petak, 24. travnja 2020.

"Coach"

  Već dosta vremena nisam sreo svog prijatelja koji me stalno i uporno zove "Coach". On valjda ima uvijek istu rutu, a kako kreće dosta rano trčati ja sam ga prije uglavnom sretao kad se već vraćao doma. Ove godine sam dosta bio na putu ili na Drenovici i eto već dva tjedna ne trčim pa ga više ne viđam. Prepoznao bi ga na kilometar po njegovom karakterističnom koraku ili načinu trčanja. Iako sam prilično oćoravio od kad sam ovako "odjednom" omatorio pa kad vozim nosim đozluke za daleko ipak i bez njih sve moje prijatelje trkače nepogrešivo prepoznajem po koraku. Kao u onoj pjesmi "... kad te vidim na sokaku, poznajem te po koraku ..". 
Moj korak se pak u zadnje vrijeme nešto promjenio mada ja sebe baš ne vidim ali neki podatci govore da je to tako. To je predmet moje stalne analize bez konačnog nalaza ili presude. Baš kao što i treba biti. No na stranu korake koji me još uvijek bole i žuljaju pa sam eto promjenio i način kretanja, bar privremeno. 
Iz priličnih naslaga depre me malo trgnuo jedan mladac koji uporno već dulje vremena želi da ga ja treniram. Meni se čini malo problematičan jer nije od onih koji su jako poslušni poput nekih mojih "Running dida" trkačica i trkača. On se žuri(to mi je odnekud poznato hm...), a čini mi se da je možda i zbog toga sklon ozljedama. Nesumljivo je talentiran mada ne baš za maraton i duge pruge zbog konstitucije ali mogao bi biti jako dobar srednje prugaš. Kao svi klinci jer sjećam se ja i sebe, ima velike planove. 
Ti planovi nažalost uvjek podrazumjevaju neko skorašnje vrijeme(može li to za jučer). Poput nekih rekreativaca koji na kraju ljeta nakon što su zbog uživanja u morskim radostima pauzirali cijelo ljeto dođu na stadion kad već malo zahladi pa pitaju: "Daj napravi nam neki plan od mjesec dana da se spremimo za Ljubljanski maraton ili polumaraton". Moš misliti, kakav bi to bio plan. Prije mu je plan bio da se prebaci na "steeplechase", pa je htio preko bare po sportsku stipendiju na 1500 m, što ja mislim da bi mu i najviše odgovaralo. Onda je bio ozljeđen po ne znam koji put pa ovo sa virusom. Uglavnom sad bi htio na jesen da vidi koliko brzo može trčati 5000 m. Znam kad sam bio mlad da neki treneri nisu meni pa čak niti nekim mojim tadašnjim kolegama i prijateljima(pokojnom Mikiju, pa ni Saviću) davali velike šanse. Ali Miki je ipak postao juniorski rekorder "Yuge" na 3000 m steeplechase. Ja sam dogurao do juniorskog vice prvaka "Yuge" na 3000 cross country. Da ne spominjem Savića(Čupu) koji je dogurao do evropskih rezultata jer on je ipak 800-metraš. Mikiju su često govorili da je previše težak za dugoprugaša i pogotovo za "steeplechase", a meni da sam previše mršav, slabašan, slabokrvan i dugonog za kros. 
Tko bi sve te ljude zadovoljio.
Jedina fotka sa utrke iz juniorskih dana
J...š što kažu, treba vjerovati u sebe i ostvariti ćeš najbolje što možeš. To je ponekad iznenađujuće dobro. Zato sam odlučio da mu dam šansu. Sad moram opet malo čitati, proučavati sve što sam naučio ovih godina jer nikad nisam nikoga spremao za tako kratke utrke. Prije par godina sam se ponadao da će jedna moja prijateljica krenuti stazama dugih pruga za koje je imala nedvojbeno mnogo talenta pa ću ponovo biti za nekoga "Coach". Ona je to stvarno željela ali to se na njenu i na moju žalost nije ostvarilo. Nadam se da ovaj put neće biti tako.
Ponekad me takve sudbine oneraspolože pa i demotiviraju. Podsjete me na koliko tankoj žici ja balansiram, a žica je svaki dan sve tanja. Zato sam stalno u potrazi za onim malim slamkama koje mi pomažu da se održim iznad vode. Jeli pristanak na to da opet budem "Coach" baš to? Samo jedna slamka. Ja se nadam da nije i da imam još neke svoje planove koje treba realizirati. 
Evo danas sam se napokon digao "rano" i odlučio testirati bolove u peti na putu do punta Verudele i nazad. I tek što sam krenuo zaobilaznicom iz daljine izranja pognuti lik koji mrzi uzbrdice i gegajući se dovikuje "Coach". Razmjenismo u prolasku par riječi i nekako mi je nakon toga bilo lakše. Bilo je malo prošlo osam ujutro i već je dobro zagrijalo, a on se već vračao doma. Kao da je to djelovalo trapijski i sad nakon hlađenja bol u peti se nije pogoršala. Ipak ću još sutra odraditi trening na bicikli, a tek u nedjelju ponoviti trčanje. Barem ne pišem više nule u tjednoj rubrici kilometara. 
Plivanje me još ne privlači iako već cijeli mjesec plivam bez neoprena i izdržim oko 10 minuta. Onda postane neugodno. Sljedećeg tjedna početi ću malo dulje plivati ali sa neoprenom. 


Ovo malo sala što sam uspio zaraditi zbog pomanjkanja kretanja i ženinog stalnog kuhanja i pečenja nebu baš dugo trajalo i ne grije bog zna koliko.

četvrtak, 16. travnja 2020.

U čekaonici

Možda je to neka poetička pravda koja mi se sad ruga zbog toga što sam se ponadao da će moja trkačka duša vidjeti još poneki vedar dan. Možda osveta jer dok su drugi bili zarobljeni u kućnim pritvorima ja sam uživao slobodu trčanja iako u tome nisam baš uživao. Ili je to samo slučajnost, plod sitne greške u delikatnom mehanizmu koja izazove domino efekat pa proizvede kolosalno sranje. 
Ozljede trkačima dolaze poput tsunamija. Tek kad se sruči na obalu ugleda se njegova ružna njuška. 
Već danima otvaram svoj trkački log i gledam praznine koje se sad već protežu u drugi tjedan. 
Zadnji unos 1.04. Dužina 25,4 km, tempo 5:00/km. Nikad do sada nisam tako lagano otrčao tu rutu do groblja u Premanturi i nazad. Kao da je to bila ona zadnja runda za kraj. No sutra dan nisam mogao stati na petu. Nešto slično no ne toliko bolno mi se desilo prošli tjedan ali nakon tempo trčanja pa sam to pripisao intenzitetu iako sam trčao malo sporije nego prethodni put mada i malo duže. Zbog toga sam malo pauzirao i izgledalo je da je to samo malo premorenosti. Zapravo čini mi se da je to posljedica nagle promjene terena. Nakon tjedana trčanja po potpuno ravnom terenu u Saudijskoj, tri tjedna i preko 200 km Drenovice došli su na naplatu. Posljednji put tjedan, zapravo dva sa nula kilometara je bio 2017. godine nakon operacije stopala. Od tada problem sa tim desnim stopalom ne silazi sa dnevnog jelovnika. To je kao da svaki dan za ručak jedete paštu ili nešto drugo. Ma da ste ne znam kakav ljubitelj pašte nisam siguran dali bi bili oduševljeni. Najgore je bilo negdje oko utrke Zagrebačkog polumaratona 2018. Nakon toga sam imao toliku upalu zgloba palca da se doktor Peharec krstio kad je shvatio da ja sa tim potpuno blokiranim kopitom trčim. Napravio mi je uloške i rekao da se ne nadam previše. Upala je postepeno popustila i svako toliko bi se razmahala nakon neke utrke ili preintenzivnih treninga ali me zato zajahao išijas na suprotnoj strani. Nakon gotovo dvije godine išijas sam uspio potpuno izbaciti sa jelovnika ali stopalo se neda. Ponekad se bol seli prema skočnom zglobu. Ponekad ne mogu zaključiti dali je to ahilova ili ... uglavnom pašta sa možda malo drugačijim šugom se i dalje servira. Nakon dvije godine i 20 tjedana bez značajnijih zastoja evo me ponovo u čekaonici. Obzirom na potpuni nedostatak motivacije u zadnje vrijeme možda i posljednji put. 
Jedino je moja Merida bila sretna jer sam je nakon više od godinu dana izvukao iz podruma, očistio i podmazao te je provozao do Krničkog porta i nazad. Obukao sam za tu priliku i prave biciklističke gaće koje mi je davno poklonio moj buraz skupa sa nekom fanci kacigom. Na njoj sam izgledao skoro ko "maršal" ali bez kubanke. Bela Merida, Crno bele gege, bele rukavice i bela kaciga. Ma kakva kaciga, svemirski brod na glavi. Ugrađena blinkajuća svjetla iza i žmigavci koje aktiviraš preko kontrolera na volanu. Ugrađeni bluetooth zvučnici i mikrofon povezan na mobitel tako da možeš slušati mjuzu i pričati sa ljubavnicom, brokerom ...ako ih imaš ili sa ženom ako baš moraš. Napizdio sam na nos fancy očale i samo mi fale uši od mr Spoock-a da me angažiraju za neku sf seriju.
Plan je bio kad stignem tamo malo stati, okupati se, ugrijati stare kosti na ranoproljetnom suncu. 
No nemir je bio previše duboko usađen u meni tako da ga niti plivanje u malo prehladnom moru, ni sunce nisu istjerali pa sam brzo ponovo zajahao Meridu i svoje frustracije probao istjerati na grbavoj makadamskoj uzbrdici od Šišanske lučice do Šišana. Zanimljivo kao je teško natjerati puls na bicikli preko 140 iako je uzbrdica i butine bride od napora. Niti nakon dva sata na bicikli nema nikakvih bolova u stopalu, a možda zahvaljujući gegama sa spužvastim uloškom za njegovo nisočansvo dupe nije me čak niti dupe zaboljelo. Iako me i za to zapravo boli dupe. Sutra ću opet na biciklu ili možda odem na plivanje ali ovaj put sa neoprenskim odjelom. Bicikla je manje komplicirana, plivanje će čekati još malo.              

srijeda, 1. travnja 2020.

Duše(k)

 Polako otvaram neposlušne kapke i misao se odmah sjuri u prizemlje. Do mojih ukočenih stopala. Tamo je trenutno centar zbivanja koja nisu dobra ali nisu niti nova. Onda mi u svjest dopre da je to još jedno od onih jutara koje bi najradije proveo umotan u posteljinu poput onog ostarijelog boga koji je usprkos svojoj svemoći poželio samo da leži u čistoj posteljini. Kao da smo mi ljudi bolji. Pogledajte sve te silne moćnike i miljunaše koji su prolupali i neslavno završili, a mi bi reki: "koji kua, što im je falilo". Samo što mi nismo oni pa to nikad nećemo znati. Odmah na sebe navučem ogrtač tjeskobe i to me prisili da se počnem kretati. Ne mogu ležati dok me opsjedaju sve te ružne slike i ustajanje je jedini spas. Dok sa priličnom dozom otpora obavim sve ono što sam prije radio potpuno automatski već se strelica vremena dovukla u neki drugi predio dana. Kao da sam prošao kroz crvotočinu. Već je podne. Gdje su otišla četiri sata od kad sam se ustao? 
Tako iz dana u dan sa jednim izuzetkom u nedjelju. Tada sam imao dogovor sa Draženom za dužinu i sve je to negdje bilo nestalo. Trčali smo razmaknuti svaki uglavnom sa svoje strane ceste poput dvije malo opičene žene o kojima mi je pričao moj frend "John". One su živjele skupa, zapravo bile su snaha i svekrva ali i u nekoj gadnoj zavadi. Nisu uopće razgovarale ali jednom godišnje kad je bila sezona gljiva najele bi se ludara(Boletus satanas) i njihove duše bi poletjele na drvo, a bogami i one te bi svaka sa svog drveta pričale međusobno cijeli dan. Ne znam čega bi se ja mogao najesti da moja duša malo poleti i odmakne se od želje za dušekom. Tako zaronjeni u dovikivanje preko ceste otrčali smo sve do gornjeg Kamenjaka i nazad ne poštujući zabranu odlaska u drugu općinu što je ovdje bio slučaj već kad smo odmakli dva kilometra od kuće. Kako je mala ta Pula. Ja živim u centru Pule, a na dva kilometra od moje kuće već sam u drugoj općini. Jebala ih općina. U povratku nas je razotkrila žena jednog našeg kolege koja je šetala psa ali mi smo ionako za pet šest minuta bili opet u gradu koji usprkos nedjeljnog kasnog jutra i lijepa vremena izgleda poput filmova apokalipse u kojima likovi ostanu sami na cijeloj planeti. 
Sav narod je negdje nestao ali ja stalno imam osjećaj da nas promatraju iza zavjesa i govore sebi u bradu: "Vidi one dvije budale kao da baš ne mogu bez trčanja". Stalno se tako osjećam kad odlazim trčati i to mojoj duši neda da se umiri i možda ju je zbog toga teško otrgnuti sa dušeka.