nedjelja, 22. ožujka 2020.

Pozitivno i negativno

Na svakoga od nas ova zbivanja djeluju drugačije. Tu nema puno mudrolije, jebi ga takvi smo kakvi smo. Maske obično padnu kad je frka. Ja ne skrivam da me sve to jako zabrinjava i moje raspoloženje je u skladu sa time. No to jedino primjećuje moja žena jer od nje je nemoguće sakriti ništa, a samo se sa njom i družim već par dana. Redovno obilazim starce i nosim im sve što im treba tako da izbjegnu izlazak koji je pogotovo za starog sad jako rizičan. Osim što ima 95 godina još je i bolestan, a to se vuče još od prije mog odlaska u Saudijsku.
Ja još uvijek nađem način da se odmaknem od svega i zavrtim par krugova na Drenovici ali prvi put u gotovo deset godina od kad sam pomislio da bi mogao ponovo početi trčati uopće ne osjećam potrebu da trčim. Trčim po navici jer to je postao moj način kretanja. Da, dest godina od kad sam pokušao potrčati u Frankfurtskom parku i gotovo potrgao ahilovu. Trebalo mi je dvije godine suza i znoja da se oporavim, operiram i drugu nogu prebolim sve loše dijagnoze koje su mi dodjelivali zabrinuti liječnici. Koliko god je bilo bolno i frustrirajuće to opiranje mog tijela trčanju, nikad nisam bio ravnodušan prema tome dali ću trčati ili ne. To je sad slučaj, iako osim recimo tako manjih problema trčati mi nikad nije bilo lakše. Jeli to pozitivno ili negativno? Nemam plan priprema ali instinktivno činim ono što sam naučio ovih godina. Miksam pomalo sve i svašta, a na koncu pogledam što je ispalo. To me podsjeća na kuhare koji nikad ne probavaju jelo dok kuhaju. Takav primjer je moja žena. Ona nikad nezna niti reći kako je nešto napravila ali ipak joj uglavnom uspjeva. Nikad nije prinjela kuhaču ustima da provjeri jeli slano, ljuto ili preslatko. Nedavno se zakačila sa jednim mojim frendom oko toga jer je on tvrdio da se..  i da to nije moguće. Ja sam odlučio da na isti način ne kontroliram trčanje već se prepuštam osjećaju. Izuzetak je bilo trčanje tempa ovaj tjedan. U četvrtak sam odlučio trčati 5 km tempa samo kontrolirajući puls. 
Tri kilometra sam se zagrijavao i nešto malo više od tri trčao lagano za opuštanje. Moj puls na LT granici je bio oko 157 kad sam bio u jako dobroj formi. Računao sam pošto trčim na Marsovom polju koje je malo grbavo, a ne na stadionu i pošto nisam baš u nekoj formi ili bar ne znam u kakvoj sam da bi trebao trčati sa pulsom oko 154. Nisam niti gledao prolaze svaki kilometar jer sam se koncentrirao na to da se negdje ne sapletem na kakav kamen ili busen trave. Bilo je i par trkača koji su kružili okolo ali u suprotnom smjeru pa mi je i to malo odvlačilo pažnju jer sam se pokušavao držati podalje kad sam ih presretao. 
Kad sam došao kući i zaustavio Garmina znao sam odmah da je taj trening možda nešto što nikad nisam trčao. Mada sam imao prosjek pulsa tih 5 km od 153, trčao sam brže od 4 minute po kilometru. Uobičajeni tempo pri tom pulsu mi je uvijek bio oko 4:06-4:08. 



Kao da mi prija to što veliki dio kilometraže koja je i ovaj tjedan gotovo 70 km trčim u donjem aerobnom opterećenju. Bez obzira na to ne osjećam nikakvo zadovoljstvo i odmah sam u petak trčao kraće nego što sam planirao da bi u subotu potpuno bezvoljno otišao na samo pola sata. Dan je bio prekrasan ali ništa me nije vuklo da ostanem još malo. Jutros sam nakon dugo vremena preskočio i trčanje dužine. Probudio me prvo potres kojeg sam osjetio prilično intenzivno i jedna malo nakrivljena vješalica u ormaru je počela lupkati po vratima. Znao sam da je negdje udarilo jako ali sam rekao u sebi neće valjda još i ovo govno na nas. Ali nažalost ipak je bilo tako. Ujutro sam bio toliko bez volje da se ustanem da sam ležao budan do 9. Ustao sam se samo zato da odnesem starcima namirnice i poslje toga sjedio na balkonu bez ideje što da radim. Na kraju me žena natjerala da izađem iz kuće i otrčim malo prije ručka. To malo se pretvorilo u nešto više od 18 kilometara, a da nije žena čekala sa kasnim ručkom možda bi još kružio Drenovicom. 

Bura se već podigla pa sam ponio i maramu oko vrata koju sam podizao preko usta svaki put kad bi ugledao da mi se netko približava. Kimnuo bi glavom i primjetio kao većina pozitivno reagira. Kao da sam ih umirio sa tim potezom za koji znam da nema veliku praktičnu vrijednost ali predstavlja znak dobre volje i pristojnosti. Osim negativne strane ovakvo stanje ima za mene još i jednu pozitivnu. Zahvaljujući uglavnom laganim treninzima napokon sam uspio ponovo da se vratim na 66 kilograma i sa mojih 66 godina baš sam sav vražiji. Nakon današnjih 18 km malo sam pao ali žena mi je ispekla brdo palačinki sa njenim džemom od šljiva, smokava i vinogradskih breskvica. 

Kad to smlatim možda se vrati i pozitivan stav. Naravno Vama svima želim da ostanete "negativni" ili kako pjevaju TBF: "pozitivan stav nemoj biti minus, ostani zdrav nemoj skupit virus".  
  

srijeda, 18. ožujka 2020.

Svi u šumu

 Dok sam sa nervozom par dana čekao da se izkobeljam iz pustinjskog pejsaža stalno sam maštao da trčim po šumici. Sad mi se ta želja i ostvarila ali čini se da će to i biti jedino mjesto gdje ću trčati. Stadion je zatvoren, grad je avetinjski pust pa čak i trčanje van grada po šetnici oko mora mi djeluje nekorektno. Mnogi su prisiljeni biti zatvoreni u kući, a prijatelj iz Beča mi kaže da hoćeš nećeš moraš biti u kući ako si stariji od 65. J... nije mi drago što sam prešao u tu kategoriju. To bi se moglo ostvariti i ovdje zato osjećam nelagodu kad trčim po pustoj cesti. U šumici je drugačije iako zapravo ima više ljudi nego na ulicama. U petak dok sam trčao fartlek uzbrdice to su bili uglavnom djedovi i bake koje šetaju unuke jer vrtići ne rade. Ja sam taj prvi dan povratka bio posebno inspiriran pa sam zadnje ostatke nervoze uništio sa pet šest srednje dugih uzbrdica koje sam zgazio do daske kao da sam na kakvoj utrci sa nevidljivim mrskim neprijateljem. Kao da sam osjećao da u subotu neću moći trčati jer sam zaglavio prvo sa društvom u jutarnjem kafenisanju koje se pokazalo kao zadnje bar na neko vrijeme. Već je davno bilo vrijeme da odemo kućama kad su neki predložili još jedno pivce za kraj jer možda nam je zadnje.
Konobar nam mrtav ozbiljan izjavi: "pa to vam i je zadnje, ovdje". Da, od sutra su svi kafići zatvoreni. Posljepodne sam otišao sa istom ekipom malo u šetnju po Kamenjaku ali sam planirao lagano večernje rastrčavanje jer u nedjelju sam već dogovorio dužinu. Mala šetnja se otegla, a ja nisam od onih entuzijasta koji trče po grbavoj Drenovici sa lampom na čelu. Tako to cijelu zimu radi moj prijatelj Emir. 
Ja bi se sav polomio i vjerojatno umjesto na utrci završio na traumatologiji. U nedjelju smo Emir, Dražen i ja krenuli u Šijansku šumu svaki sa svojim planom no na kraju smo se usaglasili pa napravili skupa tri kruga i skupa se vratili do Marsova polja gdje sam ja odlučio malo podebljati kilometražu i pojačati tempo pa odradio još 5 km kako bi nadoknadio preskočeni trening od juče. Tako sam završio taj vrlo neizvjestan i putovanjem isprekidan tjedan sa nešto više od 60 km. To je još uvijek u skladu sa prosjekom od rekordne 2018-te godine. Za sada bez obzira na putovanja i probleme sa stopalom ipak održavam planiranu tjednu kilometražu od preko 60 km. Ne znam zašto jer ove godine možda i neće biti utrka ako se pandemija ne zaustavi, a ja mislim da neće tako skoro. 
Pomirio sam se i sa time da neće biti Zadra ali sam odlučio taj dan otrčati svoju utrku. Možda preko aplikacije ili otrčati jedan solistički maraton za svoju dušu. Nešto slično je učinio moj prijatelj Rudiša i njegova supruga. Jednostavno su krenuli i na staru godinu istrčali 42 km. Samo jednu godinu od kad trčim zbog ozljede nisam trčao nijedan maraton i nebi volio da se to ponovi i ove godine. 
U svakom slučaju predstoji mi čini se češće druženje sa šumom. Izgleda d je točna ona: "pazi što ćeš poželjeti, možda ti se i ostvari".     

srijeda, 11. ožujka 2020.

Corona

 Dok odbrojavam posljednje sate(nadam se) u ovoj zabiti, kratim vrijeme i ubijam nervozu na sve moguće načine ali bez uspjeha. Jučer je bilo posebno traumatično jer iako sam prije par dana završio posao ne mogu nikako da mi pronađu let za nazad. Ipak sam bio na poslu ali sam samo sjedio u uredu i pravio društvo ekipi iz MAN-a koji su usprkos tome što posao nisu završili već vjerojatno kući ili blizu. Jebi ga oni rade za njemačku firmu i iako su oboje poljaci njihovi ljudi su ih hitno povukli iz sigurnosnih razloga jer su imali pouzdane informacije da će Lufthansa otkazati letove za Dammam i onda ostaje malo opcija. Klienta su u jednom konferencijskom razgovoru kojem sam i ja prisustvovao odkantali, odlučno inzistirajući na sigurnosti svojih ljudi i ovi nisu imali izbora. Naravno ja radim za totalno neorganizirane italiane i kad sam im još u 11 ujutro javio što se događa oni su mi ladno rekli da rade na karti i da je let za Frankfurt iz Dammama rezerviran. Tek sedam sati kasnije kad sam već trebao krenuti jer do Dammama je 100 km, vele da su im iz agencije javili da je otkazan. Zbog sve te neizvjesnosti nisam to veče otišao trčati pa sam to nadoknadio jutros. No nervozu nije otreslo niti 14 krugova od oko 230 koliko sam trčao oko ovog hotelskog kompleksa. Sad već napamet znam svaku krivinu svaki prelazak trotoara i moje noge su se prilagodile toj cik, cak slalom vožnji pa je svakim trčanjem brzina veća, a opterećenje manje. Nakon doručka sam opet otišao kružiti oko hotela. Ovdje je već u 11 kad sam otišao šetati bilo oko 27 ali jutros još ugodnih 13 pa se na uvjete ne mogu požaliti. Nabio sam sunčane naočale i slušalice iz kojih je dopirao umirujući glas Muddy-ja(Muddy Waters) i počeo kružiti povremeno fotkajući detalje koje ponekad ne primjećujem dok trčim ali sve jedno nervoza me potpuno preuzela i nakon nešto više od 4 km sam odlučio da se vratim i pokušam nešto drugo. Pisanje bloga mi sad jednako tako ne ide, iako kad hodam svašta pričam sam sa sobom pa mi se čini da bi od toga mogao napraviti roman. Na kraju se sve svede na haiku stih, a ovih dana te haiku verse su samo prostakluk. To pak nije za javnost. Jebala ga korona. Iako se ljudi kao što to obično biva sa svime sprdaju ja sad vidim na vlastitoj koži kako sve to neće ići u dobrom smjeru. Ove godine bojim se neće biti utrka ali ako je samo to dobro će biti. Zapravo šala je dobar način da se liječi nervoza i par bisera koje sam danas našao na FB su bar meni malo umanjili nelagodu. Ali oni koji uopće nemaju niti malo nelagode i nervoze oko ovoga što se zbiva mi liče na one ljude koji nikad nisu u životu potrčali, a recimo misle kao je istrčati marato p... dim. Samo treba malo duže trčati. Znam da će mnogo od te nervoze nestati kad se vratim doma i udahnem miris borove šumice u rano jutro ali treba se vratiti.     

petak, 6. ožujka 2020.

Zvjezde

 Već je petak, neradni dan, a ja još nisam niti počeo raditi. Jedina dobra vijest je da ću i sutra ostati u hotelu pa neću morati umirati od dosade u kontejneru. Zapravo zabavljamo se ja i dvoje kolega iz MAN-a hvatanjem muha koje ne možeš nikako spriječiti da ulete čim odškrineš vrata da uđeš ili izađeš. 
Kad kojim slučajem internet radi onda proučavam teleskope. Ha, to mi je nova stara opsesija. 
Kad je trčanje već postalo kao govno u koje sam slučajno ugazio bar da opravdam zašto. 
Kažu kad gledaš u zvijezde obično ugaziš u govno. 
Za sve je kriva moja unuka koja je opsjednuta svemirom i zbog toga je moram svako ljeto voditi ili u astronomsku opservatoriju u Puli na Monte Zaro ili moramo ležati na plaži kad su Perzeidi odnosno "suze svetog Lovre". Još uvjek priča o Višnjanskoj zvjezdarnici koju smo posjetili dok veliki teleskop još nije bio operabilan. Sam pogled na ogroman teleskop uzezao se u njeno dječije sjećanje i ništa to neće više izbrisati. Kćerka kaže da štedi za teleskop, a i meni nije trebalo mnogo da probudi moje stare snove. 
Još u srednjoj školi sam pokušao napraviti prvi Newton teleskop ali sam odmah zagrizao preveliki zalogaj. Nisam to znao dok nije trebalo gutati. Moj prijatelj mi je nabavio dva staklena diska od cca 200 mm u promjeru izlivena u tvornici labaratorijskog stakla. Nabavio mi je i potreban prah raznih granulacija za brušenje i nakon mjesec dana svakodnevnog ručnog rada po 5-6 sati uspio sam relativno dobro izbrusiti jedno ogledalo ali sam zapeo na poliranju i optičkim korekcijama te naravno na metalizaciji ogledala. 
Zato sam od prve love koju sam zaradio na faksu kupio Vegino sferno ogledalo od 100 mm nabavio čak i aluminijsku cijev, a stari mi je napravio robusni drveni tripod. No postavljanje gornjeg ogledala i optike je bilo sve samo ne baš upotrebljivo. Bez iskustva ili kupnje bar osnovnih komponenti nema tu mnogo sreće. Zato sam sad u tri četri dana besposlice saznao više o teleskopima nego što sam ikad prije znao. 
A mislio sam da znam nešto. Tako je to sa svime u životu. Uvjek se iznenadim kad skužim da ne kužim jedan k...
Tako je i sa trčanjem. Baš ništa ne mogu objasniti ovih dana. Jutros sam bio totalno iznenađen kako se stanje bez vidljivog povoda odjednom preokrenulo. Trčao sam mnogo brže i osim stalne gnjavaže sa stopalom i činjenice da je puteljak toliko krivudav da mi to stalno mjenja ritam koraka ispalo je da sam ponovo oporavljen. Kao da je nestao onaj teret i otpor koji osjećam, a čak i mogu izmjeriti svojim Garminom. Ipak nisam htio pretjerati jer još sutra imam priliku trčati ujutro. Zato ću ujutro trčati dužinu koliko god to bilo dosadno na ovoj stazi. Ionako sam navikao na totalno gubljenje vremena u ovoj vukoj...
 

utorak, 3. ožujka 2020.

Na istoku ništa novo

  Sve što radimo utječe na nas i sve oko nas. Kad bi sa tom spoznajom promatrali sve što radimo vjerojatno bi dosta toga učinili drugačije. Ovako plačemo za prolivenim mlijekom i tako manje više skoro cijeli život. Da se zadržim za trenutak na trčanju iako je to sve jedno. Trčanje, posao, ... život. 
Kod mene već godinama nema pomaka u trčanju ako se prirodna entropija koju volimo zvati starošću ne računa. Iako sam imao nekoliko pokušaja da malo promjenim svoj pristup trčanju oni nisu baš urodili plodom ili su plodovi istrunuli prije no što sam ja mogao bar malo uživati u njima. Tako mi se sad čini situacija i sa ovim poslom. Ponovo su me pozvali i to hitno tako da sam morao krenuti u nedjelju za Zagreb u 2 ujutro kako bi stigao na avion. Evo nakon dva dana provedena u sad već prilično zagrijanom kontejneru kažu kako neće biti ništa od posla do četvrtka, a zapravo vjerojatno do subote ... jebote, koji k.. Stvarno ovdje na istoku se ništa ne mjenja. Iz cjevovoda su izvadili nekih 6 velikih crnih vreća svakakvog otpada. Tu su između ostalog kilogrami spužvi kojima su nešto čistili pa su ih zgodno utrpali u cijevi i zavarili. Super jer izvana se ništa ne vidi. Meni to izgleda kao da na primjer kirurg za vrijeme operacije sve one ostatke tampone, kurce, palce i dio alata ostavi u pacijentu i zašije. Sad kažu nema plina jer se nešto popravlja. Nikad kraja izgovorima. 
Nebi me sve to toliko smetalo da mi se sviđa biti ovdje. Ali tu jednostavno kao da upadnem u neku crnu rupu raspoloženja i motivacije. Osjećam se zatočen cijeli dan u kontejneru jer vani je sad pakleno i do danas je puhao jak vjetar dižući zavjesu od sitne prašine i pjeska. Uostalom kuda bi kad su okolo mene samo cijevi plamenici, sve se dimi i smrdi. 
U hotelu sam okružen zidom oko kojeg sam opet sinoć otrčao 10 km i ponovo ostao iznenađen kako se loše osjećam. Uopće ne mogu shvatiti da trčim pola minute po kilometru sporije na ravnoj površini bez jednog metra ukupno uspona i tri puta kraće nego u subotu prije puta i Garmin mi izračuna oporavak dulji za 8 sati. Da, u subotu sam trčao dužinu do rta Kamenjak i nazad. Nešto više od 30 kilometara u tempu oko 5:00/km, pola od toga po makadamu uz uspon od skoro 300 m i bilo mi je lakše nego ovo zadnje rastrčavanje. Po kojoj to teoriji.
Što me to ovdje tako sputava osim što imam opću odbojnost prema ovom mjestu. 
Imao sam jučer na "poslu" cijeli dan vremena da analiziram baš te dužine od oko 30 km prema rtu Kamenjak i pokušam ustanoviti ima li nešto u objektivnim pokazateljima što bi ukazalo na neke trendove u mojoj formi. I rezultat je opet ništa novo, sve je gotovo isto. Možda moji rezultati u maratonu stagniraju i slabe zbog nedostatka nečeg drugog što nije vezano za mjerljive parametre.
Ostario sam, to je ok ali dali znači toliko jer objektivni parametri to ne pokazuju. Izgubio sam izgleda jednu važnu komponentu. Više ne vjerujem da mogu. Za prvi maraton nisam bio spreman niti trčati 3:15. To sad znam jer sve je bilo izračunato na osnovu pogrešne pretpostavke da sam polumaraton trčao za 1:33. Što je bilo pogrešno jer taj polumaraton u Rovinju je bio kraći oho ho. Samo to tada nisam znao. Nisam znao niti koliko otprilike mogu napredovati u nekom ciklusu priprema pa iako sam si postavio prvi cilj na 3:15 ja sam zapravo vjerovao da je doći na 3 sata vrlo lako. Kad sam nakon 20 km vidio "zeca" koji je vodio grupu od onih koji su pratili tempo za 3:15 dobio sam krila i prošao ih kao brzi voz. To je išlo do negdje 35-og i onda je bilo grbavo do kraja ali ipak par minuta brže od 3:15. Neko vrijeme sam mislio da sam uhvatio onoga za jaja i to se vidjelo u mojim rezultatima i načinu trčanja. Vjerovao sam da mogu i kad je boljelo i kad su noge otkazivale. Tako sam zaradio i ozljedu koja me spustila na zemlju. Bilo je to samo privremeno jer nakon osobnog u maratonu kojeg sam ostvario sa najmanje treninga i nakon godine pauze opet sam vjerovao da mogu bolje. Od tada je prošlo skoro 4 godine, akumulirao sam treninga više nego ikada prije ali rezultati su uvjek tu negdje ili zbog nekih pogrešnih procjena i okolnosti lošiji. Kad bi gledao polumaratone prošlo je i više od 5 godina od zadnjeg osobnog i to na valovitoj stazi Crikvenice uz kišicu i gadnu južinu. Da ne govorim kako je moje tijelo tada bilo na granici raspada jer se nisam odmarao nakon maratona već trčao utrke zimske lige i bezobrazno puhao mladićima za vrat. Sve se to ubrzo i ostvarilo ... mislim na raspad. Vjerovanje da nešto možeš je jednako važno kao i stvarna sposobnost da to ostvariš. Nekad i nedostatak točnih informacija pomaže ili pak neki vanjski stimulans. To je vrlo dobro opisano u jednoj studiji sa biciklistima koji su testirani da voze do granice izdržljivosti. Kad više nisu mogli, ponudili su svima nagradu ako još odvezu par minuta u još većem opterećenju nego do tada. I svi su opet mogli. Izvrsna je to ilustracija da mnogo toga što ne znamo ipak postoji. Kao što u mraku može biti svega i svačega, a da to uopće ne vidimo. Da mi bar netko ili nešto upali više to svjetlo.