ponedjeljak, 29. svibnja 2017.

VO2max

 Ovih dana će se ukazati prilika da oni koji to žele testiraju svoj VO2max na uređaju koji je dobila na posudbu naša kolegica trkačica dr. Helena Blažić iz AK Medulin. Radi se o ergometarskoj bicikli sa svim potrebnim dodatcima za regulaciju i mjerenje opterećenja te utroška kisika i pulsa. Kad budem znao detalje staviti ću sve na FB stranice Maraton Uljanika. O tome što je to VO2max sam već pisao na blogu("Udahni me nježno") i web stranicama kluba, a izaći će uskoro nešto i kroz seriju članaka u Glasu Istre. Tad će vjerojatno proći termin za testiranje. Postoje mnoge dileme o važnosti tog podatka i nisu potpuno razjašnjeni svi mehanizmi koji utječu na njega. Ipak bitno je znati da velika vrijednost znači u neku ruku i veliki trkački potencijal kad se radi o trčanju na duge pruge i općenito u svim sportovima izdržljivosti. Mjerenje se uobičajeno vrši na pokretnoj traci ali i na ergometru sa pedalama. 

Nedostatak ovog metoda mjerenja je u poznatoj činjenici da je maksimalni utrošak kisika moguće ostvariti samo trčanjem dok će na bicikli on pokazati nešto manje vrijednosti. Ta razlika će biti manja za one koji treniraju i na bicikli(triatlonci i biciklisti) dok će trkačima koji nikad ne voze biciklu biti nešto veća razlika. U pravilu utrošak kisika sa porastom opterećenja raste linearno kao i puls da bi pri određenom opterećenju imao plato. Većina treniranih osoba još uvijek može povećavati intenzitet vježbe(trčanja) ali puls i utrošak kisika više neće rasti već će se energija za to povećanje dobiti anaerobnom glikolizom u brzim mišićima(tip II). To naravno rezultira naglim porastom laktata i iona vodika što u konačnici rezultira zamorom. Kod bicikle će doći do zamora prije nego što srčani puls dosegne maksimum, a to znači i utrošak kisika još neće biti maksimalan. Na osnovu poznavanja srčanog maksimuma može se napraviti relativno točna procjena VO2max. Oni koji su radili test maksimuma i znaju kako se to radi mogu koristiti taj podatak, a ostali mogu koristiti formule za izračun iako ona kod pojedinaca ima preveliku grešku. Kod mlađih osoba ona može iznositi +/- 12 dok kod starijih i +/-15 otkucaja u minuti. Meni je recimo maksimum 171 dok prema najboljoj varijanti formule(ima ih više) iznosi 164. Zapravo ovaj test je ipak sub maksimalni. Testovi sa triatloncima pokazuju mnogo manja(oko 6%) odstupanja od realnog VO2Max-a dok su uobičajena odstupanja kod onih koji ne treniraju biciklu od minus 10-15%. Razlog je kao što sam rekao u dobroj treniranosti veće grupe mišića koji se koriste pri bicikliranju.
Kad dobijete rezultate testa moći će te sve to lijepo
staviti na svoj FB profil i hvaliti se time: "Ja imam veliki ....". Možete realnije sagledati svoju trkačku budućnost i odustati od borbe sa vjetrenjačama ili dobiti još više motivacije. Možete sagledati svoju trkačku prošlost i možda prestati postavljati si uvijek isto glupo pitanje: što bi bilo, da je bilo? Kao što to ja radim. Može vam koristiti ako ponovite test nakon nekog perioda treninga da zaključite koliko napredujete ili možda ne napredujete. Bez obzira jeli Vam mali ili veliki uvjek postoji nešto što se zove inat i na kraju za inat sve napravite onako kako Vam se prohtije. Imajte na umu da su neki od svjetskih veličina(svjetski rekorder iz 1969.g Derek Clayton 2:08:34, VO2max od 69,7 mlkg-1min-1) imali prilično mizeran VO2max. Kad kažem mizeran mislim ipak na elitu. Svjetski rekord drži biciklista Oskar Svendsen(97,5) slijedi ga niz trkača na skijama, a od trkača najveći zabilježeni ima Matt Carpenter(92,0). Kod žena je rekorder čuvena olimpijska pobjednica i maratonka Joan Benoit(78.6). Sve iznad 40 je solidno i bolje od prosjeka zdravih netreniranih osoba(35-40). Kod žena je on u prosjeku nešto niži.

nedjelja, 28. svibnja 2017.

Vikend mini triatlon

 Koliko god ponekad stvari izgledaju loše i imaju prirodnu potrebu da budu još i gore ipak vrijedi biti optimista. Ako ništa drugo raduješ kad ispadne da nije gore nego što je moglo biti. Sad sam bio siguran da će nakon što mi se noga napuhala kao cepelin trebati više od tri tjedna da to prođe. Svi znakovi su bili tu. Za razliku od prošli put nisam stao već istrpio 12 kilometara pod bolovima i sigurno je da sam napravio puno veću štetu nego što je bilo potrebno. To je isto kao kad je mom burazu na bubi pukao remen ventilatora, a on mislio da može preći sto kilometara bez hlađenja motora koji ima zračno hlađenje. Rezultat je uskoro bio savijene i popucane glave, ičupani vijci u bloku koji drže glave motora, kompresija nula i gotovo zaribani motor. Zato sam se nakon epizode popizditisa sa doktorima i njihovim poimanjem hitnoće iskulirao i bacio na lječenje svim raspoloživim sredstvima. Mastima, valjcima, ledom i oblozima od svega što sam imao. Jedino se nisam usudio otići kod Marijana iz čistog kukavičluka. Nisam mogao zamisliti da mi on uhvati onako bolnu nogu u ruke.
Tjedan je prohujao u jurnjavi po trgovinama sanitarija jer ovi jebeni majstori su počeli na vrijeme što me iznenadilo i evo kako su rekli kupatilo je već gotovo. Još sutra trebam skoknuti po jedan paket pločica jer malo fali i po wc školjku koja nije stigla na vrijeme i sve će biti gotovo za dan dva. Kad pričam mojim frendovima oni ne mogu doći sebi jer nema majstora koji te ne zajebava bar dva puta dulje od predviđenog. Danas su me još iznenadili dečki sa tendom koji su došli točno u dan kad su rekli i to sekundu nakon što smo mi stigli kući. Dogovor je bio u pet popodne ali smo se zadržali i stigli točno kad i oni. Ja sam na raskrsnici imao prednost pa smo stigli ipak prije njih. A ja još kažem nema frke meni se ne žuri. Kad ne žuriš stigneš prije. U subotu sam nakon odrađenog posluživanja majstora i "matineje" rođendana od frenda u "Humu" odlučio da sjednem na biciklu i odem baš tamo do Premanture ako mi noga dozvoli kako bi provjerio dali to prokletstvo dvanaestog kilometra i taj "premanturski trokut" ima utjecaj i na bicikliste. Prvo što sam uočio je da me list na bicikli uopće ne boli i bez obzira što sam peštao pedalu koliko god sam mogao ništa se nije desilo. Malo su patili kvadricepsi ali ni puls nisam uspjevao natjerati iznad 149 čak i na najgorim uzbrdicama. Očito su moji bataci slabi pa ne mogu baš previše niti potrošiti. Sada mi je jasno zašto naš Toni ima onakve noge. Sa njima mu nije teško odvoziti od Pule do Zadra i još trčati utrku(Wings for Life). Ja imam noge čačkalice kao oni "izgladnjeli" etiopljani. Nakon što sam prošao groblje u Premanturi bez ulaska u neku crnu rupu ili tako nešto okrenuo sam na Crvene stijene odlučan da se prvi put ove godine okupam. Bez obzira na razočaravajuće malo opterečenje ipak sam se dobro oznojio. Ljeto je počelo.

Bicikla u "tranziciji". Tranzicija je malo potrajala ali ovo je ionako bio poklon, a poklonjenom konju ne gledaš u zube.
 

Nisam mogao prići nekom mjestu gdje bi ušao postepeno u vodu pa sam nakon malo hlađenja skočio u nadi da me neće strefiti infarkt. Skoro, ali brzo sam se adaptirao, otplivao možda sto dvjesto metara mahnito veslajući u nadi da ću se ugrijati. Malo morgen, zato sam malo bozio biciklu u vodi isturivši vrat van vode kao labud da se listovi izmasiraju, a glava ugrije na zalazećem suncu. Dok sam izašao majica i ostatak se već osušio, a iako je bilo već kasno nikako mi se nije dalo nazad. Za nazad mi je bilo čak malo hladno jer me more ohladilo, a i povratak je više po asfaltu uz mnogo manje uspona. Točno su rekli Muji oni englezi. Što brže pedaliraš to ti je hladnije. Zato mi je za nazad puls bio skoro kao u mrtvog konja(prosjek 117). Cijelo veče me mučila dilema dali sam trebao još trčati i zaključiti dan sa jednim minijaturnim triatlonom. Tek kad smo uveče na rođendanu prešli sa pive na votku sa čili papričicama zaboravio sam na trčanje ... zapravo na manje više sve. Kad je u nedjelju mozak napokon proradio negdje poslje odlaska na ručak sa sestričnom od žene, došli su majstori. Postavili su tendu ispod koje ću da se izležavam ovo ljeto zaštićen od UV a, b, c, d, ... Toliko sam se oduševio time da sam otišao da istrčim samo malo, mrvicu, mini, mikro. Samo da osjetim da sam živ. I živ sam. Nije se desilo ništa, a na Drenovici je samo trava narasla još malo više. Ipak sutra ću se još suzdržati od trčanja i cijeli tjedan mi ponovo sljedi samo lagano. Sigurno je sigurno.           

četvrtak, 25. svibnja 2017.

Ja se ne nerviram, ja se ...

  Jutros nisam niti kafu popio jer nisam znao trebam li vaditi krv natašte ili ne. Bolje je igrati na sigurno jer nebi rado ponavljao odlaske kod doktora i na šaltere. Gore, dolje ko jojo loptica. E baš mi se to dešava opet. Nije dosta što mi se ozljede isto tako ponavljaju. Uzeli mi jednu epruvetu krvi i napravili neki test za koji sam platio 50 kuna i na kojem piše nešto "D-Dimeri", što ti ja znam. Uglavnom normalna vrijednost. Bar su mi mogli vidjeti hemoglobin i takve stvari da imam neku j.. korist. Naravno po nalaz sam morao doći oko podne. Prođem šalter gdje se naručuje pregled i za divno čudo tamo nikoga ali moja doktorica je rekla da dođem kod nje sa nalazom. Kad sam došao tamo sestra kaže: ne, ne treba ovo je nalaz za vaskularnog kirurga idi se upisati. Kruh te j... vratim se ja, a tamo štala i red do ulaza. 
Za jednu promjenu datuma pregleda neka žena je stajala oko 15 minuta i red se nije micao. 
Kad je napokon dobila papir izvalila je: ja znate trebam još jednu promjenu ... dok..ca. Raja oko mene je pič..la i svašta se moglo čuti. Jedna možda malo naivna gospođa me upita: Zar nemaju sve to u kompjuteru? A ja sam izvalio ma kakvi sigurno klešu datum u kamene ploče. Prvo se nasmijala, a zatim odustala i otišla. Čuo se uzdah olakšanja onih iza nje. Jedna manje, superiška. Kad sam došao na red i sačekao svoje uklesavanje koje je ipak bilo nešto brže ostao sam ko posran jer datum koji mi je stavila nema veze sa ovim svemirom. Koji kua će mi pregled u sedmom mjesecu. Noga se do tada može: a. ispuhati ili b. otpasti. 

U svakom slučaju neće imati šta da gleda. Gdje sam ja danas izgubio dragocjeno vrijeme i "di su pare" koje svaki mjesec uredno plaćam za to s..., ne uopće nisam nevrozan ... pas, mater ... vlakovođu!

srijeda, 24. svibnja 2017.

Vaso, samo ljubav

  Ipak se i lijepe stvari dešavaju usprkos mojim mrzovoljnim prognozama kako će biti sve gore i gore.
Otišao sam poslije posla kod moje doktorice i čak se ona zabrinula što mi je noga tako natekla. Napisala mi je par uputnica i ja krenuo u borbu sa šalterima i ordinacijama. Prvi dan nula bodova. Ništa nisam uspio da obavim iako je na uputnicama napisala hitno. Onako napižđen nešto sam doma pojeo i otišao na stadion bez volje ali nisam htio razočarati Vasu kad nas je sve pozvao da nas počasti. Eto i on zaplivao u neke nove vode. Bračne, nadam se ne i mračne. Vaso je naš dobri dupin i kad bi ja bar upola plivao kao on odmah bi se prijavio na jedan od onih plivačkih maratona gdje ide moj buraz. Da ga razbijem ko beba zvečku. Ali nisam ja ko Vaso. J...ga, Vaso bi htio da trči maraton kao ja, a ja bi da plivam kao on.
Vidiš kakvi smo mi ljudi, nikad nam nije dobro.

A vidi broja, pravo remek dijelo. Sigurno pisano rukom njegovog voljenog "Ozija".
Tko bi rekao da je ovo dvadeseti kilometar, a još manje da će upravo "maestralno" odustati.
Ništa zato, fešta kod "Crnog" je sve nadoknadila.
Da smo imali još dva dobra kao Vaso na bicikli i polumaratonu sigurno bi imali prvo mjesto u štafeti IRONMANA! 
Ta dvojica(da ih ne spominjem ..he he) su trebali platiti za loš plasman nakon fenomenalnog plivanja našeg "dobrog dupina".
















 Vasina omiljena uzrečica, komentar, zaključak svakog razgovora ili polemike je ... samo ljubav
Sad je valjda našao onu pravu.
Bilo nas je podosta i neki su već završavali trening. Rudiša je došao da me "odere" na treningu pa su me zezali da sam namjerno zaj.. nogu samo da ga izbjegnem. Ovako se zadovoljio mojim kolegama koji su kukali da nije imao tko da kontrolira tempo pa su išli prebrzo. J.. nema dide odmah se povampire. 

Doveo Vaso i harmonikaša komičara, a pive je bilo za svjetsko prvenstvo u pivskoj milji uključujući i kvalifikacije. Čim se otvore boce i tako nešto eto tu i cijelo čudo onih koje baš nisam viđao u zadnje vrijeme o čemu sam čak i pisao. Možda mi se čini, morati ću skoknuti do stadiona sljedeći tjedan da vidim jeli to samo moj pogrešan dojam. Tu je bio i neizbježni Erik koji me uporno vrbuje za svoje "jesti, piti, teći(trčati)" projekte. Još me onako bocnuo u stilu ... vidiš bolje bi prošao kod nas nego sa ozbiljnim trčanjem. Izgleda da je na moju žalost u pravu. Uostalom nije mi ništa od toga(jesti, piti, ..) mrsko. 
Nitko ne pamti da se na stadionu čula harmonika i pjevalo sve i svašta pa su svi došli na svoje. 
Mi smo se još jednom okupili, neki koji malo štekaju su valjda dobili inspiraciju ali ako ništa drugo dobili su malo na težini.
Malo tko slavi kao Vaso i neki jedva čekaju još jedan njegov pokušaj maratona na 3:30 da se opet najedu i napiju. Ne daj se Vaso nagovoriti sad je red na neke druge, već u subotu Ana i Marino. Samo da to nije zarazno ... ma ne, ja sam cijepljen prije, uh ... godina. U našem klubu važi "samo ljubav".

utorak, 23. svibnja 2017.

Dva

  Bio sam siguran da sam ovo objavio a jutros vidim da je samo skica! 
Da ne bi ispalo kako ne znam brojati za nazad od 6 do 1 evo što sam napisao još 19.05(petak) iako sad više nije niti važno. Desna noga je i danas natečena i desni list je širi oko 1,5 cm u odnosu na lijevi. Još je malo zarumenio i na dodir je mnogo topliji od lijevog. Pokušavam stavljati led i držati nogu povišenu ali onda mi je teško raditi. Žena me tenta da idem doktoru ali meni se baš i neda. 
Danas moja doktorica radi popodne, imam vremena da još razmislim.
 
  Spala knjiga na dva slova! Valjda se tako kaže kad se nešto odjednom smanji ili nestane? Moji prvi "učenici" ili bolje rečeno "učenice" su bile dvije vrlo strastvene trkačice kojima se nakon nekog vremena učinilo da ne napreduju koliko bi mogle ili htjele. Bilo je to odmah poslije Plitvica 2015.godine. Ja sam prestao trčati zbog ozljede, a one su napredovale meteorski. Nakon četiri mjeseca spustile su osobni na polumaratonu za sedam i jedanaest minuta.
Istini za volju prvi plan sam napravio "maloj" Ani koja je pošto poto željela istrčati maraton brže od četiri sata i uspjela. No ja nisam sa njom baš komunicirao i nisam bio siguran trči li uopće ili ne tako da to ne računam.
U međuvremenu mi se pridružilo još nekoliko trkača, a napravio sam i planove za grupe u klubu, pa je broj onih koji su stalno nešto pitali tražili savjet stalno rastao. Imao sam i dva jako mlada trkača(trkača i trkačicu) koje sam isprva uputio u neki pravi klub, a ne među nas matore pivopije ali oni su baš htjeli "didu" za trenera. Imao sam i dva trkača koji su prešli iz "Pulskih Elitnih Rekreativaca GT" u naš klub kako bi im ja pomagao u treningu. Oboje su me ubrzo prešišali ali to sam od njih i očekivao. Najviše je ipak napredovao moj prijatelj Slaven. On je uglavnom taborio negdje iza glavnog čopora sa onim osrednjim trkačima ali nakon četiri mjeseca dobrog treninga spustio je osobni u maratonu za više od pola sata, a poslije toga samo zbog nesretne okolnosti što je odabrao težak maraton u Izoli ispustio priliku da trči brže od 3 sata. Trčao je 3:01:01, a mjesec dana prije toga polumaraton u Goriciji za 1:22:19. Sve u svemu kroz "didinu" školu prošlo je njih petnaestak. Sad sam se ja vratio trčanju ali oni su se svi nešto raštrkali. Nekako nas je sve manje i na stadionu, a ne vidim ni da mnogo trče po grupama. Dvoje najmlađih i definitivno najtalentiranijih zbog spleta nesretnih okolnosti o kojima ne bi rekao ništa
, više ne trenira. Tamara je najtalentiranija trkačica koju sam ikad upoznao iako nju zapravo nisam niti počeo trenirati. Nadam se da će to sve uskoro biti za njima i da će naći svoj put u svijet trčanja. Moje dvije najmotiviranije i omiljene učenice-trkačice su postale majke. Jedna prije samo mjesec dana. Vjerujem da će ponovo naći put koji će ih opet dovesti trčanju. Zapravo Dubravka se vratila dva mjeseca nakon poroda ali obaveze sa dvojkama i još posao su je malo udaljile. Ana se udaje ovih dana i sigurno je da ona i njen odabranik koji je također trkač sad imaju druge prioritete ali možda opet požele biti dio ovog našeg društva. Moj prijatelj "Rudiša" trenutno nije u mogućnosti da trenira ali još uvijek dođe povremeno, a obećao mi je da ćemo Berlin sljedeće godine trčati skupa. Slaven je postao trener u školi trčanja i jutros sam ga vidio kako vodi grupu prema Drenovici. Oni koji budu imali sreću da trče sa njim imati će što od njega i naučiti. Dok ne nađe vremena za trening, njegov plan za maraton ispod 3 sata je na čekanju. Još je dosta njih koji su malo odlutali zbog ovog ili onog razloga, tako da trenutno nemam baš previše posla oko treniranja. Ostala su mi samo dva slova u knjizi: Dražen i Ljubo. Znam da bi me možda najradije izbjegli ali barem ponekad hrabro otrpe trening sa mnom. Jučer sam trčao intervale 5 x 1600 u 10k tempu. Malo su bili u nedoumici jer zadnji put je bilo 6 x 1200, a sad je trebalo još malo duže sa istim tempom. No maratonci su posebna vrsta, i neke stvari rade ako ništa drugo ono za inat. Tako sam ipak imao dva pratioca iako ovaj put nisu baš bili jako voljni da idu naprijed pa je mene zapalo da kontroliram tempo. Nadam se da će nastaviti makar njih dvoje sami jer bi oboje mogli na jesen trčati maraton jako dobro.

ponedjeljak, 22. svibnja 2017.

Jedan i nula

  Kažu da nisi bio đak ako nisi bar jednom dobio "keca", jedinicu, "topa" ... E pa ja sam valjda još uvijek đak i to ne baš jako dobar. Nikako da naučim lekciju ili nisam za tu školu. Po ne znam koji put sam pao na istom ispitu ali idemo redom. U subotu me probudio majstor da mu hitno treba onaj set vodokotlića za ugradnju, a tek dan prije je počeo raditi i rušiti staro kupatilo. Dužina znači otpada iako sam ja to planirao napraviti kad se vratim sa trčanja. Uostalom kiša je cijelu noć padala i nastavila sa svojom rabotom cijelo jutro i to mi je ionako poremetilo plan. Kiša je značila i krkljanac u gradu. Kad je gužva i kad se žuriš sve ide naopako, pa sam taj vodokotlić donosio dva puta jer je prvi put bio pogrešan. 
Otkud ja znam što i koji model. "Kombifix", "duofix", meni to sve špansko selo ali njemu se to podrazumijevalo. Kad sam ipak obavio sve zaglavio sam na tržnici sa prijateljem koji je slavio rođendan od rana jutra iako ćemo se za par sati svi naći kod njega. Srećom nije dugo trajalo jer je on morao doma kuhati, a ja sam odlučio prije ručka ipak otrčati jedan lagani krug na Drenovici. Da mi baš ne propadne dan. Čim sam krenuo trčati krenula je i kiša ali to me nije uopće smetalo jer kad sam skrenuo sa puta na uske puteljke u šumicu naletio sam na visoku travu sa klasjem poput žita koja se polegla na puteljak točno u visini pasa. U trenutku sam bio mokar od jaja do nožnih prstiju. To što me opralo odozgo nije bilo više značajno. Čak sam zbog nečega uživao kao rijetko kad. Nije bilo nikakvog umora u nogama od treninga u četvrtak. Zato sam produžio i još jedan krug slušao koncert kiše i ptica. To su bili jedini zvukovi koji su remetili moj šljap, šljap, ritam. Nigdje žive duše, sam u šumi.
Nekako sam preživio rođendan iako me frend dosta mamio sa nekim dobrim i prilično jakim "primitivom". Bilo me strah kako ću ujutro u osam izdržati dužinu sa dečkima. Kako ću se uopće dići prije toga. Recept je, puno vode nakon deset i pol jedanaest. Jeste da sam se morao ustati par puta u toku noći ali je upalilo. Nama pustinje u ustima i "debelih zuba". Bio sam vrlo živahan i oran za trčanje. Na premanturskom su me već dočekali partneri za taj dan osim "Rudiše" na kojeg sam računao. 

Njegova žena je dala neko objašnjenje koje nisam baš najbolje ukapirao ali bilo nas je ukupno šestoro i mogli smo krenuti.
Odmah smo se odvojili prvo u dvije grupe jer su Dubravka i Eda imale svoj tempo i plan, a nama trojici se priključio još Erol iako mu je tempo možda bio malo brz. Ja i Dražen smo pokušavali trčati što sporije ali svejedno smo malo odmakli računajući da ćemo se opet naći u povratku. Nikad toliko nizak puls nisam imao na dužini. Do one posljednje uzbrdice na gornjem Kamenjaku prema groblju u Premanturi nije niti na jednom kilometru prešao van zone oporavka od 132. Izuzetak je samo bio kilometar uspona iz Vinkuranske vale do Banjola. Prosjek sve do Premanturskog groblja je bio nešto sporiji nego obično oko 5:09/km. Meni je već bilo vrijeme da okrenem kad sam se sjetio da sam na tom istom mjestu imao havariju prije samo tri mjeseca. Dražen je malo zastao da pusti "vodu", a ja produžio oko sto metara pa okrenuo nazad prema njemu. Tad sam prvi put osjetio lagano probadanje u listu desne noge. Još sam se zaj..o kako je ovo moj "bermudski trokut" jer me tu prije tri mjeseca strefila ozljeda iz čista mira, a da prije toga nije bilo nikakve najave ili razloga. Kao da sam time pokrenuo neku lošu karmu ili se narugao nekim trkačkim bogovima bol se počela pojačavati. U susret su nam uskoro dolazile djevojke i razmišljao sam da ih sačekam i sa njima trčim nazad ali izgleda da su one još htjele trčati do kamenjaka, možda i do samog rta pa bi se to još više oteglo. Prvi dio nazad je nizbrdo ali nije baš koristilo jer nisam mogao pružiti korak, a morao sam pomaknuti doskok na petu što me dodatno iritiralo. Ipak tempo nam nije uopće padao i sad je bio ispod 4:50/km sve do 17-tog, a puls je još bio na granici oporavka. Do Banjola smo opet stigli Ljubu i Erola koji su okrenuli ranije. Onda su došle one kraće uzbrdice i nizbrdice, pa smo trčali nešto malo sporije ali još uvijek ispod pet minuta po kilometru iako sam sad već obilato šparao desnu nogu i vidljivo šepao. Osim uzbrdo i nizbrdo po ravnom me nije toliko boljelo što mi je davalo lažnu nadu kako nije ništa strašno ali ja sam znao, samo nisam si htio priznati da neće završiti dobro. Na kraju sam stao petsto, šesto metara od kuće kad sam prošao 24-ti kilometar i odšetao doma. Prosjek druge polovine je bio znatno brži valjda zbog želje da što prije stignem i stanem. Ukupno 5:01/km uz prosječni puls od 133! U životu nisam imao takav puls na dužini Prosjek pulsa na dužinama većim od 20 km je 141! 

 
Km Elev + Elev - Tempo Puls
1 8 -- 5:20 134
2 22 11 5:08 143
3 9 22 4:58 136
4 20 9 4:52 140
5 11 9 4:58 143
6 -- 19 4:47 134
7 18 -- 5:08 144
8 -- 13 4:59 134
9 -- 6 4:54 140
10 14 -- 5:05 143
11 28 -- 5:00 147
12 11 -- 5:03 143

141 89 5:01 140
Tabela elevacije tempa i pulsa prije ozljede lista lijeve noge prije tri mjeseca 
 
Km Elev + Elev - Tempo Puls
1 10 -- 5:38 118
2 19 9 5:29 125
3 5 15 5:12 125
4 19 13 5:07 129
5 10 8 5:17 130
6 -- 22 4:51 125
7 19 -- 5:14 139
8 3 12 4:56 126
9 -- -- 4:59 131
10 15 -- 5:03 137
11 30 -- 5:06 138
12 12 4 5:03 137

142 83 5:09 130
Tabela elevacije tempa i pulsa prije ozljede lista desne noge jučer

Od prošle godine, osim dužina na Drenovici gdje trčim nešto sporije zbog uzbrdica i terena nijednu dužinu nisam trčao sporije od pet minuta po kilometru(od 4:58/km do 4:34/km). Sukladno tome i puls mi nikad nije bio manji od 141, a znao je biti i do 149. Kako je onda moguće da se ovako nešto desi. Ostaje mi potpuna tajna ili ja stvarno nisam stvoren za to što bi htio biti. Probao sam odmah sa ledom i masažom kremama koje hlade, stavio hepan i omotao folijom ali ništa nije pomoglo. List noge je do večeri bio potpuno nepokretan i natečen. Promjer mu je veći za oko jedan i pol centimetar u odnosu na lijevu. Nije baš pomoglo i to što sam otišao kod prijatelja na radnu akciju montaže kuhinje i namještaja za kuću. Cijeli dan na koljenima je samo povećalo osjećaj potpunog raspada sistema. Eto opet je predamnom jedan tjedan sa nula kilometara, a moja procjena da je jedan malo, da će biti više puta po jedan.
 
 

srijeda, 17. svibnja 2017.

Tri

  Danas je točno treća godišnjica(17.05.2014.) od kad sam prvi put stavio Garmina na ruku i na Drenovici otrčao prvi krug(dva kruga). 
 
Od tada sam počeo ozbiljno da trčim i pratim sve u vezi toga. U tri godine imao sam bezbroj problema ali i lijepih momenata za koje je sve to vrijedilo otrpjeti.
O tada sam pretrčao malo više od dva puta tri tisuće(6044) kilometara. Samo zadnju godinu je to tristo i nešto kilometara više nego prvu, a onu nesretnu drugu sam uglavnom preskočio zbog ozljede. Istrčao sam tri maratona i više nisam slučajni maratonac, a što je najgore ja bi još. Imam tri jednaka para tenisica koje rotiram i oblačim tako da mi odgovaraju boji dresa. J...ga moraš bar biti lijepo odjeven kad već nisi više onako lijep. Iako po nečijim kriterijima nisu više za upotrebu još samo jedne od njih nisu trčale maratonsku utrku. Pošto su dva para bila u Ljubljani mislim da ću bez obzira što sam bio jako zadovoljan novim laganim tenisicama u Beogradu ipak na jesen u Ljubljani trčati u mojim trećim starim tenisicama.
Kao što ne volim mijenjati prijatelje ili žene i slično tako ne volim niti mijenjati stvari. Čak sam u cijelom svom životu promijenio samo tri auta. I to prva dva su već bili stara. Buba 12 godina(68 godište), poslije toga Golf 3 koji je bio star 7 godina, a sad već 11 godina vozim Hondu, koja je bila nova. Moj gazda kaže da sam dosadan i ne shvaća zašto njegovi inženjeri ne mijenjaju aute kao oni iz prodaje i vole "japance" više nego "nijemce". Htio sam mu nešto reći ali nisam iz pristojnosti i ... nisam baš toliko lud. Što bi ga mijenjao, vozi ne pita za servis ili tako što. Isto je sa tenisicama. Nigdje nisu potrošene ili pokidane. Što bi trebalo onda mijenjati?
Ja sam malo potrošen i stalno imam neke defekte ali nemam namjeru sebe odvesti na otpad i čekati da me hrđa pojede. Otprilike sam kao moja stara buba. Kad sam je napokon poklonio nećaku imala je preko 30 godina i između ugodnih trenutaka vožnje sa njom veliki dio slobodnog vremena sam posvećivao beskonačnim popravcima. Tako je i kod mene. Između rijetkih utrka stalno se neki kua kvari. 
 
Upravo sam se vratio sa nalazom rendgena potkoljenice i ništa mi nije jasno. Piše da je nalaz uredan ali ja vidim neku sjenu na unutarnjem dijelu tibije ili pored nje. Pogledao sam sve moguće anatomske slike tibije i nisam siguran da to tamo treba biti. Ništa prepustiti ću stručnjacima da ocijene što je to i zašto to boli.

utorak, 16. svibnja 2017.

Četiri

  Kad sam već krenuo brojati hajde da nastavim. Ionako sam sad u fazi kad se ništa značajno ne dešava. Treniram po inerciji održavajući trenutnu formu prije početka novih priprema. Obavljam sitne popravke i provjere "ovjesa" i svega ostalog prije toga. Danas sam bio na rendgenu za onu kvrgu na tibiji koja sad nešto miruje odnosno ne uzrokuje bol kad trčim. Što bi to bilo "četiri", a da ne bude kao u onom crtiću(Zekoslav Mrkva ili Njofra kako vam drago): "Nisam rekao četiri, nego tužiti ću te sestri ... aaa, četiri ... bum ... ma sigurno ste gledali. Recimo do sada sam istrčao četiri polumaratona. Pa, jaka stvar. 
Da je bar u četiri godine ali nije nego u dvije, što je vidi ti više matematike, pola od četiri. Osjećam da će me netko napucati ako još koji put spomenem č... Prve godine dva i druge godine 2 i onda treće godine nula. Kao i kod maratona drugi sam trčao najbolje, a onda je poslije bio belaj. Sad ću na popravni ali već sam našao jedno četri(sto) isprika ako ne budem prošao ... Toga se još dobro sjećam iz školskih dana. Što nevjerojatnija isprika to više puše. Ako imate ideje javite mi.  Hvala Saša za onu: “uzbrdica za sporije od pet minuta po kilometru”, ta će mi valjati. Neda mi se pisati o ozbiljnim temama jer od kad su mi objavili jedan članak u našem "Glasu Istre" čuvam te teme kao ekskluzivu. Zato sam našao na jednu od mnogih piz..ja koje možete naći na trkačkim web stranicama. Možete i "uguglati" pa će i vama ispasti. Naslov članka je u originalu: "4 Things You Should Never Forget Before a Long Run". Znači te najvažnije stvari su valjda prema prioritetu: 

1  Slušalice i valjda mjuza na nečemu što nosiš sobom.
Bez toga teško da se može uopće trčati i ja stvarno ne znam kako sam sve ove godine to potpuno zaboravio. Možda nisam uopće trčao dužine. Moram sve provjeriti još jednom.

2  Provjera vremena.
Kažu to je zbog odijevanja, a možda misle koji kua trčati: pasija vrućina, još je mrkli mrak, zima je, kiša pada, snijeg, led, sjekire, cvjeta lipa ... ideš, trčati ću drugi dan. J.. zid kad sam imao samo jednu majicu u Londonu, a vani dere neki vjetar, snijeg, minus nešto, mrkli mrak, 6 ujutro u januaru. Ja se nisam okrenuo na drugu stranu. Nisam niti pogledao kroz prozor. Srećom jer j..ni englezi trče u kratkim rukavima i šorcevima pa bi se grdno zaj...

3  Voda?
Gdje? U koljenu! To je bolje ne nositi. Imao sam vodu u koljenu, j..  bolno. Popizdim na one što trče dvadesetak kilometara noseći bidone koji im se klate ko samar na magarcu. Što se ne mogu strpjeti dva sata? Pa ne trče kroz saharu. Svi koje sam ja trenirao su se odvikli od vode osim u izuzetnim situacijama kad se trči dulje od dva i pol sata, testiraju gelovi i ako je jako vruće. Ako se ne navikneš na gubitak tekućine do pet posto tjelesne(meni oko 3 litre) mase nisi za maraton ili ultre. Pivo zvuči poželjno ali samo za one prave "majstore" može i na utrci, poslije dužine je obavezno.

4  Kreditna kartica ili gotovina!
Ovo je biser kojeg se moj kum redovito drži jer on često dužinu podjeli na odlazak, pivo i povratak. 

Mi "ozbiljni" je djelimo da bude "negative split". Kreditna kartica ... halo? Zaboravljam da to možda važi za stanovnike "New York-a".
 

Što bi moglo još da se piše sa četiri? Danas je 16-ti što je četiri puta četiri, trčati ću 8 km tempa četiri minute i ... nešto(nije na čet..) ali 8 je dva puta čet... Dosta, sad ću se sam napucati na četiri.

Trebam ovih dana naći još tri, pa dva i na kraju još jedan biser ili motiv da nešto napišem. Baš sam nešto bez ideja.

ponedjeljak, 15. svibnja 2017.

Pet

  Još pet tjedana je ostalo do moje prve polumaratonske utrke nakon dvije godine. Kad bi bile Plitvice gdje je bila ta zadnja, bilo bi "cool" kako kaže moja unuka. Jučer je opet prošla "grading"(ocjenjivanje) za pojas ili one neke trakice, što ja znam. Razvalila cura dasku side kick-om jedina iz prve. I samo kaže: "cool"! Plitvice mi nisu bile "cool" odnosno nisam imao muda ili su mi se stisla kao da sam uletio u more u februaru, svejedno. Ni poziv na janjetinu i "Kasačko" nije me okuražilo. Idem u Fužine kreketati oko jezera, tamo još nisam bio ... nadam se, osim ako .... Sve sad izgleda još ok iako sam ponovo na za mene neuobičajeno velikoj kilometraži i to već dva tjedna. Za sada se nitko dolje u komšiluku(mislim na noge) ne buni i razmišljanje ide u smjeru: dali da uopće radim čak i mini tapering za tu utrku? Možda da i dalje dižem kilometražu, pa uletim umoran na utrku i onda vidim zapravo gdje sam sa formom. Ako smanjim bar jedan tjedan prije bit ću malo brži, a poslje toga opet moram smanjiti kako ne bi došlo do ozljede kao nakon X-ice. J... to su dva tjedna manje kilometraže. Vrijedi li to pilancije ili je bolje odraditi polumaraton kao malo jači trening i popiti pivce dva. Ionako nemam baš osjećaj da bi mogao brže od osobnog, a i tako sam dosta brz za moju klasu oldtimera. Sve je za pet, vrijeme je napokon kakvo volim, nema žurbe. Uživam u ovom petom mjesecu kao nikad do sada.Opa, pet hiljada(5059) kilometara sam napravio sa ova četri para tenisica koje rotiram, vrijeme je još za jedne neka ih bude pet. Ionako su 3 od 4 davno zaslužile penziju.

petak, 12. svibnja 2017.

Šest

  Vidim da sam jučer pretrčao 6 tisuća kilometara od kad koristim GARMIN, a to će biti za par dana točno 3 godine ili pola od šest. To je najdraža brojka mojem unuku kad igra čovječe ne ljuti se. Nekako mu šest ide od ruke. Valjda se kockice smiluju kad vide koliko se ljuti ako mu ne ide. Pravi mrgud. Njegova deviza za razliku od unuke nije "važno je sudjelovati", već "važno je pobijediti". Na koga li se umetnuo? Jučer sam istrčao šest lakih komada intervala od 1200 u dobrom društvu Ljube, a nakon prva dva još nam se pridružio i Dražen. Nije bilo to ne znam kako brzo. Otprilike kao i one hiljadarke prije tjedan dana ali sam pauzu još stisnuo na 1:10 koliko je trebalo da istrčimo dvjesto metara. Čak i na tom istrčavanju smo bili brži od rekreativaca što se stalno motaju u prvoj stazi i nikako da se maknu. Rezon im je svjetski. Znate nama je ionako teško trčati, a u vanjskoj se trči više. Koji kua? Što ne ostanu doma u fotelji. Ne bi se čudio da uskoro vidim neke kako praše sa onim "hoverboard-om" po stadionu. Lani me je iznenadio jedan mulac kad je izletio iz lifta na tom čudu. Još se ispostavilo da je nogometaš na posudbi u našoj Istri. 
To mu je valjda kondicijski trening. Nije čudo da se stalno borimo za opstanak u prvoj ligi. Prije sam nogometaše amatere uvijek viđao u šumici iza stadiona kako praše uzbrdice i naravno gunđaju ali ipak ... Sad samo pikaju loptu i čini mi se nešto glumataju, ušminkani kao manekeni. 
Opet je jučer derala južina i ja se opet malo previše obukao ali sve me to ne smeta jer važna razlika je da nemam više nikakvih bolova u ahilovoj, listovima ili kukovima i uopće kao da ne trčim brzo. Možda i ne trčim, vrag će ga znati što je meni sad više brzo. Kad sam zadnji put trčao dvjestotke zaključio sam da bi Kipchoge-a možda mogao pratiti cijelih dvjesto metara na maratonu. Bilo bi valjda dosta da me cijeli svijet vidi na tevi. Samo kako se prošvercati do prvih redova. To moram pitati ... ima tih likova koji nekako uspiju. Ja sam brate uvijek u pozadini. Ima to dosta loših strana. Recimo u zimskoj ligi se računa bruto vrijeme. Ja kasnim na startu bar 5 do 10 sekundi iza onih brzih i onih bezobraznih kojih je sve više. Poslije me još muvaju u rebra babuskare teže od ruskih Zilova, a kao đentlmen ti ne možeš da je muneš nazad. Čak je i u Beogradu izgleda poredak prema "Gun time-u". Tu sam pušio 30 sekundi i jedno mjesto u poretku. Nema veze, samo ako postoje čipovi ne vidim razlog zašto to ne bi bilo riješeno elegantnije. Očito imaju problem sa očitavanjem više transpondera odjednom. To me čeka za nešto manje od šest tjedana i u Fužinama. Znači tamo ću da se guram. Eh kad bi na startu imao jedno sto kila, pa onako razgrnem sve pred sobom ... rekao sam samo na startu. U ovih 6 hiljada kilometara više od jedne trećine sam pretrčao na Drenovici. Tamo trčim sve oporavke od oko 6 km što je jedan krug. Ponekad trčim i lagana trčanja za popunjavanje od dva ili tri kruga(9-12 km), a vrlo rijetko 4, 5, 7, 8 i 9 krugova. Iz nekog razloga nikada nisam trčao 6 krugova što bi trebalo skupa sa dolaskom tamo i povratkom kući biti oko 22 km. Baš toliko ću sutra trčati prvu dužinicu nakon maratona malo iznad 21 kilometar. Oko 300 m uspona će biti samo bonus dodatak. Kad trčim na Drenovici nitko se ne trga da ide sa mnom, znači uživanje u samoći. Sve je za šest. U j..te to je bila i prolazna ocjena na faksu! Sad mi je još draža.   

srijeda, 10. svibnja 2017.

Dosta je odmora

  Prošla su dva tjedna odmora iako sam se više umorio od "ne trčanja" nego odmorio. Bacio sam se u radove po kući ili bolje rečeno kućama. J... kao da sam neki veleposjednik. Nije mi dosta što stalno treba nešto kemijati u stanu od sina jer je on zbrisao iz ove "ludare" u jednu drugu u kojoj vole zeleno i pivo. Sad je na redu gajba od pokojne punice. Tamo kao da je vrijeme stalo prije nekoliko stoljeća. Prvo je trebalo iznijeti ogromne količine stvari i sitnica koje stari ljudi zdušno skupljaju ... da se nađe. Od hrđavih čavala do ... pet kila šećera u kockama. Neš ti, koliko kafa treba popiti da se to potroši. Naravno ako piješ slatku. Ona je uz put bila šećeraš tako da sve ima smisla. Za par dana dolaze majstori da ruše i rade kupatilo koje nije htjela ni pod razno dirati jer ... eto tako je bilo najbolje.
Žena od danas u penziji i već sve okrenula naopačke. Ajde da sad stavljamo tendu na balkon, pa cvijeće, pa k..c palac. U petak sam još imao jedan cjelodnevni trening penjanja po škalama zbog zamjene rasvjete u podzemnoj garaži. Dvadeset i šest rasvjetnih armatura sa po dvije fluorescentne cijevi. Skinuti, prespojiti na LED cijevi i staviti nazad gore. Koliko je to puta penjanja na visoke stepenice. Garaža ima visok strop odnosno auti su na liftovima(po dva). Nitko neće, a svi gunđaju kako ne vide ništa jer su radile samo dvije. Još im je i skupo plaćati električare ali svi voze neke mečke i audije. Sad je dosta, nema više laganini trčanja jer sam prošli tjedan odradio zadnje lagano trčanje ispod 20 km i sad su na redu dužine i širine svih mjera i kalibara. Brze, promjenjive, ubrzane, sa uzbrdicama i svim mogućim kombinacijama muke po nogama. Otrčao sam i par uvodnih tempo trčanja od 6 km. Prvo sa 4:25/km, a drugo sa 4:10/km. Sad će to trebati samo produžavati sve do jesni. Sutra već počinjem sa intervalima 6x1200 ali svaki tjedan će biti drugačije duljine i tempa. Od 10k do 3k. Iako mi se neki žele pridružiti mislim da ću sve odkantati i raditi onako kako meni najbolje paše. Kako postaje toplije ja ću trčati sve ranije da se nauživam sunca, sunce mu kalajisano. Dosta mi je ove zime. Tempo trčanje u podne kad zvijezda zapeče, a za tobom ostaje trag kao da ti je probijen karter. To te ja pitam. Kad prođeš takvu torturu onda te ne smeta kad je +20. Jao ... kao strašno je vruće ... p..ce.

subota, 6. svibnja 2017.

Rekapitulacija, kapitulacija, ja, a...

  Možda je krivo proljeće, možda i onaj post maratonski blues što ga neki spominju. Vrag će ga znati samo baš me razvalilo. Neda mi se ništa započeti, a ima sad već i dosta toga što nikako da dovršim. Da je ljeto vadio bi se na fijaku, zimi na hladnoću koju slabo podnosim. Ovako nemam krivca osim onog iz ogledala, valjda. Nakon recimo zadovoljstva što sam odradio i taj treći maraton sve oko toga me već pomalo nervira. Iako sam planove već davno napravio sad sve ponovo prevrćem kao prazan papir na kojem bi uporno želio da pročitam nešto što tamo ne piše. Iako bi mogao naći sto isprika nikako nisam sretan sa ishodom tog zadnjeg maratona. Mogu da se vadim da sam previše jeo i pio. Što je točno ali nije me nitko tjerao. Mogu reći da je bilo uzbrdo i da sam tu dosta izgubio ali to je točno samo za dva kilometra i ne objašnjava onaj pad nakon 37-38 km. Taktički sam bolje trčao do tada nego na obije prethodne utrke i prvi put imao skoro negativni split na maratonskoj utrci. Na utrci sam do 13 km bio oko 70 mjesta, na dvadeset i prvom kilometru oko 60 mjesta, na 32 kilometru još je bilo 55 trkača ispred mene znači da sam ih više od desetak pretekao kad sam “pao u tempu”, a ne sjećam se da me itko stigao.

  Ipak nešto me žulja, a nije cipela. Moja utrka sa zubom vremena nije tako uspješna kako sam ja to zamislio. Trebao bi biti svjestan da bez promjene treninga nema promjene rezultata ali sam se nadao nekom malom napretku po inerciji. Zapravo jedino je pad forme nešto što slijedi po inerciji kad prođemo one najbolje godine. Moj rezultat iz Beograda zapravo i nije lošiji od Ljubljane ako uzmem u obzir čak i samo razliku u godinama. Prema WMA(World Masters Athletics) novom kalkulatoru(za 2015.g) preračunati rezultat je za par sekunda bolji od onog iz Ljubljane i sad iznosi 2:32:31.
  Još je skoro dvije minute slabiji od Ozijevog iz Venecije(2:30:56). Ništa, morati ću skinuti onaj rekord kategorije "H" od 3:08:08. Možda Ozi plati pivo jer će tada prema kalkulatoru to biti malo ispod 2:30. One dvije bačve "žuje" i janjci? Neka ih, neka još skakuću po livadama ... nema šanse, postati će ovce. Za plan “B” sam aktivirao onaj "pakleni" plan koji Slaven nikako da odradi zbog ozljeda, a sad je još zapeo kao trener u školi trčanja. Sa njima može samo da se još uspori. U tom planu prvi put prestajem sa klasičnom periodizacijom i fazama priprema već koristim dvotjedne cikluse sa puno specifičnog trčanja i prije svega puno brzog trčanja. Zbogom Jack Daniels, popit ću u tvoje ime jedan single malt. J...š kilavljenje i Phil-a Maffeton-a(run slow to run fast!), dobro došao Frank(Horwill). Još sam dodao neke trikove iz kuhinje Renata Canove i sve ono što je meni, a čini se i mojim prijateljima koje sam trenirao donijelo dobre rezultate(uzbrdice, varijabilna tempa, progresivne dužine).
Još da dovršim ovaj period oporavka, vratim se na kilometražu oko 70 kilometara na tjedan i mogu početi. Kopka me da počnem što prije i jučer sam već trčao tempo intervale("Roler Coaster") 6x1000 sa vrlo kratkim pauzama od 200 m laganog trčanja. Tempo je bio brži od planiranog jer sam opet imao dva pratioca koji ne znaju držati tempo i nesvjesno me malo povuku. Poslije kukaju kako ja trčim prebrzo u pauzi ... vid k..ca. Iako sam odmah znao kako je to malo prebrzo uopće nisam osjećao nikakav umor ili težinu u nogama. Znak je to da sam se oporavio možda i brže nego što sam to očekivao. Ustvari u trkačkom smislu nikad se ovako dobro nisam osjećao ali motivacija mi nikad nije bila gora. Kao da me bolovi i ukočenost motiviraju. Nemam želju niti da odem na još neku kraću utrku i testiram formu. Opet će neki trebati čekati pet šest mjeseci da me vide na utrci. Gotovo da mi se neda čak niti početi ozbiljnije trenirati. Ipak sam zaokružio Fužine u kalendaru(polumaraton) i pulsku X-icu u 9 mjesecu. Ostalo me ne zanima. Živim od maratona do maratona ali samo dva puta godišnje(nadam se). 
Nisam očekivao da će biti tako, da će me toliko opsjedati taj maratonski izazov.
Prekopao sam sve stare podatke i napokon imam iza sebe jednu godinu sa nešto većom kilometražom nego 2014(svibanj)-2015(svibanj). Do sredine ovog mjeseca će to biti oko 2750 km ili oko 300 km više. Statistike kažu da mi je u zadnje vrijeme u mjesecima kad sam trenirao oko 250 km prosječan tempo brži za 10-15 sekundi po kilometru i pri tome puls za još oko 2 otkucaja niži nego prije toga. Sljedećih šest mjeseci ću vidjeti jeli to moj vrhunac ili će promjena treninga i povećanje prosječne kilometraže za oko 20% uroditi sa bar još malim pomakom. Nakon vrhunca prepustiti ću se užitku običnih utrka. Možda tad neću biti ovako ... ne znam niti sam kako to nazvati. Odsutan, zabrinut, mrzovoljan ... trebao bi pitati ženu ona sigurno ima pravi izraz za to.                
 

ponedjeljak, 1. svibnja 2017.

Skitam Skitačom

  Prošle su me sve boljke i čarke u nogama i oko njih ali još mi se neda ozbiljnije trčati. Malo sam prošli tjedan vozio biciklu i malo trčao uglavnom po Drenovici debelo u zoni oporavka. Obavio sam dosta bolnu masažu i jedino nisam još smogao hrabrosti da se okupam. Negdje sam putem pokupio manju prehladu i nisam htio ništa rizikovati. U nedjelju mi se nije dalo trčati pa sam otišao frendu na rođendan u Škvaransku. On je maher za peku i radi jako dobro vino pa trčanje po Drenovici nije imalo nikakve šanse. Mogao sam otrčati recimo od Trgeta(0 m) do Skitače(425 m) ali bi sigurno ostala ekipa bila ugrožena mojim apetitom koji je ionako na zlom glasu. Zato sam se odlučio za lagano šetanje po Skitači tek toliko da ne sjedim i cugam dok se hobotnica pod pekom ne dovrši. 
Skitača više i nije onako sablasno prazna kao prije više godina kad sam češće pohodio planinarske putove. Iz nekoliko obnovljenih kuća trešti tehno mjuza, a oko kuće je prilična gužva raznih automobila sa tablicama iz raznih krajeva hrvatske i susjedstva. No na stazi prema Skitači ili Oštrom ni žive duše.

                                          Mnogo je ovakvih "kabriolet" kuća što je pomalo tužno
 
Tek pri povratku smo sreli nekolicinu starijih ljudi koji su me pitali gdje je put za "Suze svete Luce". Iako je put do tamo uglavnom lagan i dug svega par sto metara, a križ iznad malog svetišta se jasno vidio sa tog mjesta nisu otišli tamo. 


      "Suze" svete Luce(zaštitnica slijepih) u maloj pukotini na vrh brda uvijek i usred ljeta ima vode.
         Zbog toga mnogi vjernici pohode ovo mjesto i prskaju oči sa tom vodom

Dvoje su hodali sa štapovima i očito da su zaključili kako je to previše daleko za njihove godine. To je uvijek tako. Oni mladi što na planini uživaju u tehno muzici sad misle da će imati vremena sve te ljepote vidjeti kasnije i najčešće potroše svoj život u odgađanju, a kad žele konačno krenuti zaključe kako to više ne mogu. Ako voliš planine slobodno sanjaj Himalaju ali ipak se popni na prvo brdo koje ti je blizu. Snovi mogu i ne moraju da se ostvare, a ovakva neugledna brda ponekad skrivaju nevjerovatnu ljepotu. Putem sam sreo i vrlo rijetku crnu guštericu za koju tvrde da je ima samo po nekim otocima Dalmacije. Međutim ja sam isto takve snimio prije više godina na stijenama kod Dvigrada. 

  Crna gušterica je nakoliko sekundi pozirala ali "idiot" fotoaparat baš nije dozvolio da napravim malo bolji snimak.

Ostao bi na Skitači do zalaska sunca ali hobotnica je bila gotova i morao sam požuriti ako sam htio da me dopadne bar jedan krak. Bacio sam pogled na jug prema raškom zaljevu i dolje prema samom rtu Istre. Na sjeveru se gotovo poravnata iza Sisola u maglici izdizala Učka. 
                                            Pogled na Raški zaljev, rt Marlere i Premanture skroz u daljini

                                                   Pogled na Sisol(malo desno) i Učku u daljini

Sve je to moje dvorište. Sve budi uspomene na mladost i sretne trenutke koje smo tamo provodili, ali budi i apetit. Treba požuriti jer u staroj "hiži" čeka društvo, kamin i bukaleta supe kruži kao priča među nama. 
                          Tipično istarsko ognjišće sa bukaletom spremnom da kruži od usta do usta