da idem brže nego traka do brzine od oko 10,5 km/h. Preko toga počinje pokazivati zaostajanje u odnosu na brzinu trake jer broj koraka zapravo ne raste. Kako stojim na mjestu tj. ne koristim GPS ispada da trčim sporije od trake. Vrlo zanimljiv eksperiment sam napravio skraćivanjem koraka i povećanjem frekvencije kako bi uskladio ta dva mjerenja. Sve je rezultiralo znatnim povećanjem pulsa zbog čega sam zaključio da takvo trčanje nije efikasno pa odustao od toga. No vratimo se na studiju.
Za one koji se možda pitaju što je meta studija ili analiza samo informacije da je to analiza rađena na osnovu određenog broja relevantnih studija i istraživanja koje su radili drugi istraživači. Nešto kao rezime. U ovom slučaju tim nizozemskih istraživača je odabrao 33 takve studije sa oko 500 subjekata od čega su dvije trećine bili muškarci. No da sad ne razglabam sve detalje jer zapravo nisu toliko značajni običnim smrtnicima i trkačima odmah ću preći na zaključke.
Studija zaključuje da većim dijelom različiti aspekti biomehanike trčanja ne pokazuju značajna odstupanja stoga je trčanje na traci uglavnom ekvivalentno ili slično trčanju po tlu. Međutim određeni aspekti biomehanike trčanja su različiti iako neki sa minimalnim odstupanjima. Međutim ono što je možda najznačajnije uočeno je bitno povećanje opterećenja mišića listova(gastroc./soleus) što upućuje na zaključak da trčanje na traci nije preporučljivo trkačima nakon povratka od ozljede ahilove tetive ili listova. I sam sam primjetio kako je nakon samo nekoliko intenzivnijih treninga na traci bez pauze, a koje je na kraju rezultiralo i trčanjem dužine od 22 km došlo do ukočenost i bolova u predjelu hvatišta ahilove tetive na desnoj nozi. Ta tetiva je davno bila ozljeđena i povremeno osjećam posljedice te ozljede kad pojačam intenzitet ili trčim mnogo uzbrdica. Drugi važan zaključak je da trčanje na traci negativno djeluje na ekonomiju trčanja na tlu i da zahtjeva nešto veću potrošnju energije. Ostali aspekti djelovanja na biomehaniku nisu toliko bitni pa tako i dulje vrijeme kontakta sa tlom ili smanjenje propulzivne sile jer se zapravo sve to odnosi na smanjenu ekonomiju trčanja. Tu je još smanjen vertikalni pomak kukova, povećana fleksija koljena pri doskoku(od tuda i dio opterećenja soleusa). No fleksija koljena kod odskoka je manja i nešto je veće sagitalno pokretanje skočnog zgloba. Dakle ipak uz određene rezerve bolje je trčati na traci nego ne trčati uopće. Da je dosadno to ne treba niti spominjati jer osim ako nemate pogled na neke zgodne komade koji se znoje na spravama ispred vas krajolik je zamrznuta slika koja pomalo poskakuje poput lošeg zamrznutog satelitskog signala. No ja nisam imao izbora jer još nisam naučio trčati po moru. Jedinu zabavu mi je pričinjavalo nemirno more pa je koncentracija na to da nogoama ostanem na traci bila na najvišoj mogućoj razini. Čak niti pogledavanje na sat nije dolazilo u obzir, a kamo li osvrtanje lijevo ili desno.        
    

utorak, 3. prosinca 2019.

"Dužinus interruptus"

  Taj neki "… interruptus" obično znači nešto sasvim drugo ali ista pašta jer obično to isto tako znači da si najebo i da će nešto poći po zlu. Najgori je ako te uhvati gazda sa gaćama dolje, auuu. Gotovo sam pri kraju sa poslovima na ovom ukletom brodu koji su se zbog nevremena otegli kao gladna godina. Napokon smo pristali u luci Nansha u Kini i nema valova zbog kojih hodamo svi ko zadnji pijanci nakon fajrunta. Iz putničkih kabina čule su se ovih dana operne arije “rigoleto” i to na kineskom. Mada meni to zvuči jednako kao kad povraćaju i kod nas. Stenjanje i obješene vrećice po stubištima te prazni hodnici govore da nema zajebancije. Pacifik je odučio odjebati svoj glupi naziv ili pridjev i malo se razgoropadio. Ja sam zbog nevremena četiri dana čekao brod na Okinawa-i i iskoristio priliku da trčim po Japanu ali sad sam malo zaštekao jer zapravo osim jednog ne tako lakog trčanja na traci trčim samo kad je brod u luci.
Jučer sam računao ok, u luci smo i obično nisam mogao raditi u luci jer na ovom brodu je sve drugačije nego na ona prethodna dva. Idem ja trčati jednu dužinu na traci. Nisam nikada pa da vidim mogu li ili ću recimo umrijeti od dosade trčeći dva sata ili više na mjestu. Taman sam prevalio oko pola puta odnosno 12 km kad preko razglasa čujem: “Nidec(to je firma za koju radim) technician report to electric workshop”. Odsjekoše mi se noge jer obično to znači belaj kao kad te ulove sa spuštenim gaćama. Odjurio sam kontajući što je moglo poći u kua jer samo još jedan generator nisam dovršio, a ostala tri već par dana rade bez ikakvih problema. Onako znojan uletim u tenama, šorcu i ljubljanskoj finišerskoj majici u radionu, a oni zinuli na mene kao da sam pao sa marsa. Glavni onda kaže: mi bi znaš danas popodne mogli raditi i zadnji ali ako možeš obuci zaštitne cipele tutu i već što treba. Jeba te pa nisam valjda mislio da idem tako u makinu ali kad kažu odmah ja uvijek mislim odmah, a ne za sat dva. Tako sam jučer ostao uskraćen za zadovoljstvo trčanja moje prve povijesne dužine na traci. Ali dobra stvar je da sam od jučer nakon isplovljavanja iz luke Nansha zapravo dovršio posao i krenuo pravo kući.
Ne baš pravo jer evo danas cijeli dan plovimo prema sjeveru u Busan, Koreja, a tamo ću stići tek za pet dana. More opet valja. Ne baš jako ili sam se navikao na to ljuljanje ali nema tko da pjeva “rigoleto”. Nema putnika i kad hodam po hodnicima brod djeluje avetinjski prazan. Jedino se bar za posadu popunio jer svi su besposleni pa je svako veče borba prsa o prsa kako doći do pive. Koja usput ovdje košta 6-7 kuna. Ali džabe, nakon borbe za jedno ili dva ja se umorim pa odem na spavanje. Večeras sam otišao čak na 9-ti deck u shoping jer sam propustio svoju 44 godišnjicu braka pa sam se morao iskupiti. A dali su i neki popust od 10% za posadu i još bez poreza. Eh mamac za mone jer vjerojatno ta cijena i nije baš niska ali 44 je puno godina i ne treba previše gledati na cijenu. Sutra sam čvrsto odlučio da ću pokušati ponovo trčati pa makar ljuljalo. To bi bilo kao da trčim po neravnom terenu ali koji se još i pomiče pa neznaš hoćeš li preskočiti rupu ili naletiti na brdo. Odlična vježba za ravnotežu ako ne završim u stacionaru. U svakom slučaju nema luke još pet dana, a ja moram trčati ili ću popizditi.