Šaka suza, vrića smija

  Nisam niti pomislio na njega, a evo ga jopet. Vrag, zlo, belaj ... uvijek dolazi onako podlo kurvanjski i ne primijetiš. Prvo se okomilo na moje prijatelje trkače pa su malo po malo svi nekako ispali iz pogona. Slavena nisam čuo već neko vrijeme i izgleda da kuburi sa upalom pokosnice. Tamara ne trči, trčkara jednom tjedno. Jutros poruka od Danija "Odoh kod doktora ...", a za vikend je trčao(i pobijedio) onu glupu utrku na Barakama. To mu je već ne pamtim koji put u zadnjih 5-6 mjeseci da je ozlijeđen. 

Zanima me što to radi jer nisam siguran da se drži plana kad nikako da uopće starta. Rudiša se žali da su mu noge jučer bile kao "tavaloni"(drvene fosne) pa je odustao od planiranog treninga. Ja sam se jučer ustao sa bolovima u preponi sličnog intenziteta kao negdje na početku razvoja problema sa kukovima. Što da radim? Utorak je, treba popodne trčati neke intervale. Doduše ne tako brze, više LT brzinom sa 200 m laganog trčanja između. Ne znam koji mi je bio vrag da ujutro idem na posao pješke. Vrijeme je izgledalo dobro i za promjenu nije puhala bura. Do posla je samo oko 4 km i to hodam za nešto više od 30 minuta. No kad je došlo vrijeme da idem kući zove me žena. Trkom u starački dom na Verudu porat i donesi u bolnicu(bivšu vojnu) mamine pidžame jer je završila u bolnici. Onako obučen u jaknu i sve skupa sa rancem juri gore u dom. Tamo sam uzeo vrećicu sa odjećom i još nekim sitnicama pa brzo u bolnicu. Prvo sam zalutao kao da hodam po Garminu u jednu slijepu ulicu, pa opet nazad i preko Vidikovca trkom dolje prema stadionu i onda u bolnicu. Napravio sam još 6 km(plus onih 4 ujutro) i to za oko 40 minuta. 

Kad sam stigao u sobi na odjelu pulmologije je bilo tako vruće i zagušljivo da sam skoro oteo punici kisik da mogu disati. Onda je krenulo skidanje ali publika je ionako bila muška jer su je jadnu stavili na muški odjel zbog gužve. J..ti zdravstvo. Tako je izostalo fićukanje pacijentica, a ja sam skinuo četiri sloja odjeće koje sam jutros navukao i ostao u jednoj maji, a i ta je bila mokra. Trening je za taj dan trebao biti gotov jer me ionako zabolio kuk i nije prestao do danas. Na izlazu sam još sreo prijateljicu koja već godinu i više izbija sa trčanja zbog ozljede ali sad je bila na štakama! Povratak trčanju i njeno srce jače od mozga. Kao "deja vu", otišla ahilova i sad je tek čeka veliko s..nje. Prošli su me trnci ali ne od jebene bure koja se ponovo podigla već od pomisli kako je bilo mučno to čekanje da majka priroda ili netko drugi učini svoje i podari malo nade. Toliko se sva stisnula da je nisam odmah ni prepoznao, a prošao sam na metar od nje. Bilo je prekasno za ručak i za trening ali svejedno sam otišao možda u potragu za utjehom. Nije meni najgore. Već je bilo živo na stadionu i prvi put sam se malo zagrijavao sa prijateljicom kod koje idem ovu subotu na rođendan. Odmah sam odlučio onako u trku da odj... zimsku u Rovinju i odem na njen tulum. Mamurluk će me proći za dan ali ovo sa kukovima bi lako mogao zacementirati u Rovinju i potvrditi proročanstvo koje je dao moj prijatelj Gašper. Ono glasi: "Pa šta, kurc te gleda, budeš trčao samo parne godine i oni tvoji vršnjaci u Ljubljani će biti sretni da ih opet ne j..."

Čuvaj se neparnih godina. To su godine ozljeda i operacija, bar za mene. Nakon tako odrađenog brzog treninga natašte nije pomogao ni dupli ručak ni čaša plavca da mi vrati raspoloženje. Sve brzo prođe, glad, žeđ i umor ali bolovi ostaju zauvijek. To je moja sudbina i tim putem od sada, zapravo već neko vrijeme idem svakog dana. Neće biti ništa bolje na tom putu. Treba se naoružati sa svim što ti je na raspolaganju da se obraniš. Na kraju krajeva kako Oliver pjeva: ... Šaka suza, vrića smija ... moguće da je obrnuto ali život je ipak fantazija.  

Dužina sa "špricama"

  Već sam pomislio kako je potpuno beznadno tražiti adekvatan izraz za "surges" kad mi se ono malo sivih upreglo i eto sjetio sam se. Sjetio sam se kako je pokojni Miki uvijek na kraju trčanja dužine govorio: "Ajmo malac sad dvije, tri "šprice" da otkačimo "Kokija"(pok. Marković). Na kraju smo utrčavali sa dušom u nosu na stadion dok je "Koki" iza nas gunđao sebi u bradu kako smo ga za...li jer se nije na vrijeme sjetio krenuti za nama. Nikako nije volio kad bi ga Miki oderao. Mene da ne spominjem. Ja sam bio samo žutokljunac i mjesto mi je bilo na začelju, a ne naprijed gdje sam se uvijek gurao. Nešto tako sam i ja trčao kad sam se spremao prošle godine za Ljubljanu, a isto sam ubacio u plan za polumaraton i "Rudiši". Moja namjera je bila obzirom na vremenske uvjete i moju trenutnu ne motiviranost da otrčim jednu potpuno dosadnu običnu i sporu dužinu. Po mogućnosti sam. Nakon onih hladnih i vjetrovitih dana te malo preskakanja treninga sve sam stisnuo za kraj tjedna. Od četvrtka do nedjelje sam nagurao preko 70 kilometra. Odradio sam i dosta brze 10x400, pa mi više nije bilo do brzine. Ali prijatelje ne možeš tako lako od kantati, a moja mati kaže da bi se zbog prijatelja i oženio.

Zato sam se morao nacrtati u Medulinu u 9 ujutro za "Surges long run"(Dužina sa špricama). 

Problem je bio što sam zbog rođendana prijateljice zaglavio u subotu, zapravo u nedjelju do 3 ujutro.

Osim prevelike količine klope, dosta sam se družio sa Tomislavom, crnim Tomislavom, a on udara ko mazga. Popiješ jedno to je ko dva obična piva. U neko doba noći sam se digao i skinuo sa sebe mokru piđamu jer sam se znojio ko prase na roštilju. Tri četiri sata sata spavanja, tri četiri čaše vode i dva pišanja to baš i ne bi zvao spavanjem. Umjesto “melatonina” u meni je kolao “hmeljotonin”. On ima potpuno suprotan učinak od oporavka. Jedini razlog zašto ujutro nisam nazvao Dražena koji me je čekao na raskrsnici za Banjole je bio taj što sam tamo zaboravio mobitel. Nije bilo druge nego pokušati vratiti debele zube u usta i još malo navodniti pustinju gobi. Dobra stvar je bila što mi nije uopće bilo zima nakon dugo vremena. U furuni je gorio pršut, kobasice, gibanica, francuska, slatko i još malo tekućeg goriva. Ta se neće tako brzo ugasiti. Toliko sam se izbezobrazio da sam stavio samo jednu majicu dugih rukava i jednu kratkih preko nje. To je zapravo bio modni dodatak da mi ide uz plave gege, he ... 

Nisam stavio kapu, ni rukavice iako je još uvijek sve pored ceste bilo bijelo od inja. Skupilo se dosta naših ali svatko ide svojem jatu, a nas troje smo po običaju krenuli sami. Već po nekom nepisanom pravilu odmah smo upali u onu magičnu brzinu koju ne znam tko regulira. Tad se priča o starim danima. Ja i Rudiša o trkačkim, a Dražen o nogometaškim. Pa malo o seksu i povremeno nostalgično uzdahnemo kad se sjetimo kako će na kraju sve da završi sa kriglom pive u kafiću pored parkinga. Mislim da je to onaj čarobni sastojak u receptu za naš trening zbog kojeg uvijek ubrzavamo pred kraj. Susreli smo cijeli čopor "elitnih pulskih" ali su išli u suprotnom smjeru. Baš sam zamislio kakav bi im izraz lica bio da smo ih obišli trčeći intervale sa 3:40/km. I ovako već imaju komplekse. Od kad je "Rudiša" došao kod nas sve ih brije, a kod nas je došao i njihov ponajbolji trkač, mali Emanuel. Nema što, moraju priznati da im je bolje da svi pređu kod "dide". Ja ću se potruditi da me svi preteknu. Kad smo prošli više o polovine krenule su "šprice". Šest intervala sa tempom 3:40/km u trajanju od 1:30(90 sekundi). Ništa posebno netko bi rekao ali stvar je u tome da poslije nema oporavka osim onog sa tempom trčanja 4:50/km kao što je bilo sve do tada. Nakon svakog intervala slijedi kilometar "normalnog" trčanja i u početku je vrlo teško usporiti ali nakon četiri pet intervala i oni djeluju da su dulji, a još veći problem je nastaviti sa 4:50/km. 

U tim zadnjim "špricama" se vidjela ta mala razlika u našoj spremi. Igor(Rudiša) je bio naprijed pet šest metara, za njim ja i Dražen. Sve skupa 28,8 km za 2:14:13. Zadovoljan sam što sam uopće to uspio nakon izgubljene noći. Da stvar bude bolja prosjek je isti kao na dužini prije tjedan dana 4:50/km, a puls(141) mi je niži za 6 otkucaja. Jeli moguće da je to sve zbog odjeće. Možda sam se napokon adaptirao na zimu ili oporavio od viroze... a bo! Isti takav trening sam imao prije Ljubljane(02.10.2016): 28,4 km, 2:21:04, prosjek 4:58/km, prosječan puls 145. Ubrzanja sam trčao sa 4:00/km(1:44 malo duže), a između toga jedan kilometar u tempu oko 5:00/km. Što bi rekla moja baba: "ako laže koza, ne lažu rogovi", to mi se čini kao napredak. Tjedan je ipak završio optimistično još i sunčano. Uz samo malo išijasa i bolova u kuku da sve začine i da ne pomislim kako sam opet uhvatio onoga za jaja.

Uzaludan napor

Već pomalo nestaje inspiracije. Ovi minusi na računima i u zraku su se udružili sa nekim općim osjećajem da ništa ne mogu postići pa sam odlučio da opet preskočim trčanje. Koja je svrha, treniram ali svakim danom je sve lošije. Jučer mi se u povratku sa posla činilo da nikad neću niti stići. Umjesto da odmah odem doma najkraćim putem i prekinem muku ja odlučio da si još malo natrljam soli na ranu. Krenuo sam iz Pješčane prema Verudeli i onda se pokušao vratiti kući uz vjetar. Kao da sam cijeli poluotok vukao za sobom. Ona marama preko usta se namočila pa sam disao kao asmatičar. Kad je skinem obrazi se zalede na buri. Kad je navučem gušim se. Puls mi je bio kao da sam trčao tempo, a na onoj uzbrdici izloženoj buri i preko 160. Danas mi je od jutra krenulo sve naopako i po raznim šalterima gdje rade ultra deprimirani nadrkani likovi, a nastavilo se na poslu sa debug-iranjem nekog software-a kojeg sam pisao prije više od 4 godine i sad se pojavila greška u nekakvoj priglupoj kombinaciji koju baš hoće neki kup(r)ac. Da ne spominjem kako je cijeli kod pisan u asembleru(koja mona još to radi). Nije mi uopće bilo do trčanja. Nisam raspoložen, ne shvatam kako svi pokazatelji govore da idem nizbrdo iako nikad iza mene nije bio ovako dug period relativno dobrog i redovnog treninga. Studeni i posebno prosinac sam završio sa gotovo rekordnom kilometražom od preko 260 km za razliku od godina prije(2014. i 2015.) kad sam uspjevao trčati jedva oko 80 km zbog raznih ozljeda. U prosincu sam istrčao jako dobro utrku zimske lige u Medulinu ali nakon toga kao da pomalo gubim zamah. Prosjek brzine mi pada, a pulsa raste. Sad sam na polovini siječnja i mogao bi do kraja završiti sa novim rekordom kilometraže za siječanj.
To bi zapravo mogao već zaključiti ovaj tjedan. Sa još jednom dužinom već ću biti daleko preko 135 km. Zapravo nedostaje samo 10 km i već sam i prešao rekord za siječanj. Kad sam 2015. godine u siječnju počeo trčati nakon ozljede koljena već u veljači(15.02) sam na utrci zimske lige u Tupljaku trčao 6 km za 23:11 ili 3:52/km, a da u prosincu nisam gotovo ni trčao. Koji onda kua sad ne štima. Zar ta hladnoća toliko djeluje ili je to posljedica one viroze oko nove godine. Problem mi se čini dublji jer svaki novi trening je još malo veće razočaranje. Možda sam i pre treniran ali što bi onda rekli oni što deru godišnje 4000-5000 km. Moja kilometraža je kamilica za ozbiljne trkače. Mnogo sam gori i od Murikamija, sad me stvarno sramota. 

Windsurf-anje na posao

  Još jučer je ponovo počela padati temperatura, a bura je postala škura ali srećom kod nas nije padalo ništa. Osim poneke grane i onih glupih plastičnih kontejnera koje vjetar razvozi po gradu i još rasipa njihov sadržaj tako da ujutro galebovi imaju što da doručkuju. Bili smo na sastanku kluba kod Ede i svi su nešto u banani. Od ortopedskih problema do viroza. Pitam se zapravo što meni onda fali? Ako sam malo usporio ili možda nisam? Nemam pojma. Nema teorije da danas trčim tempo. Ne možeš disati od hladnoće i vjetra. 

Kad puše u tebe sa preko 40 km/h nije baš veselo koliko god marama staviš preko usta. Ipak jutros sam iznenadio sam sebe i obukao se kao za ekspediciju na antartik te otišao trčeći na posao. Računam idem lagano, neću se oznojiti, a biti će mi dovoljno toplo. Preko standardne zimske opreme obukao sam još jednu onako široku trenirku od mikrofibre sa donjim dijelom širokim kao čakšire(hlače za vas koji ne znate) koje nose moji banaćani ili slavonci. Krenem tako pored stadiona i kad sam izašao na premantursku kao da mi je neko vezao lastike za noge, a na njih objesio sto kila. Valjda sam se kretao kako i dolikuje raku, jedan naprijed, dva nazad. Ne znam kako sam uopće prošao raskrsnicu za Banjole. Fora je što to i nije bilo ful u prsa već dosta sa boka. Da sam imao dasku za surfanje mogao sam onako jedriti uz vjetar. Da se još malo zagrijem napravio sam i dva kruga po premanturskom igralištu. Danas su sve lokve bile zaleđene. Kad je Garmin zabipao treći kilometar pustio sam se zaobilaznicom prema Pješčanoj uvali niz vjetar. Trenerka mi se napuhala kao spinaker, a frekvencija koraka otišla u overspeed. Nikako da prikočim. Tamo na raskrsnici za Vidikovac pretrčavam ispred jednog automobila i mašem ko budala ..."tani tobus, tani tobus .." ali lik nije kužio da ja ne mogu da stanem. Nema ABS-a ili bacanja sidra, uostalom bio je pješački mamicu mu... Baš me ludo zanima koliko sam prašio taj kilometar. Onda je došla ona grda uzbrdica prije Pješčane ali vjetar u leđa je pomogao da dojedrim relativno brzo do posla. Koliko vidim prognozu vjetar još pojačava znači za nazad će biti zaobilaznicom uzbrdo i u vjetar. Nema šanse da za nazad obučem trenirku, radije ću se smrznuti. Trebao bi ići kupiti marendu ali mi se neda jer zebe za umrijeti. Danas trčanje i post. To nikako nije dobra kombinacija, ipak odoh po mortadelu brrr..    

Nas ne brine ni jugo ni bura, nas ? fura

  Lijepo mi je predlagao Slaven da idem sa njim dužinu u subotu iako je on planirao 30 km ali sam ga odgovorio i rekao da skrati jer je tek počeo trčati nakon sedam dana pauze zbog upale pokosnice. To je i meni odgovaralo jer nakon one boleštine imam osjećaj da sam malo ispao iz kolosjeka i kao da nešto ne štima. Zato sam i ja htio samo 26 km. Subota je bila prekrasan dan u svakom pogledu iako sam na svoje iznenađenje otkrio da je u preko noći i na Drenovici padao snjeg. U gradu ni traga.
Sunčano bez vjetra, svakako toplije od onih minusa. Prvo me ujutro zagrijala unuka svojim "skype" performansom u kimonu i sa novim plavim pojasom, napokon. Ne znam dali se više veseli ona ili ja. Još je i prešla u predzadnji stepen škole plivanja, a njen učitelj tvrdi da bi bila šteta da nakon toga ne nastavi u nekom klubu jer ima dara za plivanje. Eto novog belaja za moju kćer.
Ja ću napokon imati izliku i obavezu da otplivam sa unukom svoj prvi plivački maraton možda već ovo ljeto. Umjesto dužine sa Slavenom ipak sam morao u grad obavljati sve one nužne stvari koje ne stignem u tjednu. I kao za vraga nikako da se vratim doma jer svako malo sretnem neke trkače, bivše i nove. 
Par riječi tamo, par ovamo i prođe podne. Još sam morao sa mojom anti trkačkom ekipom na prvo pivce ove godine na Danteov trg u "Old city pub". Nisam još tamo kročio pa sam ostao paf kad sam pitao imate li neko tamno pivo ... ? Daaaa, deset dvadeset vrsta što bi vi! Jebo zid što sad reći? Onako u nedostatku želje za čitanjem liste puknuo sam: "daj Tomislava", a ekipa je sljedila što i ja.
Kad smo napokon došli doma već je bilo kasno i prvo smo nabrzinu ručali, zatim sam odveo ženu kod mame, pa ipak odlučio da malo protegnem noge poslje ručka prije nego se skroz smrači. Samo kratko i polako. Ipak sam malo razočaran. Nakon bolesti puls mi je ostao nešto viši za iste treninge ali se nadam da je to i zbog toga što malo pretjerujem sa odjećom. Ako nije onda je evidentno da sam malo pao u formi bez obzira što nisam puno pauzirao. Zato sam sa nestrpljenjem čekao nedjelju ujutro da vidim kako će to biti na pravoj dužini sa "Rudišom" i Draženom.

Znao sam da neće biti izi jer nikad ne idemo sporije od 4:50. To nam je kao neka mjera. Od planiranih 26 koje sam možda mogao malo nategnuti do 28 km, napravili smo na kraju isti đir kao prije mjesec dana. 
Tri kruga, 31 i nešto sitno kilometara za identičnih 4:50/km po kilometru. I opet je puls bio nešto veći nego prošli put ali možda je i bura odigrala neku ulogu. Bar nisam imao nikakve druge bolove osim standardno iritiranog išijasa ali evo već me je prošlo. Čim smo stigli u Medulin požalio sam što nisam trčao u subotu. Bura se već prilično podigla i po Kvarneru crtala bijele kreste. Na izlazu iz kampa Kažela je derala u prsa ali je poslje u povratku puhala u leđa i nugodno hladila moj išijas koji se prilično razbudio nakon drugog kruga i dvadesetak kilometara. Najgore je bilo u kampu na poluotoku kad izlaziš direktno licem u lice sa Velebitom u daljini odakle sve to i dolazi. Preko mosta je puhalo bočno i doslovno saplitalo noge, a sa svakim krugom bura kao da je jačala. Zajebavamo se sa krilaticama radio Maestrala ... "nas ne brine ni jugo ni bura nas radio maestral fura" ... ili "ako ste vi normalni, mi nismo". I sudeći po odsustvu živih stvorova u kampu ili po cesti mora da nam nešto fali u glavi. Od trkača jedina koja se usudila trčati i to sama je bila Dubravka. Ona postaje pre brza za svoje partnerice. Usprkos mojoj prognozi da je možda rano očekivati osobni u polumaratonu ovo proljeće obzirom na pauzu zbog trudnoće i poroda sad vidim da sam debelo fulao jer takvu upornost nema niti pit bul kad zagrize. 
Svašta bi tu moglo biti.
Za sebe ne mogu reći ništa jer nikad zimi nisam baš mnogo trenirao, pa ne mogu raditi nikakve usporedbe. Možda sa proljećem sve dođe na mjesto.      

Ekonomija nam je u k..

  To i nije neka nova vijest ali postoji način da se popravi samo nemojte to reći našem premjeru. Mislim na ekonomiju trčanja, za ovu drugu nisam baš siguran ... da može da se popravi. Dok sam odmarao zbog hladnoće i bolesti oko božića i nove godine malo sam čitao. Našao sam par zanimljivih studija i znanstvenih radova na tu temu. Jedno od njih je: Running economy(measurement, norms, and determining factors) by Kyle R Barnes and Andrew E Kilding, a druga je jedna studija o utjecaju(vrsti) treninga na ekonomiju trčanja provedena u Danskoj(Odense - Syddansk Universitet). Prvi rad je malo kompleksan i opširan pa ću ga jednom u dijelovima možda prevesti i prirediti za prosječnog čitatelja trkača. Druga studija ima jasne i relativno kratke zaključke pa je jednostavnija za prevođenje.
Ta danska studija je zanimljiva jer opisuje razlike i utjecaj tri osnovna tipa treninga na ono što općenito nazivamo "ekonomiju trčanja". Prije svega da malo podsjetim što je to ekonomija trčanja. Danas još uvijek postoji prevladavajuće mišljenje kako je za dobar rezultat u sportovima izdržljivosti kao što je to dugoprugaško trčanje potrebno da sportaš ima veliku maksimalnu potrošnju kisika. To je donekle točno jer je većini vrhunskih trkača dugoprugaša, biciklista, trkača na skijama i sl. izmjerena vrlo visoka maksimalna potrošnja kisika. To je kao sa automobilima, formula jedan ne troši baš 4-5 litara na 100 km kao "Clio" ili "Fićo(za one starije). Međutim praksa je često demantirala tu mjeru kao pouzdanu mjeru u predviđanju rezultata sportaša. Zbog toga je uvedeno mjerenje potrošnje kisika kod određene fiksne brzine trčanja. Tako je otkriveno da dva trkača sa istom maksimalnom potrošnjom mogu imati različite brzine trčanja pri istoj potrošnji ili različitu potrošnju pri istoj brzni. Obzirom da potrošnja kisika raste linearno sa porastom brzine dobivamo dva pravca koji su pomaknuti i ne poklapaju se. 

Trkač koji ima veću brzinu trčanja pri maksimalnoj potrošnji kisika imati će veću brzinu i pri manjoj potrošnji kisika(submaksimalno) odnosno on ima veću ekonomiju trčanja, a sa time je i brži trkač.
Čak ako i ima nižu maksimalnu potrošnju(VO2max) može biti malo brži ili iste brzine kao drugi trkač.
Da podsjetim, VO2max je mjera koja je djelomično određena našim genetskim predispozicijama, treningom se može povećati do određenog platoa i nakon toga zbog godina(nakon 25) opada. Taj pad je manji kod treniranih osoba ali iznosi oko 1% po dekadi života. VO2max se treningom povećava ali treba odmah napomenuti da je to uglavnom zbog dva osnovna razloga. Povećanje izlazne snage kardio-vaskularnog sustava(jačanje srčanog mišića, šire arterije ..) najčešće intenzivnim intervalnim treningom. Povećanje potrošnje odnosno porast broja mitohondrija u mišićima i kapilarna prokrvljenost mišića što se postiže treningom izdržljivosti ili dugim aerobnim trčanjem. Oba treninga imaju ograničen porast koji zavisi od prethodnog perioda treniranja, godina i sl. Plafon se kod intervalnog treninga dosegne već kroz nekoliko(4-6) tjedana. Kasnije je potrebno samo održavanje. Slično je i sa aerobnom bazom ali ta adaptacija je ipak nešto sporija. Dakle ono što se kasnije može učiniti je povećanje ekonomije trčanja.

Danska studija je istražila utjecaj treninga na 36 trkača sa prosječnim VO2max od 54,8 ml/kg/min koji predviđa vrijeme utrke na 5 km od oko 18:22(3:40/km). Prije početka istraživanja trkači su trčali prosječno 2,2 sata tjedno uglavnom u laganom aerobnom tempu. Trkači su za test bili podijeljeni u tri grupe sa različitim režimom treninga.

Jedna grupa je trenirala tri puta tjedno tempo trčanje sa približnim tempom(4:01/km) polumaratonske utrke(10 sec/km sporije nego 10 k tempo). Kroz period od tri tjedna trčali su 20 minutne tempo intervale. Nakon toga su još tri zadnja tjedna trčali tempo produljen na 30 minuta. Između tri tempo treninga trčali su 30 minuta lagano još dva dana u tjednu(ukupno pet dana).

Druga grupa je trenirala intervale u trajanju od 4 minute sa tempom nešto bržim od njihovog tempa na 5 kilometara(3:38/km). Oporavak između intervala je bio 2 minute, a u početku su trčali po tri takva intervala na treningu. Nakon tri tjedna broj intervala je povećan na 5. Isto kao i kod prve grupe između tih treninga su imali još dva 30 minutna lagana treninga tjedno.

Treća grupa je radila samo kratke intervale tijekom tri kvalitetna treninga tjedno. Ti intervali su se sastojali od sprintova po 15 sekundi koji su odgovarali njihovoj brzini na 400 m(2:57/km). Pauza je bila 15 sekundi laganog trčanja između, a broj ponavljanja je bio 40. U ostale dane također su trčali lagano 30 minuta.

Zaključci ili koja strategija je bila bolja? 
Tijekom 6 tjedana treninga nije došlo do razlika u prosječnoj frekvenciji ili duljini koraka trčanja. Nije bilo niti promjena u kompoziciji mišića(mjereno biopsiom). Frekvencija koraka je ostala prosječno 171, duljina koraka 1,36 m, a prosječni sastav mišića 54% sporih.

Sve tri grupe su povećale svoju fizičku spremu. Nakon šest tjedana njihov puls pri trčanju testnom brzinom od 4:22/km je bio niži za 10 otkucaja i nivo laktata za 27%.

Moja opaska: Nejasno je kako se "fizička sprema" svima naizgled jednako promjenila(puls i nivo laktata pri tempu 4:22/km) kad je kasnije izmjerena razlika u VO2max koja automatski povlači i niže otkucaje pri istoj brzini. Osim toga izmjerena je i niža potrošnja kisika pri toj brzini koja zapravo predstavlja razliku u ekonomiji trčanja između prve dvije grupe i treće(vidi nastavak zaključka). Očigledno je da je sažetak studije malo pojednostavljen, pa je zapravo trebalo samo reći da se svima ipak "fizička sprema" popravila ali ne i koliko.

Iako su sve tri grupe napredovale pokazale su se i neke razlike među njima. Grupa koja je trčala "Tempo" i "Intervale" je povećala svoj VO2max za 6% dok je grupa sa kratkim intervalima povećala VO2max za samo 3,6 %. Brzina trčanja pri VO2max se povećala 9-10 % za prve dvije grupe dok je za treću povećana samo 4 %.

Objašnjenje: Nije iznenađenje da grupa sa kratkim intervalima nije značajnije povećala VO2max jer njihovi intervali su trajali pre kratko da bi se značajnije opteretio kardio-vaskularni sustav obzirom da je potražnja za kisikom bila mala. Više su se koristili anaerobni izvori energije uglavnom iz rezervi brzih mišića. Još je i pri tome vrijeme provedeno u intenzivnom trčanju bilo znatno kraće nego u slučaju "Intervala" ili "Tempo" trčanja. Vrijeme intenzivnog trčanja je bilo 40 x 15 sec = 10 minuta(30 min. tjedno). Kod tempo trčanja je bilo 20(prva tri tjedna) i 30(zadnja tri tjedna) ili 90 min. tjedno. Za Intervale je bilo 3 x 4 = 12 min. odnosno 5 x 4 = 20 min. ili 60 min. tjedno.

Imajući sve ovo u vidu testovi izdržljivosti su išli značajno u prilog grupi sa trčanjem "Tempa". Test izdržljivosti se sastojao u trčanju do iznemoglosti pri intenzitetu 85% VO2max. Prije početka testa sve grupe su izdržale u prosjeku isto, odnosno oko 36 minuta.
Tempo trkači su nakon testa u prosjeku izdržali 69 minuta. Intervalni trkači su izdržali 61 minutu, a trkači sa treningom kratkih intervala do 60 min.

Postavlja se pitanje dali je tempo trčanje najefikasnije? Mnogi će na brzinu zaključiti kako je to tako ali ne treba zaboraviti da su Tempo trkači trčali 90 minuta tjedno dok su Intervalni trčali samo 60 minuta tjedno. Ako bi vremenski izjednačili ta dva treninga vjerojatno bi dobili iste rezultate. Druga stvar koja ide u prilog tempo trčanju u ovom slučaju je brzina trčanja koja je u testu bila sličnija tempo trčanju nego intervalima. Pitanje je kakav bi bio rezultat da se trebalo trčati brže? Bio mehanički gledano tempo trkačima je brzina na testu bila uobičajena i slična onoj koju su trenirali. Ne zaboravite postoji nešto što se zove neurološka adaptacija. Zbog nje postajemo efikasniji i "lakše" trčimo onom brzinom kojom treniramo.

No vratimo se na ekonomiju trčanja. Ako i nismo bili sigurni, tempo grupa i grupa sa intervalnim treningom je trošila 3% manje kisika pri istoj brzini(test) nakon završenog testa. Grupa sa kratkim brzim treningom je smanjila potrošnju za jedva 1%.
Zaključak je da prve dvije metode treninga djeluju jednako i znatno na povećanje ekonomije trčanja.  
Prednost jedne ili druge zavisi o tome u kojoj smo fazi priprema. Što ste bliže utrci trenirajte više specifičnim tempom sličnom utrci. Ako su to kraće utrke intervali su dobar izbor. Za dulje(polumaraton i maraton) to je tempo trčanje. Vrijeme koje provedemo u određenom režimu trčanja nije neograničeno zbog stresa kojem izlažemo kako mišiće tako i kardio sustav te zbog toga treba birati ono što je optimalno.

Živa ledara

  Što se više nadam kako je bilo dosta zime i previše ako mene pitate to se ona sve više inati i guta me kao živi pjesak. U ponedjeljak sam se smrzao na poslu, a danas iako je bilo malo bolje čak 16 C kad sam jutros stigao na posao vani nije bilo uopće za zajebanciju. Iznenada je umro otac mog dobrog prijatelja i trkačkog partnera, pa sam se danas malo bolje opremio jer sam znao da tamo gore na groblju u Mutvoranu dere bura bar dva puta gore nego u Puli. Tri puta sam već bio na tom groblju ali trčeći na memorijalnoj utrci Antonio Cukon. I uvijek je bilo pakleno vruće jer je usred ljeta, a poslje toga se okupimo na ručku i druženju kod njegovog oca. Zbog toga taj tužan događaj postane nešto sasvim drugo. Svi koji tamo dođemo nekako se zbližimo. Ovaj put je hladnoća još povećala tugu tog trenutka. On je bio neobično(za njega) blijed i izgledao manji u tankom kratkom crnom kaputiću i bez kape na glavi. Kad smo se nas nekolicina iz kluba vratili u Pulu odlučio sam za inat neumoljivoj buri i mraku koji nas je već uhvatio odraditi planirano tempo trčanje. Trebalo je trčati 3 x 2 km sa 200 m laganog joginga između za oko 4:10/km-4:12/km.
Uz put sam kupio porciju ćevapa u lepinji i to progutao bez ikakvih dodataka, a sve zalio sa duplom kafom. Ako bude revolucije nema veze ima šumaraka i mrak je svuda oko nas. Znao sam da je hladno i dobro ipod nule(-3 C kad smo krenuli), a bura je puhala prilično jako ali ipak sam ostao kod dvije maje i jedne potkošulje jer me ova sintetika ipak malo previše iritira. Dražen je opet imao onaj šuškavac u kojem se jednostavno ukuhaš pogotovo ako ideš malo brže. Meni je bilo ok jedino je bilo gadno disati. Da nešto ne štima sa tempom sam primjetio odmah jer nakon drugog brzog kilometra Dražen je imao "revoluciju" i odjurio u šumicu, a ja sam nastavio oko punta Verudele. Nikako ne podnosim to stanje kad si toliko obučen: kapa, marama preko nosa, rukavice i sat negdje ukopan ispod. Vani mrak kao u rogu na nekim mjestima ništa ne čujem i ne osjećam tempo samo rezanje u plućima kao da mi neko provlači neku nazubljenu slamku kroz dušnik. Toliko sam se dekoncentrirao da sam drugu dionicu trčao tri kilometra, a ne dva jer nisam čuo Garminov bip. Stalno sam gledao hoću li ugledati Dražena jer je trebao da ide suprotnim smjerom prema meni. Na kraju sam ga ugledao kod izlaza prema Bunarini i tek onda shvatio da sad već trčim tri kilometra. Ostala su još dva da odradimo ali opet sam morao sam jer njemu još nije bilo dobro. Ne odležana viroza ipak ne prolazi tako lako. Mislim da će trebati sačekati da ovi minusi popuste, a možda bi to bilo pametno i meni jer kad sam napokon stigao doma kašalj me ovladao na jedno pola sata. Još sam jednom večerao popio još nekoliko čajeva i sad je ok ali kad nakon ćevapa ili maneštre ne popijem pivo znam da ništa nije u redu. Prije svega prerano sam ubrzao(prosjek 4:09/km) i nebi želio da mi se to osveti. Ali valjda je ta odbojnost prema hladnoći i mraku utjecala da zanemarim sve i požurim u toplu "štalu". Sutra će biti još hladnije. Sad sam u dilemi dali da trčim na posao i nazad, pa tako odradim lagani dan sa 10 kilometara ili preskočim i nadam se da će od četvrtka biti malo toplije. Ali onaj ludi Vakula stalno najavljuje ono "bijelo govno". Daj više otkači nam tu ledaru sa grbače nismo mi za to.    

Vidjela žaba da ...

  Svi se nešto šepure sa tim kupanjem u hladnom ili pokazuju koje kakve slike termometra uz pozdrave sa mediterana, a na njemu -11 C. Zamrznute klupe, svjetionike okovane ledenim injem, zamrznute slapove po kojem se pentraju, uvale i slično. Gdje to nađu. Onda se netko javi sa -22 C ali iz Sarajeva. Čime je..te da se ja pohvalim? Jutros mi je u kancelariji bilo 11,6 C stupnjeva eto jeli to fora. Kua fora to je tapija od kuće i izolacije. Evo sad je marenda, a meni je još hladno iako je "već" 18 stupnjeva.

"Oчень тепло" rekao bi rus ali on bi već sprašio tko zna koliko votki. 
U takvoj euforiji hladnoće valjda po onoj vidjela žaba di konja potkivaju ... i ja sam se malo okuražio. Kad mogu oni neki i neke u gaćama da skaču u zaleđene rijeke i jezera mogu ja sa duplim gaćama na trčanje. Jučer sam skinuo još jednu maju tako da sam "hrabro" otrčao polu dužinu sa samo dvije majice i bez one banditske marame. Možda sam zato malo žurio pa sam bio brži i desetak sekundi po kilometru nego prije dva dana. Istrčao sam malo preko 18 kilometara, a još mi je i puls bio niži. Dali je to zbog te jedne maje i trenirke manje ili jer je bilo za 1,1 stupanj toplije nemam pojma. Samo znam da mogu slobodno nastaviti gdje sam stao bez nekog posebnog uvoda. Moram u ovaj tjedan još ugurati kombinirane duge(450 m) i kratke(250 m) uzbrdice, tempo i dužinu 30 km, tako da mogu pomalo početi raditi na stazi dva tri tjedna prije odlaska u London. Poslije toga sve će se ubrzati ... nadam se i ja.  

Zimsko plivanje

  Nisam baš oduševljen sa ničim što je vezano za pojam hladnoće počevši od sladoleda pa na dalje. Ipak za par sitnica u životu ću rado napraviti iznimku. Prva je pivo druga je hm ... još jedno i tako dalje. To volim hladno, ostalo ma jok. Zato sam ne malo bio iznenađen kad su me neke cure iz kluba pozvale u FB grupu Zimsko plivanje Pula. Ja pristojan kakav jesam i neuk u tom novom mediju kliknuo ok i eto belaja. Sad mi vade nepostojeću mast sa obavjestima, člancima koji glorificiraju potrošnju masnoće u hladnoj vodi i sve tako redom. Šta bi ja to trebao potrošiti. Upoznao sam sve zimske kupače u okolici i neki stvarno nisu baš nešto debeli. Njih nikako da shvatim. Prije godinu dana dok je još trčala i bila jako dobra sretao sam Mladenku po mrklom mraku negdje oko Mornara umotanu kao da je na sjevernom polu. Pitam je: "nisi li malo pretjerala", a ona će: "ma ne sad sam izašla iz mora pa se nisam još ugrijala". Kruh te j... em je januar, februar još i mrak koji kua radiš u moru? Ja nisam baš previše zimogrozan iako mi fali malo izolacije i moje zadnje kupanje je bilo 6 studenog što nije baš neka zima. Danas sam usprkos hladnoći ponovio jedno lagano trčanje po Drenovici, a poslje toga malo šetao Lungomare. Kad se zrak ne giba ništa, sve je ok ali čim malo zapuše ledi ti se u nosnicama. Nije baš bilo trkača, a nisam niti vidio nikoga u moru ali mi je pažnju privukao jedan lik koji je čudno trčao naprijed nazad negdje poslje Drviševog kafića(Pomodoro). Izgledao je kao neki bokser ali imao je jaknu tipa "vjetnamke"(ako ste matori znate na što mislim), razvezane duboke cokule i poslje sam skužio da ispod miške drži ručnik. Kad sam mu prišao cvokotao je zubima toliko jako da sam to čuo na deset metara, a lice mu je bilo plavo ko šljiva. 
Shvatio sam da je jadnik tek izašao iz vode i trči na onom ravnom dijelu gdje je malo zaklonjeno od neugodnog prodora sjeverca i gdje još malo grije zubato sunce. Mogu još shvatiti da je to zdravo, ovo ili ono ali da netko u tome uživa nema ba teorije. Sutra ću polu dužinu 15-18 km vidjeti ću koliko, to će biti uživanje. Naravno kad se završi.

Možda je počela

  Jutros sam se obukao posebno "inspirativno". Čak sam stavio onu "maramu kapu" što izgleda svatko zove drugačije preko usta, nabio kapu, rukavice ter znaš i još dosta specijalnih stvari koje sam prvi put obukao ove godine. Čak i gege sa nekakvim flisom oko muda i butina. Računao sam da je hladno, ispod nule svakako ali uz jaku buru to je osjećaj od skoro -10. Ha, ha rekli bi rusi. Oni nebi za to niti navlačili čarape. Stvarno postajem ziheraš i samo fali da još počnem tako trčati utrke. Računao sam biti ću vani kratko, pola sata pa se neću stići niti oznojiti. Opet sam namontirao nove tenisice i krenuo.
Dok vani čekam da Garmin ulovi signal uvjek se malo razgibam na nekoj ogradi pred ulazom u garažu. Mora da izgledam groteskno kao kakav olinjali baletan koji maše nogama u maniri koja je davno prestala biti graciozna. Da samo znaju kako kosti škripe je.. Do Drenovice već sam polako zagrijan i to me prvo iznenadilo. Nisam opet osjetio bolove u skočnim zglobovima, a marama poduplana preko nosa i usta ipak je djelovala. Ovih dana se zakašljem ako iz tople sobe odem na balkon, a sada ništa. Vidim da je sve zaleđeno, svaka lokva ili suho od bure. Nema trunke blata podloga je sva tvrda. Nakon prvog odmah sam znao da ću ostati bar još jedan krug.  
Nekako sam mislima došao na novogodišnju noć i taktove pjesme koja je svirala dok sam otvarao šampanjac. Talking Heads, Psycho Killer ...
Nikad ne slušam muziku dok trčim i to baš nikad. Nisam probao, mada nikad neznaš. Možda bi mi se i dopalo. Zato ponekad muzika trči samnom i to obično krene jedna stvar koja se ponavlja kao na kakvom pokvarenom gramofonu.  Ponekad je to mega glupa melodija koju ni u ludilu nebi slušao ali moram jer nema čarobnog dugmeta za gašenje. Nešto je pokrene i voala ... piči dok ne stanem. Nekad je ok. Sad je bila tu i ništa nisam mogao protiv, pa sam se vratio mislima malo u Berlin 1980. i prvi susret sa njihovom muzikom u nekom punk kinu. Sjetio sam se svog prijatelja koji se još uvijek bori sa parkinsonom i nekako se bojim da ako ne poduzmem uskoro ništa možda ga nikad više neću vidjeti. Njegova kćerka koju viđam svako ljeto kaže da još igra nogomet i da je to jedino što još može sam, a ostalo je sve koma. Rudiša kaže idemo skupa 2018 u Berlin. Bojim se da će meni i mom frendu tada biti kasno. Možda bi trebao već sad razmisliti o tome jer me njegov zet može ubaciti na maraton kad želim. Tako bar kaže.
Vidim da neki naši planiraju Berlin ali meni je to ipak malo previše planiranja. Valjda zbog toga nikad neću trčati neke velike maratone. Jebem mu miša kad sam imao dvadeset i nešto sjeo sam u bubu koja se do Berlina gotovo raspala i vozio dok nisam našao adresu prijatelja. Love je bilo za gorivo i poneko pivo, a sada se trebam pripremati ne znam kako i zbog čega. Trglo me nešto i iz 1980 odjednom sam se našao opet na Drenovici ali sad je treći krug već bio gotov i dobro da nisam nastavio jer je mašina zakuhala. Ona marama je bila natopljena, pa sam je morao skinuti sa nosa i usta jer sam se pomalo gušio ispod nje. Sve u svemu ipak nije bilo tako loše kao što sam se pribojavao ali sutra je novi dan ako sve prođe dobro još ću i u nedjelju trčati neku polu dužinu.
Možda je ipak i ova godina počela.



  

La Corsa Della Bora

  Pokušavam da ne legnem jer zadnjih dana ionako nisam mogao zaspati do jutarnjih sati. Imao sam  nekakvu fantomsku bol u donjem dijelu leđa čim bi primirisao krevetu. Kad se ustanem nestaje i tako me prca cijelu noć. Ništa od hormona rasta i oporavka, a u ostalom čemu. Ionako nisam trčao već ... što toliko je prošlo? Više od tjedna! Nemam od čega da se oporavljam. Pratim onu neku ludu trail utrku za koju mi je netko u Ljubljani bio uvalio pozivnice. Još tada sam im rekao kako nisu normalni organizirati utrku oko Trsta pa tamo prema Kozini i nazad u januaru. Utrka se zove La Corsa Della Bora(Utrka Bura). Već danas je sve u crvenom meteo alarmu zbog buretine, a temperatura je oko nule. Sutra će biti i gore. 

Ne shvatam koji kua je onom žutokljuncu od Anteta(Živković) to trebalo u životu. Tek je počeo trčati i ide mu dobro. Što bi lomio noge po mraku i ovakvom nevremenu? Ako se ne varam trebaju ići kao štafeta(četri člana, Jahorina Ultra Trail Team) oko 160 km, sve jedno nebi baš. Ali ako mogu ovakvi žutokljunci i Sanja(Trčim jer Štrčim) nisam ni ja toliko u k..cu da ne mogu odraditi trening. Sutra sam odlučio zanemariti kašljanje, upozorenje na hladnoću, buru i trčati pa makar to bilo zadnje ove godine. Skidam rukavice i ne dozvoljavam više da me ovakve stvari pretvore u neku kilavu babu.
Dovoljno je što sam dida. Ako nisam dorastao bolje da se to odmah riješi. Ovakvim tempom treniranja nikada neću stići ni blizu na tri sata za maraton. Tri godine treninga prosjeci 41, 24, i 39 km/tjedno je stvarno za k..c. Još me j.. i rok trajanja. Ne, treba se požuriti. Sutra ima da letim(doslovno) po Drenovici. Možda ipak da stavim na noge one trake sa olovnim kuglicama koje sam koristio u podvodnom ribolovu da mi se noge i peraje ne dižu sa dna kad sam po ovakvom burovitom vremenu ležao u zapjenjenom plićaku i čekao kakvog znatiželjnog brancina da mi se nacrta na nišan. Kako sam lagan bura bi me bez toga mogla odnjeti i tko zna gdje bi završio trening.

Ništa

 Još uvijek se ništa ne događa. Kao da je starter dao znak ali ja još nisam vezao tenisice ili nešto tako, a raja već krenula. Mislio sam da to može biti samo u nekom ružnom snu i noćnoj mori ali tako je meni počela ova godina. Ujutro sam ukomiran od nespavanja, preskačem vježbanje, idem na posao i mučim muku sa glavom koja djeluje prazna ali nekako teška. Popodne me ulovi kašalj kao nekoga tko puši dva tri pakovanja opakih cigara. Onda zakunjam na kauču, i nakon nekoliko buđenja za čaj i pišanjac prevalim se u sobu. Po noći se znojim i oslobađam nagomilanog čaja pa od spavanja opet ništa. Još me uvijek popodne i noću treska ona glupa 37-mica od koje mi je vruće u glavi, a zima po ostatku tijela. Ja mislio da tako nešto mene ne može da snađe. Ne sjećam se kad sam bio prehlađen zadnji put. Valjda za sve postoji i prvi put. Pokušavam jedino da ne postavljam nikakva pitanja jer znam da nema odgovora, zašto se truditi. Sve ionako prolazi, pa će i ovo s...
  

Po jutru se dan poznaje ... ili ne

  Iako sam se nekako ponadao već je generalna proba dočeka nove godine dan prije za mene bila katastrofalna. Piće mi nije išlo, hrana još i manje, a jedva da sam uspio dočekati i Jasninu baklavu nakon koje sam otišao kao(povijesno prvi put) "party breaker" u krpe već prije deset uvečer. Čak je i moja žena ostala. Tresla me cijelu večer ona jebena glupa temperatura malo iznad 37. Ne bi me to toliko uznemiravao da nije bila popraćena sa kolosalnom križoboljom od koje mi se moj išijas činio kao pi..in dim. Ležanje je sve još činilo gorim. Da ublažim nervozu zbog nemogućnosti da se namjestim razmišljao sam o tome kako mi je zapravo dobro jer sutra ne moram sa Rudišom da trčim dužinu 42 km i još tako
neke gluposti kao ispijanje alkohola od jutarnjih sati na gradskoj tržnici sa gomilom ljudi koje eto uvijek sretneš na staru godinu. Koliko puta mi je već do podne bilo dosta i previše, više niti ne brojim. Eto svega toga sam sutra "oslobođen". Mogu da ležim(iako ne mogu) do mile volje i ne radim ništa. Jedino što mi je već pun kufer čaja. Ko za inat taj dan kad si u banani vani je prekrasno i sunčano. Tako sam ipak većinu vremena proveo na balkonu uz kaficu i neke grickalice, a križobolja je skoro nestala.
Onda su počele stizati poruke i poziv novopečenog maratonca: "Znaš do 32-og ok, onda kad sam stao da uzmem malo vode, kurc... noge nešto neće ..." i tako klasična priča. Trčao je malo sporije nego ja i on prošli tjedan dužinu, ali poslije 32 km je počelo štekanje. Ipak 3:32 je dobro za prvi put i to ovako bez pratnje, taperinga, gelova, a skoro i vode(tek nakon 30-og). Dubravka je istrčala takođe sama bez pratnje ali je njen Garmin nešto malo zbrljao pa joj je došlo malo kraće. Kaže mi: "još nisam maratonka, fali mi 200 m" ali 4:02 je isto tako dobro iako sam malo ljut što to uopće radi. Zapravo meni je to malo čudno i ne kužim poantu onih koji žele probati utrku prije utrke. Time ubijaš jednu od onih čari maratona, ako grčeve, znojenje, žuljeve i ostale "ljepote" ne ubrajaš u "čari".
To je neizvjesnost. Ona tjera adrenalin i meni se bar čini da je veća čim više nepoznanica stoji pred tobom. Ako digneš ulog pogotovo prvi put onda je sigurno nezaboravno.
Kako mi je ono ljenčarenje na balkonu dokinulo križobolju ponadao sam se dobrom uletu u Novu godinu. Čak i mislio kako bi mogao prije odlaska na feštu zavrnuti jedan krug na Drenovici u novim tenisicama. Fešta nije bila loša jer se za božanstvenu klopu pobrinuo moj frend Fedor ali piće mi jednostavno nije išlo i osjetio sam da me već prvi aperitiv izbacio iz krhke ravnoteže. Zato sam se okrenuo muzici i plesu mada su svi primijetili kako nisam onaj pravi ... j.. nisam to već dugo. Cijela ta moja ekipa živi u nekoj prošlosti. Kad smo ...bla, bla... Sad ih samo "Veli Jože"(veliki brod-dizalica) može odvući od stola i poneki nostalgični takt, ne za dugo. Nikad manje nisam pio na dočeku pa nisam imao potrebu niti da previše kompenziram sa hranom tako da sam kući došao lagana stomaka i još laganije glave. Poslije ponoćnog šampanjca prešao sam na "Tri šalice čaja" kao da sam sa samim sobom sklopio ne znam kakav važan dogovor. Baš me razočaralo kad sam u jutro prolazio Južnim bulevarom pored policijske patrole, a oni ništa, neće da me zaustave. Kao da mi na čelu piše: "ovaj seronja pije čaj". Baš sam htio da pušem, osjećao bi da nije sve bilo tako uzaludno. Od nabujalih voda što su izvirale iz svake molekule moga tijela nisam baš nešto mogao spavati, a i kako spavati kad ležim već danima. Nemam čak ni najmanju naznaku ukočenosti zglobova ujutro kao da sam se sav nekako smekšao. Još je prvoga trebalo izgurati jedno klanovsko okupljanje kod moje mame koja već dva dana kuha kao da smo svi jadni gladni i tek nedavno došli iz bangladeša ili tako što! Od sitne dječice do nas malo matorih svi u komi sa hunjavicama, gripama, na antibioticima i svašta nešto: Starci, tata 91, mama 81, jure po kući režu, sjeckaju, vade čepove... Kao da su čekali godinu dana da ih netko posjeti. Skoro svaki dan je netko kod njih, ovi malo mlađi još i češće. Na ručak, da se pričuva pra unuka i tako što, kako im nismo dopizdili. Uglavnom kad sam pokušao skratiti i pobjeći već nakon sarmi pod izlikom da moram odvesti ženu kod majke stari je složio "ne jebi ale" facu i obećao sam da ću doći nazad na kafu i kolače dok ovi mladi pojedu jer neki još nisu bili ni stigli. Kod moje stare nema protokola ni termina, sve radi non-stop. Dolaze i odlaze kao na traci. Neke niti ne vidiš ako si slučajno bio na "veci" ili na balkonu pušio kao moja žena. Na kraju žena mi nije dala da idem kod njene stare u strahu da je ne zarazim, a i bio sam neki dan kad je imala rođendan. Uostalom zbog demencije ona uopće nema pojma kad sam bio i svaki put se obraduje kao da me vidi prvi put. Bar još zna tko sam. Zato sam obuo ... kao u pjesmi(bez levisica) nove tenisice i na brzaka popustio silnoj želji da napravim jedan krug po Drenovici. Tenisice su prva liga ili je to zbog potpunog izostanka bolova. To mi se činilo malo uvrnuto i nestvarno. No umorio sam se zaželjevši Sretnu Novu godinu vojsci šetača pasa i njihovim ljubimcima. Toliko se vrtim tamo da gotovi sve na neki način znam, pa mi je glupo da se ne javim. Tih malo manje od 6 km sam precizno odradio za 30:00 i činio mi se to kao dobar znak ili samo znak. Samo čega? Naravno nisam se trebao tuširati, a ne bi niti stigao jer sam morao juriti po ženu, pa opet na kafu i kolače do moje mame, pa ima li više kraja tim feštama još će sigurno netko da navrati ili zove na ostatke prasetine. J..ga i u mene pun frižider pive. Čeka ljeto ili neko dobro društvo. Kako sad da pogodim kakva će mi biti ova godina ... to ne može ni Vakula i Sijerković skupa čak i da im pomogne baba Vanda ... čekaj to sam ja, tako kažu.