nedjelja, 19. svibnja 2019.

Nema nam(mi) pomoći

 Iako sam već pomalo podigao ruke ili možda bi prikladnije za trkača bilo reći noge od trčanja stalno mi pažnju privlače neki recepti za popravljanje rezultata ili mi se u poštanski pretinac uvaljuju članci koji govore baš o onome što mene trenutno muči. Zadnje je o laktatnim suplementima koji možda pomažu ili ne u popravljanju rezultata ali zanimljiviji mi je onaj iz Sports Injury Bulletin, Proximal Harmstring Tendinopathy. Svi su izgledi da sam ja taj kandidat i da je ta ozljeda kod mene već prošla akutnu fazu i davno ušla u kroničnu ili da pojednostavim sve je pošlo u krasni k... Problem je u tome što to nitko kod koga sam išao ne zna baš dobro dijagnosticirati, još manje ih je briga da se to riješi. Po svima njima riješenje je vrlo jednostavno. Prestani trčati i ... da recimo trebao bi prestati koristiti dupe za sjedenje. Odnosno izmisliti neku novu pozu za recimo vožnju ili slične aktivnosti. Baš to je nešto što me usprkos vrlo reduciranom trčanju i dalje drži u permanentnom stanju bolova. U zadnjih mjesec dana dvadeset dana sam proveo na putu od toga oko 2000 km vožnje automobilom i 12 sati sjedenja u avionu. 
Bez ostalog svakodnevnog sjedenja u koje ubrajam i ovo pisanje bloga to je više od 32-34 sati sjedenja. U istom periodu sam trčao samo 14 sati. Premalo da bi uopće poništio negativan utjecaj sjedenja na performanse trčanja. Prosjek manji od 40 km tjedno se nastavlja i ovaj tjedan iako sam se u petak naveče vratio sa puta. Prije mi nije bio problem nadoknaditi 30 km u dva dana ali sad se i vrijeme urotilo. Izgleda da danas opet preskačem trening iako dan nije gotov ali vrijeme i radovi u kući me potpuno obeshrabruju mada nakon jučerašnjih laganih 10 km nisam osjetio nikakvo pogoršanje bolova. Dapače danas mi se čini malo bolje nego jučer prije trčanja. Ako majstori odu prije mraka i ako se nebo smiluje možda ipak odem i ja protegnuti noge. U tom đumbusu sva oprema mi je u ormarima naguranim u jednoj sobi i omotanim u nailone. Imam doduše jedne polu usmrđene gege i gotovo sigurno već pljesnivu mokru majicu u veš mašini već dva dana pa bi to moglo da posluži za jedno solo trčanje daleko od ljudi. Ili da se već sad pomirim sa prokletstvom neparne godine pa da se prestanem sekirati.    

nedjelja, 12. svibnja 2019.

Iznenađen i ...

  Jedan jako pameten i poznat fizičar(Albert) je navodno jednom rekao kako je glup onaj koji očekuje drugačiji ishod ako se uvjeti nisu promjenili. To neke ljude tjera da stalno eksperimentiraju pa tako sam i ja odlučio da u mom životu mnoge stvari koje sam svakodnevno ponavljao promješam kao loto kuglice u nadi da će ishod biti bolji. No ispostavlja se da je samo drugačiji, bar za sada.
Ne znam uopće kako ovo ne redovito povremeno trčanje utječe na moju formu jer uvjeti luduju kao kazaljke na nekom pokvarenom instrumentu. Do prije tjedan dana sam trčao po ravnom terenu na temperaturi preko 30 C, a jučer nakon još jednog povratka sa puta po grbavom kamenitom i brdovitom terenu pri temperaturi bar dvadeset stupnjeva nižoj od te. Što uopće očekivati, kako uporediti te dvije stvari. Prvo više od dva tjedna držanja predavanja u klimatiziranom prostoru dok je vani preko trideset. Prošli tjedan sam na poslu i na nogama bio uglavnom od 7 do 23. Pri visokoj temperaturi unutra, a niskoj vani. U zaglušujućoj buci sa čepovima na ušima pokušavao razgovarati i dovikivati se sa previše ljudi da bi to bilo uspješno i patio u neudobnim radnim cipelama na koje nisam navikao. Ipak sam smogao snage jedno jutro ustati se ranije iako sam legao poslije pola noći i otrčati 10 km uz obalu Lago di Olginate i rijeke Ada. Isto sam ponovio jedno veče nakon posla ali je ipak umor utjecao na nešto lošiji osjećaj iako sam zapravo žureći se na večeru trčao dosta brže(5:05/km).
   
Potpuno sam bio iznenađen kad sam shvatio da sam trčao istu(10,17 km) dionicu kao u Puli mjesec dana prije maratona u Beču pri sličnoj temperaturi jer je bilo rano ujutro dosta friško ali mi je puls sada bio gotovo deset otkucaja niži. To je pravo iznenađenje. Dali me inspiriralo tako lijepo mjesto i trčanje pored vode okruženo zelenilom i opojnim mirisom bazge i bagrema koji su u punom cvatu. To je čista suprotnost cjelodnevnoj buci u strojarnici spalionice smeća sa parnom turbinom koja šišti i generatorom od 16 MVA. Možda je trčanje tako slaba stimulacija u odnosu na to pa moj herc nije reagirao. Možda su noge bile sretne što sam izašao iz neudobnih bakanđi u kojima sam bio cijeli dan. Iako mi je kilometraža sad već više od mjesec dana ispod rekreativne granice od 40 km tjedno kao da to ne utječe na osjećaj da trčati nije teško osim što i dalje boli. Iznenađen sam što bol na sjednoj kosti i dalje ne prolazi iako sam se ponadao nakon maratona da će proći kad mi već nakon njega nije zadala očekivane probleme. 
Neka iznenađenja su ipak lijepa. Organizator Vienna City Marathon-a me iznenadio poslavši mi ugraviranu medalju za pobjednika kategorije i pismo zahvale koje su potpisali čalanovi organizacijskog tima među kojima izgleda i netko naš jer je uz potpis dodao: "svaka čast za tvoj uspjeh" i još dodao smajlića. 

Još da me dupe iznenadi jedno jutro i nekim čudom prestane boljeti ... eh za to treba uvesti još malo promjene u životu.