petak, 30. rujna 2016.

Fata je ... ali dva puta je dva puta

  Kad smo već malo uzburkali vodu sa Bartom(mora da se čovjeku jako štuca) i kad sam rekao da ću trčati intervale 5x1600m izmislio sam na brzinu novu varijantu Yasso treninga jer mi se činilo da je to zapravo isto ili slično. A možda se i varam. Ako je 5x1600m isto što i 10x800m što da ne to je isto, to je “Yassox2”. Jedino što moram malo produžiti planiranu pauzu od 200m na 400m. Zapravo opet ne štima jer pauza imam manje samo 4(Yasso ima 9) ... hmmm di mi je pamet. Nema veze rekoh napraviti ću tako jer sam iskopao jedan trening iz 2014.g od 25.09. Jučer je bio 29.09. Znači otprilike u isto vrijeme. Tada sam isto trčao 4x1600m sa 400m pauze. Uz put ću ovaj trening koji sam trebao već odraditi usporediti sa tim prethodnim. Da budem siguran još jednom.
Da sam ja akrobata u cirkusu imao bi dva tri sigurnosna užeta i nekoliko mreža za svaki slučaj. Svijet bi dolazio samo da to vidi. Kukavica na trapezu...ccc. Znači za onaj stari trening vrijeme trčanja pauze je bilo u prosjeku 2:42. Trčao sam 1600m isto kako je bilo planirano i jučer u prosjeku za 4:00/km(6:24 za 1600m). Puls brzih dionica je prosječno bio 159, a sporih 143. Temperatura je bila idealnih 15 C. Jučer sam morao ubadati tempo jer sam kasno došao na stadion kad je već bio mrak. Ručak je još bio negdje u jednjaku ili sasvim gore i malo je pritiskao kao da je htio vani ... e neš još i to, ionako sam u deficitu sa klopom. Ekipa se malo raštrkala po nemam pojma gdje, pa je bilo malo smetala na stazi. Svatko je trčao nešto po svojem(napokon su došli pameti). Slaven je odlučio raditi Yasso 10x800 bez obzira na rasprave ali on je išao oko 2:50 sa pauzom od oko 2:30. Kaže: "sporije ne mogu j...". Tako smo krenuli zajedno ja ipak malo sporije ali i sa manje sporih dionica, pa smo završili sa samo jednim krugom razlike. Kako sam imao poteškoća sa gledanjem u sat ubadao sam tempo otprilike prema osjećaju.
Zapravo nije niti bilo tako loše ubadanje samo plus minus 8 sek ukupno za svih 1600m. Prosjek 6:20(3:58/km) ili recimo kao da sam Yasso trčao za 3:10 ali ja sam pauze isto skratio na 2:30 jer ni ja ne mogu sporije i nisam ih imao 9 nego 4. Ako usporedim sa starim treningom. Tada je sve jasno. Sada jedan interval više, u prosjeku za oko 2-3 sek po km brže, puls za jedan otkucaj niži(oba), temperatura viša, pauza kraća za 12 sekundi! Jeli sad to dovoljno dobro za maraton 3:10.
Nemoj da me tjerate da trčim 4x2000m ili 2x4000m u tempu 3:58/km sa samo 400 m pauze! Čekaj budalo, pa trčao sam nedavno 10 km ispod 40 minuta, što će mi taj test. Uglavnom nije bilo ništa posebno teško i uopće nemam nikakvu posljedicu u vidu ukrućenosti ujutro ... nemojte ovo krivo shvatiti, ustvari... Jedino me pomalo strah dužina koje me čekaju. Prva sa vrlo brzim intervalima u zadnjoj polovini i druga sa konstantnim ubrzanjem također u drugoj polovini. Ako to prođe bez da nešto otpadne onda je sve gotovo. Častiti ću se jednom masažom kod Marijana.


PS.
Počeli ljudi po gradu da me pitaju kako noga i takve stvari, izgleda da ovo što ja pišem nekim svojim prijateljima i eventualno trkačkim entuzijastima čita i raja željna nekog novog "big brothera" ili se varam. Evo ovaj mjesec rekord nakon one rupe kad sam bio "umro".


Nisam baš kao Said Baba jer imam samo jednog sljedbenika ali meni taj vredi za ...

četvrtak, 29. rujna 2016.

Sve ide u "Honduras"

  Nekada davno kad nam nešto nije išlo od ruke ili je išlo na onu stvar, znali smo to ili njega "poslati" u Honduras! Iako bi to mogla biti jako lijepa zemlja, zbog toga što i tamo žive "ljudi" ona to baš i nije ... uglavnom. Tako to sad ide sa mojim planovima, tabelama, vrhuncima kilometraže i sranju granju. 
Sve ću da pošaljem u "Honduras". 
Ovi današnji mladi nemaju pojma o ničemu pa umjesto u "Honduras" svi idu u Irsku. Ili je to zato jer su već u "Hondurasu". Je..te pola mladih ljudi koje ja znam su tamo ili će otići. Što tamo ima osim dobrog Guinnes tamnog stout piva. Iako je istini za volju to pivo prema Beer Advocate magazinu tek negdje iza 50.og mjesta na ljestvici najbolje ocijenjenih irskih piva. Vidi ko o čemu ja o pivi, a rekao sam da neću piti do Ljubljane. Zato mogu laprdati ... dobro de tu i tamo popijem jedno. Imaju i dobar whiskey odnosno oni su ga vrlo vjerojatno prvi proizvodili jer najstarija destilerija koja još radi je Old Bushmills Distillery(1784.g). Osim toga i iako po mom mišljenju imaju usrano vrijeme, mladi nekako radije pokisnu nego da ih neko zavlači. Tko bi to mogao biti ... zna se. Nakon što je zaradio neku kintu žrtvujući svoju komociju i rentajući stan turistima ovo ljeto i moj sin je opet otišao tamo. Ja sam se time morao pomiriti(moja žena baš i ne) i otrpjeti ponovo jahanje na išijasu do Trsta i nazad jer čak i Ryanair zna da smo mi hrvati puni love, pa karta iz Trsta košta jednu desetinu one iz Pule. Mrzovoljan sam do neba zbog svega i to što sam malo počeo trčati ovaj tjedan me uopće nije oraspoložilo. Trčao sam u utorak kao neki malo slabiji tempo da ne preopteretim taj butni mišić koji mi možda na mjestu drži samo ona crna kinezi trakica. Ili je ta trakica samo znak žalosti i oznaka da je mrtav. Znači jedan "kilavi tempo", ili nešto ni "v rit ni mimo". Presporo čak 10 sekundi po kilometru i za maratonski tempo. Opravdanje da je bio mrak koje redovno koristim kad nešto krivo radim nije baš utješno jer kao da sam se uspavao trčeći, a mislio sam kako baš idem dosta brzo. Osjećaj vara možda zato jer sam trčao tri kruga "Lungomare" po cesti i stalno pretjecao neke trkače. Jučer sam nakon vožnje od tih tristotinjak kilometara onako gladan i utrnute guzice otrčao oko 9 kilometara tek toliko da probudim noge. Zato sam danas odlučio da za kaznu radim 5x1600 m intervale sa vrlo kratkom pauzom(200m jog) i u vremenu otprilike utrke na 10 km(oko 4:00/km). To bi bio uvod u dužinu ovaj vikend. Sljedeći tjedan je “Frank’s Killer Tempo” i za šlag “Progresivna” dužina od 32 kilometra. Ako je nešto krepalo to ću da dokrajčim jer nema smisla da se sad šparam još ovih mjesec dana do maratona. Ili to mogu ili idem u "Honduras" ... moram saznati.

utorak, 27. rujna 2016.

Požuri polako

  Nisam mogao dočekati da ponovo pokrenem mašinu. Čim sam došao kući sa posla odmah sam se spremio, otpio malo vode i zbrisao na Drenovicu da lagano odvrnem dva kruga. Marijan mi nažalost nije mogao izaći u susret sa roza trakicama, pa mi je stavio crnu kinezi traku ali nema veze baš se fino uklopila sa crnim hlačicama za trčanje. Stil je važan. Prvo sam imao malo poteškoća sa "šaltanjem" i "kuplungom" ali nije trajalo niti minutu. Odmah mi se sve posložilo kao da nisam pauzirao pet dana. 
Jedini problem je bio kako lagano i što je to lagano? Odlučio sam da ne bude dalje od deset kilometara. Znači samo dva kruga. Uostalom bio sam baš nešto gladan pa sam računao bolje da ne pretjerujem jer poslije toga dok spremimo nešto za klopu biti će već kasno. Noga je na mjestu, išijas malo čupka kako mu i priliči ali nema ni traga onom bolu u butnom. Valjda je Marijan ubio "boga" u njemu što god je to bilo. Još mi je našao neki hematom na tibiji i to na lijevoj nozi za koji kaže da treba snimiti rendgen pa eventualno preporučio razbijanje. Djeluje mi bolno, nebi ja baš ako ne moram. Ja već dvije godine to spominjem raznim ortopedima koje sam posjećivao od Ankarana do Svete Katarine(zadnje) ali niti jedan mi nije rekao o tome baš ništa. To me uvijek boli kad radim puno kilometraže i dok se ne zagrijem. Preko njega valjda prelazi neki mišić lista. Eto to me jedino malo podsjećalo da sam ipak od krvi i mesa pa treba biti malo umjereniji ubuduće ... moš misliti da hoću.
Ako pitate moje srce bilo je lagano. Sad kad gledam moje statistike od 2014. i 2016. u cijelom pripremnom periodu za Ljubljanu(6, 7, 8 i 9 mj.) u 2014 g. sam prosječno ubrzao za samo pet šest sekundi po kilometru(do 5:20/km) pri uvijek istom prosječnom pulsu koji je za svaki mjesec bio oko 138(srednji aerobni). Ove godine sam krenuo sa sličnim pulsom(137) ali sporijim prosječnim tempom(5:30/km) u 6. mjesecu, što je logično zbog velike pauze do početka 5. mjeseca. Svaki mjesec sam skidao po 5-6 sekundi(5:24, 5:16..), a ovaj mjesec prosjek trčanja mi je 5:08/km uz isti puls od 137. Zato mi se sada sve iznad 5 min/km čini lagano čak i ako je riječ o Drenovici i uzbrdicama. Dali je to dobro za moj ovjes i šasiju koja po malo gubi bitku sa zubom vremena? Ostaje mi da probam i vidim kako će na kraju ispasti.

ponedjeljak, 26. rujna 2016.

Kod đelata(fizio..)

Lijepo sam se u subotu rano ustao i obavio sve što treba kad ideš na neki randevu ili tako nešto ... ma kad ideš u štetu. Valjda sam već zaboravio kako mi je bilo prošli put kad mi je kopao laktovima po guzici tako da nisam moga sjediti dva dana. To sa pamćenjem već poprima razmjere epidemije. Kako li će tek biti za koju godinu. Dođem ja ispred doma Mate Parlov, a tamo i na stadionu neka frka i pun kufer vatrogasaca, djece, autobusa i vatrogasnih vozila. Valjda je bila neka "Vatrogasijada". Jedva sam se nekako uparkirao iza stadiona. Dođem na ulaz, zatvoreno! Superiška pomislim baš i ne moram kod mog kostolomca jer eto već mi se čini da mi je bolje, a i ušparati ću malo. Taman nešto kao petljam oko mobitela dali da ga zovem .. dali da odem kad evo njega izašao iz kafića pored i zove: ovamo, zamnom. Pa dobro možemo popiti piće bolje nego ... kad ono kroz kafić odvede me ravno u ordinaciju. Da je barem predigra malo potrajala ali ne, on navalio na onu bolesnu nogu ko nezdrav pa stiska nateže jebo te kao da se bori da nekim udavom. Čudno ali podsjetilo me na djetinjstvo kad sam ja i moj još malo mlađi brat sa starim jednom išao u lov na ugore. To se lovi noću kad nema mjesečine. Kad je jednom čopio jednu zvjerku od svojih 16-17 kila usrali smo se(ja i buraz) ko grlice. Prvo u vodi vidiš onu fosforescenciju planktona i ta zmijurina ostavlja trag takav da izgleda kao da ima deset metara dužine. Kad ju je onim kukama ugurao u brod nastala je lomljava i vatromet psovki mog starog koji ga je valjda pokušavao dokrajčiti nekom nožekanjom i kurblom od dizel motora. Naravno nož je pukao, a stari je kurblom par puta razvalio vlastitu nogu. Mi smo pobjegli na palubu i da nas nije bilo strah mračne vode bili bi skočili u more. E tako sam ti ja zamišljao da se Marijan obračunava sa mojom nogom. Ko moj stari sa ugorom. 
I meni je mrak bio pred očima dok je kopao po zakoljenoj jami ili mi vukao nogu savijajući koljeno kako bi istegao bolne kvadricepse. Ja stenjem kruh te .. a on meni: "gospođo ne pružajte koljeno .. pusti te.." koja sad j... gospođa. Kaže mi: "j..ga stenješ kao neka gospođa kad se porađa". Još i to, sad sam gospođa. Nikad mi nije toliko trajalo tih pola sata terapije. Kaže da sam bio "zatvoren" ko konzerva, da se dugo nisam praznio ... samo na što li je mislio. Valjda me i otvorio kao staru konzervu i ispraznio. Oznojio sam se kao da sam trčao dužinu i na kraju otišao šepajući više nego kad sam dolazio. Valjda ti treba biti gore da bi bilo bolje.
Rekao je da ne trčim bar do ponedjeljka pa će mi staviti one(nadam se) roza trakice ... mislim, kad se otkrilo da sam gospođa što sad da se foliram. Čim sam došao kući ona glavna gospođa u mojoj kući je odlučila da idemo na more, pronto, odmah, bez odlaganja i ... šta išao sam. Vani u Ližnjanu je derala bura pa smo se sklonili iza rta Marlera na nekakvim mjesečevim stijenama gdje sam jedva našao dva centimerta kvadratna da namjestim prostirku smotanu na četiri dijela pod izmučenu guzicu. Zato sam oš, neš morao u vodu. I tako čak tri puta po dvadesetak minuta. Bio bi ja stalno u vodi ali bilo mi je zima i potrošio sam još ono malo salca što sam taman ušparao ova tri dana. U vodi me nije toliko boljelo. Moja ekipa sa FB("Se Jagoda här och jag badar" .. ma neću prevoditi)  odnosno grupa "zimskog plivanja" koje sam ja valjda nekom greškom član bi bila ponosna na mene iako nije još zima.
I danas me još boli iza koljena ali butni još samo malo nateže kad idem u čučanj ali nema više oštrog bola kad se dižem. Valjda ću sutra nastaviti svoj put prema onoj provaliji koja se zove Ljubljanski maraton. Buraz mi danas govori: "to ti je znak da budeš malo pametniji i malo popustiš" ali možda je to znak samo da sam mator, a to nema veze. Ako si mator ne moraš biti još i pametan.

petak, 23. rujna 2016.

Treći dan, a ja pijan ...hik

  Jutros me probudi nešto, a nije pišanje ili budilica već me žena muva u rebra i nešto govori ali meni zuji u ušima i ništa ne kužim. Ustrčala se na prozor, pa u kuhinju, pa prevrće mobitele koji kua ... nešto zuji. Gledam sat, nije još sedam. Zujara mi je nekako natečena, u ustima pustinja Gobi, a bojler pod velikim pritiskom. Onda se sjetih ... je... pa napio sam se jučer na treningu, drugih. Zato to sigurno zuji meni u ušima tako da čak i moja žena čuje. Ako nije neka telepatija jer nakon 40 godina ionako ništa ne može da joj promakne. Okrenuo sam se na drugu bandu i procijedio to meni zuji ... odjednom i moj mobitel počne da svira. Dignem onu tonu prazne glave i javim se onako suhim promuklim glasom: alooo ... kad tamo moj sin: si zaboravio, trebaš me voziti do Plodina idem u Rimini ... bla bla. Dobro da je zvao morao bi trčati do tamo, a bus bi mu sigurno zbrisao. Ustanem se, a i dalje mi zuji. Izađem iz sobe, manje ali ... ipak zuji. Kad na kraju nađem ono sranje od kućne meteo stanice se blokiralo jer su mu se ispraznile baterije. Zujao je  onako potiho da ne možeš uopće dokučiti odakle.
Juri tamo, juri nazad jedva sam stigao progutati đezvu kave brzinom kojom talijani ispijaju expresso, a to je po nekim kvazi znanstvenim procjenama čak i malo brže od brzine svjetlosti. I onda na posao. Naravno pola toga što mi je trebalo sam zaboravio, pa sam se opet vraćao. E bar da sam mogao trčeći napravio bi dužinu bez problema. Popio sam jučer samo tri pive i znam da od one dvije Rezane Žuje nije bilo ništa već me zatukla ona zadnja Nikšička. Kaže Slaven: "daj još tu jednu da ne je vraćamo nazad"!
On je napunio 35 i sad je službeno veteran, znači "skoro" kao i ja. Opet se skupilo dosta ekipe ali to je valjda zbog tog FB i moram reći zbog Slavena. Malo mi je žao što možda neće pokušati ove godine u Ljubljani spustiti maraton ispod 3 sata iako ja mislim da je ipak spremniji nego što to on misli usprkos pauzi koju je imao ovog ljeta. U utorak je na onom tempo trčanju pratio Emanuela 12 kilometara, a završetak je išao i brže od 4 minute po kilometru(koliko je bilo planirano). Jučer je prije fešte odradio 6x1600 prema planu i izgleda mi moćno ali on ne misli tako.  Naravno “deca” su poslije išla u Cubalibre po još ..., a ja na noge kući. Taman da vidim svoju kćer na Skype-u i dobijem malo salate ... “što je stari kakvo je to zujanje ..”
Moram prestati trenirati sa ovim mladima jer ne samo da lomim noge sad je već počela odlaziti i glava. Jučer sam ubio još malo od onih preostalih sivih. Noge me ne služe kako bi ja to htio i vidim da moram promijeniti puno toga jer će me vrag odnijeti brzo. Kad nema trčanja(šmrc ...), do daljnjeg nema ni pive.

četvrtak, 22. rujna 2016.

Zdravo sam bolestan

  Kad nekad kažem "zdravo sam se najeo" neki pomisle kako sam jeo zdravu hranu, klice, zelje, mekinje i ostalo što uglavnom vole prasci. Međutim to je meni ostalo iz mog djetinjstva nakon što bi se nakrkao onih tipičnih banatskih stvari koje danas nitko više ne smatra zdravima. Švargla, slaninica, čvarci, bakine pite ... Najdraži namaz svinjska mast sa alevom paprikom, njam. Najčudnije zvuči kad kažeš "zdravo je bolestan". Jeli zdrav ili je bolestan? Zapravo znači da je jako bolestan. E tako sad imam "zdravo bolesnu" nogu i evo dva dana šizim ali ništa ne pomaže. Sinoć sam od nervoze utamanio punu kutiju nekih irskih čokoladica uz malo Jamesona i ostao nervozan, a i ženu sam uspio napizditi jer su čokoladice bile njene. Ja inače slatko "kao" baš i ne jedem. Živci brale. Sad mi Marijan kaže da mogu doći tek u subotu i ako to "zdravlje" od moje noge ne prođe otpada dužina. Mijenjao bi povratak išijasa za ovo sranje. Išijas samo boli i boli me ona stvar zbog toga. Od njega nema neke štete, samo gnjavaža i znam da neće nikad potpuno proći. Čini mi se kako se sve ovo već dogodilo mnogo puta. Kao neki "deja vu". Sve ide sjajno i kad pomisliš da si faca, nešto ti se posere na glavu. To znači da si zapravo cijelo vrijeme negdje u nekoj klonji samo misliš da si faca. 

srijeda, 21. rujna 2016.

Zašto me(trener) ne voli?

  Onaj moj trener je jedna obična pizda ... oprostite što se tako moram izraziti. Kad su u pitanju svi ostali uvijek nađe pravu riječ i rješenje za sve. Kad sam ja u pitanju ... čekaj ja nemam trenera osim ako se sam ne proglasim svojim trenerom. To nikad nikome nije funkcioniralo i donijelo ništa dobro. Uglavnom zato što onaj trkač pametnjaković uvijek zna "više" i "bolje" od trenera.
E sramota me te naivnosti i mojih godina. Mali Dani mi je neki dan poslao poruku:" Danas me nema jer me pocela boliti(uh moja kćerka profesorica bi me objesila na stup sramote za ovo ali tako je napisao..) tetiva na unutarnjoj strani lijeve noge kod donjeg zgloba... pocela me boliti u nedjelju na duzini i od tada pauziram...". 


Ima tek 17 i prije nego što sam mu ja to savjetovao postupio je ispravno. A ja? I mene je počelo boljeti u butnom mišiću već u subotu. Isto na dužini pa sam ipak u nedjelju probao i ... opet je boljelo. Napravio sam pauzu u ponedjeljak. Iako me nije baš prošlo već u utorak sam otišao trčati "Cut Down tempo" i to sa mladima i brzima gdje mi stvarno nije više mjesto. Moj je plan bio skoro isti kao njihov pa sam rekao što ne. Igor je bio samo malo brži od mene na 10 km(5 sek) Dražen malo sporiji, a Slaven kao nije u treningu ... možeš misliti. Još nam se zadnji čas ubacio i Emanuel koji nas je sve razbio na desetki i već tada sam slutio da to neće biti dobro. Čim smo krenuli vidjelo se da Emanuela neće fermati niti sidro od supertankera jer njegove nove kričavo narančaste Mizuno tene samo su prašile naprijed, a moje riječi nisu uspijevale da ga sustignu. Slaven se neko vrijeme držao nas ali je na kraju otišao za njim, a ja i Dražen smo ipak malo popustili inače ne bi stigli odraditi završetak kako treba. Bol u butnome mišiću me stalno podsjećala na to kako sutra, a vjerojatno niti cijeli tjedan neće više biti trčanja za mene. Svejedno sam ko mazga trčao dalje da bi na kraju deseti kilometar išli za 4:01, iako je zadnja polovina lagana uzbrdica. 

Tako je na kraju i bilo kad se sve lijepo ohladilo nisam više mogao da iskoračim niti van kade bez bolne grimase na licu. Žena me gleda i pita što je ... ništa samo sam "nevrozan" zbog poreza, globalnog zatopljenja i ostalih sranja u svijetu. Još sam morao nakon toga da idem po neke prijatelje od ženine rođakinje na aerodrom. Nisam ni pivo popio poslije treninga! Na kraju se ispostavilo da su prijatelji super zanimljivi ljudi pa smo završili u Beer Club-u na Verudi sve do ponoći. Jebi ga kasnio avion ... Ja sam pio njihovo pivo(Irsko tamno), a oni naše "pale ale" pivo "Nova runda"(tako se zove pivara!). Ipak manje boli kad si u dobrom društvu. Ni Marijan "kostolomac" mi ne može pomoći jer izgleda vlada epidemija ozljeda kad se približe te silne jesenske utrke, tek možda u četvrtak. Jedino što pomaže je ono od moje babe i inih baba: strpljen, spašen ... Samo što bi to bilo ono prvo ... strpljen, to ja ne poznajem.

ponedjeljak, 19. rujna 2016.

Još šest tjedana

 Volio bi da bar jednu nedjelju na kraju tjedna sjednem onako bezbrižno i besposleno i kažem eto još sam jedan tjedan preživio. Da "božanski" zadovoljan sa učinjenim popijem pivce u to ime i veselim se novom tjednu i novom planu. Samo što to nikad nije tako i ne tješi me što izgleda da i drugi imaju poteškoća sa planovima a, b, c ... Ja usprkos silnim planovima imam zapravo samo jedan cilj. Sličan cilj kao što ga ima "Wile E." kojot. Da uhvatiti ticu trkačicu. Ishod će možda biti za mene identičan ali to je nešto što je jače od mene i nažalost nema više povratka. Cilj je pomalo daleko i prilično ... kao ta tica, neuhvatljiv. 
Možda i nebi bio kad bi recimo trčao onako kako je to moj Garmin pokazao čim sam u subotu ujutro krenuo od kuće trčati dužinu. Nisam prešao niti pola kilometra, a on "zabipa" kao tica trkačica dva puta: Bip, bip.. Gledam što je sad, a tamo piše da sam pretrčao već 2,41 km za samo 2 minute. E "tico" di si sad da te vidim. Mogao sam ostaviti i tako da mi malo popravi prosjek ali ipak sam ga resetirao i krenuo od početka ... koga da zavaravam.

Napokon sam uspio napraviti jedan tjedan sa kilometražom oko 75(74,6) km i to tjedan dana ranije nego u prošlim pripremama kad sam tek pet tjedana prije utrke uspio napraviti malo iznad 70 km u tjednu. Ponadao sam se nečemu zbog dobro istrčane utrke na 10 km i potpunog izostanka problema cijeli taj tjedan. Ne lezi vraže, ipak je dužina u subotu presudila u korist tice trkačice. To jutro je obećavalo ponovo kišu i nekako mi se činilo hladno pa sam obukao gege, maju dugih rukava, te kompresijske dokoljenice da mi listovi budu lijepo na toplom. Zakuhao sam već do premanturskog igrališta gdje se taman parkirao Igor, a Dražen je već pretrčavao cestu. Stara ekipa ista shema. Pričamo i pičimo bez da se nešto mnogo gleda u sat. Iako sam trebao trčati progresivnu dužinu ili bar sa brzim završetkom odlučio sam da ću tih 31-32 km trčati uglavnom "izi" jer sam imao malo umorne noge od svega što se nagomilalo zadnji tjedan. Imam vremena raditi ću "brzu" dužinu sljedeći tjedan jer imam dosta rezerve. Skupio sam više kilometara i više dužina nego prije dvije godine, a o intervalima i ostalim kvalitetnim treninzima da ne govorim. Trčali smo do "križa" na kamenjaku većinom po makadamu. Bilo je dosta lokvi i na mjestima blata, bez mnogo trkača(samo jedna trkačica) ili šetača, a rt Premanture je bio gotovo pust. Niti dugi rukavi, niti sunce koje se povremeno ukazivalo nisu me uopće smetali i baš sam pomislio kako je napokon bilo i vrijeme da se prilagodim na dužinu kad sam počeo osjećati malu nelagodu u kvadricepsu desno ali samo na malo strmijim nizbrdicama. Već smo prošli Banjole i ostao je samo lagani uspon iz vinkuranske vale i eto nas na ravnom i ponovo uglavnom na asfaltu. Sad smo već dulje i sve češće bili brži od 4:50/km i nisam više primjećivao da me nešto posebno smeta. Spremala se kiša i nekako instinktivno smo pojačavali iako je već bilo vrijeme da malo usporimo bar zadnja dva kilometra. Kad smo stigli na premantursko igralište Dražen je još htio zaokružiti dužinu na 28 pa smo i tamo napravili ko fol još jedan "lagani" krug. Pozdravili smo se, a ja sam se do kuće nenadano besplatno istuširao iako sam se sjurio prema stadionu brzinom od 4:18/km za istrčavanje. Nije pomoglo, curilo je sa mene u potocima, a ulica se pretvorila u nabujalu rijeku. Sad razmišljam gdje sam pogriješio i što bi to moglo biti jer bol u mišiću negdje malo iznad koljena(vastus medijalis) nije popustila niti nakon nedjeljnog istrčavanja, a bogami niti jutros. Što je najgore vratila se lagana bol u preponi lijevo, a i simfiza je djelovala malo osjetljivo ali danas je bar to ok. Eto što su dužine, zato stvarno smatram da nije pametno trčati dulje od tri sata na treningu jer ti onda treba nekoliko dana da se zakrpaš! To baš nije optimalno. Nismo išli bog zna kako brzo i prosjek za tih 31,41 km je bio 4:56/km. Puls mi je bio dosta niži u odnosu na sporije istrčane dužine od pretprošle godine i gotovo isti(140/141) kao na zadnjoj dužini od 30 km istrčanoj samo po asfaltu sa prosjekom od 5:08/km. No sve to me nije uspjelo oraspoložiti uopće. Nije me uspio oraspoložiti ni odlazak u grad u nedjelju popodne da vidim završnicu "Ironman-a". Nadao sam se pogledati i bodriti sve te silne uporne i divne sportaše te pobrati mrvice motivacije koje se prospu uz put. Stvarno ih ima nabrijanih koji i nakon višesatne torture tijela pozdravljaju publiku i svoje navijače, skaču i izvode kojekakve vratolomije kad ulijeću u cilj gdje malo preozbiljno i nezainteresirano stoje dva teško oklopljena centuriona. J..ga valjda su centurioni pokisli pa im je zarđalo ono silno želizo što su naprtili. I ja sam pokiso ko ona stvar. Iako bez teškog željeza jedina želja mi je bila da odem kući. Oprostite ljudi od željeza ali jednostavno nije to bio moj dan. Nisam napravio niti jednu fotku ove godine i osim mog prijatelja Lučana Sošića i njegovog partnera Kosa iz zajedničke štafete nisam vidio nikoga drugoga od ostalih mojih prijatelja koji su taj dan učestvovali. Moje brige i mrzovolja su prevagnuli i nadam se da će me brzo proći jer već sutra treba opet trčati relativno brzo i dugo. Tica trkačica me neće čekati koji god plan ja imao.

petak, 16. rujna 2016.

Yasso, nejas..no

 Čim sam došao do Yasso treninga znači maraton mi je odmah iza ugla. Još mi nije jasno kako je to vrijeme proletjelo. Mislio sam da nikad neću do ovdje dogurati. Prije dvije godine sam startao sa tim treningom-testom još u šestom mjesecu. Krenuo sam sa samo tri intervala i nakon devet pokušaja i masu problema koje sam imao uspio sam ga odraditi tjedan dana nakon povratka od ozljede pokosnice. Nakon tih intervala stalno su me mučile ozljede i bolovi u listovima ili zadnjoj loži. Sad sam odlučio raditi samo dva takva treninga ali planirao sam zapravo tri. Početak sa 6x800, pa 8X800 i na kraju 10x800. Jučer je bio prvi i malo sam se dvoumio dali da to uopće radim jer taj test nije pokazao baš neku preciznost predviđanja maratona(predviđao je 3:06), a uostalom ove godine sam trčao dovoljno intervala i bez toga. Prije dvije godine nisam uopće radio intervale osim Yasso treninga. Razlika je uglavnom da intervale trčim sa dvostruko kraćom pauzom od vremena trčanja intervala. Osim toga ja preferiram lagano trčkaranje, a ne hodanje u pauzi. Ovdje je pauza fiksna što se tiče dužine(400 m) i treba je pretrčati za isto vrijeme kao i 800 m. Brzina trčanja ili tempo na 800 m je približno sličan tempu intervala(za mene) čak i nešto brži. Zapravo neznam zašto sam zapeo za taj trening osim možda da radim usporedbu sa formom prije zadnjeg maratona. Ubuduće ću ga izbaciti i poslušati savjete trenera Jeff Gaudete koji kaže da je bolje raditi specifične maratonske treninge nego gubiti vrijeme sa VO2max treningom koji čak i nije(zbog pauze) jako efikasan. Njegova tvrdnja da taj test pokazuje u prosjeku 5 minuta brži maraton nego što je realno meni ne znači ništa jer ne padam na ono: "u prosjeku jedemo sarmu" ali mene možda dopadne samo kupus.
Nakon tempo treninga u utorak, morao sam uzeti jedan dan pauze jer sam išao na oproštajno piće sa prijateljima koji su se jučer ponovo vratili u Južnu Afriku. Nadam se da ću jednog dana(uskoro) otići tamo i otrčati taj čuveni "Comrades marathon"(oko 90 km uzbrdo ili nizbrdo) ili "Two Ocean marathon"(56 km) za kojeg kažu da je najljepši na svijetu. Stane me nagovara da odemo skupa jer valjda jedino u Africi i možda Japanu nije trčao maraton.
Izgleda da je ono što sam očekivao nakon Xice, a to bi bila
bar nekakva naznaka krutosti ili bolova u mišićima došla sa malim zakašnjenjem. Tek jučer ujutro sam se probudio sa laganim zatezanjem u butnom mišiću ali na obije strane. Zato sam se već ujutro i prije treninga dobro izvaljao na valjku i ipak otišao odraditi Yasso uz ideju da probam otrčati i više od šest puta kako bi radio samo dva takva treninga, a ne tri. Dan nije bio baš idealan za to jer se ona enormna vlažnost koja se vuče cijeli tjedan još pojačala i stalno izgleda kao da će svaki čas kiša.
Temperatura nije strašno visoka ali kad je u sedam navečer 23 C sa tolikom vlagom da se skoro ne vide vrhovi stupova za rasvjetu stadiona. Vidiš samo jako svjetlo koje dolazi od negdje gore. Trebao sam trčati sa Draženom jer su me svi ostali odkantali kad su čuli koliko trebam ići ali se zadnji čas ukazao Igor i onda sam znao da imam zeca koji će mi govoriti svakih dvjesto metara koliko idemo. Zapravo je jednostavno svakih dvjesto po 45 sekundi, 45, 1:30, 2:15 i 3:00. Samo ja ni pod svjetlima reflektora ne vidim na tom satu ništa. Brže nije trebalo, a sporije nije bio problem jer to je samo test.
Kad smo odradili pet dionica ostali smo nas dvoje, Igor i ja. Možda sam trebao odmah odraditi bar osam ali nisam htio izazivati vraga pa sam ipak to ostavio za drugi tjedan i to svih deset. Ovako sam napravio sedam sa dosta kraćom pauzom 400 m za 2:48 prosječno, a prosjek za 800 m je bio 3:01. Usporedio sam sve pokazatelje sa zadnjim treninzima iz 2014 g i tada je bilo 3:07 sa pauzom od 2:58 uz identičan prosječni puls u brzim dionicama od 155 i u pauzi(138). Obzirom da je temperatura bila ista, tada 22 C sad 23 C. Za vlagu(tada) ne znam ali znam da to znači da sam ipak brži i što je najbolje kad trčim brzo nemam više nikakvih problema sa bolovima u listovima i slično. Ipak uzeti ću danas još jedan dan pauze jer ću u subotu sa već uhodanom ekipom raditi dužinu 32 km, a pridružiti će nam se i Slaven koji nakon ozljede polako dolazi u formu iako je rekao da u Ljubljani ne ide na osobni(ispod 3 sata) već bi mi bio pratnja ako želim da skinem rekord Ljubljane u kategoriji "H" koji drži Lenaršić Bine iz 2003 g. i iznosi 3:08:08. Bine je tada imao 62 godine kao i ja i tada je ta kategorija imala oznaku "E". Sad me je još malo više stegnulo ... prpa brale. Nema veze, svakako moj "objektivni" cilj ostaje 3:10 pa i da ne bude bolje to bi bio treći najbolji rezultat Ljubljane za matorce kategorije H. Zapravo je dovoljno trčati 3:12, eto toliko sam blizu.


Evo i dokaza da sam disao na škrge ili kao trudna sipa i imao usta otvorerena ka Škrpina u završnici utrke na 10 km(Pulska Xica). Nisam baš ponosan na ovu fotku ali trebam pokazati malo onima što mi govore ... ma lako je tebi trčati ti si ... Moj kua lako. Lako je ovom mladiću pored mene, on pjevuši uz mjuzu na sa "i-poda" i zabole ga ona stvar. Ima lazno(vremena po istrijanski) stići će kad stigne.  

srijeda, 14. rujna 2016.

Još tako malo, a tako teško

  Ona upala grla i relativno mala kilometraža taj tjedan su izgleda presudili u moju korist ako ta staza Xice nije kraća, a svi tvrde da nije.
Stalno nešto kontam i ne vjerujem da sam mogao ići u takvim uvjetima tako brzo. Ništa me ne može uvjeriti, iako sve govori da je dobro.Nema nekih ozbilnih naznaka da se ozljeda vraća ili da mi je teško trčati. Strah me je ipak ovih tri četiri tjedna do vrhunca. Sad trebam još podići sve za jedan škalin.
Trčati ću jedan koktel dužina sa nekim varijacijama o kojima sam upravo objavio jedan članak na našim web stranicama(http://maraton-uljanik.hr/rubrike/duzina-neke-nove-ideje/). Ubiti noge sa Frank Killer treningom i završiti Yasso test. Tempo trčim sve duže i duže ali više sa varijacijom brzine polumaratona i maratona.
Jučer sam išao trčati tempo sa dečkima ali bez Igora i završio na kraju sam. Bilo je jako sparno i toplo pa iako je tempo bio mrvicu sporiji od prošlog tjedna nisu  to baš mogli pratiti do kraja. Prošli tjedan je smetala bura, sad toplina i vlaga(jugo) ali meni nije uopće smetalo ništa. Kad sam ostao sam malo sam ubrzao zadnja dva kilometra i na kraju popravio prosjek taman da bude koliko treba, i malo brže. Još me brine i težina jer sad je već redovno ispod 64 kila bez obzira što stalno nešto jedem i grickam ko termit.
 
 Dio arsenala koji utamanim do podne ne računajući ono što jedem kući(chia, banana, kafa, ..), a i kutija je bila puna.
 
Jagoda mi preko FB poručuje: "sad je super vrijeme da se produži sezona kupanja u moru i tako još pojača izgaranje masnoće!" Koja masnoća, kua nema više ničega. Kad sam neki dan radio one upore na laktima, slučajno sam pogledao prema dolje i ostao šokiran. Neki kua mi je visio kao dvije trakice sa obije strane. Ko neke zastavice na trbuhu. Koža se oklembesila da je ne bi više zateglo niti dvadeset tuba najbolje kreme za bore. Jebo te ćuk nisam to očekivao, ovako kad stojim ništa ne primjećujem. Što bi bilo da sam prije imao 80 ili više kila, a ne 67 što je najviše koliko sam imao zimus i inače sve ove godine. Jebi ga nema više trčanja bez majice ... ccc jok. Još samo da mi se počne klatiti ona koža na rukama, pa ću i ja da obučem "burkini" za utrke. Čim završim sa Ljubljanom ima da odmaram mjesec dana i da se tovim ko prase. 
 

ponedjeljak, 12. rujna 2016.

U tunelu usred mraka ...

  Možda ono dalje: "..." što se rimuje više neće smjeti da se spominje, a i zamijenjeno je jeftinim naprstak LED lampicama "made in china". Baš su tako i radile, odnosno nisu. Kao što dobro predviđa "Murphy", sve što sam mislio da će poći po zlu uglavnom i pođe. Još sam večer prije utrke, dok sam sjedio sa ekipom u kafiću na stadionu i slušao malo povišene i raštimane tonove razgovora između nekih "naših" i direktora utrke znao da sam bio u pravu kad sam pomislio: "ma biti će kenja sa tim prolascima kroz tunele i obilascima oko nečega"! Sutradan sam bio potpuno smiren jer sam odlučio da se ne sekiram prije vremena ... uvijek mogu to učiniti i na utrci. No tada obično nemaš vremena jer se boriš da preživiš i stigneš do cilja. Ipak čovjek nas je počastio pivom. Zbog toga i što smatram da tko god radi ima pravo na razuman broj pogreški osjetio sam kako nije fer da se baš za sve tjera mak na konac. Zato ipak velike pohvale za ovu utrku. Prije svega vjerujem da je ultra komplicirano zatvoriti onako centar grada u osam sati navečer, subotom, još u skoro punoj turističkoj sezoni. Estetski i sa gledišta nekoga tko dolazi sa strane, a zanimaju ga "znamenitosti"(ne nužno i utrka) utrka je atraktivna. Prolaziš pored Arene, Divovskih dizalica osvijetljenih u duginim bojama, Augustovog hrama, pa kroz "zero strasse" sa prstom u zraku na kojemu svijetli plava lampica ... jebo te to mora da je doživljaj samo ja sam defektan pa ništa od toga nisam vidio. Pa gdje sam ja to trčao?
Kad smo krenuli samo sam gledao da izletim negdje na čistinu i da me ne nagazi ona gomila od skoro petstotinjak duša koja je ipak mahom ostala za mojim leđima. Morao sam malo da potegnem samo da se riješim te brige na startu. Naravno da nisam vidio ni Arenu ni ništa drugo osim što sam pogledom hvatao one koji su bili ispred ili me pretjecali. Pokušavao sam razabrati gdje su neki koji idu onako kao ja, otprilike. Sat mi tu nije mogao pomoći jer u mraku moje oči ne vide ništa čak i kad upalim tu lampicu. Neke brojke na ekranu plešu twist ili akrobatski "rockenroll". Na velikom kružnom ih sve vidim. Mali Dani je potegnuo prvi iako sam mu savjetovao da se malo prišpara dok ne prođe polovina staze. Neka drugi malo vode kolo ako to možeš pratiti lagano imaš dvije opcije ili potegni i slomi njihov otpor pa otrči svoju utrku ili ih razbi u finišu. On ima tek sedamnaest i brzine koliko hoćeš ali tu školu sam mora izučiti. Iza njega standardna ekipa mladih skoro kao on i naš Ivan(mladi Rnjak) i zatim "Stane"(Ivan Stanić) na maloj distanci u flourescentnoj žutoj majici. Ja se uhvatio neke ekipe i mislim se jesu li prebrzi ili što jer još ništa ne osjećam samo mi se čini da neće ići sve glatko. Orijentir su mi Emanuel i Braco koji nekako ide prebrzo. Što se desilo od one utrke u Marčani kad je pukao na kraju uzbrdice i teško slijedio mene i Emanuela. Zajebavaju ga da je prešao na mekinje. Skoro sam iz predostrožnosti odlučio da pustim da mi pomalo odmiču kad me sustigao Igor i odgovorio na pitanje koliko idemo brzo. Išli smo onak kak bi rekli zagorci kad ih pitaju: jesili trezan .. nisam, jesi li pijan ... nisam, pa kakav si: taman! Taman kako sam i mislio do vrha uzbrdice na Velom Vrhu. Nakon toga nije više nitko prilazio našoj maloj grupi, a ono par entuzijasta se ispuhalo i vjerovatno će tako biti do kraja utrke ako zadržim tempo. Malo me jednom žignulo u kuku na onom zavoju kad se izlazi na bivši "partizanski put" sad od milja nazvan "bandite strasse". Nitko zapravo ne zna ova nova imena ulica. Kao da nisam u Puli nego u starom Rimu, Austriji, Italiji ... ideš ko tu još nije bio, čak i Napoleon. Prolazak po rivi i ulazak u "zero strasse" prolazi bez problema i grupica ostaje kompaktna i onda prvi problem koji nisam očekivao jer nisam bio u tim tunelima još od djetinjstva. Nakon širokog malo previše osvijetljenog ravnog ulaza odjednom imaš kratki cik, cak slalomski trk sa šljunčanom podlogom i umalo nisam poljubio zid. Instinktivno sam znao da treba ići lijevo nakon toga iako je postojala i opcija desno koju su siguran sam odabrali neki koji ne kuže Pulu ili se ne orijentiraju najbolje. Nije bilo ni trake ni redara. Na izlazu nakon ravnog malo tamnog dijela vidiš jako osvijetljeni dio ali ide ravno i ima skretanje desno koje naravno ne vidiš. Ne vidiš ni redare samo ja znam da tu treba skrenuti lijevo inače odosmo ... u onu stvar. Oni koji su mi bili malo podalje nisu me čuli i produžili su ali se tu našao sveprisutni Radumirović i drekom ih natjerao da se okrenu. Ja sam bio sretan što sam dobro prošao pa nisam više obraćao pažnju na izlazak kod taksista tako da sam skoro poljubio asfalt. Nisam vidio “škalin” i poslije njega još rubnik trotoara. Ubrzo su mene i Igora prešla dvojica od troje koje smo "zaradili" na toj prvoj tomboli. Emanuel i Krešo Glavaš koji je izgleda još pičkarao i sad stvarno odmicao u žestokom tempu. Zavrnuli smo ponovo na rivu prema direkciji Uljanika i pratili Emanuela, Bracu i Krešu. To su bili jedini u tom trenutku koje sam vidio i naravno prolazeći pored ulaza u parking(pa na Forum) produžili kad se digla dreka: ej.... nešto koji kua. Krešo praši dalje, Emanuel je stao ko mona. Neka baba viče(čini mi se sa prozora) nazad! Ništa, rikverc i ovaj put na tomboli ostadosmo bez dva tri mjesta jer me opet stigao Bojan, neka curka možda i još netko. Nisam brojao već pičkarao sve po spisku ukoliko mi je išta uspijevalo izaći iz osušenog grla. Nervirao sam se ko zvijer jer je sad trebalo pritiskati, a ima još jedan takav krug da se napravi. Garmin bipa nešto, ja ne vidim ništa, Igor više ne govori ništa, a meni sve teže. I kad sam došao do ulaska u drugi krug tamo je već bila štala puna trkača koji su taman zaostali tih dva i nešto kilometra. Više se nije znalo ko pije ko plaća. Ulaz u tunel još, još ali onda nalijećemo na ekipu sa svjetlećim narukvicama, prstenima, ko božićne jelke. Onako u grupi zapunili cijeli tunel .. samo što se ne drže za ruke.

         Neuralgične točke(zeleno): ulaz u tunel, izlaz i mjesto gdje sam se morao vratiti(Forum)
 

Radumirović urla: "cure držite se desno pustite ove brze" ... ma kua ga netko sluša. Pola od njih možda fura “ipod” sa slušalicama. Ne znam i onako ne vidim. Malo muvanja u rebra, par procijeđenih: "oprosti" i fala k...cu izašao iz tunela bez da se sapletem i negdje zaorem brazdu. Sad je već bilo teško ali nije imalo smisla da pitam Igora koliko "dokurca" to uopće idemo. Garmin poblesavio ispod zemlje, ne vidim niti vrijeme. Ništa, stisnuti zube i probati bar tako do kraja. Ali Igor ubrzava i Emanuel je sad već malo odmakao. Ja kažem Igoru: idi ako možeš ja ću se dovući nekako. I ubrzao je malo ali sam mu ipak ostao na repu. Tako sam opet “prešišao” Bracu jer se izgleda kao i na onom brdu "ukiselio" malo prije kraja. Na kraju drugog kruga je već “hrkljuš” na kvadrat, a ja trebam skrenuti prema Areni i proći kroz šumu trkača što hodaju, trčkaraju ili stoje i piju vodu jer su tu napizdili i okrjepu. Nije čudo da se tu Stane zabunio i produžio još jedan krug. Kaže da je netko vikao: "još jedan, još jedan..". To je sigurno bio netko koga je platio Igor da mu uzme prvo mjesto u kategoriji. Uh kako je bio ljut, kakve čili papričice. Nije ni čudo kad je trčao 12-13 kilometara! Nije bio ni jedini i Ljubo je izgubio jedno mjesto na postolju, a on je puležan i nitko mu nije vikao još.. di mu je bila pamet. Bilo je puno više onih koji su napravili manje, a jedna je za to dobila medalju. Samo zato što je priznala, pa je eto nagrađena za fer play! Neš ti pravde. Za jednog znam pouzdano da nije napravio niti jedan krug po gradu jer na svim utrkama dolazi uvjerljivo zadnji sa prosjekom od 7 min po kilometru, a ovu je završio sa nekih 4:48/km, ma prava zvijer ... ccc. Bilo je i šaljivđija, a jedan je utrčao ispred trećeplasiranog Rnjaka i slavodobitno podigao ruke u zrak. Nitko ga na trci uopće nije vidio. Nigdje ga nema na snimkama osim u finišu. Srećom valjda ga je Lazo fotograf "Glasa Istre" uslikao negdje "inflagranti", pa su ga diskvalificirali. Na ulazu u Arenu sam imao još toliko snage da baš ne i izgledam kao mrtvo kljuse pa sam opalio mali sprint i sasvim sam suprotno osjećaju ispao super na slici. 

        Do ulaska u cilj sam imao usta otvorena ko škrpina, ... treba izgledati cool ne disati molim

Možda nisam baš objektivan ali imao sam prilično glasnu podršku opet brojne ekipe. Iste one iz Ljubljane. Bar sam na trenutak doživio osjećaj "slave" koji ima na primjer Bepo kad uleti sa svojim produženim korakom i podignutim palčevima u Arenu. Svi ustaju na noge, trkači se okreću od kamare pizza i banana svi plješću bepovim nenadmašnim sposobnostima da trči po svakakvom vremenu i nevremenu i uvijek završava ovako uspravno i čilo kao da nije istrčao desetku, polumaraton ili čak maraton. Nije čudo da se sve mlade trkačice žele slikati sa njim. Zamislite koji je to bio frajer kad je bio mlad.

                 Da znaš Bepo koliko čežnje je u očima onih mladih(pa i mene) ... treba to zaslužiti 
 

Kad sam napokon došao do daha gledam u ono čudo na ruci i ne vjerujem svojim očima. Provjeravam matematiku iz osnovne škole, dijelim i oduzimam, dodajem, ništa mi ne štima. Što kurac ne nosim običan sat ali valjda i ovaj pokazuje bar točno vrijeme: 39:09! Pitam Igora, on je došao par sekundi ispred ... to je to, pa koji kua mi je prosjek 4:15? Tuneli brale, tuneli ti fale i možda koja daska ali pivo svakako, a pive nigdje na vidiku. Ja sam se stvarno doslovno razbio kao što sam obećao: "da će poispadati sve balinjere". Ako je staza točno izmjerena i ako je tunel nešto više od tristo metara(puta dva je šesto i kusur) to znači da je moja sprema bolja nego što mislim i brinem se bez veze ili sam ja stvarno neki lik bez limitatora i jednoga dana ću negdje na nekoj utrci prdnuti u fenjer .. samo neka to bude poslije Ljubljane. Službeno 10 km za 39:05 ili 3:54,5/km. Da ne spominjem 25 C u devet uvečer i vlagu za koje je korisnije bilo imati škrge nego pluća. One tablice u koje ipak malo sumnjam mi kažu: maraton za 3:00:26! Neće me zavarati, još uvijek je cilj oko 3:10 manje više, ... radije manje.

             Ozi će biti sretan za ovo, smješi mu se sto litara "žuje" ako istrčim ispod tri sata


Ništa se nije desilo sa ovjesom i mašina bez generalke može u sljedeći tjedan. Ipak sam zbog predostrožnosti ostao u nedjelju u "garaži". Odnosno poradio na nadoknadi izgubljenih kalorija i tekućina u vidu puno srdela na žaru i obilje piva(crnog), "malvazije"(pobjedničke, ovo je veliki plus organizatoru .. mojoj ženi se jako sviđa), "primitiva"(moje skoro omiljeno vino) i koje kakvih drugih dodataka. Radije sam se brčkao u moru i izležavao u rimskom stilu sa navijačkom ekipom na plaži u Ližnjanu nego odradio planiranu polu dužinu. To ćemo ovaj tjedan, ima dana. Iako sam uvijek pomalo nezadovoljan moram reći da mi je jako drago da su moji Uljanikovci napravili onakav dar mar na toj utrci. Bili smo na svim postoljima, a u ovim malo starijim kategorijama koje uglavnom zastupamo sve je bilo uglavnom naše ... pa i Trst je naš! Mladi Rnjak treći ukupno. Eda apsolutna vladarica u kategoriji Ž55. Za Running dida ekipu(puno ih se tako želi zvati) da ne govorim. Mali Dani treći u kateg juniora, Emanuel drugi(M35), Igor prvi(M45), Dražen drugi(M45), ja prvi(M55), pa i Ljubo bez obzira što je napravio još dodatni krug kroz tunele ipak je stigao treći u kategoriji M55! Šalu na stranu svi koji ozbiljno treniraju rasturaju! To je tako drugačije i ne može biti. Žao mi je Staneta i njegovog peha, Kreše jer je izgubio živce, žao mi je što osim pljeska našem Bepu i još nekim doajenima trčanja organizator nije poklonio bar neki znak pažnje ali se radujem da ovi klinci(za mene su još klinci) i mladići počinju gristi i ne daju više da ih pobjeđuje neki "dida" čak i ako "dida" planira maraton ne znam koliko. Oni mogu i moraju brže.

četvrtak, 8. rujna 2016.

Groznica subotnje utrke

  Baš kad sve isplaniram ubodem neki ćorak. Jučer umjesto da se malo odmorim jer je nakon tempa grlo još malo više buknulo, ja sam usprkos tomu išao sa povećom grupom iz kuba trčati malo po stazi X-ice. Računao sam da još dere bura i obukao gege da mi griju prepone te dvije majice i to jednu dugih rukava. Sigurno je sigurno kaže ... e morončino. Kad ono južina, kruh te j... Oznojio sam se samo hodajući do parka na rivi. Ali kad sam već bio tamo odradio sam tu navodnu stazu sve do ulaza u "Zero Strasse" koji je naravno zatvoren i onda odlučio da je dosta jer sam osjećao da ništa ne štima i vidio sam ono što je bilo važno. Ulaz u tunel je tek 6 kilometara nakon starta pa će se sve već razrijediti. Čisto sumnjam da će biti red za ulaz. Pola ekipe će pomesti onih 500 m uzbrdice na "Veli vrh", negdje nakon drugog kilometra. Nakon toga slijedi okret nazad obalom u grad pa prema korzu. Poslje se tamo nešto negdje vrtimo nemam pojma gdje. Nije ni bitno odlučio sam neću biti na čelu utrke ... he, he. Kad sam došao doma i istuširao se bilo mi je užasno zima. Žena leži na sofi i hladi se sa novinama kukajući kako se ne može disati, a ja se tresem ko prut. Eto ideje kako se ohladiti ljeti, zaradi neku upalu i superiška. Još sam ujutro mislio kako je sve super prošlo jer sam odmah nakon treninga tempa dezinficirao stegnuto grlo sa super finim "Bain's Cape Mountain Whisky-em što mi je nedavno donio prijatelj i trkač zbog kojeg sam i počeo trčati. Možda osjeća grižnju savjesti jer me ovo trčanje totalno sjebalo. No izgleda da se to sa upalom grla moralo negdje prelomiti i cijelu noć sam proveo mijenjajući potkošulje i majice. Jutros ništa od febre, 36,1 C ... ko mrtav konjski odrezak. To bi mi trebalo za moju slabokrvnost ali me strah engleza i onih radikalnih zaštitnika životinja, pa se uzdam u pileću jetricu i špinat. Ipak danas preskačem trening iz predostrožnosti. Kad već ne trčim da se malo podsjetim na onaj zadnji trening po kojemu ću još malo bolje procijeniti tempo za subotu. Iscrtao sam krivulju(pravac) sa nekoliko zadnjih(različitih) tempo trčanja i još dodao podatke od MAF testa te mi opet sve kaže: "ok je mogu ići na to". Uostalom kros utrku od 9,3 km na Drenovici sa onim svim uzbrdicama sam 2015. trčao u tempu 4:09/km, pa ne vidim koji kua uopće brinem za tih 4:08/km po cesti i gotovo bez uzbrdice. Treba pozitivno vizualizirati buduću utrku i ishod pa će sve biti ok. Ako i ne bude uvijek ćeš lako smisliti neku ispriku, he tu smo svi maheri.
Gledajući tako podatke koje vodim za "svoje" trkače, a i za sebe primijetio sam jednu zanimljivu stvar koja mi je tek nedavno postala jasna nakon što sam pročitao knjigu od Tima Noakesa(Lore of Running). Malo šturo objašnjenje mi je jednom dao i trener Jack Daniels' kad sam mu postavio to pitanje jer mi se nisu poklapali moji rezultati sa predviđenim pulsom pri određenim brzinama trčanja(Jack Daniels' Running tablični kalkulator).
O čemu se radi? Tempo sam trčao sa dva trkača: jedan je 14. godina mlađi, a drugi 11. godina. Onaj 14 g. mlađi ima izmjeren maksimum pulsa oko 180 dok onaj 11 g mlađi od mene ima jako visok max puls od 189. Ja imam relativno visok puls za godine ali "samo" 171.
Prosječan puls na obije dionice od ukupno 9,7 km nam je bio: 153(meni sa max 171), 157(drugi sa max 189) i 157(treći sa max 180). Pošto smo trčali skupa prosječna brzina trčanja i sve ostalo je trebalo biti isto. Na prvi pogled reklo bi se da sam ja najviše "trpio" jer sam bio najbliže maksimumu.
Najlakše je trebalo biti onom sa najvećim maksimumom ali nije baš sve tako jednostavno. 


Zapravo je prema njegovom subjektivnom sudu on(trkač sa visokim maksimumom) je osjećao najveću težinu ali je zahvaljujući našem bodrenju i uvjeravanju da "on to može" ipak odradio trening skupa sa nama. Par dana prije toga na intervalnom treningu uopće nije mogao pratiti nas dvojicu, pa je preskakao pojedine intervale. On je trenutno nešto bolje treniran aerobno od drugog trkača ali ima nizak prag laktacije. Ako pređe tu brzinu vrlo brzo mu počne rasti puls i dolazi do većeg gubitka brzine ili stane. Dio problema ja vidim i u psihološkoj stabilnosti. Samo me nemojte ponovo prozivati kako zagovaram teoriju "centralnog upravitelja"! Ustvari zašo ne, ja čvrsto vjerujem da to nije bez temelja.

Drugi trkač je osjećao da može i brže ali njemu je puls pri kraju svakog segmenta(od 5 km) najviše rastao, a nema najveći puls.
Na zadnjem kilometru čak na 170(za 5 više od prethodnog)! Objašnjenje je i u njegovoj težini pa mu je svaka uzbrdica teže padala nego nama(posebno meni). Od nas troje on je najbrži na polumaratonu ujedno je i najmlađi trkač. Zapravo on ima jedan problem, a to je nedostatak aerobne kondicije(nedavni prekid treninga od dva tri mjeseca) ili u grubo fali mu dužina. Na ovim "kratkim" intervalima trčanja koristi bolje razvijene i trenirane brze mišiće. Ipak je njegova brzina trčanja na takozvanom pragu laktacije(LT) veća od one prvog trkača.

Meni je sve osim zadnjeg kilometra izgledalo lako. Zadnji kilometar, zapravo 400 do 500 m je bila blaga uzbrdica i vjetar točno u prsa. Prema Garminu 26 km/h ali mi se činilo i više. Zanimljivo je da je njima puls na tom zadnjem kilometru narastao, jedino meni je pao za jedan(na 155). Zašto je meni pao puls? Prethodni kilometar je bio brži, a uzbrdica na zadnjem kilometru meni puno lakše pada nego njima dvojici pa je moj napor trčanja za taj sporiji kilometar bio manji.
Kad uzmem u obzir da sam se zagrijavao dosta dulje od njih(3 km više) logično je da sam startao sa relativno višim pulsom. I nakon prva dva kilometra još sam imao veći prosječni puls od njih. Moj je bio 154, a oni su imali identične od 151. No ja sam završio svih skoro deset kilometara sa gotovo istim pulsom, a zavisno od toga jeli bio uzbrdo ili nizbrdo i sl. puls je varirao +/-2. Njima je rastao prema kraju za 14 odnosno čak 19.
Ja sudeći prema tome imam dosta visoko granicu LT(lactate treshold) odnosno ona je pomaknuta prema visokom pulsu.
Meni trčanje sa pulsom oko 153(150-157) otkucaja(88% max) ne izaziva nagli porast laktata i iona vodika. Srčani puls raste samo zbog temperaturnog drifta(hlađenje i dehidracija povezana sa time). Aerobno sam još uvijek malo jači od obojice jer se ja spremam za maraton ali moja maksimalna brzina pri VO2max(maksimalnoj potrošnji kisika) je ipak niža od njihove. Zapravo moj VO2max je sigurno niži, što da se foliram. To je logično obzirom da sa godinama VO2max pada čak i ako trenirate puno više intervala. To je sudbina nas starih i zato moramo upregnuti sve da ostanemo bar na korak do ovih malo mlađih.

Na slici su tablice dobivene sa tri različita Garmina(110, 220 i 620). Manja odstupanja duljina, elevacije i tempa su potpuno očekivana. Plavom bojom u sredini je označena pauza laganog trčanja od 400 m.

Ivan



Udaljenost Uvec. Elev. Sma. Elev. Prosj. tempo Prosj. puls
1 -- 17 4:20 141
1 12 -- 4:20 154
1 13 15 4:11 156
1 9 6 4:21 154
0,46 -- -- 4:14 156
0,41 -- 15 5:45 139
1 7 7 4:10 151
1 30 9 4:25 153
1 10 18 4:16 156
1 -- 5 4:02 156
0,84 7 6 4:23 155
9,71 88 98 04:16 153
Igor



Udaljenost Uvec. Elev. Sma. Elev. Prosj. tempo Prosj. puls
1 -- 12 4:20 135
1 13 -- 4:21 151
1 11 9 4:11 157
1 7 7 4:22 158
0,47 -- -- 4:11 162
0,4 -- 14 5:47 144
1 3 -- 4:10 156
1 16 -- 4:28 161
1 12 19 4:17 165
1 3 7 4:09 166
0,81 3 6 4:25 170
9,68 68 74 04:17 157
Dražen



Udaljenost Uvec. Elev. Sma. Elev. Prosj. tempo Prosj. puls
1 -- 19 4:20 130
1 13 -- 4:20 151
1 13 6 4:10 158
1 6 2 4:21 158
0,52 -- -- 4:16 161
0,36 -- 15 5:50 142
1 6 -- 4:11 154
1 16 -- 4:28 160
1 12 20 4:17 165
1 4 7 4:05 164
0,83 5 6 4:25 165
9,71 75 75 04:17 157

Evo dobili ste malo uvida u to kako se mogu koristiti podatci dobiveni treningom za otkrivanje trenutne spremnosti i eventualnih nedostataka. Za to ipak treba imati uvid u još neke podatke koje nisam spominjao ali malo istraživanja, razumjevanja i matematike čine čuda.
Još ću da sprašim dva andola i sutra sam ko nov ... i sutra sam ko nov ... i sutr.....zzzzz