ponedjeljak, 28. svibnja 2018.

Zašto

  Zašto kad god poželim da bude nešto zanimljivo uvjek mora biti neko sranje?
Prvo sam kukao da se još nisam okupao iako su se ovih dana plaže nakrcale kao da je sezona u punom jeku. Sav sam bio nestrpljiv da ponovo probam plivati u plivačkom odijelu ali sam odavno promašio termin jer se more toliko ugrijalo da ga više ne mogu obući. Mogu, ali nebi imalo smisla. Za triatlonsku vekericu da ne govorim. Možda sam ja pogrešno pročitao ali ispada da može da se koristi samo jednokratno. Nakon dvije minute se ekran ugasio, tužno je zabipala i ne daje više znakove života. Sad imam zanimaciju sa natezanjem oko povratka, servisa, reklamacija i slično što nikad ne znaš kako može da završi. Zanimljivo hm...
Prvi pokušaj već danas popodne je završio neuspjehom jer nešto sam ja zaj.. i greškom odnio račun za sasvim drugu stvar. Zatim su ustvrdili da nema veze jer su našli moj račun ali nemaju podatak da je sat uopće dostavljen odnosno iz kojeg skladišta! Moram doći ponovo sutra ujutro kad radi centralna prodaja da oni razmrse upletena muda. Baš je zanimljivo ... Kad mi se to jučer desilo išao sam nakon toga trčati. Iako je plan bio samo malo lagano rastrčavati ja sam dizao stupove prašine po Drenovici kao ona tica trkačica, a čini mi se da se nisam niti umorio, samo sam se još više napilao. Iako sam trčao duplo no što je trebalo obzirom da sam dan prije po Drenovici već istrčao dužinu nisam primjetio da me nešto boljelo. Bio sam dovoljno "nevrozan" da ne primjetim ništa. Jadna noga se uplašila da je onako napižđen ne razvalim pa da ima debeli razlog da me j.. u zdrav mozak. Nisam niti ponio stari Garmin jer je bio prazan(mislim baterija) to je valjda prema onom Marfiju normalno. Danas bi trebao odmarati ali jok. Jurcao sam na bicikli na posao, nazad i pola sata pauze plivao. Sad sam otprašio na Verudu do Linksa i nazad. Uzalud ali se osjećam super nabrijano da bi mogao ući u ring sa "Cro cop-om". Jest da bi još većom brzinom izletio iz njega ali to bi bio dobar trening brzine. Možda me nervoznim čini i skori start mog sina na "turu" iz Dublin-a do Pule. Tvrdoglav kao mazga neće da posluša savjet i bar kotače sa kramponima zamjeni glatkima za asfalt. Jedva sam ga nagovorio da stvari ne nosi u rancu na leđima već kupi bisage inače bi mogao u pravom smislu shvatiti da je tovar ili bar kako se osjeća jadna beštija kad nosi prenakrcani samar. No on je za razliku od mene totalno iskuliran.
Čak se nerviram što moj prijatelj Ozi uz sve silne probleme koje je imao ne zastaje u gomilanju novih, ali on se izgleda baš ne optrećuje mnogo sa time jer u nedjelju će da utefteri stotku i biti prvi istrijan sa sto maratona. Nema veze što je i on sa konja pobjednika spao da tako slikovito kažem na tovara. Njega bar naizgled to ne sekira. Pitam se zašto to sekira mene, zašto...

ponedjeljak, 21. svibnja 2018.

Ništa novo

 Već mi pomalo smeta nedostatak elana koji me obuzeo nakon Zadra. Svi nešto slave, negdje trče ili bar planiraju nešto, a ja samo čekam. Čekam početak novog neizvjesnog putovanja kao neki pradavni putnik koji se uputio negdje gdje nitko prije njega nije bio. Koferi(planovi) su spakirani iako nemam pojma što će mi sve trebati i jesam li sve ponio. Naravno jedva čekam da krenem ali isto tako strepim od toga. 
Možda se ipak pokaže da tamo nema ničega dobrog za mene i da je sve uzalud ali sad je kasno da se predomislim. U tom čekanju je prošao još jedan nezanimljiv trkački tjedan bez ambicija iako sam uredno upisao za ovu godinu sasvim dobru prosječnu kilometražu. Čini mi se da je pad forme sad nešto izraženiji ili je to samo umor od ovih silnih proslava i obaveza van trčanja, a mnogih i van pameti. Razočaran sam malo i nastavkom trakavice sa stopalom i već pomalo malodušan jer znam da neću više dočekati ona jutra kad se ustajem odmoren i živahan ili kad me baš ništa ne boli dok trčim. U subotu sam pokušao odraditi jednu opuštajuću laganu dužinu ali se prometnula u predugu i na momente nepotrebnu jurnjavu nakon koje se družina koja je krenula skupa rasula i pogubila po šijanskoj šumi. Na koncu sam bez potrebe kružio oko glavnog platoa čekajući kolege koji su skratili i već otišli kući, a onog jednog što se dao u bijeg kao da je na nekoj utrci nisam niti dočekao jer se negdje izgubio u šumi. Stigla ga karma. 
Nije mi to što sam napravio tri četiri kilometra više ili malo brže od plana ali to cimanje kad za to nije vrijeme me podsjetilo na mladost i moje prve dane trčanja. Ja sam sad previše star za takva sranja i kad treba na dužini da trčim 4:30/km pa i brže to ću i raditi ali samo kad treba. Za cimanje i trčanje pred rudo djeco tu je utrka. Bilo je još toga što me ovaj tjedan iznerviralo od "velikog" vjenčanja do umjetnih rajčica ali takav je život. Morao bi znati da se još i veća sranja događaju svima i svugdje. Za sve se nađe neki lijek i utjeha. Za "vjenčanje" sam pustio na sav glas Sex Pistols-e: "God save the queen, The fascist regime, They made you a moron ... God save the qeen", za rajčice koje su znanstvenici uspjeli da naprave tako da imaju okus krumpira trgnem pivce i pošaljem u pi..ku m.. prodavača koje tvrdi da je to iz njegovog vrta, problem riješen. Samo mi se čini da za trčanje to nije nimalo lako. Još ću se strpjeti par tjedana iako su po svim starim planovima moje pripreme za jesenski maraton već počele i već sam ubilježio prvi od 24 tjedana. Pa sam i prvu dužinu preko 25 km već odradio mjesec dana ranije nego prošli put, a čak dva mjeseca prije nego prvi put. To nije nužno dobro jer zadnji put je ista situacija rezultirala padom kilometraže pred kraj priprema zbog čestih ozljeda.

Ostaje mi da još malo odugovlačim i ne povećavam ništa dok ne prođu Plitvice ili bar jedan od ova dva problema koji me gnjave već duže vremena. Možda me onda uzjaši neki novi kurta ali bar će neko vrijeme biti zanimljivije.  

četvrtak, 17. svibnja 2018.

Odmaram za maraton

  Već je prošlo deset dana od zadnjeg intenzivnog treninga, a još niti na jednom treningu nisam prešao granicu oporavka. Kažem treninga jer utrka u Zadru nije baš bila u kategoriji utrka već više neke jače dužine. Trčao sam i neke dužine od 32 km na treningu brže. Jedino što je bilo ipak dosta toplije nego što je to obično kad trčim dužine. Čak sam se nakon tridesetog kilometra rastrčavao oko 6 minuta po kilometru dok me(nas) nije stigao presretač i još dva kilometra poslije toga šetao po magistrali do mjesta gdje nas je pokupio bus. Onaj virus što sam pobrao sad se uselio kod moje žene, a ja sam već skoro ok. Prekjučer sam i bio blizu toga da trčim malo iznad zone oporavka jer smo nas troje iz kluba odlučili skupa otrčati jedan lagani trening od oko sat vremena. Raširili smo se i poravnali po pješačkoj stazi pored zaobilaznice kao tri mušketira u naletu na mrske neprijatelje. Tri kategorije +60, +55 i +50, jedan korak. Za sat vremena smo uspjeli kroz priču uskočiti u vremeplov i vratiti se našoj mladosti koja zapravo i nije bila bitno različita. Iako tad obično odlutamo i u malo brži tempo ipak je ostao u granicama ispod. Ponadao sam se malo i jučer jer sam nakon posla morao dovršiti ručak pa ga većim dijelom i pojesti jer moja žena nikako nije dobro. Šteta bi bilo da propadnu tako fine svježe kozice, a baš nitko od prijatelja da navrati. Natukao sam se koliko sam mogao, popio čašu malvazije i dok se to sve mućkalo otišao na Denovicu u nadi da ću pokrenuti malo mašinu ili bar povratiti sve nazad pa napraviti mjesta za ostatak ručka koji me čekao nakon treninga. Opet je bio isti tempo kao u subotu i nedjelju, zapravo sve je isto. Trčao jedan, dva ili tri kruga malo se herc brecne na uzbrdici prema Vidikovcu i opet nakon toga padne kao kamen u bunar. Nekako sam izgubio želju da trčim bilo što brže. Uostalom maraton na Plitvicama bi za mene mogao biti problem jer nisam navikao da trčim dulje od tri sata i sitno. Ovaj bi mogao potrajati i pet. Biti će mi neobično trčati tako polako u velikoj grupi i razmišljam da ponesem svoj Pentax pa opalim nešto fotki onako direktno sa utrke. Malo je glomazan, možda ipak uzmem ženinog "idiota" jer moj mobitel je toliko zastario da je totalno neupotrebljiv. 
Zato sam se ovih dana raspisao i već osigurao materijal za članke u novinama do kraja mjeseca. 
Još ću to malo podebljati tako da se nakon Plitvica napokon posvetim ovogodišnjem glavnom cilju. 
Ali odmor donosi i nervozu iako za sada za nju nemam razloga. Moram odraditi jedan ili dva mjeseca lagano. Zaključio sam već davno da mi predugačak ciklus priprema ne odgovara i obzirom da nemam nikakvih ambicija da trčim prije toga nešto značajno, jedini logičan potez je da aktivno odmaram. 
Fali mi plivanje. Već sam promašio početak sezone za skoro mjesec dana ali nisam htio ništa riskirati prije Zadra, a poslije me ubila viroza, a i vrijeme je posljednji tjedan bilo loše. Ovaj vikend moram sve nadoknaditi. Biti će svega, kraća dužina, plivanje, bicikla i jedna žestoka fešta za dva jubilarna slavljenika. Pravi "kvadritlon" na kraju kojega bi mogao završiti i na sve četiri.      

petak, 11. svibnja 2018.

Dan poslije

  Iako postoji pilula za "dan poslije", ... poslije onoga ... kad je trčanje u pitanju tako nešto još nije izumljeno. Bilo bi to krasno i jednim potezom bi mogli poništiti sve posljedice bilo da su uzrokovane nekom našom "planiranom" greškom ili što je najčešći slučaj samo greškom. Ove planirane su moja specijalnost. Sad vidim da je planirani tempo koji sam korigirao prema Danielsovim tablicama za svega 8 sekundi po kilometru ipak bio previše brz.
Te tablice polaze od početne temperature 16 C što je pogrešno jer za malo brže trkače idealna početna temperatura je znatno niža. O tome sam već i pisao samo nisam siguran gdje? Na blogu ili u novinama. Sad je toliko toga da ne mogu da se sjetim ali evo slike koja to ilustrira. 
  Znači to je temperatura od oko 5 C, a toliko je na primjer bilo na startu mog prvog maratona u Ljubljani. Idealno, a ja budala mislio da je previše hladno. Kad sam trčao posljednji u Beogradu je bilo 7 C i zapravo nikad nije bila viša od 10 C. Zato je korekcija trebala biti preko 10 sekundi ili iznad 4:40/km. Kasnija korekcija u tijeku utrke je zapravo bila zbog gubitka fokusa i motivacije izazvanog umorom i porastom temperature tijela. U ovakvim utrkama se na koncu koncentrirate na nekoga tko Vam je blizu i zadovoljite se time da ga pratite ili trčite skupa. Tako je nekako lakše. Pogotovo kad na daleko nema nikoga i nemate pojma koliko ćete još trčati. Kao što u klasičnoj utrci priželjkujemo da ugledamo cilj tako i u ovakvoj utrci jedan dio naše podsvijesti priželjkuje da ga presretač stigne. Ova greška ostavlja samo mali trag na mom egu ali od toga se ne umire i sutra dan ne boli previše jer za to postoji masa priručnih lijekova. Recimo hladno pivo, zatim ... još jedno, poneka dobra fotografija sa utrke, izgovori, preuveličavanje kako je bilo jaaaako vruće i slično. Prvi put mi se na utrci desilo da ću ostati bez nokta na drugom prstu lijeve noge. To je istom prstu treći put ali još ne mogu povezati zašto. Ovo mi nije bila prva utrka u tim tenisicama. Trčao sam Zagrebački proljetni polumaraton znatno brže i nisam osjetio ništa. Trčao sam i nekoliko dužina istih kao što je bila dužina ove utrke i ništa. Zadnji put kad je otpao je to bilo kad sam tek kupio sad već stare New Balance tenisice u kojima sam poslije toga trčao i maraton pa mi se nikad nije više ponovilo. Staza je ravna i ne shvaćam što sam učinio pogrešno. Ne frustrira me to što sad malo boli ili što ružno izgleda. Ionako još nisam došao u fazu da hodam u štiklama i sandalicama na trakice. Frustrira me što će se ponoviti ako ne saznam zašto. To nisam još otkrio ali sam zato otkrio novu trkačku ozljedu za koju me živo zanima dali je netko imao. Prvi put sam imao istu nakon Ljubljane 2016 godine ali je nisam uspio povezati sa ničim. Izašla mi je hernija ili jedna jako tvrda bolna kvrgica po sredini stomaka malo ispod pupka. Koji kua? I sada opet isto ali ovaj put mi je sinulo. 
U Ljubljani sam nosio dva gela u zadnjem džepu od hlačica koje su mi malo da tako kažem labave. 
Neću reći da sam ja mršav jer to ionako o meni govore drugi. Zato sam svezao onu kurdelu oko pasa da mi gelovi ne povuku hlačice i objelodane guzicu na veselje brojne publike. Eto taj čvor je napravio tu kvrgu koja sad toliko boli da moram raskopčati hlače kad sjednem. Kao da sam se prejeo pa mi drob mora vani. Tek sam sad to shvatio kad sam vadio jedan gel koji nisam potrošio u Zadru. Koji tukac, opet sam vezao gaće! Sve u svemu nisam niti tako loše prošao ali pobrao sam nešto. Možda od mog cimera i kolege jer već me tri dana trese groznica, a nos curi kao Nijagara. Za to već znam jako dobar lijek ...

ponedjeljak, 7. svibnja 2018.

Ikar u Zadru

 Svi znaju za grčki mit o Ikaru, pa opet u svima nama on i dalje čuči. Svako toliko se pokaže i nisam siguran dali bi život bez njega bio bolji ili možda gori.
On nas tjera da stremimo u visine ali ako zaboravimo Dedalov savjet ili ne poznajemo uopće dotičnog lika to može da nam se obije o glavu. Ja sam mislio da imam sve pokriveno i izračunato iako su prognoze uvijek pomalo kao lutrija. Ne ostvaruju se baš često. Prvo me prevarilo uvjerenje kako će u Zadru ovaj put ipak biti malo hladnije nego prošli put. 
Krenuli smo nas trojica iz kluba u subotu dosta rano ujutro kako bi prije dolaska u Zadar posjetili nacionalni park Velebit i u Krasnom razgledali novo otvorenu kuću Velebita. Kišica i čak malo neugodnih 10 stupnjeva nas je odvratilo od nekog duljeg zadržavanja. Ipak je već sami posjet kući Velebita vrijedio svog silnog krivudanja po cesticama do Krasnog. Jedino se moj išijas nije u potpunosti slagao sa time. Prevarilo me je i poslijepodnevno rastrčavanje nakon puta u Zadru na ugodnih 16 C, a kad smo otišli u grad na piće trebao sam prebaciti vestu preko leđa jer je bilo hladnjikavo. Tako je izgledalo i jutro nakon što nas je prerano probudio lokalni mačak koji se očigledno ludo provodio ne hajući za našu potrebu da se dobro naspavamo. Trka je ionako bila u jedan pa koji sat vremena dulje u krevetu ne bi bilo loše. Oblaci su prekrivali dobar dio neba prema otoku Ugljanu i vidjelo se da iz nekih bar sipi kišica. Dan prije smo na ulasku u Zadar popričali sa dvoje volontera na biciklima dok su prolazili stazu i rekli su da je sutra dan za dva sata predviđena kiša. Kamo sreće da je bilo tako. Na početku utrke prije dvije godine smo mislili da ćemo svi spaliti, a na startu je bilo samo 22,2 C. Sjećam se kad sam prestizao neke svoje prijatelje da su teturali po magistrali ko pijane kokoši, a neke sam na jedvite jade nagovorio da još malo nastave.

Ove godine iako u prvi mah nije tako izgledalo do podne se situacija totalno izmijenila i na startu je moj Garmin pokazao 26,1 C. Ulazimo u startne blokove malo prerano jer se drugi startni već počeo brzo popunjavati. Prvi blok je bio skoro prazan i zato nije bilo teško uočiti Tamaru. Ona je valjda ušla u blok još prije podneva. Niti ona nije bila sigurna kako trčati jer koliko pratim njene treninge na Garmin Connect-u ne trči baš mnogo i to tek zadnja dva mjeseca. Ali ona je tako trčala i prije polumaratona u Plitvicama pa je je bila druga iza kenijke. No u prvi blok se nije moglo iako neki likovi nisu baš djelovali kao trkači koji mogu trčati dulje od 10 km, a kamo li imati maraton do 3 sata. Kako se drugi blok popunjavao sve je više bilo bezobraznika koji su se gurali ispred kao fol u potrazi za prijateljima. Tako smo se mi pristojni i željni malo zraka pomalo odmicali prema nazad. Radije ću izgubiti i pet minuta na startu nego se tiskati kao stoka u oboru na +26 i tako punih sat vremena. Dvadeset minuta prije starta blokovi se potpuno zatvaraju, a prvi nije još uopće bio popunjen. Onda slijedi prvi malo razočaravajući potez organizatora ako izuzmemo toplinu na koju nije mogao utjecati. To je predugo zadržavanje u startnim blokovima kad su jednom već zatvoreni. Još dvadeset minuta kruh te j... Svi žedni, a nitko nema vode. Preko ograde ima jedan kiosk i jedan naš kolega sa majicom "100 milja istre" preskače i vraća se sa par hladnih bočica koje nesebično nudi. Nisam mu zapamtio ime ali ako ga ikad sretnem ima od mene pivce. Prije nego što su propustili sve prema prvom bloku što je opet izazvalo mali stampedo, nas je zabavljao jedan lik od +100 ali ne godina već kilograma vidno pijan sav skockan sa Suunto satom, biciklističkim očalima i sasušenom pljuvačkom u uglovima usta. Uporno se obraćao jednom po jednom trkaču unoseči se u lice i razgledajući imena sa startnih brojeva. Kad bi svakog obradio pomicao se naprijed tražeći novu žrtvu. Ne znam zašto ali nikako se ne mogu naviknuti na činjenicu da takvih svugdje ima. Bio sam jako sretan kad je napokon zatrubila sirena za početak. Obzirom da me zanimalo vrijeme kad će me stići vozilo odmah sam startao sat i kasnije shvatio da je razlika duljine koju sam ja istrčao i one koje je registriralo vozilo bila samo tih nešto manje od sto metara. U ovoj utrci meni se to i nije činilo važno jer sam već nakon 20-og kilometra znao da neće biti puno sijedih glava preko te udaljenosti. Moj cilj je nakon preoptimističnih 4:36/km do 4:37/km koje sam držao prvih dvadeset bio reduciran na 4:40/km do 4:45/km. 
Mladić sa kojim sam trčao jer me nitko od mojih prijatelja ionako nije namjeravao pratiti je po njegovoj priči imao jako dobre rezultate u polumaratonu i odgovaralo mu je kako ja dobro kontroliram tempo i ne padam na uzbrdicama niti ubrzavam nizbrdo. Ali već prije dvadesetog je počeo zaostajati, a od tada sam trčao prilično usamljen. Sjećam se mjesta gdje sam prije dvije godine stigao Rudišu i gdje je tada još bilo mnogo trkača. Sad se prostirala samo ravna titrajuća cesta, a prvi trkači koje sam nazirao kao da su imali gumenaste noge koje su bar u mojim umornim očima pomalo titrale kao cesta. Tabani su se već užarili ali nije bilo posebno jakog bola u desnom stopalu.
Došao sam na glupu ideju da trčim po bijeloj rubnoj crti sa strane da me manje grije od dolje. Međutim ona je nekako zadebljana od silnih slojeva bolje tako da mi je noga dosta plesala, a nekoliko puta sam i skoro nagazio preko ruba asfalta. Niti na jednom mjestu nije bilo bar malo više od par desetaka metara hlada, a slabi vjetar sa kopna je bio suh i gotovo vruć. Povremeni nalet bi izazvao ježenje kože na rukama i tada sam znao da mi je temperatura tijela prilično porasla. Činilo mi se kao da su okrijepe bile udaljene desetke kilometara. Na svakoj sam uzimao po dvije čaše uglavnom već poprilično zagrijane vode, a na par sam ih ispraznio pijući u hodu da ipak nešto uđe. Ja koji nikad ne pijem vodu na treningu. Na prolazu polumaratona oko 1:37 sam se sjetio savjeta: "ne približavaj se previše suncu" i tempo mi je pomalo tonuo svakim kilometrom. Kad sam prošao 25-ti i vidio da imam još dosta vremena do presretača koji me je prije dvije godine malo poslije te točke uhvatio. I baš tada sam ugledao poznatu siluetu sa crvenim uočljivim kompresama koja trči pored prema njoj uvjetno rečeno krupnog mladića. Baš sam se pitao što je Tamara učinila i jeli još u utrci. Znao sam da ispred mora biti još žena ali nisam znao da su samo dvije. Vodeća slovakinja i Tamara koja je trčala rame uz rame sa pobjednikom Zadra iste godine kad sam ja trčao 25 kilometra. Polako sam im se približavao ali nisam ja bitno povećavao tempo već su oni trčali dosta sporije od mene. Zaboravio sam na toplinu, bolove u stopalu koji su se ipak malo pojačali i u par ubrzanih koraka se izravnao sa njima. Kao što sam se ja iznenadio kad sam ih ugledao i Tamara je čini mi se bila malo iznenađena. Ono kao, otkud vi ovdje ... pa eto malo trčkaram nemam pametnijeg posla nego patiti se na ovom suncu. Odmah sam shvatio da je pored nje Dejan i objašnjenje da je dan prije bio na triatlonu je ugasilo upitnik u mojoj glavi. Tempo im je već pao ispod 5 minuta po kilometru ali Dejan je ionako samo pratio Tamaru kao trener i sad kad je našla svog da se tako izrazim starog "trenera", vrlo rado je stao na 29-om gdje je bila voda, okrjepa i hlad. Mi smo produžili bez znatnog ubrzavanja tek toliko da prođemo trideseti i ja si osiguram prvu startnu zonu sljedeće godine ako budem trčao. Nakon tridesetog je postalo očito da je sad samo pitanje hoćemo li se morati vraćati do okrijepe kilometar ili dva pa smo odlučili još malo usporiti da se noge opuste i uz put malo popričati. Za mene je utrka u glavi bila gotova čim sam ih vidio, a nakon 30 km nisam više mario. Kao kad se prejedeš omiljenih kolača, jednostavno više ne mariš makar bi mogao ugurati još kojeg. Je..nih 160 m za toliko mi je promaklo drugo mjesto u svjetskom poretku za kategoriju +60! 

A htjeli smo onako iz zezancije da trčimo iz petih žila kad nas automobil sustiže ali nisam siguran da bi to itko vidio, a i čemu. Ona je bila druga od žena sa svojih svega 19 godina i svega par kilometara iza pobjednice, a ja još imam vremena za pobjede u kategoriji ... nadam se da imam. Ovako se tješim da sam 41 od svih muškaraca ili 43 od preko 8000 hiljada učesnika u Zadru. Sijedih glava iznad pedeset nije bilo ispred mene ali niti puno onih koji su trčali preko dvadeset. U mojoj kategoriji samo jedan.

Srećom da nisam do kraja slušao Ikara ili je sreća da sam stigao ovo ugodno društvo pa pomalo izgubio želju da se opržim i da završim u jednoj od onih hitnih što su već od početka prečesto vozile. Biti će još utrka i Zadra. To je dovoljan motiv no krila valja sačuvati, a ja sam čini mi se ipak još ovaj put uspio.
  

srijeda, 2. svibnja 2018.

Po jutru se dan (ne)poznaje

 Ako je ta narodna točna, u što ja kao pojedinac jako sumnjam ali kao "narod" ili raja uopće ne sumnjam, onda će moji sljedeći dani biti totalno šiznuti. 
Nisam siguran do kada će taj "šiz" da traje. Možda već sljedećeg jutra bude bolje. Maj je zapravo počeo rano ujutro sa još uvijek sve prisutnim bolom u stopalu kojem se orkestrirano pridružilo nešto kao zamaskirani išijas na lijevoj strani. Mislio pizdun da ga neću prepoznati jer je na krivoj strani. Kao da se pravi englez, pa me sad guzi u lijevu bandu umjesto da po propisu piči po desnoj. Makar moram priznati da je to mnogo bolje, bar kad vozim auto. Lijevom nogom ne moram ništa, pa mogu u vožnji izvoditi koje kakve kerefeke dok ne popusti. Ima to i popratnih pojava. Neki dan sam htio stati na semaforu ali sam zaboravio gdje je ta noga ili je ona zaboravila gdje joj je mjesto i tako ... stišćem ja ko sivonja, a motor se ugasio. Koji kua je sa tim kvačilom, pomislim? Kad ugledam blentavu nogu naslonjenu na okvir pored vrata. Tko bi rekao da i noge pate od demencije. Imajući loše iskustvo sa zadnjeg treninga kad sam trčao u tvrđim i ravnim tenisicama obukao sam "Skečerice" i istrčao dok je žena još spavala da odradim jedan blic trening. Zadnji malo brži prije utrke. Gotovo svaki utorak već po pravilu trčim tempo samo se on mijenja kako se približavam utrci. U početku je brz i kratak, LT. Zatim ga produžavam i neko vrijeme kako mi puls pada malo ubrzavam. Onda se šaltam na nešto sporije od LT-a, pa produžavam. Na kraju pređem na malo iznad aerobnog pa opet produžavam, a pri kraju priprema stalno skraćujem i malo ubrzavam. To neki zovu("Funnel") lijevak ili pirija po istrijanski. Taj princip je između onog "top-down" i "bottom-up"(nije o ispijanju žestica). Jednostavno se svodi na to da se ciljanom tempu utrke približavam tako da brza trčanja usporavam, a sporija dužine koje nisam prije spomenuo ubrzavam. Volumen brzih koje usporavam raste, a sporih dužina malo opada. Na kraju trčim dužine i tempo gotovo istom prosječnom brzinom.
Poveselio sam se što me stopalo mnogo manje boljelo nego inače, a pogotovo obzirom na zadnju brzu dužinicu. Odluka o tenisicama je već donijeta iako nije definitivna. One nove su tako lijepe i "šik", eh da sam malo mlađi trpio bi bolove do jaja samo za taj ... Na Verudeli sam protrčao pored Ozija koji se napokon počeo spremati za stoti maraton i Plitvice. Doduše hodao je sa Vasom gegajući se malo u svom poznatom stilu. Stigao sam da doviknem: "tempooo.." ali nisam čuo nikakve komentare jer sam ih iznenadio, a i oni mene. Mislio sam da će ujutro biti koma od trčanja jer sam opet navečer imao ekipu koja se samo-pozvala na pivo i dogovor za prvi maj. Ispalo je sasvim suprotno i da nema tog ružnog osjećaja u zadnjoj loži koji ne prestaje bio bi sretan kao mali slon. Uporedio sam odmah: utorak, 25.10.2016, tempo 8 km sa 2 km zagrijavanja i 3 km hlađenja. Produžio sam hlađenje za kilometar zbog toga što mi puls nije brzo opadao. Ruta: kuća - punta Verudela(jedan krug) - kuća, temperatura 17,8 C(na početku). Srednji tempo za 8 km(60 m visinske) 4:31/km uz srednji puls 152. Par dana nakon toga maraton sam trčao 3:10:09! 
Jučer: utorak, 1.05.2018, tempo, tempo 8 km sa 2 km zagrijavanja i 2 km hlađenja. Ista ruta: kuća - punta Verudela(jedan krug) - kuća, temperatura 15,0 C(na početku). Srednji tempo za 8 km(60 m visinske) 4:27/km uz srednji puls 147. Ako ovo nije bolje ne znam što je. Znam da će u Zadru biti preko 20 C, a u Ljubljani je bilo oko 10 C. Staza u Zadru nije gotovo uopće valovita i nema razloga da ne trčim bar 4:35/km. Koliko, to ću vidjeti kad budem negdje na desetom kilometru. Super je u ovoj utrci što možeš stati popiti na miru piće, pojesti i nastaviti. Možeš usporiti, ubrzati, stati na okrijepi, izuti tenisice i čekati bus da te vrati nazad. Što god učiniš uspjeh je zagarantiran. Po svemu što je pokazao početak maja, makina je još jako dobro ali ovjes se i dalje raspada.