srijeda, 27. svibnja 2020.

Ponovo na početku

Danas je možda malo bolji dan u nizu onih usranih koji su se kotrljali u zadnje vrijeme. Kćerka ima rođendan, sin se vraća danas iz bolnice sa polomljenom ključnom, 5 rebara i gležnjem ali nadam se sa malo više soli u šupljoj glavi. 
Ja sam nakon nekoliko tjedana nule i dva mjeseca stanke otrčao nešto što sam na svom početku prije točno 6 godina zvao Easy run. To je bio jedan od prvih treninga koje sam zabilježio sa svojim novim Garminom FR 110. Tada sam trčao uglavnom na stazi kroz šumicu "Lungomare".

 Iako nisam niti bio svjestan toga da je to bilo točno prije toliko godina ispalo je da sam trčao jako slično kao tada. Zbog ponovnog kvara novog sata uzeo sam posmrtne ostatke svog starog sata, uspio ga oživiti(napuniti i pokrenuti) i krenuo oko 8 na jedno kratko trčanje do obližnjeg Marsovog polja. 


No tamo je sunce već pičilo, a bilo je par rekreativaca koji su karakterističnim hodačkim koracima kružili po stazi bivšeg hipodroma. Zato sam odlučio produžiti prema Verudeli. Osjećam se glupo kad nekoga stalno obilazim kao da se utrkujem ali ja niti nakon dva mjeseca pauze jednostavno ne mogu trčati tako sporo. Negdje kod "Ribarske kolibe" sam shvatio da trčim malo prebrzo jer je sat pokazivao samo malo preko 20 minuta kad sam prošao četvrti kilometar. Bol u peti je bila vrlo mala ali me brinulo što će biti poslje. Kod ozljeda nema onih spasonosnih pilula za poslije. Zato poslije je... nema kajanja. Pa sam se "junački" odlučio na povratak. Kako bi skratio vrijeme iritacije pete još sam malo ubrzao no nije moja krivica. Taj jebeni sat nema više kaišiće pa ga koristim kao džepni sat. 
Čak i da ga nosim na ruci nebi vidio što piše na njemu, a da budem iskren i zabole me ona stvar. Naravno nemam više niti srčani monitor za njega jer sam ga dao kćerki, a FR110 ne radi sa novim tipom monitora koji imam. 

No trčanje je bilo jako izi i da nema tih bolova u peti tko zna koliko i gdje bi sve trčao jutros. 
Baš sam se zaželio trčanja. Kao na početku. Nema plana, neznam gotovo ništa osim onoga što osjećam. Nemam čak niti potrebu da sutra ponovo trčim. Ujutro ću vidjeti i odlučiti. Možda trčanje, možda plivanje, možda bicikla ili bicikla i plivanje ili svo troje. 
Već danima me bicikla nekako odbija, a pogotovo nakon što je moj sin u subotu završio sa bicikle na traumatologiji. Doduše budala je vozila biciklu vraćajući se nacugan ko letva sa fešte. Ja sam ovih tjedana dosta vozio ali sam izbjegavao cestu i radije se drmusao po kamenjaku jer svašta sam vidio i doživio u samo nekoliko cestovnih vožnji. Danas me je čak i buraz zvao da idemo biciklama ali po cesti jer on sa trkačicom ne može po kamenjaku, a i prije tjedan dana je operirao šaku(karpalni kanal) pa nebi podnio treskanje i čvrsto držanje volana. Morati će sačekati drugu priliku. Ili ćemo oboje da vozimo tenkove ili neka mi posudi jednu svoju trkačicu. Pinarello ili Meridu(karbonsku) meni svejedno. Dekagram gore dole ne znači ništa jer ja imam bar deset kila manje od njega. Pa da vidimo čija .... ha, ha. Nema petlje ali još živi u uvjerenju da je bolji biciklista od mene. Više nisam siguran niti za plivanje ali tek kad ja odradim mali Ironman kao on tad ćemo znati. On je to obavio, a meni se to čini kao nešto što bi mi pomoglo da ponovo pokrpam ove pukotine u mom trkačkom tkivu.  
   

srijeda, 6. svibnja 2020.

Nikad bolje

Kod nas se situacija po pitanju zaraze dosta smirila pa u cijeloj Istri navodno nema već par dana više niti jedan zaražen. Mada ja baš i ne vjerujem u to ali ipak se osjeća i vidi opuštenost ljudi. Vidljiva je i relativno velika vreva oko tržnice gdje živim. Nasuprot tome ja sam se nakon četiri tjedna neuspješnog oporavka potpuno izolirao. Neda mi se čak niti sjesti na biciklu iako vožnja biciklom minimalno ili uopće ne utječe na moju ozljedu. Odluka da potpuno prestanem sa bilo kakvom aktivnošću na neko neodređeno vrijeme djeluje tako. Zatvaram se potpuno poput ekspres lonca i tek ako otvorim taj poklopac znati ću što se unutra kuha. Čak i sad kad me netko sretne i onako usput ispali uobičajeno: "kako si ...", ja isto tako usput bez imalo premišljanja odvratim: "nikad bolje ...". Bez obzira u kakvom duševnom ili fizičkom stanju bio, to je manje više moj odgovor. U većini slučajeva bilo bi iskrenije da kažem: Što te boli kurac kako sam ja ili nešto slično. Zapravo već je previše dugo vremena prošlo da bi se uopće sjećao nečeg jako, jako dobrog. U moru svega lošeg postoje dobre sitnice poput krpica oblaka što putuju po nepreglednom plavetnilu neba.  No pronaći te sitnice zahtjeva mnogo truda i naravno naklonost božice "Fortune".
Zašto onda "nikad bolje ..." i čemu ona zadrška nakon toga kao da bi trebao još nešto dodati. Napokon sam svjestan toga da je to zapravo vrlo točno, a dodati bi trebalo "... niti neće biti". To je strašna ali točna pretpostavka i primjeniti se može na sve i svakoga. Čak i na ovu situaciju sa pandemijom u kojoj samo neuki i nepopravljivi optimisti(što god to značilo) misle kako će biti bolje. To je potpuno isto kao ozljeda kod trkača. Nema te ozljede iz koje izađemo bolji. Ako je neka od svih poznatih krilatica netočna to je ona: "ono što te ne ubije to te ojača. Je, moš misliti što ćemo izaći jači iz ove situacije.
Bez obzira na sve, čak i relativo dobre rezultate nakon ozljeda kojih sam imao priličan broj u ovo malo godina(niti deset) trčanja. Znam sigurno da me nisu ojačale. Niti kao trkača, niti kao osobu. Navikao sam se na njih kao kljuse na to da vuče teška kola ali siguran sam da bi bio bolji trkač i bolja osoba bez njih. Svaka je u meni ostavila trag i ugasila malo žara. Neki se sa time da neće biti bolje nose tako da na društvene mreže stavljaju stare fotke na kojima još imaju bujnu kosu ali i 40 godina manje. Ili sjećanja na utrke i rezultate koje ih podsjećaju da su bili dio vodećeg čopora dok sad kaskaju na začelju kolone. Nisam niti ja imun na takvo riješavanje ove konfliktne situacije. Kako dalje ako sve bude mnogo gore? Trenutno ne znam. Možda saznam kad se otvori poklopac ekspres lonca u kojem sam trenutno.