Možda je počela

  Jutros sam se obukao posebno "inspirativno". Čak sam stavio onu "maramu kapu" što izgleda svatko zove drugačije preko usta, nabio kapu, rukavice ter znaš i još dosta specijalnih stvari koje sam prvi put obukao ove godine. Čak i gege sa nekakvim flisom oko muda i butina. Računao sam da je hladno, ispod nule svakako ali uz jaku buru to je osjećaj od skoro -10. Ha, ha rekli bi rusi. Oni nebi za to niti navlačili čarape. Stvarno postajem ziheraš i samo fali da još počnem tako trčati utrke. Računao sam biti ću vani kratko, pola sata pa se neću stići niti oznojiti. Opet sam namontirao nove tenisice i krenuo.
Dok vani čekam da Garmin ulovi signal uvjek se malo razgibam na nekoj ogradi pred ulazom u garažu. Mora da izgledam groteskno kao kakav olinjali baletan koji maše nogama u maniri koja je davno prestala biti graciozna. Da samo znaju kako kosti škripe je.. Do Drenovice već sam polako zagrijan i to me prvo iznenadilo. Nisam opet osjetio bolove u skočnim zglobovima, a marama poduplana preko nosa i usta ipak je djelovala. Ovih dana se zakašljem ako iz tople sobe odem na balkon, a sada ništa. Vidim da je sve zaleđeno, svaka lokva ili suho od bure. Nema trunke blata podloga je sva tvrda. Nakon prvog odmah sam znao da ću ostati bar još jedan krug.  
Nekako sam mislima došao na novogodišnju noć i taktove pjesme koja je svirala dok sam otvarao šampanjac. Talking Heads, Psycho Killer ...
Nikad ne slušam muziku dok trčim i to baš nikad. Nisam probao, mada nikad neznaš. Možda bi mi se i dopalo. Zato ponekad muzika trči samnom i to obično krene jedna stvar koja se ponavlja kao na kakvom pokvarenom gramofonu.  Ponekad je to mega glupa melodija koju ni u ludilu nebi slušao ali moram jer nema čarobnog dugmeta za gašenje. Nešto je pokrene i voala ... piči dok ne stanem. Nekad je ok. Sad je bila tu i ništa nisam mogao protiv, pa sam se vratio mislima malo u Berlin 1980. i prvi susret sa njihovom muzikom u nekom punk kinu. Sjetio sam se svog prijatelja koji se još uvijek bori sa parkinsonom i nekako se bojim da ako ne poduzmem uskoro ništa možda ga nikad više neću vidjeti. Njegova kćerka koju viđam svako ljeto kaže da još igra nogomet i da je to jedino što još može sam, a ostalo je sve koma. Rudiša kaže idemo skupa 2018 u Berlin. Bojim se da će meni i mom frendu tada biti kasno. Možda bi trebao već sad razmisliti o tome jer me njegov zet može ubaciti na maraton kad želim. Tako bar kaže.
Vidim da neki naši planiraju Berlin ali meni je to ipak malo previše planiranja. Valjda zbog toga nikad neću trčati neke velike maratone. Jebem mu miša kad sam imao dvadeset i nešto sjeo sam u bubu koja se do Berlina gotovo raspala i vozio dok nisam našao adresu prijatelja. Love je bilo za gorivo i poneko pivo, a sada se trebam pripremati ne znam kako i zbog čega. Trglo me nešto i iz 1980 odjednom sam se našao opet na Drenovici ali sad je treći krug već bio gotov i dobro da nisam nastavio jer je mašina zakuhala. Ona marama je bila natopljena, pa sam je morao skinuti sa nosa i usta jer sam se pomalo gušio ispod nje. Sve u svemu ipak nije bilo tako loše kao što sam se pribojavao ali sutra je novi dan ako sve prođe dobro još ću i u nedjelju trčati neku polu dužinu.
Možda je ipak i ova godina počela.