Ogledalce, ogledalce ...

  Nisam se već dugo pogledao u ogledalo jer od kad su počeli ovi problemi sa nogama nisam se ni brijao. To je jedina prilika kad stavljam đozluke na oči i kročim pred ogledalo. I obično mi se ne sviđa ono što vidim. Radije gledam stare fotografije. Baš je neki dan FB "Pulska Xica" stavila moju sliku sa prošle X-ice gdje sam razjapio usta kao škrpina i iskolačio oči kao da sam vidio samog sebe. 

A sve u borbi da udahnem zraka kojeg mi je pomalo nedostajalo u finišu. Poslije sam vidio da je čak i legendarni Bepo koji u cilj uvijek ulazi sa visoko dignutim palcem i osmjehom imao usta širom otvorena. Ne samo on i oni mlađi koji se ozbiljno utrkuju su "zijevali" i mučili se u završnici. Samo kad si mlad sve ljepše izgleda. 

Kad se vidim u ogledalu ili dok gledam ono nešto što mi leprša na stomaku kad radim upore(plank) uvijek pomislim moj bože kako li je tek unutra ono što ne vidim? Bore, koža što leprša po stomaku ili sjede čekinje na mojoj "Hošimin" bradi bar ne bole. Zašto nije tako i sa ostatkom. Slično je i sa mojim trkačkim životom. Moram staviti "neke" naočale da sve dobro sagledam iako mi se to neće svidjeti. 

Plan za Ljubljanu i osobni rekord sam do sada ostvario sa manje od 50% i ne vidim da se išta u toj dinamici mijenja. Prve godine sam u ovom mjesecu imao skoro 250 kilometara iako nisam imao puno dužina iznad dva sata trčanja jer sam bio početnik. Prošle godine sam nadoknadio sa dužinama ali imao malo manju kilometražu od 240 km. Ovaj mjesec ću biti zadovoljan ako uspijem istrčati pola jer još nisam došao ni do 100 km, a ostao mi je samo ovaj vikend. O dužini ili bar 20 km ne razmišljam jer koljeno još uvijek boli. Bar da pređem tih 12 kilometara koliko sam najduže trčao ovaj mjesec. A plan je bio realno povećanje od malih desetak kilometara na 260 kilometara ... daleko je maratonsko polje. Kad bi nekim čudom mogao normalno nastaviti trenirati opet ne bi pomoglo. Ne bi uspio ostvariti plan za osmi mjesec sa svim obavezama, unucima, sad još i silnom "rodbinom" koja dolazi za tjedan dana. Uvijek do sada mi je osmi mjesec bio malo tanji, oko 220 do 230 km. Plan ove godine je bio sa nekoliko specijalnih blokova treninga dignuti na preko 300 kilometara. Blokove bi radio dok sam na godišnjem kao trening dva puta dnevno. To bi podiglo kilometražu. Deveti je bio posvećen utrci na 10 kilometara(pulska X-ica) pa su duljine manje ali ima puno više brzog trčanja. I onda još mali vrhunac u desetom i tri tjedna popuštanja. Sve u svemu ukupno je trebalo biti bar 10% više nego lani.
Vrtim podatke, procjene, gledam tabele, nadam se nečemu ali kad stavim te "neke" naočale i iz aviona se vidi da nema ništa od tega. Sad sam na korak da otkažem sve utrke za ovu godinu. Možda me to primora da malo stanem i sačekam da prođu ovi problemi. Znam koliko treba da se forma vrati i koliko je rizično nadoknađivati propušteno. Otići tek toliko da budem u Ljubljani mi se ne sviđa, a uostalom već dvije utrke ove godine sam i platio ali morao odustati. To mi je malo dosadilo, a ni moj novčanik nije bio sretan. Mogu pokušavati zadržati to nešto stečeno ovakvim polovičnim trčanjem par, nepar ali to je samo zavaravanje. Lijep si lijep ali samo na starim slikama, možda niti na njima ili ipak svojoj mami.

Ja i duh sa Drenovice

  Koljeno još uvijek ujeda kad počnem trčati i boli kad prestanem, a o punom čučnju još ne mogu da sanjam. No kad trčim je podnošljivo. Zato svakih par dana otrčim dva kruga na Drenovici da ne zaboravim trčati. Od toga mi koljeno nije gore ali čini mi se ni bolje. Zadnja dva puta kad sam odlazio trčati oko 8 sati uvečer susreo sam se sa tim tajanstvenim trkačem. Dolazio je biciklom na Drenovicu baš kad sam ja završavao drugi krug. Već sam ga više puta spominjao pa obzirom da mu znam i ime sigurno je čovjek od krvi i mesa ... kako trči možda i nije. Ipak nije baš pravi duh. Samo je neuhvatljiv. 
Jučer sam imao malo prebukiran dan i gotovo da ponovo nisam otišao trčati. Bilo je već kasno kad sam uspio riješiti sve obaveze i upravo sam shvatio da od nevremena u Puli neće biti niti "n", ništa, nada, zero. Samo je diglo silnu prašinu. Kad dolazim sa trčanja listovi su mi crni do koljena kao da sam bio u rudniku. Obzirom da se bilo već dosta smračilo, a nije mi se dalo trčati cestom prema Verudeli zbog silnih turista i prometa odlučio sam malo zakružiti po premanturskom igralištu. To je kažu nekada još za vrijeme italije bio hipodrom. Kružna staza ima oko 450 m ali je malo grbava i mjestimično kamenita. Možeš trčati i travnatim rubom po još grbavijem busenju osušene trave. Do tamo imam nešto više od kilometra koje sam otrčao oprezno i lagano čekajući da se umiri bol koja me pri svakom koraku "ugrize" negdje na prednjoj unutrašnjoj strani koljena. Naravno ne onog kojeg su doktori proglasili pogodnim za igranje golfa nego onog drugog, dobrog. Što sam uradio sa njim ostaje nepoznanica ali u toj nezgodi bar je prošao desni list ili tetiva što god je bilo u pitanju. Još nisam išao kod doktorice po uputnicu za dopler. 
Kad budem na godišnjem ću, ima vremena.

Kad sam prišao igralištu već je bilo oko 8:45 i na drugoj strani sam uočio svjetlo plavi dres identične boje kao moj. Stil trčanja sa spuštenim rukama kao uzdrmani bokser i visoko podizanje koljena trkača koji očigledno uvijek trči po grbavom terenu. Doduše malo previše sjedi nazad ali noge rade ko singerica na stereoidima. Ja sam išao u suprotnom smjeru i kad je prošao pored mene samo smo se kratko pogledali i pozdravili. Zapamtio sam poziciju brojeći drvored pinija posađenih uz cestu. Četiri pinije do kraja drvoreda. Počelo me kopkati koliko brzo on trči i gotovo nesvjesno sam malo ubrzao. Drugi krug je već bilo šest pinija u njegovu korist. Odlučio sam zaigrati igru i vratio jedan borić nazad u sljedećem krugu. Tako smo se vrtjeli kao dvije čestice u ciklotronu koje nikako da se sudare. Jedan borić više, jedan manje ali meni se činilo da je to prebrzo za moje stanje koljena. Još sam dva puta nezgodno stao na kamen ili neki komad drveta, a mrak je već pokrivao dio staze suprotan od ceste. Čak ni ulična rasvjeta zbog borova nije osvjetljavala taj dio uz cestu ali tu je ipak bilo malo ravnije. Nakon još jednog iskretanja zgloba odlučio sam da "pametniji" popušta ili slabiji što je vjerojatnije. On je ubrzo osvojio još pet šest borića i baš kad sam htio da stanem i okrenem u istom smjeru sa njim on je stao izvukao biciklu iz žbunja i meni ispred nosa odvezao uzbrdo u šumu negdje prema Vidikovcu. Htio sam ga pitati dali svaki dan trči tako brzo i koliko trči. Činilo mi se da smo trčali onako kao da trčim tempo i to pravi tempo 4:05-4:08/km ali zbog mraka i problema sa grbavim terenom nisam niti pokušavao pogledati na sat. Kad je otišao još sam neko vrijeme lagano kružio pazeći sve više gdje stajem jer sad je mrak već progutao skoro cijelu stazu. Vraćajući se kući razmišljao sam kako izgleda da mi brže trčanje više paše za koljeno i nadao se da sutra neću požaliti ovaj nesmotreni eksperiment. Znatiželja je bila jača od pameti. Kad sam izvukao podatke sa Garmina na PC ostao sam ... ma iznenađen(ko Pantić) ali ipak nisam bio “uvređen”. 
Koji tempo, čova piči 3:51/km i jedino što nisam siguran dali je i on malo ubrzao zbog mene ili mu je to "lagano" kao nekom kenijcu, svemircu ... što god.

Teško mi je to procijeniti jer ja sam na početku hvatao njegov tempo pa mi je prvi brzi kilometar ispao 4:04/km zatim dva sa identičnim 3:51/km, zatim sam nakon još jednog brzog kruga(450 m) usporio pa je taj kilometar bio 4:39/km.
Dobro je rekao Mate, da on dođe na zimsku ligu sve bi bar nas rekreativce pomeo kao bura prašinu sa ceste. Ali kad malo pogledam moje vrijeme i puls. Moram ipak biti zadovoljan jer trčati po takvoj grbavici i mraku dva tri kilometara 3:51/km, a da mi puls ne pređe preko 162 nije loše. To je nekad bio tempo za intervale(1000 ili 1200 m) i puls je skakao 164-166. Znam da mi još uvijek maksimalni puls nije niži od 171 i svako toliko ga cimnem na nekim uzbrdicama da budem siguran u to. Na kraju sam još skoro četiri kilometra trčao postepeno usporavajući. Ni prosjek sa zagrijavanjem i hlađenjem mi nije ispao loš, 4:44/km i puls 144. Puno četvorki, to je vrlo dobro. J...ga kad bi ja htio biti odlikaš.        

Pobuna

  Ona sitna gunđanja mojih podanika se prometnula u pravu pobunu. Odlučili da izvrše državni udar. Valjda im dodijalo to tjeranje od jutra do sutra.
Spremanje za maraton je upravo to. Početak patnje koja traje četiri pet mjeseci i kulminira u zadnjim kilometrima utrke kad mi se uglavnom potpuno raspadnu planovi o držanju željenog tempa. Ja to uporno pokušavam ponoviti sa još više patnje na repertoaru ali podanici se bune i ne daju se natjerati u posluh.
Ništa više ne pomaže. Nikakve kreme, doktori, vitamini i dodatci, jedino što bi pomoglo je da popustim i neka ide sve u "honduras".
Ovako trenirati dva tjedna pa pauzirati dva je gore nego lijepo trčkarati svaki drugi treći dan kao na početku. Na kraju krajeva tada sam više trčao nego sada. Rekreativno sam trčao bar 40 km tjedno, a sad mi u ovih 9 tjedana priprema prosjek izlazi 32 km tjedno! I onda kad je problem sa listom ili ahilovom prošao meni natekne lijevo koljeno koje me nikad u životu nije boljelo. Koji kua, od trčanja sigurno nije.
Znam da se još dodatnih dva tjedna pauze moralo odraziti na formu iako to ne osjećam kod laganog i kratkog trčanja. Sad već dva mjeseca treniram neredovito. Od 9 tjedana priprema za maraton uspio sam trčati samo četiri. Prvi kiks me koštao dva tjedna pauze. Zatim prerani povratak(valjda) još jedan tjedan. Kad je sve izgledalo dva tjedna ok ponovio sam još dva tjedna gradivo kako ne trčati. Mada ovaj put ozljeda možda nije imala veze sa trčanjem ali tko će ga znati. Nadao sam se da će test u utorak pokazati da nekim čudom ništa nije izgubljeno ali čuda se događaju samo u filmovima ili bajkama. Dodajem, oduzimam, zbrajam, kalkuliram temperaturu i čak se tješim težinom poslije ručka ali graf koji sam ucrtao strši van svih dosadašnjih i to u krivom smjeru. U cijelu priču se upliće i neki kua sa koljenom, ekipa iz engleske oko koje moram sve reorganizirati u svom životu i jučer još jedan dan treninga ode u zahod. Danas je u planu bilo trčanje nekih malo lakših "cruise intervala" ali obzirom na stanje koljena nisam siguran dali uopće da trčim ili sačekam još koji dan, pa preko vikenda odradim bar još dva treninga. Tako bi tjedan ipak završio sa malo više od 30 km što je napredak u odnosu na prošli sa 25 km.
Kad to ovako stavim na papir i gledam brojke sam sebi sam smiješan. Ne mogu vjerovati da uopće razmišljam o maratonu, a kamoli o tome da trčim brže od 3:10. Doduše nisam ni do sada imao neke spektakularne brojke na treningu ali u prosjeku sam na svim pripremama za maraton trčao oko 54 km tjedno. Druge savjetujem da ne trče maraton ako im je prosječna tjedna kilometraža manja od dvostruke dužine maratona ako misle imati rezultat u maratonu koji će biti blizu njihova potencijala. Ja sam kao zapeo da ostvarim tako nešto, a trčim oko polovine potrebne kilometraže, da ne kažem ko baba. Naravno da to neće ići. Zašto onda forsiram utrku u kojoj se samo mučim, a nema zadovoljstva sa ostvarenim. Neki misle kako je to što bi rekli merikani "BS" ili preseravanje jer im je istrčati maraton već veliki uspjeh ili čak zabavno. Čuj zabavno, pubertetlijama je zabavno natezati “kožicu” da ne spominjem još kojekakve vidove zabave. Neki sanjaju da trče ispod 4 sata. Bepo u svojoj osamdeset i četvrtoj bi bio sretan i sa 5 sati ali svaka budala ima svoja zadovoljstva i svoje jebene demone koji ga progone. Tako mene trenutno progoni nešto zbog čega me nema na lokalnim utrkama ili polumaratonima i zbog čega se možda događaju sve ove havarije. Možda jednostavno nisam za to i zato trebam malo popustiti. O maratonu ću ponovo razmišljati kad budem mogao trčati tjedno bar 80 km. Mada se to možda neće nikad ostvariti. Nije do sada ali nikad se ne zna.  

Postolar i cipele

 Kažu da postolari uvijek imaju probušene cipele. Kako je ta profesija danas u izumiranju, a i ja tome doprinosim ne mogu suditi o točnosti ovog navoda ili samo slikovitog prikaza narodne mudrosti. 
No sudeći po nekim mojim vjernim "kritičarima"(hvala ako su dobro namjerni) ima tu neke istine. Prošli tjedan sam pisao članak za novine o treningu po vrućini i trkače lijepo savjetovao kako trčati kad je toplo, a onda otišao trčati na Drenovicu u dva sata popodne.
Neki bi pomislili kako ja redovno tako trčim, a ustvari zalomilo mi se. Zapravo mi se zalomilo večer prije jer sam išao sa ekipom gledati vatromet povodom otvorenja filmskog festivala i "prošetati". Ekipa, sve sami teški šetači. Jedna na štakama, jedna sa rasturenim kukovima, jedna sa sjeb... skočnim zglobom, moja sa koljenima u klincu i muški dio čopora koji jedva čeka da sjedne na pivo! Ujutro je zujara bila malo povelika, usta suha, a mobitel je uzaludno svirao "ustajanje" negdje u dnevnom boravku. Osim što sam propustio rano jutarnji termin za trčanje morao sam još i na tržnicu jer je ženi bilo već previše vruće. 
Onda sam radio 45 minuta "core" vježbe i one vježbe za moje kukove koje inače radim ujutro i dok si trepnuo došlo je podne. Još sam tada otišao na kafu sa jednim prijateljem koji je došao iz Ljubljane, a ne može baš da se giba pa smo mi išli k njemu. U kafić "Šumi more" na plaži Valkane jer tamo blizu stanuje. Sunce je već okupiralo dio terase nezaštićen borovima ili suncobranima i kako ja najbolje podnosim toplinu mene je dopala plastična stolica na suncu. Jaja su negodovala ali izdržao sam oko pola sata i onda ipak da mi ne propadne dan otplivao jedan krug okolo uvale "Valkane" i preko. Oko jedan kilometar u nadi da neću sresti one želatinaste loptice od neki dan. Voda je sad jako ugodna nakon kišice i bure, a meduza više nema osim tu i tamo poneke uz kraj. Popodne me čekalo još farbanje jednog zida u kuhinji, brušenje i farbanje jednog stolića te još nekih sitnica i nervoza što nisam trčao taj dan je sve više rasla. Kad sam stigao kući žena se uhvatila kuhanja i obrazlaganja mojih obaveza za ostatak dana, a meni je došlo da progutam šaku pilula za smirenje ili bar tri piva. Umjesto toga sam obukao tenisice i otišao u dva sata popodne trčati. Nisam očekivao da će me itko skibiti ili nazivati luđakom koji trči po najvećem suncu. Na Drenovici nisam sreo nikoga osim što je bilo dva tri auta parkirana ispod onih debelih lipovih krošnji. Par pasa je trčkarao tamo pa pretpostavljam da su vlasnici odmarali u hladu. Možda i moj "kritičar". Kući me čekala poruka na "messenger-u": "Čovjek s toliko iskustva u trčanju ide u 14 sati u srpnju na trening?!". 

Prije svega puhao je ugodan i suh sjeverno-istočni vjetar(bura), temperatura nije bila viša nego uobičajena kad treniram u osam uvečer, nije uopće bilo vlage u zraku, staza na Drenovici je dvije trećine u hladu gustih borovih krošnji, obukao sam bijelu majicu sa rukavima da mi ne izgore ramena i stavio "cool" biciklističke očale da me nitko ne prepozna. Toliko je bilo ok da sam i produžio za jedan krug pa napravio tri i naravno da ne budem predugo na suncu ipak ubrzao malo sa uobičajenih 5:30/km na 5:10/km. Tek pred kraj drugog kruga sam osjetio prvu kapljicu znoja koja se sa ruba naočala otisnula na moju ruku. Te očale su tako dobro napravljene da ti ne treba znojnica za čelo. Gornji rub očala sjedne na obrve pokupi sve i onda sa ruba stakla kaplje tako da ih nisam trebao skidati da brišem oči od znoja. Žao mi je što u žurbi nakon trčanja nisam provjerio gubitak tekućine jer to ljeti redovito pratim. 
Ručak je bio na stolu, a žena malo nervozna i ... j...
Ja zapravo jako rijetko trčim u to vrijeme. Ako uzmem u obzir tri ljetna mjeseca koji su najtopliji(6, 7 i 8), od 2014. godine sam trčao oko podne samo osam puta. Temperatura je tada bila čak manja od temperature prosjeka na ostalim treninzima za taj mjesec. Jedino je prošle godine u osmom mjesecu bila oko 28 C. Trčao sam od 11:13 sati istu dionicu od 12 km u tempu 5:14/km i puls mi je bio malo viši nego jučer iako sam jučer bio brži sa 5:10/km ali temperatura je bila malo niža oko 26 C. Znači nije baš da je to nešto tako strašno. Uostalom cijelu zimu čekam ljeto da se osjećam u svom elementu pa onda da se plašim laganog istrčavanja na 26 C. Možda se neki brinu jer slušaju one savjete na vijestima kako stariji ljudi ne trebaju izlaziti po suncu iz kuće i slično ... ma tko je star? Što bi trebao? Sjesti na "monteđiru" i čekati da dođem na red za ukop. Trčiš po suncu, nije ti to dobro. Trčiš po kiši, nije ti to dobro ... trčiš prebrzo, ovo je najveći biser, nije to za tvoje godine! Koji kua je za moje godine. Dobro ono kaže jedan moj prijatelj: Zašto pas liže jaja?  ... zato jer može!    
   
 

Manje je više

  Jedini način da ne trčim kad dođem na stadion je da obučem nešto što potpuno sprečava slobodno kretanje, recimo odijelo sa kravatom ... brrr, prestrašno. Zato sam u četvrtak osim čaščenja za rođendan ipak malo omirisao stazu i da nebi čekao ekipu dok završe trening otrčao malo sa Ozijem i jednom klinkom koja ima godina kao moja unuka(11). Vida je naša najmlađa članica ako izuzmemo blizance od Dubravke i Igora. No oni tek počinju raditi prve korake pa ćemo se morati malo strpjeti. Malo sam se zanio jer me noga nije boljela i na kraju napokon trčao onako kako neki kažu da priliči mojim godinama znači oko 6 min po kilometru. Ja sam uvijek mislio da sporije od toga nije trčanje i da neću više trčati kad ne budem mogao toliko. Kako se mišljenja mjenjaju i prilagođavaju kad nam treba. Mi ljudi smo maheri za to, o političarima da ne pričam.
Jučer na prvenstvu hrvatske u "Pivskoj milji" sam pričao sa Bepom i njegovo mišljenje je da će prestati trčati kad mu vrijeme na polumaratonu padne na 3:06. Kaže: "to je duplo sporije od mog osobnog(1:33 sa 67 godina!) i sporije od tega teći mi je neugodno jer me onda svi dugo čekaju da ja finim".  Znači ipak ćemo ga još bodriti bar do nekih 90 godina jer meni ne izgleda da bi on mogao toliko usporiti.
Kad sam došao kući vidio sam da mi je puls bio izuzetno nizak iako je bilo toplo i ručak mi je još bio negdje na pola puta. Ucrtao sam ga na one dijagrame gdje imam grafički prikaz aerobnih testova(aerobni profil) i kad produžim pravac koji prikazuje odnos brzine trčanja i pulsa na testu(staza). Ispada da je to negdje između najboljeg testa prije Beogradskog maratona i onog prije Ljubljane 2016. Zanimljivo je da je temperatura bila daleko veća nego na ta dva testa i puls bi zbog toga trebao biti još veći. Paradoksalno je da mi je lako trčati sporo. Obično mi je to malo teže. Već sam kovao plan da naguram još treninga do kraja mjeseca u uzaludnom pokušaju da od mizerne kilometraže prošlog mjeseca napravim čudo u samo pola ovog mjeseca. Ali noga je na tom jednom dijelu još bolna kad jako masiram i strah od ponovne havarije me odvratila od trčanja u petak. Umjesto trčanja otišao sam pogledati prvenstvo hrvatske u "pivskoj milji". Činilo mi se da će to biti smijurija i debakl ali se ispostavilo da je organizacija bila dosta dobra. Došlo je i dosta ljudi pogledati utrku, a bilo je i sasvim pristojan broj onih koji su se usudili pokušati. Ekipa "Stotinka Timing" je odrađivala mjerenje i rezultate koji su išli on-line. Očekivano ali na kraju tijesno je pobijedio Slaven ispred malog Daniela koji u životu nije popio pivo i cijelo vrijeme sam očekivao da se skljoka negdje ali je sve junački izdržao. Slaven je oborio i hrvatski rekord iako je on dosta slabiji od njegovog neslužbenog pokušaja na zadnjoj fešti. Razlog je možda što je tada bio zagrijan sa par piva prije utrke. Treći je bio mladić iz Ak Sljeme koji je bio nešto brži u pijenju ali Dani ga je prolazio na stazi ko "Simplon"(brzi voz) "Ćiru"(uskotračni spori voz). Razočarao me moj kum jer se hvali da crnog Tomislava smlati za par sekunda, a mučio se sa pivom kao da pije otrov. Navodno nije mogao podrignuti. Možda mu je bilo neugodno jer je bilo i dama. Dvije hrabre u pojedinačnoj konkurenciji. Prva Ana, a druga Anica baš prikladno. Prva je posramila dečke sa ispijanjem pive ali nije bila dovoljno brza no kad se sve zbroji solidan rezultat. Danas sam slučajno nabasao na jedan članak o "pivskoj milji" na "3 sporta" i propustom organizatora djevojke su pile pivo prije prvog trčanja što nije po pravilima već one piju samo tri pive. Bilo je dosta štafeta u raznim kombinacijama koje nisam popamtio. Ženske, muški, jedna limenka, svako svoju, .. nemam pojma ali bilo je zabavno i opušteno. Skoro da sam zaboravio na sav ovaj jad koji me pritiska zbog toga što još ne mogu ozbiljno trčati. Ujutro sam ipak odlučio ponovo otići na Drenovicu ali sa čvrstim stavom da stajem na najmanju naznaku bola. Kakva sam ja postao pi..ca. Ništa više ne vidim, ne čujem, ne mirišem. Samo skaniram tu nogu. Oće, neće, još malo, jeli to ... uf nije to sam se ubo na ono trnje pored puta ... Nemam pojma koliko sam išao ali kad sam zavrnuo drugi krug ponovo uzbrdo prema vidikovcu, prvi put sam se malo opustio. Mislio sam da sam spor kao jučer jer iako su zrikavci već pozivali na popodnevni seks nisam se uopće pošteno oznojio. Sjećam se treninga kad sam doslovno ostavljao trag po cesti kao da sam probušio karter ili rezervoar. Ništa od svega. Skoro da se nisam htio ni tuširati jer sam računao da odmah idem na more. Preventivno sam ponovio ritualno masiranje koje već mjesec dana izvodim četiri puta dnevno i na koje sam skroz potrošio moju zadnju RadianB kremu. Srećom kćerka dolazi za par dana sa novom zalihom, a kod mene se krema sigurno neće "usmrditi". Gledam Garmina i fakat puls je opet prenizak, a tempo je čak bio malo brži od prosjeka za taj trening(Drenovica dva kruga lagano). Prosjek za tih oko 9 km je 5:30/km ja sam išao 5:28/km. Prosjek pulsa je 135, a moj je bio samo 126! Još je i temperatura bila viša od prosjeka za 4-5 stupnja. Zapravo sa tako niskim pulsom nisam nikad trčao Drenovicu tako brzo, nikad. Prošle godine prije Ljubljane početkom desetog mjeseca sam trčao u dva navrata oko 10 sek/km sporije, a temperatura je tada bila ugodnih 9 i 15 C. Sutra ću probati još jednom na Drenovicu malo duže ali u utorak moram opet ponoviti aerobni test da vidim kakva je situacija kad pređem sa pulsom oko LT zone. Možda meni treba manje treninga, a ne više? 

Trula jabuka

 Za rođendan sam od dragih prijatelja između ostalog ... dobro vino i svašta nešto dobio istarske "evo jabuke" iz njihova vrta. Kažem "evo jabuke" jer istrijani za evo kažu "eko". Kao na primjer: "Eko la šta mula ke mi fa dizati ... ma ona stvar". Tako neki puležani kažu kad se zapale za neku curu. Jabuke naravno nitko u mojoj kući nije ni pipnuo osim mene. Crva ko u priči, a moja žena ni trešnje ne jede zbog toga što u trešnji crv ima isti okus kao trešnja i uopće ga ne skuži. Meni je to "cool" jer proteini uvijek dobro dođu. Jučer sam sa tugom pojeo zadnju jer tko zna kad ću ponovo jesti tako dobre. Zapravo pojeo sam samo pola jer je crv bio brži pa je razvalio dobar dio. Nakon današnjeg pregleda kod vaskularnog i njegovih polu utješnih riječi odmah mi je pala asocijacija na te jabuke. Nema veze što su više od pola bile trule kad je ono što je ostalo bilo tako dobro. Nisu ni crvi ludi. Valjda je tako i sa mojim nogama. Ova najvažnija trkačka alatka mi je malo trula ali još uvijek je bolja od mnogih koje izgledaju kao iz izloga. Dok je crv ne pojede skroz, j... Poslje će ostati uspomene i priče kako je nekad bilo. 
Bolje i to nego ništa.
Jutros gledam snimku što mi je poslao Ozi iz ožujka 2014 godine kad su on i Slaven trčali od Rijeke do Pule ultra maraton "S Istrom 1961 u Europu", uoči nogometne utakmice za ulazak u evropski kup protiv "Rijeke". Nažalost Istra tada nije uspjela. Ja sam tada tek razmišljao o prvom polumartatonu. To kao da je bilo jučer. I Ozijeva noga je sad u "banani", a moram se utješiti da je prošao puno gore od mene. 
Osim što ima jebeno lijepe uspomene. Kad mi trčanje toliko znači morati ću i ja još skupljati malo uspomena makar zbog toga morao prečesto ići kod doktora i fizioterapeuta. Tako je to. Ono što je lijepo obično nije dobro, a ono što je dobro ili je nezdravo ili nezakonito, a neki bi dodali još i da deblja. 
Mada za mene ovo treće ne važi ili još nisam otkrio što bi to moglo biti? 
Noga je svaki dan bolje i sad me kopka dali da opet probam trčati ili da sačekam još malo ... dokle. Večeras ću na stadion da počastim prijatelje za rođendan, možda mi se omakne.  

Morski žele

  Ja ću kao da plivam svaki dan predvečer jer trebam biti siguran da ću moći pratiti unuku, a bilo bi mi drago da i ne zaostanem mnogo iza mog buraza. On je prošle godine imao rezultat na plivačkom maratonu Stoja-Varsaline od 38:34. To bi bio prosjek 2:05/100m. Vidim da ima i matorijih od mene koji plivaju još brže od toga. Ne možeš biti baš najbolji u svemu ali možeš pokušati  ... jedan je probao pa se usro! Tako nabrijan na plivanje nakon ekspresno odrađenog ručka i slaganja jednog ormara u dnevnom otišao sam na jedno plivanje kod "klaonice". Sunce je već zalazilo, a većina je odlazila sa plaže iako je još uvijek po mom ukusu bila prevelika gužva. Plivam uz obalu jer me frka od čamaca i glisera koji gledaju ... di već gledaju ali ne mare previše za kupače. Vjerojatno traže neke značajne "obline" na kopnu da se lakše orijentiraju.
Sranje sa plivanjem blizu obale je što instinktivno stalno gledam naprijed i to mi bitno kvari plovnost zadnjeg kraja. Nemam onaj spasonosni šlauf oko pasa da me malo podigne i moje koske odmah potonu. Zbog toga malo više koristim noge ali to nije baš pretjerano korisno za dugo plivanje. Uostalom ruke mi nisu baš nešto jaka strana. Nisam građen za plivanje kao moja unuka. Ni ja ni moj unuk koji po tom pitanju sve više liči na mene. Sad kad je izašao iz beba faze možeš na njemu učiti anatomiju. Sve se vidi kao da je na rendgenu. Rebarca ko u komarca. Uletim ja hitno u vodu jer računam da će sunce brzo zaći i komarci željni moje krvi izmiliti iz onog žbunja kad se vratim. Izje... se sa očalama jer su već stare kao što to priliči nekom kao ja i krenem ali ovaj put na suprotnu stranu prema Valkanama. Da sam gledao naprijed možda bi odmah odustao ovako sam potpuno iznenada uletio u neku želatinastu smjesu. 
Lupam lijevo, desno nigdje izlaza. Pošto sam išao suprotno od sunca nisam odmah ništa ni vidio. Uostalom kroz ove očale mogu da prepoznam samo da je ispred mene nešto. Jeli to orka ili neka punašna švabica u crno bijelom kostimu teško mogu da razlikujem. Kad sam isplivao iz te čorbe od nečega pogledao sam nazad prema suncu i shvatio da sam prošao kroz oblak onih jajolikih prozirnih meduza koje su u sredini bile toliko guste da se kroz njih ništa nije vidjelo. Probao sam plivati malo dalje od obale i još par puta naletio na isto. Sad mi se činilo kako se sve više zbijaju u redove i okupljaju u pohod da zahebu moj trening. I jesu. Ne znam sa čime bi u trčanju usporedio takve uvjete za trening. Ma nema šanse, još kad se sjetim kako me vani čeka horda gladnih komaraca i kako je more toliko toplo da se znojiš pod vodom. J..eš plivanje ima dana za trening. Dakle sad kad plivam lagano i opušteno mogu računati na oko 2:25-2:30/100m. To je recimo kao lagana dužina na trčanju. Možda bi mogao stisnuti da na utrci idem ispod 40 minuta tih 1850 m(oko 2:10/100 m). Teško, problem je što mi kod plivanja brzina gotovo uopće ne raste što se više trudim i lamatam brže. Jedina nada je da unuka ne može brže pa imam dobru ispriku. Čudna je ta voda, odoh na pivo u njemu nema meduza.

370

  Možda najbolji dokaz da starimo je da se sve manje veselimo rođendanima. Netko se neće složiti sa time ali meni sad tako izgleda. Ovaj sam rođendan pregrmio iako mnogi misle da sam ostao dužan. 
Sve me nekako previše nervira umjesto da me veseli. Kao što je to jednom rekao jedan moj dobri prijatelj kad sam ga pitao kao je? Rekao je: "J.. ga kako, nekad sam se veselio ženama, a sad me samo nerviraju". Tako je i sa mojim rođendanima. Nekad sam se veselio čak i poklonima, a činilo mi se kako gotovo uvijek dobivam što želim. Dobrih vina, sitne pizdarije bez kojih se ne može i uvijek lijepo vrijeme provedeno na "našoj" divljoj plaži gdje je nekad bilo teško doći i sa terencem. Danas sve vrvi od turista jer su put poravnali da mogu voziti i sportski automobili. Pa i da nisu svejedno. Nema više mjesta gdje se možeš skloniti da ti cijeli dan ne zuje sa "Quad-ovima" dižući oblake prašine od kojih možeš pobjeći samo pod more. Ove godine ništa od plaže na opće razočaranje mojih prijatelja. Zadovoljili su se blagim krčkanjem u stanu i na balkonu. Daj što daš ... Za rođendan naravno nisam dobio ono što sam najviše želio iako me taj dan ohrabrio jutarnji izostanak bola u listu i puno dobrih želja mojih kolega i prijatelja trkača preko društvenih mreža na čemu im se od srca zahvaljujem. Bar taj dan nisam bio mizeran i nada se opet malo probudila. U petak me sve svrbjelo u tabanima i cijeli dan sam kontao kako da to izvedem. Da odem poslije posla na more pa nakon kupanja malo trčkaram ili da se strpim još jedan dugačak dan. Ujutro mi nije trebao sat da se probudim i već malo poslije sedam sam bio na ulici razgibao zglobove i krenu polako prema Drenovici. Tek što sam krenuo vidim Slavena na bicikli kako žuri u Šijansku šumu na jutarnji trening škole trčanja. Kažu da je ovih dana tamo silna gužva. Svi pobjegoše u hlad. Vidim po osmjehu da mu je drago da opet trčim, a meni je bilo još i draže. Toliko drago da nisam osjećao nikakvu naznaku težine ili bolova nigdje. To je neobično jer mene sve boli bar prvi kilometar. Ponadao sam se ali nada je bila živa samo oko dvije minute. Ispustila je dušu čim sam zamakao sa asfalta prema pomoćnom igralištu iza stadiona. 

Samo 370 m! Budale koje vode rekorde na treningu bi se možda poradovale jer i to je neki j.. rekord. 
U odnosu na prošlu subotu to je deset puta manje. Opet sam odmah stao i okrenuo nazad niti ljut, ni tužan, ni razočaran već potpuno ugašen i rezigniran. Ako se pri zagrijavanju sa 7:00/km tako nešto dešava nakon malo više od dvije minute  bez prethodne najave stvar je u strukturnoj grešci i tko zna gdje je ona. Hodanje kući je isto bilo bolno, a bol me pratila svakim korakom sve do danas. 
Jutros se sve opet smirilo ali nada da ću ove jeseni trčati maraton neće oživjeti. Nada da ću uopće trčati maratone neće oživiti dok ne odradim bar jedan mjesec treninga sa kilometražom iznad 200 kilometara, a to neće sigurno biti ovaj. Sigurno je da se plan za Ljubljanu neće ostvariti pa ni utrka jer ja ne trčim maratone bez odrađenog minimalnog plana od 24-16 tjedana. Sad sam već u 16-om tjednu, znači da Ljubljana otpada i ono proročanstvo o trčanju samo parnim godinama se pomalo ostvaruje. 
Kao vožnja par-nepar za vrijeme krize sa gorivom. Ostaje mi da vježbam plivanje i malo popravim vrijeme za tih 1850 metara koliko treba od Stoje do Varsalina(Mornar).

Ovaj vikend sam se malo utješio sa time što sam čak dva puta plivao više od pol sata, a drugi put je bilo dosta lakše iako sam u prosjeku bio brži i plivao malo dalje. Uf samo da me unuka ne mora čekati.

Obrao sam bostan

   Znam da to kažu kad nešto zaj.. kao ja ovu kilavu nogu ali nisam znao i nije me nikad zanimalo zašto se tako kaže. Srećom danas postoji Google pa svi ispadamo jako pametni i načitani. Sigurno je u to bio upleten neki "naš ljenčina". Bio to "lala", "dalmoš" ili možda "crnogorac" ... Ima ih u ovim našim krajevima sve se takmiče tko je jači. Uglavnom nije mu se dalo reći: "obrao si zeleni bostan", pa je ostalo samo ... bostan. Zeleni sigurno nije baš dobar. To bi značilo ono što sam i prije znao da je nešto jako loše. Zapravo bostan je nešto što ja baš volim iako moram priznati da ga zadnjih desetak godina ne jedem dovoljno kad mu dođe sezona.

To je sad rezervirano za moju kćerku. Na lubenicu koju skoro svaki dan kupujemo kad je ona tu stavlja koje kakve prijeteće ceduljice ... ne diraj, ...private, ... opasno po život, ... za ovo koljem i slično. Jedino se njen brat ne obazire i naravno rat svaki dan lebdi nad našim glavama. Bratoubilački rat za bostan! Ona se pravda: ja sam ovo teglila sa tržnice, meni je tata kupio, ja sam se danas zapisala ... bok te mazo kao da se zapisuje za pregled kod doktora. Njega to uopće ne zanima. On koristi pravo jačega i bezobzirnijega na plijen i još uživa što je nervira. Šta ima u toj lubenici? Voda j...te. Znam da voda nije dobra niti u koljenu. Nije voda pivo. Sad me podsjetio Ozi jer me zvao da mi kaže kako je pročitao moj novi članak u novinama izjavivši slavodobitno kako je "Uključio svoju klimu". Pri tom je možda mislio da je "otvorio pivo" jer me i pozvao u subotu na još jedan pivo pijući-trčeći event u mjesnu zajednicu Valdebek. Podsjetio me to da su došle vrućine koje ne osjećam jer ne trčim i da se treba dobro hidratizirati. Zato mi je pala na pamet lubenica. To je zabrinjavajuće jer uvijek je asocijacija išla na pivo. Znači lubenica ima oko 90% vode. Neki kažu 91, a neki boga mi i 92 kao da je postotak gore dole toliko važan. No zaintrigiralo me jer se dosta o njoj piše na trkačkim web stranicama i po forumima da je korisna za trkače. Neki pretjeruju i tvrde kako odvale i 10 kg dan prije neke duge utrke da se dobro hidratiziraju. To ja nebi nazvao hidratizacija već poplava u razmjerima onih koje opisuje Markes u “Sto godina samoće”. Sva je prilika da bi nakon toga cijelu noć i utrku proveo na klonji. Dobro, zaključak da je dobra kao nadoknada za izgubljenu vodu nakon trčanja ili utrke stoji. Sigurno je bolje i ukusnije nego naša pulska "špinovača". Jedna šalica soka ili 90% onoga što pojedemo te težine sadrži oko 40-50 kalorija u vidu lako apsorbirajućih ugljikohidrata pa je unutar prvog i drugog sata nakon treninga korisna za nadoknadu glikogena u mišićima. Sadrži još i oko 20-25% dnevnih potreba za vitaminom C i oko 10% vitamina A. Takođe sadrži lycopene, fitokemikaliju koja je povezana sa snižavanjem rizika od kancerogenih i srčanih bolesti. Njen sadržaj je čak veći nego u sirovoj rajčici.

To ipak nije objašnjenje zašto je toliko dobra za trkače pa su napravljene i neke studije da potvrde ili objasne još neke navodne koristi.  

 

Godine 2007 studija objavljena u časopisu "Journal of Nutrition" otkriva da je grupa zdravih osoba između 36 do 69 godina koja je konzumirala oko 1,5 kg lubenice dnevno kroz period od 3 tjedana značajno povećala nivo amino kiselina L-arginine koja je već prije potvrđena kao stimulans za postizanje boljih  sportskih rezultata. To je više puta potvrđeno kao u studiji iz 2010 godine objavljenoj u  "Journal of Applied Physiology" i drugima. 

 

Jedna studija na koju sam naišao je istraživala utjecaj konzumacije lubenice na sniženje krvnog tlaka. Studija koju je proveo Arturo Figueroa i Bahram Arjmandije sa Florida State University objavljena je 2010 godine u časopisu "American Journal of Hypertension". Oni su istraživali utjecaj konzumacije L-citrulline/L-arginine aminokiselina ekstrahiranih iz lubenice na grupu osoba starijih od 50 godinama sa hipertenzijom u periodu od 6 tjedana. Istraživanje je pokazalo da su svi subjekti popravili arterijske funkcije i snizili tlak. Stoga je i lako izvući posredni zaključak da je L-citrulline kojeg u velikoj količini ima u lubenici koristan i za poboljšanje dostave kisika za vrijeme treninga i poslje(oporavak). Za tlak nisam siguran što će mi to, moj je kao u mrtvog konja. Ako ste pažljivi primijetili ste i L-arginine kojeg sam spominjao u svom blogu "Još malo o kemiji". Njega zapravo nema u lubenici ali to je ista pašta kao i L-citrulline da tako kažem odnosno u tijelu se pretvara u L-arginine. Znači ne morate kupovati male pilulice za 150 "kunelića" kutija, tamanite lubenicu. Da sad ne elaboriram već ono što sam rekao o L-argininu, uglavnom jedna od važnih stvari je da sudjeluje u procesu stvaranja NO(dušikovog oksida) vrlo važnog za opuštanje glatkih mišića(krvne žile). Tu je još i utjecaj na hormonalnu aktivnost prije svega na hormon rasta. Zbog toga je lubenica gotovo idealna za oporavak bez ograničenja. U određenoj količini može biti korisna i prije treninga ili utrke ali ne da ti treba kariola za trbuh.

Studija izvedena na "Technical University of Cartagena" u Španiji je osim toga potvrdila povoljan utjecaj L-citrullina na prijenos glukoze unutar mišićnih vlakana.

 

Ima međutim i u tom grmu jedan zec. Naime analize pokazuju da je sadržaj L-citrullina znatno veći u sjemenkama i neposredno ispod kore. E kud ćeš sad. Hoćemo žvakati ko svinje sve ili ... ma kad je car bio cicija. Kupi još jednu neka i seljacima jednom svane. Mada njima od silnih posrednika sunce ne sja niti ljeti. Za utjehu mogu je jesti svaki dan da im malo padne tlak i ne padne mrak na oči. 

Tako zamorno

  Ovih dana se najradije osamim pod izlikom da idem odmarati nogu jer opet sam ozlijeđen. Možda ovaj put uzrok i nema veze sa trčanjem ali svejedno, koga briga za uzrok. U stvari ne mogu podnijeti pomisao da mi se opet na licu ocrtava ona maska frustracije i to svi vide. Pokušavam odrađivati neke stvari koje sam zacrtao da ću napraviti po kući ali nedostatak elana uvijek ispliva u vidu neke prepreke i nedostatka nečega što jednostavno u ovom trenutku nije tu ili mi nije dostupno. Htio bi biti poletan i pun energije, jedva čekati da započne drugi dan ali sve se potpuno ugasilo i prešlo u "save mode". Samo vrijeme brza i neumoljivo ljušti dane sa kalendara. Kao da se u mojim mislima jesen već pomalo primiče, a nisam još pošteno niti zakoračio u ljeto. Kad god pokušam biti više sam sve se odvija suprotno. Naletim na jednog, pa drugog i svi previše pitaju, a ja nemam odgovor na ništa. Kao da sam glavni junak neke tužne ljubavne priče samo što ja za razliku od njega znam kako završava. Obećao sam sebi da ću sve prekinuti kad trčanje preraste u opsesiju i vrijeme za to je gotovo sazrjelo. Ja i trčanje se očito uzajamno ne volimo iako je to sasvim izvjesno moja krivica ili bar mojih godina. Onda mi uleti u život izjava mog unuka nakon što je prvi put bio na treningu atletike: "It is so tiering, but i love it"(tako je zamorno ali mi se jako sviđa). Tako jednostavno istinito. Samo što mene više umaraju te bitke sa mojim "vjetrenjačama", a ne samo trčanje. Kako sad njemu da objasnim zašto više ne trčim. Možda je vrijeme da se vratim rekreativnom trčanju bez planova, ciljeva, utrka i pritiska. Ja nikad nisam shvaćao koncept utrka za zabavu jer mi nikad nije bilo zabavno na utrci. Ako je zabavno nije utrka. Ove utrke tipa "pivska", "vinska" ili što god utrka je zabava za koju uopće ne treba trenirati. Pa svi koji učestvuju tvrde da im rezultat nije važan. Ja na utrke idem samo iz dva razloga: jer mi je važan rezultat i plasman. 
Ni rezultat ni plasman nije onakav kakav sam imao kad sam bio mlad ali to je manje važno. Živim sada i ono što je prošlo nije više bitno. Važnije mi je kakav sam sada trkač nego kakav sam bio kad sam imao 20 godina. Zato se veselim svakom napretku iako imam sve manje povoda za to. Dapače što je manje veselja to je jači motiv da to promijenim iako cijena može biti visoka. Trenutno je i meni trčanje zamorno ali to još volim i zato se nadam ...