petak, 22. studenoga 2019.

Izgubljeno

 Još jedno izgubljeno jutro u vrevi, šarenilu dućančića i drangulija. Baš kad sam pomislio kako bi mogao malo ranije još jednom otići trčati po onoj mekoj stazi koja mi izgleda odgovara. Kad ono, vani se sručilo nebo na zemlju.
Jučer se nisam mogao zaustaviti na trčanju iako je cijelo vrijeme padala sitna kišica i puhao dosta jak vjetar. Ipak sam malo usporio u odnosu na prethodni dan da ne dovodim u nezgodnu situaciju lokalne trkače jer sam napravio 10 krugova ili ukupno nešto više od 15 kilometara i neke od njih uberundao dvaput. Puls mi je usprkos sparnom vremenu bio izuzetno nizak što je moj Garmin odmah nagradio ili nagrdio novom glupom procjenom VO2max-a i utrke maratona dobro ispod 3 sata, he, he, baš. 
Možda postoje neki vanjski razlozi zbog kojih me ovdje noge ne bole i ujutro uopće ne osjećam ukočenost. Tko će to znati. Jedino me muči prehrana. Ujutro se u hotelu najedem koliko stane u rezervoar kad malo naguram nogama i prestanem disati na nekoliko sati. Za ilustraciju recimo danas. 
Dva kuhana jaja, nekoliko vrsta sira(oko 10 dkg) i salame. Sve uz tri peciva, salatu od rajčica paprika i krastavaca. Još dva topla kako oni zovu "pita sendviča". Jedan sa sirom i salamom, a drugi sa šunkom i kobasicom. Jednu krišku torte sa sirom, jednu krišku torte sa čokoladom, nekoliko kockica čokoladnih kremastih kolača i neke okrugle sa nemam pojma čime. Veliki tanjur sa nepoznatim voćem(boja breskve, konzistencija jabuke, okus ... bah nemam pojma), par(četiri jer volim ananas) šnita ananasa i grožđe. 
Uz to kafa ala američka i dvije čaše soka ... naduo sam se ko trudna sipa. Sljedeći obrok je tek uvečer i dok odaberemo koji restoran jer italiani su svjetski prvaci u neodlučnosti prođe devet sati. Naravno ne znaš nikad što si naručio i jeli to jestivo. Sinoć su se oni poveli za slikama i ostali gladni, a ja sam sretno ubo dobru klopu. Genaro, napolitanac koji voli jesti nije ništa ni pipnuo, a platili smo više od 25 eura svaki. J..ga treba znati ili voljeti nešto njihovo. Uglavnom danas smo se dali u potragu za suvenirima i ode jedno cijelo jebeno jutro i nešto love.
Kako sutra rano letim nazad na Ishigaki znači ništa od trčanja osim možda kasno navečer na traci. 
Još moram poslati razglednice kćerki i starcima jer ona samo to priznaje kao javljanje. Ovi novi elektronički mediji niks, nemaju tu težinu. Ne, ja moram goglati gdje je pošta, juriti po gradu da je nađem i pri tome pokisnuti. To je onda pozdrav od srca. Mada će stići kao kad sam bio u Diubai-ju nakon dva mjeseca. Tu su i obavezni magneti, a i sebi sam kupio dva zmaja koje vidim ovdje na ulazu u gotovo svaku kuću ili dućan ali nisam proučio njihovo značenje. Jedan ima otvorena usta i kažu da je žena, a drugi zatvorena i  mrgodnu facu, to bi bio ja nakon 44 godine braka. Ha, ha baš danas mi je godišnjica. dobro da mi je kum čestitao pa sam i ja ženi prije nego što me ona podsjeti. Ko će sve te stvari pamtiti. Što sam ono htio ... hm. Idem sad malo pokisnuti jebeš trčanje. Bar ću se moći hvaliti kako me okupao neki tajfun-čić na pacifiku.  

PS. Pokisao bez veze, pošte ne rade već nakon 5 PM(ovo znači u "onu" stvar) i otvaraju tek u ponedjeljak. Mogu ih jedino staviti u bocu pa baciti sa palube.    

srijeda, 20. studenoga 2019.

Sporo i brzo

 Nikako nisam pomislio da će jutrošnji obilazak obližnje plaže koja to možda i nije trajati 6 sati. Dobro da sam malo više doručkovao jer se sve tako razvuklo da sam na kraju preskočio ručak i to iz princijelnih razloga. Kad sa talianima tikve sadiš ... zna se. Svakih pet minuta traže gdje će zapaliti cigaretu i piti kafu. J..te, a na cesti lijepo piše "this street is non smoking area". Srećom su japanci fini i ovi kurci se stalno izvlače na šarm jer da smo u Singapuru ostali bi švorc ili završili u ćuzi. Do plaže je po turističkom vodiću oko 15 min hoda. Koja je to zapravo j..na plaža kad se nesmije kupati, roniti, skakati, igrati loptom pa čak niti biti u kupaćem kostimu. Kruh te j.. na tabeli je bilo toliko znakova zabrane da je čudno kako uopće netko smije prići tom čudu. Tu plažu možda čuvaju samo za reklame iz kataloga. 
Zabranjena plaža što se tamo uopće radi?

U povratku smo zalutali na pokrivenu tržnicu gdje su se u trenu pogubili po raznim dućančićima da bi izašli nakon par sati bez da išta pazare. Ja sam bar kupio jednu torbicu za alat da mi šrafcigeri i sitan alat ne skakuću više po koferu. Prava sitnica, za 60 kuna dobiješ "no name" robusnu torbicu od ribsa sa pretincima i džepovima kao stvorenu po mojoj mjeri. Kod nas takve koštaju ne znam zašto ali kao ovdje oni jebeni odresci od krava koje redovno idu na masažu. Moj kostolomac bi se obogatio jer jedan malo veći odrezak košta preko 300 eura. Fiju, kruv te j...  Pa koliko tretmana mora proći jadna krava da joj tako razbiju mišiće.


Odrezak od preko 300 eura rođen za dizanje kolesterola



Nakon odreska malo zmijske rakije iste cijene

Na kraju su slavodobitno ugledali Mcdonalds i uletili da tamo ručaju, a ja sam popizdio i otišao u hotel. Smazao sam zadnje dvije energetske čokoladice, obuo sam patike i Okinawu pod noge. Nakon dva i pol kilometra slalom trčanja oko prolaznika po glavnoj cesti i dva dulja čekanja na opako velikim raskrsnicama koje niti Usain Bolt ne pretrči baš lako prešao sam rijeku i ušao u zonu koja je namjenjena sportu. U blizini je veliki stadion i gomila igrališta raznih formata i namjena, a poslastica je manje više kružna staza od točno 1066 m, obložena gumenim ciglicama mekšim od tartana. Čak i malo previše mekim. Naravno noge nisam mogao obuzdati da nakon onog razvlačenja kao žvake po gradu ne polete i tempo se odmah ustalio debelo ispod 5 minuta. Zavrnuo sam tako 6 krugova i vratio se istim putem po istoj prometnoj cesti nazad do hotela. Nakon tih nešto više od 10 km bio sam stvarno gladan. 
Mada izgleda mala Naha ima 800 000 stanovnika

Zato je večera bila dupla mada kažu da bi večeru trebalo preskočiti. 
Sutra ako ne bude kojim čudom padala kiša idem sam u razgledavanje i opet istih Murakamijevih 10 km. Duplu dozu ostavljam za petak jer u subotu letim nazad na Ishigaki i ukrcavam se na brod. Možda odradim i u subotu kraći trening na traci u brodskom gym-u.

utorak, 19. studenoga 2019.

Okinawa

 Moj stari mi je valjda u zajebanciji rekao da riječ okinuti u smislu umrijeti, odapeti, prdnuti u fenjer ... da ne nabrajam, možda potječe od čuvene bitke za Okinawu gdje je mnogo njih sa obije strane nažalost to i učinilo. 
Eto nekako sam i ja danas tamo aterirao pomalo grbavo ali bar je bilo zanimljivo. Iako je već bilo naznaka da će biti neko sranje. Avion je kasnio u dolasku pola sata i kad je aterirao ekipa koja ga servisira jedva je stajala mirno i u jednoj liniji. J...ga kad većina japanaca nije baš sumo size. Najsmješnije je kad se svi u savršenom sinhronizmu naklone njegovom visočanstvu avionu ili možda putnicima mada njih većina to uopće ne vidi. Dobro možda je naklon i pilotima da ne cjepidlačim. Neko će danas na aerodromu Ishigaki počiniti harakiri zbog tog kašnjenja. Izgleda da u okolini hara neki kua od tajfuna jer brod na koji sam se trebao ukrcati nije stigao, hoteli su puni i ja sam morao skoknuti na susjedni otok udaljen samo sat vremena vožnje ali avionom. Mislio sam da je otok mali prcoljak na karti, ko govance od goluba ali je poduži. Preko sto kilometara, a samo jedanaest u širinu. Moći ću ga pretrčati i za kraći trening dužine da ne forsiram sa nekim ultramaratonom od 100 km. Ako budem uopće trčao jer je svaki dan po prognozi kijamet, a u petak je oznaka za poplave koju nikad nisam vidio na sličnim prognozama. 

Ja mislio oznaka za neko more valovi i tako to, a ono kaže "flesh floods". Vidjeti ću za par dana.  
Naravno malo ljepše će biti dan kad odlazim.  
Sad idem pronaći nešto za jelo jer ne mogu cijeli dan biti na dvije energetske čokoladice koje sam dobio u paketu Isostar-a na Ljubljanskom maratonu. Znao sam da će dobro doći. 

PS.
Na brzinu sam našao neki manje sumljiv restoran i u društvu sa jednom ekipom italiana koji dijele istu sudbinu(čekaju brod) uspio pojesti nešto što nije živo i sve zaliti solidnim pivom. 

Optimizam is back, sutra će valjda biti bolje. Nema puno kapljica ispod onog oblaka na slici možda okinem koji trening i na Okinawi.

ponedjeljak, 18. studenoga 2019.

Blues

Već je prošlo tri tjedna od Ljubljanskog maratona i mojeg zadnjeg posta. Iako su noge prošle pa nema niti bolova od one rupturice osim onih starih koji su se bili privremeno povukli pred navalom pokidanih mišićnih vlakana i mojih snova o nekom boljem ja. Bol u duši međutim ne prolazi i svaki dan nešto ili netko malo posoli tu ranu.
Prvi tjedan nisam uopće osjećao tu duševnu bol. Bio sam stalno fokusiran na to da što prije zalječim i oporavim noge. Vrijeme je bilo fantastično i ništa nije ukazivalo da se bliži onaj dio godine kad su svi pomalo deprimirani pa i priroda prividno umire. Ljudi tada stalno nešto kao slave ali imam osjećaj da zapravo bježe od osjećaja prolaznosti. Nju i u meni izaziva hladnoća, kiša i mrak. Koja usrana kombinacija, br....  Nije čudo da u to doba mnoge privuče tamna strana.
Ni odlazak u Luton kod mojih naj milijih, niti randevu sa mekom travom Stockwood parka nisu otjerale moj "blues". Tamo me kiša i hladnoća zakovala za kuću ali sam barem napravio električnu instalaciju u vrtnoj kućici za moju sad već službno teenage unuku i novopečenu bubnjarku. Sad će valjda ukućani malo odahnuti iako nisam siguran za susjede.
Što zbog kiše što zbog bolova tek u petak sam se odvažio za jedan kraći trening po mekanoj i kišom natopljenoj travi. Bol je ipak prošla ali ne i kiša tako da sam uspio skoristiti još samo jednu priliku za malo dulji ali spori trening sa mojom kćerkom. Od njega smo se oboje svaki na svoj način namučili.
Pokušao sam sa starim receptom kupovanja novih tenisica nebi li se oraspoložio ali to nije uspjelo. Isti dan mi je otkazao GARMIN, odnosno onaj novi HR monitor i pokvario ionako loše raspoloženje. Nekad te baš neće pa neće. 
Povratak u Pulu je još pogoršao stvar jer se kiša kao kakva zaraza preselila kod nas, a ja još nikako da se adaptiram i bar obučem adekvatno. 
Osim toga moj "blues" je produbio opet veliki članak o ona dva lika iz Beča koje pamtim samo kao "preko četiri" i "preko pet". Opet su ostvarili nevjerojatan uspjeh vrijedan divljenja novinarke ali ovaj put u Amsterdamu. No opet je bilo preko 4 i 5, mislim na sate za maraton. Za promjenu ovaj put Ljubljana nije uopće spomenuta ni pod razno. Ali bar sam taj tjedan trčao i evo me opet u Japanu na Isjigaki-ju. Kiša, vjetar koji pojačava ne mjenjaju moj "blues" u recimo "reggae" iako sam danas uspio prije nego padnem u nesvijest od nespavanja da trčim malo po otoku. 

Bar mogu reći da sam trčao u Japanu. 
No kako stvari stoje brod sutra neće doći, a mene šalju na Okinavu da čekam ukrcaj do 23-eg. Znači još pet dana đabalebarenja po otoku koji je dosta mrtav van sezone i povratak kući tko zna kad. Ma blues do jaja.