Mislim da ovo nije slučajnost. Čim se spomene IRONMAN posjećenost na mom blogu ode u orbitu.
Iako sam ovaj zadnji post pisao kao dobronamjerni savjet, a onaj prošli kad su se tresla virtuelna brda i "mreža" sam pisao kao kritiku. Zbog toga sam ga na nagovor nekih prijatelja i mir u kući povukao iako mi još dan danas neki zamjeraju i traže da ga vratim nazad.
Kako ne bi pomislili da više ne pratim skoro sva trkačka zbivanja u okolini evo malo da se opet "kritički"(možda opet bude belaj) osvrnem ne ove utrke što se sad tiskaju sve u isto vrijeme. Kao kad baba nakon deset sati sjedenja u vozu gura noge nabrekle ko buhtle u tijesne štikle. Je..ga treba iz voza pred narod i komšije izaći sa stilom. Tako mi izgledaju i ove utrke. Termini su svi prebukirani, pa je dobar i petak navečer. Što je najgore svake godine ih je sve više sa sve više posebnih "specijaliteta". Oš maske, oš pivo, vodeni tobogan za finiš, oš pogled na jelene, tunele ili kušanje vina na okrjepama ... stvarno! Ljudskoj mašti i gluposti nema kraja. Na kraju kraći kraj izvuku sasvim dobre i pristojne utrke gdje dođe šačica trkača usprkos tome što bi se baš na takvim utrkama trebali dokazivati oni koji se žele i imaju što da dokažu. Važno je da se raja zabavlja i da se obrne negdje neka kinta od sponzora i prijava. Trčanje je sve više zabava, a sve manje sport.
Sad niti jedna seoska fešta ne prolazi bez trčanja. Ispada da je trčanje mega popularno ali naši nacionalni rezultati su poražavajući. Što da vam kažem kad je hrvatski rekorder u maratonu Drago Paripović još uvijek usprkos svojih 57 godina među prvima gdje god se pojavi, a njegov maraton od 2:17:05 ostali mogu samo sanjati. Spomenuti ću opet Mikija i njegovih 8:46,6 na 3000 m sa zaprekama iz 1975. godine kao još uvijek najbolji rezultat istrčan u hrvatskoj. Tada je u hrvatskoj bila sva sila trkača koji su išli na 5 hiljada brže od 15 minuta pa čak i juniora. Sve to nema meni nekog smisla. Sve te sadašnje utrke su toliko beznačajne i padaju u zaborav poput mamurluka poslije fešte. Jedino što izgleda da netko misli da ih treba biti još. Često rezultate tih utrka ne možeš uopće nigdje naći ili treba čekati tri dana da se pobroje četiri trkača u križ. Kao recimo ove zadnje iz Medulina, Tara i Wine Run-a. Zato ćeš naći tone fotki koje se malo razlikuju od nekih karnevalskih povorki. Netko će reći kako se ipak svi zabavljaju za svoj novac i da ne treba biti protiv toga. Možda se neki i dokazuju u recimo trčanju štafete od “čak” 7 kilometara sa pirijom(lijevak za vino što ga je prvi nosio Franci-Gori Ussi Winnetou) na glavi ali čisto sumnjam. Ne kažem da treba trčati polumaraton ili maraton da bi se čovjek dokazivao čak i samom sebi. Nije važno što ili koliko se trči, važno je samo kako! Nema uvredljivije stvari za trkače nego sudjelovati na utrci gdje je više od pola ekipe došlo zbog cirkusa, majice i dva tri selfija ... vidi mama ja sam na ..., ma na k...cu! Trkači se za utrke spremaju nekad i više godina, oni paze na tempo, kad će pojačati, hoće li dostići konkurente, .. na sve samo ne na cirkus i fotografije. Kad je cilj dosegnut pasti će teret zebnje i osmjeh ako bude snage za njega. To su trkači bez obzira dali trče 3, 4, 5 ili 6 minuta po kilometru. Mi trkači želimo utrke koje važe i koje traju dulje od nas, čiji izazov je biti svaki put bolji ili bar najbolji u tom trenutku. Ne trebaju nam neki novi drugačiji stimulansi, nove rute, novi scenariji. Što nam to znači ... trčao sam tamo ... 4,7 km i bio treći od četiri trkača i dva maškarana tovara. Napravite utrku koju za koju se trebam i želim krvavo spremati, a ne šivati kostim. Ovim kicošima koji se samo žele prodati pod kategoriju sportaša kažem: "fakofbolan"! Ne znam jedino jesu li mi gori oni ili oni koji od njih žive.
Nema komentara:
Objavi komentar