srijeda, 25. siječnja 2017.

Šaka suza, vrića smija

  Nisam niti pomislio na njega, a evo ga jopet. Vrag, zlo, belaj ... uvijek dolazi onako podlo kurvanjski i ne primijetiš. Prvo se okomilo na moje prijatelje trkače pa su malo po malo svi nekako ispali iz pogona. Slavena nisam čuo već neko vrijeme i izgleda da kuburi sa upalom pokosnice. Tamara ne trči, trčkara jednom tjedno. Jutros poruka od Danija "Odoh kod doktora ...", a za vikend je trčao(i pobijedio) onu glupu utrku na Barakama. To mu je već ne pamtim koji put u zadnjih 5-6 mjeseci da je ozlijeđen. 
Zanima me što to radi jer nisam siguran da se drži plana kad nikako da uopće starta. Rudiša se žali da su mu noge jučer bile kao "tavaloni"(drvene fosne) pa je odustao od planiranog treninga. Ja sam se jučer ustao sa bolovima u preponi sličnog intenziteta kao negdje na početku razvoja problema sa kukovima. Što da radim? Utorak je, treba popodne trčati neke intervale. Doduše ne tako brze, više LT brzinom sa 200 m laganog trčanja između. Ne znam koji mi je bio vrag da ujutro idem na posao pješke. Vrijeme je izgledalo dobro i za promjenu nije puhala bura. Do posla je samo oko 4 km i to hodam za nešto više od 30 minuta. No kad je došlo vrijeme da idem kući zove me žena. Trkom u starački dom na Verudu porat i donesi u bolnicu(bivšu vojnu) mamine pidžame jer je završila u bolnici. Onako obučen u jaknu i sve skupa sa rancem juri gore u dom. Tamo sam uzeo vrećicu sa odjećom i još nekim sitnicama pa brzo u bolnicu. Prvo sam zalutao kao da hodam po Garminu u jednu slijepu ulicu, pa opet nazad i preko Vidikovca trkom dolje prema stadionu i onda u bolnicu. Napravio sam još 6 km(plus onih 4 ujutro) i to za oko 40 minuta. 
Kad sam stigao u sobi na odjelu pulmologije je bilo tako vruće i zagušljivo da sam skoro oteo punici kisik da mogu disati. Onda je krenulo skidanje ali publika je ionako bila muška jer su je jadnu stavili na muški odjel zbog gužve. J..ti zdravstvo. Tako je izostalo fićukanje pacijentica, a ja sam skinuo četiri sloja odjeće koje sam jutros navukao i ostao u jednoj maji, a i ta je bila mokra. Trening je za taj dan trebao biti gotov jer me ionako zabolio kuk i nije prestao do danas. Na izlazu sam još sreo prijateljicu koja već godinu i više izbija sa trčanja zbog ozljede ali sad je bila na štakama! Povratak trčanju i njeno srce jače od mozga. Kao "deja vu", otišla ahilova i sad je tek čeka veliko s..nje. Prošli su me trnci ali ne od jebene bure koja se ponovo podigla već od pomisli kako je bilo mučno to čekanje da majka priroda ili netko drugi učini svoje i podari malo nade. Toliko se sva stisnula da je nisam odmah ni prepoznao, a prošao sam na metar od nje. Bilo je prekasno za ručak i za trening ali svejedno sam otišao možda u potragu za utjehom. Nije meni najgore. Već je bilo živo na stadionu i prvi put sam se malo zagrijavao sa prijateljicom kod koje idem ovu subotu na rođendan. Odmah sam odlučio onako u trku da odj... zimsku u Rovinju i odem na njen tulum. Mamurluk će me proći za dan ali ovo sa kukovima bi lako mogao zacementirati u Rovinju i potvrditi proročanstvo koje je dao moj prijatelj Gašper. Ono glasi: "Pa šta, kurc te gleda, budeš trčao samo parne godine i oni tvoji vršnjaci u Ljubljani će biti sretni da ih opet ne j..."
Čuvaj se neparnih godina. To su godine ozljeda i operacija, bar za mene. Nakon tako odrađenog brzog treninga natašte nije pomogao ni dupli ručak ni čaša plavca da mi vrati raspoloženje. Sve brzo prođe, glad, žeđ i umor ali bolovi ostaju zauvijek. To je moja sudbina i tim putem od sada, zapravo već neko vrijeme idem svakog dana. Neće biti ništa bolje na tom putu. Treba se naoružati sa svim što ti je na raspolaganju da se obraniš. Na kraju krajeva kako Oliver pjeva: ... Šaka suza, vrića smija ... moguće da je obrnuto ali život je ipak fantazija.  

Nema komentara:

Objavi komentar