Prokletstvo polarzacije

 Ne znam dali da u nedostatku trkačkih tema pišem o našoj životnoj stvarnosti ili je to jedno te isto jer koliko mene moje životno iskustvo podsjeća stvari se uvjek preslikavaju bez obzira što na prvi pogled nemaju nešto posebno ili značajno zajedničko. Da budem jasniji kažu da zakoni koji vladaju u prirodi važe za sve.

Iste zakonitosti koje vladaju u svijetu fizike često se mogu primjeniti u ekonomiji ili nekim drugim čak i društvenim znanostima. No rezultati primjene takvih zakonitosti često su različiti. To je vrlo slično onome što se po mom mišljenju dešava sa trkačima kad primjenjuju neke nazovi tako "znanstveno utemeljene recepte za uspjeh". Povjest je prepuna takvih primjera i zbog toga se neki od tih recepata stalno ponavljaju i recikliraju u malo tehnološki modificiranom i ušminkanom ruhu. I svi uspješni se kunu da djeluju, a oni drugi traže nešto drugo.

Jadan od tih recepata je polarizacija. Oni trkači koji su malo bolje upoznati sa povješću trčanja se sjećaju da se nekad prije pojave modernih trkača, a posebice do pojave recimo Emila Zatopeka ili Novozelanđana Arthur Lidiard-a nije previše trčalo. Zapravo većina treninga dugoprugaša je bila hodanje. I to mnogo hodanja. Zatim su usljedila razna otklanjanja od ove prakse u svim mogućim smjerovima i svi tadađnji šampioni su tvrdili kako je promjena treninga uzrok njihova uspjeha. Ovako napamet znam da je moj u ranoj mladosti omiljeni trkač dugoprugaš David Bedford trčao enormno mnogo kilometara ali i da je volio zalaziti u pub-ove i čak mu cigara nije bila mrska. Možda bi da je sve radio drugačije bio i mnogo bolji ali svejedno je bio svjetski rekorder na 10 km. Zapravo to nikad nećemo saznati. Neki drugi treneri poput Frank Horwill-a su tvrdili da se svi mišićni sustavi trebaju trenirati pa je postavio takozvanu teoriju 5 različitih tempa ili brzina trčanja koja se ponavljaju u periodima od 14 dana. I to je trebao biti trening za maratonce. Neki kao Jack Daniels su inzistirali na izbjegavanju određenih zona opterećenja smatrajući to sve gubitkom vremena bez koristi za napredak. Način na koji su pokušavali uspostaviti maksimalnu spremnost za utrku se mjenjao i posljednje što je bilo aktuelno je takozvani "Funel"(lijevak) pristup. Sve to možda ima smisla jer su istraživanja pojedinih aspekata treninga upućivala na određenu korist. Ali u posljednje vrijeme ništa od toga kao da ne stoji ili se bar tako čini. Sad je "ponovo" u modi polarizirani trening. 

Gledano općenito svijet se polarizirao na one koji su u većini i nemaju nikakav utjecaj ili su van glavnih društvenih zbivanja. Ukratko siromašni, oni plutaju kamo ih struja nosi i pokušavaju uhvatiti svoju slamku spasa. Ostatak i to jako mali je onaj koji je doveo do toga. Oni imaju moć ili novac ako vam je to draže. Postavlja se pitanje? Dali je svjet zbog toga sve bolji ili lošiji. Ili kamo to vodi. Dali je možda isto sa polariziranim treningom. Hoće li svi trkači postati zbog toga bolji.

Polarizirani trening podrazumjeva jako puno volumena treninga odrađenog u niskom intenzitetu i relativno malo treninga u vrlo visokom intenzitetu. Kako je u tom slučaju tempo trčanje nešto što se trči između toga, ono bi postalo nepoželjno. Moje iskustvo je malo drugačije ali sad sam prisiljen trčati bolno sporo. No niti to baš ne pomaže jer čak i malo produženo trčanje mi još predstavlja problem ali za divno čudo trčanje zadnje utrke nije izazvalo nikakvu pretjeranu rakciju. Stalno se suzdržavam i smišljam stotinu drugih načina treninga u nadi da će to sve jednog dana proći i sve biti kao nekad ... je baš. Niti vrijeme (metereološko) ne ide u smjeru tih mojih nastojanja pa sam i današnje trčanje zamjenio vožnjom na trenažeru. Iako sam se preselio na balkon i usput izazvao čuđenje mojih susjeda stvorio sam priličnu lokvu ispod sebe. O dosadi i bolovima u jajima da ne pričam. Zapravo je vožnja na bicikli po cesti nemjerljivo bolja.

Nema straha od prometa ili padova ali se znojim ko prase na ražnju

Ali to se isto odnosi i na moje tri sekcije veslačkog ergometra tjedno ali bar me moj prijatelj Neno počasti sa dobrim starim rokenrolom uz kojeg ni veslanje ni utezi nisu tako teški. Poslje se još počastimo pivicom pa je to ipak neki društveno sportski događaj.

Sutra ću pokušati prevaliti čarobnu brojku od 20 km pa me zanima kako će sve izgledati nakon toga. Išao bi sam jer onda mogu usporiti onako kako želim dok svaki put sa svojim prijateljima ipak idemo prebrzo. Ne samo za mene već i za njih. No njih to izgleda ne brine ili nemaju namjeru da se polariziraju, a ja bi baš to probao. Tko zna možda bi to moglo pomoći. Uostalom svašta sam probao pa mogu i to. Još mi fali samo plivanje jer po ovakvom vremenu stvarno nemam volje još i juriti na more. Zadnji put sam bio u utorak i to po previše valovitom i vjetrovitom vremenu pa se to nebi moglo smatrati nekim treningom. Malo su mi se noge opustile nakon jutarnjih 10 km. Možda odem u ponedjeljak, zovu buru i hladno vrijeme ali more je bilo još oko 15 C ... može se još.    

 

Kao Sizif

Prema samom sebi nikada nisam bio potpuno iskren ili što bi rekli "od riječi". Moja deviza je "nikad ne reci nikad" i nikad se nisam držao iste pa je to valjda to. Rekao sam ako se opet ozljedim toliko da ne mogu trčati godinu dana neću više ni trčati. Pa eto nisam to baš ispoštovao. Zapravo ... tehnički ... jelda ... hm ... recimo tako ... pa možda ipak i nisam tako dugo bio bez trčanja. 

Zadnji post je bio negdje u travnju nakon pada sa bicikle koji nije izgledao tako strašno ali koljeno je dobilo ponovo dobar udarac u meniskus koji sam bio ozljedio još 2017 nakon beogradskog maratona i to noseći ormare po stubištu. Samo sad nikako da se oporavi. To je recimo drugi ili treći put da sam posrnuo i neuspješno pokušao da se vratim trčanju. Onda je počela osobna kalvarija u kojoj sam bio sudionik i promatrač posljednjih metara životnog maratona mog starog. Do ove posljednje je svih njegovih 96 godina izgledalo da će glatko pretrčati stotku ali onda je kao što se to i u maratonu dešava odjednom došao do zida. U sljedećih par mjeseci potpuno se transformirao u nemoćno biće koje se svim silama bori da još jednom udahne. Sve ostalo je palo u drugi plan. Jedina njegova misao je bila da nekako izgura do samo njemu poznate ciljne linije, a ja sam pokušao sve da mu to omogućim i olakšam. Detaljno sam upoznao bolnicu i hitni prijem, privatne klinike i "Zlatne ruke". A on je uz tu tehničku i našu pomoć uspio dogurati do svog 97-og rođendana. Zamolio je da ga na kratko iznesemo na balkon, na jedvite jade uspio otpiti par gutljaja Graševine i nakon toga pao u neku vrstu polusvjesnog stanja u kojem se predao ali njegovo tijelo se još borilo dva dana. Tada sam već pomalo umoran postao svjestan kako se ta nizbrdica i ponor o kojem je i moj prijatelj Bepo pričao prebrzo približavaju. Prvo sam pomislio kako je to kraj i mog trčanja. Pogotovo što znam da je ozljeda koju sam pokupio cijelu godinu i 2 mjeseca prije zapravo samo znak i upozorenje koje mi je još 2016 godine izrekao ortoped i Svetoj Katarini nakon što je pogledao moje nalaze sa magnetne rezonance. 

Previše, prenaglo, prebrzo to je nešto što je trkački anakronizam. Bez toga nismo trkači već rekreativci ... bljak. 

Najteže što je trebalo odlučiti je biti baš to ... bljak. Igrom slučaja kćerka koja uvijek zna što meni treba, mi je donjela knjigu od meni vrlo cijenjenog autora mnogih knjiga i tekstova o treningu, pogotovo trkača. Steve Magness, "Do Hard Things". Učiniti, zapravo ostvariti teške stvari. Kako? Prihvatanje realnosti je prvi korak ka ostvarivanju onoga što se čini teškim pa i nemogućim. Pokušavam iako je i to teško. 

Hej ali nije sve bilo tako crno, uspio sam ušparati brdo para na tenisicama jer dvije godine nisam kupio niti jedne. Doduše moja ergela tenisica je sad prepuna ofucanih i ponekih promašenih modela ali ja sam ipak uložio novac u biciklu i trenažer pa sam zahvaljujući tome malo nadoknadio potrebu za kretanjem. Plivanje se sad udomaćilo kao neka vrsta rasterećenja, kako fizičkog tako još više i mentalnog. Nema ničega efikasnijeg u odvraćanju misli sa problema od plivanja u ledenoj vodi ali i općenito plivanja sa svojim ritmičnim kontroliranim disanjem. Još se više osjećam uronjen u samog sebe kad plivam nego kad trčim. 

Nekon otprilike pet pokušaja povratka trčanju sad idem malim koracima pokušavajući ne povratiti bolove u preponi i koljenu mada znam da još nisam na sigurnom ili još bolje, znam da više nikad neću biti. Svoju preveliku želju ili potrebu za trčanjem popunjavam svačim po malo ali kad bi mogao birati samo trčanje je ono što me stvarno dotiče. No izgledi su da ću preći na triatlon vrlo skoro iako nisam siguran što je u pozadini svega toga. Nedavno sam čitao da je poularnost triatlona kod muškaraca odraz krize srednjih godina ili se njemu posvećuju oni koji nisu dovoljno dobri u nekom od pojedinačnih sportova. Ja osobno ne vjerujem u to jer smatram da svaki pa i kombinirani sport zapravo ima svrhu staviti nas na test i pripremiti za sve teškoće koje nas čekaju iza ćoška. A čekaju nas to je potpuno izvjesno. Kako ćemo se sa njima nositi kad nas zaskoče ovisi i o tome kako smo se spremali. Ako se uz put zabavimo i družimo sa dobrim ljudima to nije negativno dapače može nas još više motivirati da nastavimo. 

Zato sam otišao na humanitarnu i memorijalnu utrku "Dina Pervan Rabelo". Ne samo zato da se tamo pojavim ili samo zbog uspomene na moju prijateljicu Dinu ili zbog njene majke i oca. Ne samo zbog toga, to je onaj bonus kad znaš da si usrećio nekoga ili pomogao nečem dobrom. Zapravo sam testirao sebe. Jesam li još trkač i što treba da bi ostao takav. Priča kako ću kontrolirano trčati tek toliko da se dobro osjećam ne drži vodu jer to kod mene ne postoji mada sam uveo svojevrsnu samokontrolu kako nebi povratio ozljedu. Jedno je trčati lagano desetak kilometara kad je korak kraći, puls nizak i sve pod kontrolom. No kako to nakon gotovo godinu i pol dana izgleda kad se korak produži, kad puls ode u zonu gdje treba biti na utrci? To sam htio provjeriti nadajući se da neću požaliti. Malo sam se bolje zagrijao i krenuo probijajući se po malo preuskoj šetnici bliže nekim poznatim trkačima. Pogađate, "Pulski Elitni rekreativci" su moje omiljene "mušterije" mada priznajem i jako dobri prijatelji. 

Vanja je negdje na pola puta koji sam ja prevalio ali je na jako dobrom putu i nadam se da će i on uživati na njemu još dugo

Igrom slučaja naletio sam na Vanju, sina mog prijatelja koji je dosta dobar pa sam veći dio ostao uz njega jer su mi ostali bili manje više blizu, a još je bilo rano za testiranje nekog većeg napora. Osjećaj je bio kao da trčim malo brže nego tempo trčanje nekad ali zapravo je bilo mrvu sporije. Ispalo je da sam trčao malo brže nego polumaraton u boljim danima. Službeno vrijeme kaže 4:07/km, a moj Garmin veli 4:11 što vjerujem da je točnije. Puls mi je bio vrlo ujednačen u prosjeku par otkucaja iznad LT-a i to ne pri kraju već na polovini staze. Zanimljivo je da sam zadnje kilometre ipak ubrzavao pa sam tako na kraju trčao ispod 4 minute po kilometru ali puls je blago padao. Možda se srce malo umorilo pa usporilo ali to nije utjecalo na brzinu. Na koncu je važno bilo to da nisam osjetio nikakav problem niti kad sam se ohladio ali sam za svaki slučaj popodne otišao na još jedno plivanje u moru koje se sad već malo ohladilo od ovih učestalih kiša i bure. Ono što me na ovoj utrci iznenadilo, a to sam još nekoliko puta doživio je to da i jedna takva utrka ima veliku i vjernu publiku. Da je odlično organizirana i sa dosta trkača(oko 200 koji su završili utku) za takav tip utrke. Još se tome treba pridodati mnogo rekretivaca koji su hodali tako da je uz lijepo vrijeme to bio jedan vrlo ugodan i ispunjen nedeljni dan. 

Uljanikovci u svom drugom(ugodnijem) elementu

Jučer sam se zbog toga na kavi sa prijateljima već pomalo zainteresirao za maraton na proljeće sljedeće godine. Oni bi u Bolognu ja sam nešto htio u Beograd ali obzirom da sam 27 godina radio za tvrtku iz okolice Bologne imao bi i tamo brdo fanova i prijatelje koji bi rado da me ponovo vide.

No treba ostati čvrsto na tlu jer ništa nije sigurno, osim smrti i poreza ha, ha ali  ako više ne sanjam maratone to je kao da sam već umro. Možda će me to opet odvesti u onu istu rupu iz koje sam se jedva iskobeljao ali ništa za to osjećati ću se kao sizif .... evo ga opet.  

        

Više baba, dite kilavije

 Tako je uvijek govorila moja baba koja je iako polupismena ipak bila puna takvih "mudrosti". To je istina na što god primjenimo, a ne samo na djecu. Uvijek težite jednostavnijem rješenju. Jedan primjer za to su i razni tehnološki dodatci zbog i bez kojih kao da ne možemo više ništa napraviti. Tako je to i sa "fittnes" satovima pogotovo onima koji nude sve i svašta, a za jako male pare. I za to je moja baba imala uzrečicu:"od jeftina mesa nije dobra juha". Kako sam se rasuo po cesti, a moj Garmin je stradao i više od mene, jedno je sigurno. Ne mogu ga koristiti na plivanju. Pokušao sam malo testirati novi Xiaomi Redmi Watch 2 Lite kojeg je moj sin dobio uz mobitel. Od svih hvalospjeva kako on svašta mjeri, radi i to savršeno gotovo sam odmah odlučio da ne kukam za starim jer eto imaš za male pare super dobar sportski sat. 

Zato sam ga odmah htio testirati. Iako sav oguljen, pun flastera i zavoja nisam se odrekao odlaska u teretanu. To je vrlo uvrnuta i čudna činjenica jer sam ja uvijek bio vrlo veliki skeptik oko korisnosti teretana za trkače. Za svaki slučaj sam ponio i polurazbijeni Garmin na kojem sam mjesto gdje je zdrobljeno staklo i pukotine napunio prozirnim lakom za nokte. Nekako sam se snašao sa ulaskom u meni aktivnost, odabirom veslanja i pokretanjem novog sata. Ali iz nekog razloga nakon 10 minuta sat je stao uz neke poruke koje nisam mogao vidjeti jer sam vukao veslo. Nakon malo više od pola sata veslanja kad sam zaustavio aplikaciju vidio sam da je osim što je iz nekog razloga ograničio vremensko trajanje sat potpuno pogrešno izmjerio puls. Prosjek mi je izašao oko 75, a maksimum oko 112 dok je mjerenjem sa monitorom pulsa Garmin izmjerio prosjek od 130, a u maksimumu kad sam vukao oko 1:50/500m je bio preko 150. Pokušao sam ponovo sljedeći put i opet je bilo isto pa sam pokušao koristeći opciju dvoranski biciklizam. Što god to značilo? Valjda vožnja sobnog bicikla ili trenažera. Pulsmetar definitivno ne radi dobro bez obzira što sam ga prilično čvrsto stegnuo i pretpostavljam da se kod veslanja sat baš i na pomiče kao kod trčanja.

Drugi test sam malo prebrzo htio obaviti na trčanju dok još nisam bio svjestan da sam pri padu ipak dosta ozljedio nešto u koljenu. Pretpostavljam da je meniskus ali nadam se da neću morati odlaziti na magnetnu ili kod ortopeda po potvrdu. Za sada sam potpuno prestao sa trčanjem ali i hodanje mi je još uvijek malo problematično. Kad sam krenuo sa testom bio sam iznenađen brzinom kojom je Xiaomi pronašao satelite. Garmin se što je neobično malo uspavao i kao za inat otezao sa pronalaskom, a ja sam to pravdao šokom koji je doživio zbog pada. Kad sam krenuo prvo mi je zasmetalo što aktivnost pokreneš, a ona se pokrene zapravo par sekundi kasnije. Ono kažeš(stisneš) start, a on počne odbrojavati kao da će me lansirati u svemir. Međutim kilometre koji su slijedili, a dio je kruženje oko igrallišta na marsovom polju je odradio gotovo u metar precizno kao Garmin. Osim toga zasmetalo me i što zaustavljanje ide uz odbrojavanje. Puls je opet bio bitno različit ali ovaj put je bio viši(pogotovo na početku). U prosjeku 136 prema 130 na Garminu ali je u početku imao i velike oscilacije. No najgore od svega iako sat detektira automatski okretanje zapešča je to što su brojevi koje pokazuje tijekom trčanja i općenito aktivnosti potpuno nevidljivi zbog odbljeska od super sjajne crne i površine. Nema šanse da ga koristim za nikakvu kontrolu tijekom aktivnosti trčanje. Možda da stanem, stavim đozluke i sklonim se malo u sjenu. Možeš misliti.

Treći test zbog kojeg sam najviše razočaran sam obavio danas. Naime nadao sam se da ću ga bar moći koristiti da mi registrira koliko sam plivao. Većina mojih rana je zarasla. Osim par krastica od kojih je jedino ona na boku zahtjevala malu intervenciju nakon plivanja. Vrijeme i nije baš bilo optimalno jer je jugo već počelo jačati ali bar se od mog zadnjeg plivanja prije gotovo mjesec dana more dosta ugrijalo. Ekipa koju svu poznajem i koja se stalno kupa na "Mornaru" kaže da je već oko 13. Naravno prvi problem je bilo kako koji kua išta vidjeti na tom satu. Kad sam uspio "škilječi" postaviti plivanje na otvorenoj vodi i lansirati aktivnost uletio sam bez predigre u more i osjećaj je bio kao da nisam nikad niti prekinuo plivanje. Obišao sam plutače koje omeđuju dno uvale prema ferijalnom odmaralištu, preplivao preko uvale ispod hotela Splendid i vratio se sa druge strane plivajući uz klupice gdje se kao gušteri sunčaju zimski kupači. Kad sam stao u plićaku vidio sam da sam plivao oko 10 minuta ali nikako nisam mogao zaustaviti aktivnost. Nakon više pokušaja, a zbog vjetra nisam baš htio predugo petljati po satu digao sam ruke. Nakon što sam se obrisao, obukao pojeo sendvič uspio sam zaustaviti aktivnost no proteklo je više od 38 minuta. Sat je rekao da sam plivao oko 358 m. Ja znam da u tom vremenu preplivam gotovo 500 m pa sam znao da vjerovatno sat nije baš upotrebljiv za plivanje. Slika mape gdje sam plivao to i potvrđuje.

 

Po satu Redmi Watch 2 Lite nisam niti ušao u vodu 

 

                                         

 

 

 

  

 Prema satu stalno sam se vrtio na platou gdje sam sjedio i jeo sendvič. More nisam niti dotaknuo, a preplivao sam cijelu uvalu. Ok i Garmin ne hvata baš svaki metar ali svakih par desetaka metara je ok, pogotovo ako ne plivaš cik cak. 

Osim toga što kao stalno nešto mjerka i serka oko kretanja, koraka i kalorija u što vrlo sumljam taj sat je nešto čemu se jedino djeca mogu veseliti jer možda ima neke šarene prikaze samo se pitam čega.

Sutra ću pokušati jednu kratku probnu vožnju sa biciklom jer za nedjelju imam dogovor sa mojim prijateljima. Biti će to vožnja biciklama četri malo ofucana maratonca od kojih neki trenutno ne mogu trčati, a ostali će se malo opustiti nakon otrčanog Zagrebačkog polumaratona. Ako već trebam nositi sat biti će to polurazbijeni Garmin ali montiran na volan što je zapravo najzgodnije i najsigurnije mjesto za sat, a možeš ga pogledati bez da ispustiš volan. Sad mi je žao da se toga nisam prije dosjetio i nažalost za plivanje ću ipak morati uzeti neki pravi sat.      

     

 

Pad

 Iskustvo mi govori da sranje nikad ne dolazi u malim apotekarskim dozama već u gomilama koje te obično zatrpaju do grla. Sinoć gledam ponovo moju omiljenu krimi seriju u kojoj glavni lik nikako da se iskopa iz takve gomile dreka. On ima za sve skalu "cacate"(prevod sa talianskog bi bio "sranje") od 5 do 10 jer one ispod 5 se niti ne računaju. Kad smo kod tog izraza mojih susjeda, zapravo je "in cacato" bliže onome u ili na kurcu, a ja bi rekao "nakurčen". Mada mi "slavi"  radije kažemo "napižđen".   Tko zna od kud ta razlika. Ja mislim da je recimo nihov izraz primjereniji jer napižđen od valjda biti na p.. i nije tako loše. Da skratim, već sam dulje vremena mi istrijani bi rekli "inkacan"(od in cacato), a kulminacija je bila jučer nakon mog epskog pada. Padao sam ja sa bicikle i prije kad sam bio mlađahan. Znalo mi se zalomiti da ližem pulski mokar i klizavi asfalt dva dana za redom, čak i u duetu sa mojim kumom. J..te oba su pala naizgled iz čista mira ko kruške. Tada je uglavnom patio samo ego jer su se možda neke cure cerile iz prikrajka. Ili sam bar ja tako zamišljao. 

Nakon problema sa mojim starim i potpunog prestanka trčanja pa i plivanja pokušao sam se vratiti malo vožnji biciklom i realizirati dugo planiranu nabavu cestovnog bicikla. Moj prijatelj i imenjak je zaključio da više nema nikakve ambicije u triatlonu ili vožnji biciklom pa mi je ponudio da isprobam njegovu biciklu koja je u odličnom stanju ali meni bi bila ipak malo van buđeta. Jedva sam dočekao nedjelju pa iako je opet puhala neugodna bura krenuo u probnu vožnju prilično opušten i pun planova u glavi. Nakon što sam okrenuo na zaobilaznicu vjetar mi je puhao u leđa i dok sam se snašao već sam bio malo prebrzo na kružnom toku kojeg sam milion puta prošao sa svojom MTB. Nitko nije izlazio iz smjera Pješčane uvale niti iz pravca Verude i ja nisam dovoljno usporio. Inače uvijek u kružni ulazim sa otkačenom cipelom i vrlo polako ali što sam ovaj put mislio tko će ga znati. Kad sam već prošao kružni koji sam malo sjekao učinilo mi se da idem previše blizu rubu ceste pa sam se još malo ... ops nagnuo. Kak bi rekli "vot a misteka ju meka". Nitko nikad nije padao sa stilom ili recimo kontrolirano pa nisam niti ja. Brzo sam se digao iako nije bilo vozila u blizini da bi bio ugrožen i već sam pomislio: "ok ništa strašno bicikla izgleda da je najbolje prošla, a ko j.. malo ogrebotine. Onda pogledam na sat, a on satran totalno. Kućište mi se urezalo u zglob i to je jedino što sam odmah vidio da krvari. Da i naravno moje golo lijevo koljeno jer sam bio ukratkim biciklističkim hlačicama. Toliko sam se iznervirao jer sam napokon ovaj put svojom greškom uspio ubiti četvrti Garmin sat u 4 godine. Niti ovaj nije trajao kolika je bila garancija, a bio je tako blizu j.... Odlučio sam brzinom munje da se vratim kući i tek kad sam došao kući sam shvatio da je bez obzira što se nigdje nije poderala niti jedna nit majice ili hlača koža na više mjesta jednostavno oguljena. Bedro ispod kuka najviše, podlaktica pa čak i lijevo rame. 

Sad stvarno ništa od plivanja bar tjedan dana i to znači samo jedno ovaj mjesec. Od trčanja sam ionako pomalo odustao na neko vrijeme jer ne shvatam kako me nešto toliko može boljeti kad trčim, a ne smeta me dok vozim biciklu ili veslam.

Time sam dosegnuo najviši stupanj "cacate" 10(ali na kvadrat), a to što sam inkacan znači da sam se sad još više zainatio i bicikla koju možda nebi kupio je sigurno moja. Za sat ću vidjeti. Toliko sam glup i ne volim promjene da ću možda opet pasti na Garmin-a. Sad sam uzeo sat od sina(Xaiaomi Redmi Wath 2 Lite) koji je on dobio sa mobitelom, a nebi ga nosio niti u ludilu. Njega mogu kasnije pokloniti unuci ako se odlučim do ljeta za neki novi. 

Još kad se inkacam zbog trčanja svašta se tu može desiti. Pad ponekad i nije loša stvar ali samo ako se ustaneš.        

Čekaonica

 Kažu da se po jutru poznaje dan pa bi tom logikom trebao zaključiti kako će ova godina bit živo sr.. Sve je započelo vrlo entuzijastičnim trčanjem drugoga dana godine jer je prvi dan bio rezerviran za prvo novogodišnje kupanje sa ekipom zimskih kupača, a poslije toga obavezan ručak kod moje stare. 

Bio sam dosta opušten i zadovoljan svojim stanjem, a trebalo je još istrčati par kilometra do kuće. U susret mi je trčala Irena i iako se obično samo pozdravimo u prolazu tada sam zastao da joj čestitam Novu godinu i razmjenim par riječi. Nakon toga odjednom su se pojavili bolovi negdje duboko u preponama na čudnom mjestu. Takve bolove sam već imao tijekom 2015 godine kad sam imao probleme sa rupturom labruma i upaljenim tetivama. Tjedan prije toga sam istrčao 15 km istom rutom u gotovo identičnom tempu i nije bilo nikake naznake problema. Razočaranje što se samo tri kilometra više pokazalo tako pogubno me još nije napustilo. Tako je prvi mjesec bio ponovno povratak na staro, a plan je bio polako vratiti bar dužinski trening.

                                  

Da nekako kompenziram nedostatak trčanja dva puta tjedno idem u teretanu i tamo se prepustim mučenju na veslačkom ergometru i nekim spravama koje kao da potječu iz srednjevijekovnog inkvizicijskog podruma. Teretana je zapravo super jer osim mene i jedne mlade cure ujutro nema žive duše. Ona diže utege, ja sisam veslo, a u dvorani trešti "rock" ili još nešto agresivnije po izboru moga frenda Nenada. Poslije toga ja i Neno odemo na pivce i to mi je zapravo sat vremena treninga u kojem se najviše razbijem. Jednom tjedno odaberem i jahanje na bicikli, a ostalo su tri lagana trkačka treninga te plivanje kad god vrijeme dozvoli. Iako se more sad već ohladlo i malo ispod 10 C još uvijek izdržim isplivati petstotinjak metara. 

Zapravo to je dosta aktivnosti uz još obavezne šetnje nakon plivanja sa ženom što zapravo uopće ne registriram niti vodim kao aktivnost. Usprkos vrlo malo trčanja primjećujem kako forma više ne klizi nazad i sad se ustalila sa tih minimalnih 30-35 km trčanja tjedno. Garmin kaže VO2max=52, a sa 56 je bio pao na 50 pa to zapravo i nije loše. Priznajem pomalo postajem nestrpljiv ali odlučio sam da ne radim nikakvu pauzu već da trčim i čekam. Bolovi će proći ili će napokon doći kraj tim mukama. Mukama čekanja da ponovo počnem planirati. Iako u čekaoni obično vrijeme sporo prolazi meni se čini da vrijeme leti. Evo već je drugi mjesec i još malo će početi proljetne utrke ali ove godine bez mene. Ako se do ljeta situacija ne promjeni tada ću sigurno prekinuti čekanje i krenuti nekim drugim putem.