srijeda, 28. kolovoza 2019.
Treća (ne)sreća
Kad nemamo kontrolu nad događajima što je uglavnom prava istina često posežemo za praznovjerjem, sujevjernjem, ... kako god ga zvali. Kad sam kupio prvi i zadnji put novi auto nakon samo tjedan dana su mi pajserom razvalili vrata u nadi da će se dočepati naj jeftinijeg radija koje sam tada kupio tek toliko da imam nešto. Nisam još niti uspio popraviti vrata i oštećen krov kad sam doživio havariju na autocesti u kojoj mi je stradalo prednje staklo, hauba i brisači. Da bi nakon popravka odmah neki mulac razvalio moj prednji kraj vozeći po prvi put auto koje je maznuo od starog. Tada sam htio odmah prodati auto ali su me uvjeravali da se nakon treće nesreće neće više ništa gore desiti i da sam sad siguran i miran. Petnaest godina nakon toga još se uvijek nadam da je to tako. U petak mi je brže nego što sam očekivao došao sat koji sam reklamirao po drugi put u garantnom roku. Ponovo sam dobio novi sat, znači treći i opet pomislio treća sreća. Zbog toga sam u subotu bio raspoložen mada se to nije odrazilo na moju sposobnost trčanja. Sparina koja ne popušta je u odnosu na prošli tjedan bila velika čak i u 7 ujutro kad sam krenuo na jedno skraćeno tempo trčanje. Sve je djelovalo u redu i u nedjelju nisam previše razmišljao o satu na memorijalnoj utrci Antonio Cukon. A kako i bi. Bio sam preplavljen umorom, dobrim vibrama i malo omamljen od neke pive koja je bila previše. Kad sam naveče ipak odlučio pogledati i učitati podatke sa sata opet je bio ćorak. Sat se punio preko USB-a, pokazivao je znak za USB priključak ali kompić ga nije vidio. Spojio sam sat od kćerke da provjerim port ili kabeli i sve je bilo ok. Koji kua ... blejim ja u njega i ne vjerujem svojim očima. Na ekranu stoji i dalje da je priključen na USB port i da se puni ali kabela nigdje ... po svetom duhu možda? Pritiskam tipke pokušavam ga ugasiti i ništa. Mrtav ko ... samo bipne, upali svjetlo i ništa. Spajam, odspajam, kombiniram tipke i ništa. Ne može biti mrtviji osim kad bi se ugasio i onaj natpis da je napunjen 75%. Ali i vrijeme ide znači nije sve mrtvo nego me samo j... u mozak. Nakon sat vremena ludovanja i razmišljanja koliki su izgledi da tri nova sata ne rade i to ovaj zadnji rikne nakon samo jednog dana. Ljut već pripremam u glavi protesno pismo Garminu uzimam mobitel da slikam to čudo kad seronja bipne i vrati normalan ekran. Koji kua je radio cijelo to vrijeme ili me samo potezao za onu stvar? Nemam pojma ali uskoro ću saznati jer sutra ide rano ujutro na trčanje, pa na plivanje, pa ako treba ima da se vozi na bicikli i teško njemu ako zakaže. Imati će te priliku gledati na youtube egzekuciju sata teškim maljem u stilu terorista. Samo ja neću nositi masku. Neka svi vide što mislim o onima koji j... raju u zdrav mozak.
ponedjeljak, 26. kolovoza 2019.
Tanke niti
U
nedjelju sam planirao trčanje dužine ali sam zaključio da je važnije druženje sa prijateljima trkačima na utrci od
Metisa do Mutvorana koju svake godine organizira otac pokojnog Antonija.
Iako je povod utrke tužan jer se radi o vrlo rano ugašenom mladom
životu nekako mi je ta utrka prirasla srcu i rado malo pomješam moje
planove pa ubacim nju umjesto trčanja dužine. Baš se sve poklopilo sa nečim što sam primjetio u zadnjim raspravama nakon treninga i u susretima sa nekima sad već bivšim članovima kluba. Primjećujem kao i još neki moji prijatelji da su naše društvene veze nekako popucale iako je sve više trkača i događaja vezanih za trčanje, a o FB tipu veza da ne spominjem. Kao da su se mnogi otuđili. Možda je krivo ljeto, "možda su masoni", tko zna? Ja sam odlučio ne prihvatiti takav razvoj događaja.
Čak dva treninga intervala u ovom tjednu ostavili su posljedice na umor u nogama pa je uz 7-8 stupnjeva višu teperaturu i vlagu bilo recimo normalno da sam se osjećao umorno na subotnjem treningu tempa, a i puls je isto tako bio za par otkucaja viši. Jedino što me malo oraspoložilo bilo je povratak sata sa popravka ali ne za dugo.
Nedjelja ujutro u pola sedam nije izgledala tako loše i do Metisa smo nas troje dotrčali klateći na leđima male ruksake sa suhom odjećom i ručnikom. Rutinu ove utrke već dobro poznajem i znam da se može trčati kako god nekome odgovara, a da će se kolona razvući kilometrima. Kako i nebi kad je došao Robi (Robert Radojković), a neki još nisu sposobni niti za tempo sporiji od 6 minuta. To bi njemu bilo kao da natjerate Ferari da vozi u prvoj brzini do Rijeke. Još su se dva mlada trkača odvojila od grupe nakon što je prvi kilometar "Cuki"(Antonijev otac) poveo svoje prijatelje i kolege trkače. Ja sam ostao sa mojim stalnim partnerima naprijed i zabavljao se slušanjem raznih tračeva o nekim ljudima koje uglavnom ne poznajem ili komentarima o dvijema policajkama na motoru. Ona koja je bila naprijed i pored nas je izgledala kao kakva sitna srednjoškolka sa plavom pletenicom koja je virila ispod kacige. No izgled vara jer žena je đudašica i to dobra ali ipak je "bembara" pod njom djelovala malo preveliko. Naravno sve sam to saznao od mojih trkačkih partnera od kojih dvoje rade u policiji pa nije ni čudo da su svi bolje informirani od mene. Ja znam samo one starije iz mog uskog miljea kao što je moj prijatelj "Stane"(Ivan Stanić) i malo je falilo da zastanem malo i pokušam ga sačekati. Ali rekao sam sam sebi ok, moj kum još trči sa nama, pričamo, tempo je preko 5 minuta po kilometru, tu je on ima još dosta do Mutvorana pa ćemo popričati.
Nakon prvog uspona i dolaska na prvu okrijepu Robi je već nestao iz vidnog polja iako su na tom dijelu dugi ravni pravci. Dvojac iza njega je malo posustao ali smo odlučili čekati našeg četvrtog prijatelja koji je negdje zapeo pa smo dalje krenuli kao četverac koji obično trenira skupa. Ja, Dražen, Ljubo i Emir. Priča je malo okrenula na i oko trčanja, a onda se u daljini pred Marčanom pojavila silueta poznatog koraka. Nisam mogao vjerovati da je to Bepo. Nakon operacije i problema sa zdravljem kažu da je dosta propao i djeluje iscrpljeno ali on se sa svojih 86 godina sam uputio prije nas od Pule prema Marčani kako bi tamo dotrčao na vrijeme da ga nitko ne čeka. Sunce je već dosta grijalo, a on za čudo nije nosio niti kapu. Naoružan sa dvije male bočice vode za pasom i nesalomljivom voljom još je jednom pokazao kako se treba odnositi prema svemu. Bez kompromisa i držanja fige u džepu. Nije on došao samo na feštu jer je mogao to učiniti i vozeći se u kombiju. Došao je da potvrdi svoju pripadnost onima koje slobodno možemo nazvati elitnim ljudima, ljudima koji meritaju sve što je dobro u ovom životu jer su to sami stvorili. Za to treba imati jaja i kuraja. U Marčani se nismo više zaustavljali osim za kratko ispijanje vode. Dostigli smo ona dva klinca, a Ljubo je zbog nizbrdice pojačao na prilično brz tempo zbog kojeg mi je bilo malo neudobno trčati jer sam nizbrdo dosta nabijao sa već pomalo iritiranim stopalom. No znao sam da će sve splasnuti čim pređemo na zadnju strmu i gotovo tri kilometra dugu uzbrdicu. Tako je i bilo. Ja sam nastavio sa mladim dečkima, upoznao se sa svakim, razmjenio par informacija o njihovim dosadašnjim rezultatima i tako smo se u ne baš pretjerano brzom tempu dočepali vrha dok je ostatak ekipe zaostao stotinjak metara. Prisjetio sam se prošlogodišnje utrke i još nekih utrka kad sam zadnje kilometre uzbrdo trčao i minutu po kilometru brže. Nije bilo potrebe ni želje za time. Stane me zajebavao kad smo se gore napokon našli da se nisam uopće niti oznojio. Pa zapravo i nisam baš nešto posebno iako je sunce već bilo dosta visoko. Usljedio je onaj gurmanski dio za koji mi se uvijek čini da je malo pretjeran ali bez obzira na vrućinu, maneštra i roštilj prije podne nekako prijaju mada to nikad nebi očekivao. Mislim da je to zbog društva jer u dobrom društvu sve je slatko, a bez obzira što mnoge od njih niti ne poznajem dobro ipak ih smatram dobrim društvom. Time se i ja svrstavam uz Raramuri indijance koji ljude djele na one koji trče(dobre) i one koje ne trče ... ne kažem da nisu dobri ali. Moj kum kaže da je pričao sa Mirjanom(Kmačić Pellizzer) i da je učestvovala u jednoj utrci sa navedenim indijancima koje još zovu i Tarahumara. Baš šteta jer ja nisam stigao. Jednostavno nije bilo dovoljno vremena da sa svima malo porazgovaram i bar malo bolje upoznam. Morati ću češće na ovakva okupljanja.
Htio ne htio dobio sam prijavu za X-icu od Erika tako da ću morati trčati desetku za par tjedana. Eriku je teško nešto odbiti i mada nisam još uvijek za njegov jedi, pij, trči("Isti piti teći") slogan ipak podržavam svaki projekt koji vodi popularizaciji trčanja. Na koncu svega osjećam da su naše niti ponovo malo podebljane poput trbuha koje smo napunili hranom i ponekom pivom ali i srca dopunjena sa malo više ljubavi za sve, pa će u njima biti manje mjesta za one loše osjećaje koji se tako lako stvore niotkuda. Kući su me doveli moji dragi prijatelji koje u zadnje vrijeme tako malo viđam ali ništa se zbog toga nije promjenilo. Niti oni koji nisu bili sa nama nisu zaboravljeni, neće nikad niti biti. Jednog dana opet ćemo možda trčati skupa, makar po malo kao Bepo.
Ova utrka me uvjek podsjeti na to da ne zaboravljam dobre stvari.
Čak dva treninga intervala u ovom tjednu ostavili su posljedice na umor u nogama pa je uz 7-8 stupnjeva višu teperaturu i vlagu bilo recimo normalno da sam se osjećao umorno na subotnjem treningu tempa, a i puls je isto tako bio za par otkucaja viši. Jedino što me malo oraspoložilo bilo je povratak sata sa popravka ali ne za dugo.
Nedjelja ujutro u pola sedam nije izgledala tako loše i do Metisa smo nas troje dotrčali klateći na leđima male ruksake sa suhom odjećom i ručnikom. Rutinu ove utrke već dobro poznajem i znam da se može trčati kako god nekome odgovara, a da će se kolona razvući kilometrima. Kako i nebi kad je došao Robi (Robert Radojković), a neki još nisu sposobni niti za tempo sporiji od 6 minuta. To bi njemu bilo kao da natjerate Ferari da vozi u prvoj brzini do Rijeke. Još su se dva mlada trkača odvojila od grupe nakon što je prvi kilometar "Cuki"(Antonijev otac) poveo svoje prijatelje i kolege trkače. Ja sam ostao sa mojim stalnim partnerima naprijed i zabavljao se slušanjem raznih tračeva o nekim ljudima koje uglavnom ne poznajem ili komentarima o dvijema policajkama na motoru. Ona koja je bila naprijed i pored nas je izgledala kao kakva sitna srednjoškolka sa plavom pletenicom koja je virila ispod kacige. No izgled vara jer žena je đudašica i to dobra ali ipak je "bembara" pod njom djelovala malo preveliko. Naravno sve sam to saznao od mojih trkačkih partnera od kojih dvoje rade u policiji pa nije ni čudo da su svi bolje informirani od mene. Ja znam samo one starije iz mog uskog miljea kao što je moj prijatelj "Stane"(Ivan Stanić) i malo je falilo da zastanem malo i pokušam ga sačekati. Ali rekao sam sam sebi ok, moj kum još trči sa nama, pričamo, tempo je preko 5 minuta po kilometru, tu je on ima još dosta do Mutvorana pa ćemo popričati.
Nakon prvog uspona i dolaska na prvu okrijepu Robi je već nestao iz vidnog polja iako su na tom dijelu dugi ravni pravci. Dvojac iza njega je malo posustao ali smo odlučili čekati našeg četvrtog prijatelja koji je negdje zapeo pa smo dalje krenuli kao četverac koji obično trenira skupa. Ja, Dražen, Ljubo i Emir. Priča je malo okrenula na i oko trčanja, a onda se u daljini pred Marčanom pojavila silueta poznatog koraka. Nisam mogao vjerovati da je to Bepo. Nakon operacije i problema sa zdravljem kažu da je dosta propao i djeluje iscrpljeno ali on se sa svojih 86 godina sam uputio prije nas od Pule prema Marčani kako bi tamo dotrčao na vrijeme da ga nitko ne čeka. Sunce je već dosta grijalo, a on za čudo nije nosio niti kapu. Naoružan sa dvije male bočice vode za pasom i nesalomljivom voljom još je jednom pokazao kako se treba odnositi prema svemu. Bez kompromisa i držanja fige u džepu. Nije on došao samo na feštu jer je mogao to učiniti i vozeći se u kombiju. Došao je da potvrdi svoju pripadnost onima koje slobodno možemo nazvati elitnim ljudima, ljudima koji meritaju sve što je dobro u ovom životu jer su to sami stvorili. Za to treba imati jaja i kuraja. U Marčani se nismo više zaustavljali osim za kratko ispijanje vode. Dostigli smo ona dva klinca, a Ljubo je zbog nizbrdice pojačao na prilično brz tempo zbog kojeg mi je bilo malo neudobno trčati jer sam nizbrdo dosta nabijao sa već pomalo iritiranim stopalom. No znao sam da će sve splasnuti čim pređemo na zadnju strmu i gotovo tri kilometra dugu uzbrdicu. Tako je i bilo. Ja sam nastavio sa mladim dečkima, upoznao se sa svakim, razmjenio par informacija o njihovim dosadašnjim rezultatima i tako smo se u ne baš pretjerano brzom tempu dočepali vrha dok je ostatak ekipe zaostao stotinjak metara. Prisjetio sam se prošlogodišnje utrke i još nekih utrka kad sam zadnje kilometre uzbrdo trčao i minutu po kilometru brže. Nije bilo potrebe ni želje za time. Stane me zajebavao kad smo se gore napokon našli da se nisam uopće niti oznojio. Pa zapravo i nisam baš nešto posebno iako je sunce već bilo dosta visoko. Usljedio je onaj gurmanski dio za koji mi se uvijek čini da je malo pretjeran ali bez obzira na vrućinu, maneštra i roštilj prije podne nekako prijaju mada to nikad nebi očekivao. Mislim da je to zbog društva jer u dobrom društvu sve je slatko, a bez obzira što mnoge od njih niti ne poznajem dobro ipak ih smatram dobrim društvom. Time se i ja svrstavam uz Raramuri indijance koji ljude djele na one koji trče(dobre) i one koje ne trče ... ne kažem da nisu dobri ali. Moj kum kaže da je pričao sa Mirjanom(Kmačić Pellizzer) i da je učestvovala u jednoj utrci sa navedenim indijancima koje još zovu i Tarahumara. Baš šteta jer ja nisam stigao. Jednostavno nije bilo dovoljno vremena da sa svima malo porazgovaram i bar malo bolje upoznam. Morati ću češće na ovakva okupljanja.
Htio ne htio dobio sam prijavu za X-icu od Erika tako da ću morati trčati desetku za par tjedana. Eriku je teško nešto odbiti i mada nisam još uvijek za njegov jedi, pij, trči("Isti piti teći") slogan ipak podržavam svaki projekt koji vodi popularizaciji trčanja. Na koncu svega osjećam da su naše niti ponovo malo podebljane poput trbuha koje smo napunili hranom i ponekom pivom ali i srca dopunjena sa malo više ljubavi za sve, pa će u njima biti manje mjesta za one loše osjećaje koji se tako lako stvore niotkuda. Kući su me doveli moji dragi prijatelji koje u zadnje vrijeme tako malo viđam ali ništa se zbog toga nije promjenilo. Niti oni koji nisu bili sa nama nisu zaboravljeni, neće nikad niti biti. Jednog dana opet ćemo možda trčati skupa, makar po malo kao Bepo.
Ova utrka me uvjek podsjeti na to da ne zaboravljam dobre stvari.
četvrtak, 22. kolovoza 2019.
"Zbunjoza"
Čim su se malo štišali problemi izazvani samo jednim treningom brzine vratio sam se ponovo u stanje koje teško mogu opisati jer je puno suprotnosti.
Kad bi me pitali kako sam, moj vrlo precizan odgovor bi bio nikako. Što bi to točno bilo? Nešto između dobro i loše? Ne čini mi se baš da je tako. Prema onom vicu o zagorcu kad ga pitaju jeli pijan ili trijezan, a on veli da je taman mi se čini još manje vjerojatno. Nikako, podrazumjeva da ono što osjećam nema uopće objektivne potvrde. Kako bi i bilo. Što je to objektivna potvrda. Za trkače to bi bila utrka, a ja utrke baš i ne trčim često. Zato sam u zadnje vrijeme pokušavao pronaći takvu potvrdu u šumi podataka koje sam skupio u zadnjih nešto više od pet godina. Naravno bez uspjeha.
Jedan moj prijatelj inače triatlonac mi je prije par dana dok sam sa unukom čekao start malog plivačkog maratona rekao da previše poklanjam pažnju Garminu. Čita navodno sve moje blogove pa je primjetio taj lagani zaokret kojeg sam i sam svjestan. Paradoksalno je to što sam taj dan za razliku od lani na utrku došao bez sata i da sam dan ranije odradio prvo dulje maratonsko trčanje bez da gledam u sat ali ipak se pokazalo da mogu vrlo precizno držati tempo i od planiranih 4:30/km završiti 16 km brzih od 21 ukupno sa 4:28/km. Bez obzira na temperaturu i umor od prethodnog tjedna. A taj sam tjedan radio i malo brže intervale i jedno dosta dugo LT tempo trčanje brže od uobičajenih i dulje zbog pogreške u brojanju krugova na grbavom terenu marsovog polja. U nedjelju sam dakle bio mrtav umoran ali obećanje da ću i ove godine plivati "Mini maraton grada Pule" sa unukom se ne može tek tako prekršiti. Ona je prestala redovno plivati jer ne stiže zbog promjene škole, treniranja taekwondo-a, hokeja, sviranja bubnjeva i tko zna još čega. Tko će to pratiti. U godinu dana je narasla i postala žena iako još nema 13. Nadao sam se da će plivati sporo pogotovo jer je bila jako prehlađena i jedva disala. Veći dio je prelivala prsno i na kraju djelovala nezadovoljno. Žalila se na očale koje se magle pa ih je nekoliko puta namještala te na disanje. Ali u finišu zadnjih sto metara nisam mogao niti da se malo približim jer je tad okrenula na kraul. Na koncu se pokazalo da smo oboje bili brži na identičnoj stazi i to za dobrih 8 minuta. Kako onda objasniti osjećaj da sam plivao sporo.
Kao objasniti stalni osjećaj umora i nedostatak elana ako svaki trening pokazuje nešto sasvim drugačije. Možda svi ti satovi lažu poput ogledala za "mršavljenje" pa nas prikazuju sposobnijima nego što jesmo. Kome vjerovati, satu ili sebi.
Osim zbunjujućih rezultata i planovi su mi živa zbunjoza.
Nema pomaka u definiranju mog ponovnog putovanja u Texas i sad se već spominju termini na koncu 9-og i početkom 10-og mjeseca. Znači da će ta desetodnevna rupa u treningu pogoditi sam vrhunac priprema za Ljubljanu. Da nisam uplatio utrku možda bi i digao ruke od svega. Već sam počeo improvizirati i svaki dan odlazim na trening bez jasne ideje tako da i najmanja sitnica može promjeniti odluku. Tako će biti i na utrci, valjda po prvi put. Kad krenem odrediti ću si tempo u zavisnosti što kažu bačene kosti ili grah, a možda se ipak zbunjoza u glavi razbistri do tada. Ovaj put izgleda da neću trčati test utrku prije maratona jer nisam prijavio x-icu. Ali to nije prvi put i uostalom nikad mi rezultat te utrke nije potvrdio trenutnu formu. To je za maratonce koji teže najboljem mogućem rezultatu u maratonu čisti gubitak vremena i energije. U maratonu se ionako utrkujemo sami sa sobom i protiv sebe, a za to ne treba plaćati prijave to možete raditi besplatno bilo koji dan na treningu. Zadajte si tempo ako imate muda i probajte tako trčati koliko možete. To ja već radim i ako doguram sa ovakvim umorom, temperaturom, uzbrdicama po Puli, bez vode gelova, bez sranja i granja do dvije trećine utrke znači da sam na dobrom putu.
Kad bi me pitali kako sam, moj vrlo precizan odgovor bi bio nikako. Što bi to točno bilo? Nešto između dobro i loše? Ne čini mi se baš da je tako. Prema onom vicu o zagorcu kad ga pitaju jeli pijan ili trijezan, a on veli da je taman mi se čini još manje vjerojatno. Nikako, podrazumjeva da ono što osjećam nema uopće objektivne potvrde. Kako bi i bilo. Što je to objektivna potvrda. Za trkače to bi bila utrka, a ja utrke baš i ne trčim često. Zato sam u zadnje vrijeme pokušavao pronaći takvu potvrdu u šumi podataka koje sam skupio u zadnjih nešto više od pet godina. Naravno bez uspjeha.
Jedan moj prijatelj inače triatlonac mi je prije par dana dok sam sa unukom čekao start malog plivačkog maratona rekao da previše poklanjam pažnju Garminu. Čita navodno sve moje blogove pa je primjetio taj lagani zaokret kojeg sam i sam svjestan. Paradoksalno je to što sam taj dan za razliku od lani na utrku došao bez sata i da sam dan ranije odradio prvo dulje maratonsko trčanje bez da gledam u sat ali ipak se pokazalo da mogu vrlo precizno držati tempo i od planiranih 4:30/km završiti 16 km brzih od 21 ukupno sa 4:28/km. Bez obzira na temperaturu i umor od prethodnog tjedna. A taj sam tjedan radio i malo brže intervale i jedno dosta dugo LT tempo trčanje brže od uobičajenih i dulje zbog pogreške u brojanju krugova na grbavom terenu marsovog polja. U nedjelju sam dakle bio mrtav umoran ali obećanje da ću i ove godine plivati "Mini maraton grada Pule" sa unukom se ne može tek tako prekršiti. Ona je prestala redovno plivati jer ne stiže zbog promjene škole, treniranja taekwondo-a, hokeja, sviranja bubnjeva i tko zna još čega. Tko će to pratiti. U godinu dana je narasla i postala žena iako još nema 13. Nadao sam se da će plivati sporo pogotovo jer je bila jako prehlađena i jedva disala. Veći dio je prelivala prsno i na kraju djelovala nezadovoljno. Žalila se na očale koje se magle pa ih je nekoliko puta namještala te na disanje. Ali u finišu zadnjih sto metara nisam mogao niti da se malo približim jer je tad okrenula na kraul. Na koncu se pokazalo da smo oboje bili brži na identičnoj stazi i to za dobrih 8 minuta. Kako onda objasniti osjećaj da sam plivao sporo.
Kao objasniti stalni osjećaj umora i nedostatak elana ako svaki trening pokazuje nešto sasvim drugačije. Možda svi ti satovi lažu poput ogledala za "mršavljenje" pa nas prikazuju sposobnijima nego što jesmo. Kome vjerovati, satu ili sebi.
Osim zbunjujućih rezultata i planovi su mi živa zbunjoza.
Nema pomaka u definiranju mog ponovnog putovanja u Texas i sad se već spominju termini na koncu 9-og i početkom 10-og mjeseca. Znači da će ta desetodnevna rupa u treningu pogoditi sam vrhunac priprema za Ljubljanu. Da nisam uplatio utrku možda bi i digao ruke od svega. Već sam počeo improvizirati i svaki dan odlazim na trening bez jasne ideje tako da i najmanja sitnica može promjeniti odluku. Tako će biti i na utrci, valjda po prvi put. Kad krenem odrediti ću si tempo u zavisnosti što kažu bačene kosti ili grah, a možda se ipak zbunjoza u glavi razbistri do tada. Ovaj put izgleda da neću trčati test utrku prije maratona jer nisam prijavio x-icu. Ali to nije prvi put i uostalom nikad mi rezultat te utrke nije potvrdio trenutnu formu. To je za maratonce koji teže najboljem mogućem rezultatu u maratonu čisti gubitak vremena i energije. U maratonu se ionako utrkujemo sami sa sobom i protiv sebe, a za to ne treba plaćati prijave to možete raditi besplatno bilo koji dan na treningu. Zadajte si tempo ako imate muda i probajte tako trčati koliko možete. To ja već radim i ako doguram sa ovakvim umorom, temperaturom, uzbrdicama po Puli, bez vode gelova, bez sranja i granja do dvije trećine utrke znači da sam na dobrom putu.
utorak, 13. kolovoza 2019.
Dubioza
Prošli vikend moj grad je tresla Dubioza Kolektiv, a bogami i mene u obliku one hamletovske trkačke dubioze: "trčati ili ne trčati ...".
Dubioza Kolektiv na Pulskoj "pijaci"
Razlog nije tehnika što me po tko zna koji put ostavila na cjedilu ili nesnosna vrućina koja kulminira navodno danas. Razlog je opet brzina koju nemam, a po svemu sudeći neću je nikada niti dobiti.
Da jedan glupi(moja glupost se podrazumjeva) trening koji prema svim kriterijima ne zahtjeva dugotrajniji oporavak produži svoje devastirajuće djelovanje na mene kroz 10 i više dana to nije baš normalno.
Nije pomogao niti odlazak kod kostolomca niti odgoda odnosno prebacivanje sljedećeg treninga brzine sa utorka na četvrtak. Noge su i dalje bile kao u dječijoj pjesmi: "điha, điha ... sve četiri krute", samo što sam ja pola stare rage, znači samo dvije su krute. U međuvremenu sam odradio još jednu dužinu preko 30 km zaključujući kako je moja aerobna baza "štabela", a da nema bolova u stopalu i malo u hvatištu imam osjećaj da bi mogao trčati tako lagano u nedogled. Kad kažem lagano to je taman oko pet minuta po kilometru. Kao da mi se sve prilagodilo na tu usporenu varijantu sa kojom bi možda neki bili zadovoljni ali ja još nebi u tu kategoriju ... ne hvala. U četvrtak zagrijavanje nije davalo nikakve naznake da će se nešto desiti. Odlučio sam krenuti sa 400-tkama jer su sporije pa na kraju odraditi još 10x200m. Pridružili su mi se neki moji trkački partneri i nakon samo par kratkih ubrzanja krenuli smo prvu dionicu. A ta prva je bila duga samo dvadeset metara nakon čega sam osjetio oštru bol u onom erektusu(erectus femoris) na desnoj strani i to je bio kraj. Ja sam stao, oni su zastali neodlučni što da rade. Kasnije su ipak produžili i odradili svoj trening. Pokušao sam par puta potrčati desetak metara ali uvidio da je vrag odnio šalu. Bez okljevanja sam uzeo svoj ranac i odmaglio dok su svi u čudu gledali, koji kua... di ode "dida", a taj dan je stadion bio pun trkača ko šipak. Bliži se pulska X-ica, polumaraton i prvi pulski maraton.
Elitni pulski rekreativci su se sjatili na stazu po svoju dozu forme za tu utrku. Ne shvataju da je za to već odavno kasno. U utrku će ući umorni i biti frustrirani kad ih odere i dida od 65, naravno ako se odlučim uopće pojaviti jer i X-ica je puna loših uspomena. Na tu utrku ulazim pri kraju priprema za Ljubljanu, bez taperinga, umoran kao pas i svaki put imam manju ili veću ozljedu nakon nje. Istini za volju svoja dva najbolja rezultata u Ljubljani sam ostvario nakon trčanja X-ice. Još jedna dubioza koja će ostati do zadnjeg dana. Ako toj pridodam dubiozu vezanu za još uvijek nedefiniran ponovni put u Texas na desetak dana imam priličnu kolekciju dubioza. Ispada da sam njihov fan(Dubioza Kolektiv) iako sam ja više TBF tip. No da se vratim trkačkoj dubiozi koju sam riješio na najradikalniji mogući način.
Nisam htio trčati dužinu sa ekipom, a sigurno nitko niti nebi išao samnom jer sam nakon dugo vremena ponovo trčao dužinu od 31 km na Drenovici. Kako je tamo svaki krug nešto više od 3 km sa dolaskom i 9 krugova daju nešto malo preko 31 km čistog mazohističkog užitka. Devet puta se treba uspeti na Vidikovac donjim rubom šumice devet puta spustiti onom strmom nizbrdicom na kojoj su mnogu popadali kad se tamo trčala kros utrka od 10 km. Ponio sam i flašicu sa pola litre "home made" isotonika ali mi je netko žedan ili željan povratne naknade od 50 lipa maznuo pa sam nakon 20 km ostao bez zadnjih par decilitra, a baš bi mi lijepo legli. Možda ju je i neki zeleni ljubitelj prirode samo uklonio skidajući meni svetce sa nebesa kao što sam i ja njemu. To na koncu nije bio fokus dana. Sve je bilo podređeno bolovima u kvadricepsu od četvrtka koji su se javljali samo kod nekih manevara kao preskakivanje omanjeg debla na puteljku kroz šumicu baš gdje sam strateški smjesto bočicu. Bolovi u stopalu su nekako izbledjeli pred kraj ali nisam siguran kojim božanstvenim intervencijama trebam to zahvaliti. Dali je to kao kad se opališ čekićem po prstu pa te odmah prestane boljeti zub ili su tu neke druge maračne sile u pitanju. Za tu prigodu sam obukao ponovo moje najstarije tenisice iz 2014 godine koje su se već približile magičnom broju od 3000 km, a koje rijetko trošim na ovako kamenitom i grbavom terenu.
Sa starim Garminom FR110 potpomognutim srebrnom ljepljivom trakom mora da sam izgledao ekstra ofucano ali osim sata koji je popustio na još nekoliko mjesta i skliznuo sa ruke rezultat ovog treninga nije bio niti malo ofucan.
Moje prve tenisice i prvi Garmin malo ofucani ali još rade
Žao mi je što nisam trčao takvu dužinu 2016 godine kad sam imao najbrži maraton ali samo sam u sijećnju 2017 prije Beogradskog maratona trčao ovako brzo. Međutim tada je temperatura bila za 20-tak stupnjeva niža, a srčano opterećenje znatno više. Najbliže je lanjsko trčanje po znatno ugodnijem vremenu no još uvijek sporije za oko 5 sekundi po kilometru uz ipak mrvicu niži puls. Rekao bi da je forma manje više skoro pa ista kao lani u ovoj fazi priprema. Sad treba početi trčati brže i kraće dužine, one sa varijacijama tempa na kraju, pa čak i sa intervalima vrlo brzog trčanja. Još možda samo dvije preko 30 km.
Dakle dubiozu sam riješio bez mamurluka za razliku od moje kćerke koja se cijeli dan oporavljala od koncerta "Dubioze" pa sam čak nakon gotovo dva tjedna ponovo bio na moru sa klincima. Osim što smo malo gnjurali i glupirali se u vodi koja je tako neprimamljiva za plivanje gotovo kao i zrak za trčanje.
Ako nastavi ovako početi ćemo se znojiti i u vodi. Broj kupača se ustostučio i jedva čekam prve kiše da to sve razjuri i malo ohladi vodu. Od ovako tople nema nikakvog efekta oporavka. Srećom izgleda da nema niti neke potrebe za oporavkom jer ono što me prije najviše izbacivalo iz ravnoteže, a to su bile dužine sad mi se čine najlakšim treninzima. Kako je trčanje čudno, nikad nije onako kako sam planirao.
Razlog nije tehnika što me po tko zna koji put ostavila na cjedilu ili nesnosna vrućina koja kulminira navodno danas. Razlog je opet brzina koju nemam, a po svemu sudeći neću je nikada niti dobiti.
Da jedan glupi(moja glupost se podrazumjeva) trening koji prema svim kriterijima ne zahtjeva dugotrajniji oporavak produži svoje devastirajuće djelovanje na mene kroz 10 i više dana to nije baš normalno.
Nije pomogao niti odlazak kod kostolomca niti odgoda odnosno prebacivanje sljedećeg treninga brzine sa utorka na četvrtak. Noge su i dalje bile kao u dječijoj pjesmi: "điha, điha ... sve četiri krute", samo što sam ja pola stare rage, znači samo dvije su krute. U međuvremenu sam odradio još jednu dužinu preko 30 km zaključujući kako je moja aerobna baza "štabela", a da nema bolova u stopalu i malo u hvatištu imam osjećaj da bi mogao trčati tako lagano u nedogled. Kad kažem lagano to je taman oko pet minuta po kilometru. Kao da mi se sve prilagodilo na tu usporenu varijantu sa kojom bi možda neki bili zadovoljni ali ja još nebi u tu kategoriju ... ne hvala. U četvrtak zagrijavanje nije davalo nikakve naznake da će se nešto desiti. Odlučio sam krenuti sa 400-tkama jer su sporije pa na kraju odraditi još 10x200m. Pridružili su mi se neki moji trkački partneri i nakon samo par kratkih ubrzanja krenuli smo prvu dionicu. A ta prva je bila duga samo dvadeset metara nakon čega sam osjetio oštru bol u onom erektusu(erectus femoris) na desnoj strani i to je bio kraj. Ja sam stao, oni su zastali neodlučni što da rade. Kasnije su ipak produžili i odradili svoj trening. Pokušao sam par puta potrčati desetak metara ali uvidio da je vrag odnio šalu. Bez okljevanja sam uzeo svoj ranac i odmaglio dok su svi u čudu gledali, koji kua... di ode "dida", a taj dan je stadion bio pun trkača ko šipak. Bliži se pulska X-ica, polumaraton i prvi pulski maraton.
Elitni pulski rekreativci su se sjatili na stazu po svoju dozu forme za tu utrku. Ne shvataju da je za to već odavno kasno. U utrku će ući umorni i biti frustrirani kad ih odere i dida od 65, naravno ako se odlučim uopće pojaviti jer i X-ica je puna loših uspomena. Na tu utrku ulazim pri kraju priprema za Ljubljanu, bez taperinga, umoran kao pas i svaki put imam manju ili veću ozljedu nakon nje. Istini za volju svoja dva najbolja rezultata u Ljubljani sam ostvario nakon trčanja X-ice. Još jedna dubioza koja će ostati do zadnjeg dana. Ako toj pridodam dubiozu vezanu za još uvijek nedefiniran ponovni put u Texas na desetak dana imam priličnu kolekciju dubioza. Ispada da sam njihov fan(Dubioza Kolektiv) iako sam ja više TBF tip. No da se vratim trkačkoj dubiozi koju sam riješio na najradikalniji mogući način.
Nisam htio trčati dužinu sa ekipom, a sigurno nitko niti nebi išao samnom jer sam nakon dugo vremena ponovo trčao dužinu od 31 km na Drenovici. Kako je tamo svaki krug nešto više od 3 km sa dolaskom i 9 krugova daju nešto malo preko 31 km čistog mazohističkog užitka. Devet puta se treba uspeti na Vidikovac donjim rubom šumice devet puta spustiti onom strmom nizbrdicom na kojoj su mnogu popadali kad se tamo trčala kros utrka od 10 km. Ponio sam i flašicu sa pola litre "home made" isotonika ali mi je netko žedan ili željan povratne naknade od 50 lipa maznuo pa sam nakon 20 km ostao bez zadnjih par decilitra, a baš bi mi lijepo legli. Možda ju je i neki zeleni ljubitelj prirode samo uklonio skidajući meni svetce sa nebesa kao što sam i ja njemu. To na koncu nije bio fokus dana. Sve je bilo podređeno bolovima u kvadricepsu od četvrtka koji su se javljali samo kod nekih manevara kao preskakivanje omanjeg debla na puteljku kroz šumicu baš gdje sam strateški smjesto bočicu. Bolovi u stopalu su nekako izbledjeli pred kraj ali nisam siguran kojim božanstvenim intervencijama trebam to zahvaliti. Dali je to kao kad se opališ čekićem po prstu pa te odmah prestane boljeti zub ili su tu neke druge maračne sile u pitanju. Za tu prigodu sam obukao ponovo moje najstarije tenisice iz 2014 godine koje su se već približile magičnom broju od 3000 km, a koje rijetko trošim na ovako kamenitom i grbavom terenu.
Sa starim Garminom FR110 potpomognutim srebrnom ljepljivom trakom mora da sam izgledao ekstra ofucano ali osim sata koji je popustio na još nekoliko mjesta i skliznuo sa ruke rezultat ovog treninga nije bio niti malo ofucan.
Moje prve tenisice i prvi Garmin malo ofucani ali još rade
Žao mi je što nisam trčao takvu dužinu 2016 godine kad sam imao najbrži maraton ali samo sam u sijećnju 2017 prije Beogradskog maratona trčao ovako brzo. Međutim tada je temperatura bila za 20-tak stupnjeva niža, a srčano opterećenje znatno više. Najbliže je lanjsko trčanje po znatno ugodnijem vremenu no još uvijek sporije za oko 5 sekundi po kilometru uz ipak mrvicu niži puls. Rekao bi da je forma manje više skoro pa ista kao lani u ovoj fazi priprema. Sad treba početi trčati brže i kraće dužine, one sa varijacijama tempa na kraju, pa čak i sa intervalima vrlo brzog trčanja. Još možda samo dvije preko 30 km.
Dakle dubiozu sam riješio bez mamurluka za razliku od moje kćerke koja se cijeli dan oporavljala od koncerta "Dubioze" pa sam čak nakon gotovo dva tjedna ponovo bio na moru sa klincima. Osim što smo malo gnjurali i glupirali se u vodi koja je tako neprimamljiva za plivanje gotovo kao i zrak za trčanje.
Ako nastavi ovako početi ćemo se znojiti i u vodi. Broj kupača se ustostučio i jedva čekam prve kiše da to sve razjuri i malo ohladi vodu. Od ovako tople nema nikakvog efekta oporavka. Srećom izgleda da nema niti neke potrebe za oporavkom jer ono što me prije najviše izbacivalo iz ravnoteže, a to su bile dužine sad mi se čine najlakšim treninzima. Kako je trčanje čudno, nikad nije onako kako sam planirao.
četvrtak, 8. kolovoza 2019.
Pokvaren
Ljeto je period kad se sve vrlo lako pokvari. Dovoljno je proći pored prepunih kontejnera za smeće.
Eto dokaza. To bi rekli oni koji sve dokazuju na jednom ponekad potpuno nepovezanom događaju.
Poput vica o logici dokazivanja da si gej ako voliš recimo ribe. Tako je moguće otkriti logičku povezanost svega. Meni nije čudno što sam ja pokvaren jer na mojoj konzervi je odavno istekao datum ako ne upotrebe bar onaj:"najbolje upotrijebiti do ...". Na to se priljepe kao pijavice kvarovi kućanskih aparata i još nekih trica i kučina bez kojih ionako mogu pa me i ne sekiraju.
Zadnji čavao u tom lijesu je otkazivanje jedne sitnice na koju sam previše navikao i sad razmišljam dali da se uopće time pozabavim ili vratim starim metodama kad sam bio manje pokvaren nego sada.
Baš nakon treninga brzine prošli tjedan moj novi Garmin koji je još pod garancijom počeo je nekontrolirano da pali ekran i avetinjski svjetli u mraku. Nakon što sam ga ugasio i tako držao cijelu noć više to nije ponovio ili ja nisam primjetio. Zatim je otkazao praćenje GPS-a na treningu dužine u nedjelju i to 7-8 kilometara prije kraja. Zanimljivo je da je ipak svo to vrijeme mjerio, brzinu i sve ostalo te pokazao točnu kilometražu jer tu rutu sam trčao više puta. Ali pozicija na kojoj sam navodno stao se nalazila negdje u Banjolama. Zatim se u utorak dok sam trčao tempo 6 km, teško srčući gusti zrak kroz slamku pobunio pokazivač pulsa. Nakon završetka tempo trčanja koje nije bilo tako loše obzirom na temperaturu i vlagu kad sam počeo rastrčavanje odjednom je počeo pokazivati puls koji graniči sa maksimalnim, a trčao sam lagano oko 6 min po kilometru. Dok sam trčao 6 km tempa oko 4:10/km nisam ga mogao natjerati niti do granice LT zone, i to tek na zadnjem kilometru. Razlog je opet bio kvar, ovaj put u traci pulsmetra. Vrijeme je bilo za novu bateriju. Kad sam već zaboravio na ta dva tri pomalo nepovezana defekta usljedio je još jedan. Iz čista mira sat se počeo zaustavljati i nije reagirao niti na jedno dugme. Jučer sam potražio garanciju i pripremio se da odem u trgovinu gdje je sat kupljen ali nisam otišao. Odradio sam još jedan večernji lagani trening po Drenovici i sve je izgledalo ok. Kopirao sam sve aktivnosti za slučaj da sat moram sutra nositi na popravak i razmišljao kako dalje bez njega. Siguran sam da sam ga sinoć napunio do daske. Jutros je još uvijek radio ok ali je bio prazan kao da sam noćas mjesečario i trčao cjelu noć dužinu. Možda se opet onaj švabo poigrava samnom ili je opet svjetlio cijelu noć u ladici. Za promjenu sam prestao da ga nosim i dok spavam. Danas glumi da je ok ili se boji da ga ne zfrljoknem u zid. Vidjet ću popodne što će reći na treningu, hoće li se pokvariti ili ... Što se mene tiče ja ne sumljam da će mi sutra biti gore nego zadnji put kad sam radio dvjestotke i četristotke. Biti će škrip, škrap stare kosti ali to se i očekuje od mašine koja je prošla svoje bolje dane. Ma nema zime kupio sam nakon dugo vremena Pernaton gel jer je nekad djelovao, a sad ću provjeriti. Marijan mi kaže da bi trebao u ledenu kupku poslje treninga. Dobra ideja. Led da se ne pokvarim, samo kako nabaviti i zadržati led kad je moj frižider toliko pun da više nije u stanju pošteno ohladiti niti pivo. Možda kupim jedan frižider za sebe. Da čučim u njemu da se ne pokvarim.
Eto dokaza. To bi rekli oni koji sve dokazuju na jednom ponekad potpuno nepovezanom događaju.
Poput vica o logici dokazivanja da si gej ako voliš recimo ribe. Tako je moguće otkriti logičku povezanost svega. Meni nije čudno što sam ja pokvaren jer na mojoj konzervi je odavno istekao datum ako ne upotrebe bar onaj:"najbolje upotrijebiti do ...". Na to se priljepe kao pijavice kvarovi kućanskih aparata i još nekih trica i kučina bez kojih ionako mogu pa me i ne sekiraju.
Zadnji čavao u tom lijesu je otkazivanje jedne sitnice na koju sam previše navikao i sad razmišljam dali da se uopće time pozabavim ili vratim starim metodama kad sam bio manje pokvaren nego sada.
Baš nakon treninga brzine prošli tjedan moj novi Garmin koji je još pod garancijom počeo je nekontrolirano da pali ekran i avetinjski svjetli u mraku. Nakon što sam ga ugasio i tako držao cijelu noć više to nije ponovio ili ja nisam primjetio. Zatim je otkazao praćenje GPS-a na treningu dužine u nedjelju i to 7-8 kilometara prije kraja. Zanimljivo je da je ipak svo to vrijeme mjerio, brzinu i sve ostalo te pokazao točnu kilometražu jer tu rutu sam trčao više puta. Ali pozicija na kojoj sam navodno stao se nalazila negdje u Banjolama. Zatim se u utorak dok sam trčao tempo 6 km, teško srčući gusti zrak kroz slamku pobunio pokazivač pulsa. Nakon završetka tempo trčanja koje nije bilo tako loše obzirom na temperaturu i vlagu kad sam počeo rastrčavanje odjednom je počeo pokazivati puls koji graniči sa maksimalnim, a trčao sam lagano oko 6 min po kilometru. Dok sam trčao 6 km tempa oko 4:10/km nisam ga mogao natjerati niti do granice LT zone, i to tek na zadnjem kilometru. Razlog je opet bio kvar, ovaj put u traci pulsmetra. Vrijeme je bilo za novu bateriju. Kad sam već zaboravio na ta dva tri pomalo nepovezana defekta usljedio je još jedan. Iz čista mira sat se počeo zaustavljati i nije reagirao niti na jedno dugme. Jučer sam potražio garanciju i pripremio se da odem u trgovinu gdje je sat kupljen ali nisam otišao. Odradio sam još jedan večernji lagani trening po Drenovici i sve je izgledalo ok. Kopirao sam sve aktivnosti za slučaj da sat moram sutra nositi na popravak i razmišljao kako dalje bez njega. Siguran sam da sam ga sinoć napunio do daske. Jutros je još uvijek radio ok ali je bio prazan kao da sam noćas mjesečario i trčao cjelu noć dužinu. Možda se opet onaj švabo poigrava samnom ili je opet svjetlio cijelu noć u ladici. Za promjenu sam prestao da ga nosim i dok spavam. Danas glumi da je ok ili se boji da ga ne zfrljoknem u zid. Vidjet ću popodne što će reći na treningu, hoće li se pokvariti ili ... Što se mene tiče ja ne sumljam da će mi sutra biti gore nego zadnji put kad sam radio dvjestotke i četristotke. Biti će škrip, škrap stare kosti ali to se i očekuje od mašine koja je prošla svoje bolje dane. Ma nema zime kupio sam nakon dugo vremena Pernaton gel jer je nekad djelovao, a sad ću provjeriti. Marijan mi kaže da bi trebao u ledenu kupku poslje treninga. Dobra ideja. Led da se ne pokvarim, samo kako nabaviti i zadržati led kad je moj frižider toliko pun da više nije u stanju pošteno ohladiti niti pivo. Možda kupim jedan frižider za sebe. Da čučim u njemu da se ne pokvarim.
četvrtak, 1. kolovoza 2019.
Daleko je ..
Nakon brzinskog skoka preko bare pokušavam ponovo uspostaviti smisleni način da nastavim sa pripremama za maraton. Pretpostavljao sam, a pretpostavljati ili znati je isto što i ..... da baš ne otvaram i tu temu. Pa mislio sam da ću nekako proći bez većeg poremećaja ali to se naravno ne dešava. Još je odlazak tamo bio relativno podnošljiv iako sam se taj dan digao oko 2:30 da bi krenuo u 3 ujutro.
Dan se odužio kao gladna godina, a kad sam napokon ugledao hotel vidno sam odahnuo jer sam gotovo izgubio svaku nadu da ću moje izmučeno tijelo ikad dovesti u horizontalni položaj. To je usprkos prevaljenih tko zna koliko kilometara bilo još uvijek isti dan popodne oko 17 sati. Prava sitnica. Trebao sam još izdržati bar četiri, pet sati da mi se ne desi da se probudim u tri ujutro pa onda brojim zvjezde. Trčanje nije dolazilo u obzir jer sam osjećao da su mi noge potpuno obamrle i vjerojatno nebi bio u stanju niti da ih pokrenem. Na kraju sam izdržao do skoro osam i sa jednim kolegom koji je sutra ujutro imao let nazad, a kojeg sam već upoznao u Dubai-ju otišao na pravu teksašku večeru. Longhorn steak. Ja se nisam usudio uhvatiti u koštac sa tom beštijom pa sam se zadovoljio sa najmanjim mogućim steak-om dok se moj mlađahni kolega hrvao sa trostruko većim zalogajem. Bilo me pomalo sram ali daleko je mladost i dani kad bi i ja poduzeo takav pothvat. Zadovoljio sam se kao što se i u trčanju zadovoljavam onim pomalo lažnim pobjedama u kategoriji. Zaspao sam ekspresno ali se ipak probudio prerano. Predavanje koje sam trebao održati je srećom bilo samo par minuta hoda od hotela i jedini problem je bilo preći jednu super prometnu raskrsnicu. Za to je trebala brzina Usain Bolta jer je plava ruka bila plava samo par sekundi. Huston nije napravljen za pješake. U to sam se uvjerio i predveče kad sam nakon obavljenog posla i odrađenog laganog treninga na 31 C odlučio prošetati u okolini hotela.
Nakon 20 do 25 minuta šetnje sreo sam slovom i brojem jednu izgubljenu dušu kako luta pustim i preširokim bulevarima. Već pomalo gladan jer je ručak na poslu bio već oko 12 otišao sam u obližnji prilično pust Tex-Mex restoran. Naručio sam miksani fajitas sa salatom i pivom, a na moje iznenađenje stol mi je uskoro bio zatrpan pijatima punim svačega. Bila je tu naravno i salata te fajitas ali i gomila graha, riže, umaka grickalica i povrća.
Taman sam teško izvojevanu pobjedu nad tom silnom hranom htio proslaviti još jednim pivcem kad me neka malada vrckava meksikanka pozvala da dođem na šank jer je šteta da sjedim sam kad je život zabavniji u društvu. Priključio sam se meksičkoj ekipi popio još nekoliko kapi za oči(malo pivo) i potrošio još malo vremena prije odlaska na spavanje razmjenjujući svoje štorije sa njihovim. Put nazad je počeo malo bolje nego dolazak ali i to se sve promjenilo kad sam sletio u Minhen. Opet kašnjenje Lufthanse pa poslije toga gužve na granici u povratku iz Trsta, a zamnom je bila još jedna neprospavana noć u avionu i gotovo preskočen dan. Zbog nagomilanog umora sam prespavao vrijeme za trčanje dužine u nedjelju. Ipak sam otrčao malo da se podsjetim kako je to trčati po meni poznatim stazama. Jeli išta drugačije. Osjećaj u nedjelju nije bio baš najbolji ali već u ponedjeljak sve se pomalo vratilo. Počeo sam sa treningom brzine koji sam lani zbog problema sa zadnjom ložom izbjegao. Još nisam siguran dali je to bilo pametno ali valjda će moj kostolomac u petak uspjeti da sanira malo pogoršano stanje hvatišta ali i priličnu upalu zadnje lože pa čak i kvadricepsa. Proučavam gdje sam pogrešio i uočavam da sam išao malo prebrzo i malo prviše za prvi put. Da je to "prebrzo" daleko kao što je amerika od brzine koju sam nekad imao znam odavno. Opet me svaki put prenerazi kako sprint na 200 m nije više niti brzinom kojom sam u mladosti trčao 5000 m. Upitao sam se zašto je to toliko teško i pokušao naći neko znanstveno utemeljeno objašnjenje. Osim onoga star si i točka što je naravno točno.
U principu trebao bi imati dovoljno dugačak korak sa dovoljno velikom kadencom da trčim brzo. Jednom sam čitao jednu analizu utrke mojeg omiljenog trkača Kenenise na 5000 m. U toj analizi se spominju kadence, duljine koraka, vertikalne oscilacije i vrijeme doticaja sa tlom. Sve ono što i moj Garmin mjeri. Znam da ne mogu imati značajno višu kadencu jer je već kadenca od 205 prilično visoka obzirom na moju građu mišića koja je sve samo ne sprinterska. Pri brzini trčanja od 36 sek na 200 m kadenca mi je prosječno 205, vrijeme dodira sa tlom je odlično oko 180 ms, vertikalna oscilacija koja je nama koji trčimo na prednju stranu stopala nešto veća je iznosila dobrih 9 cm ali duljina koraka je jednostavno previše kratka i kraća je od 1,3 m. Tu i leži najveća razlika između koraka mladih dobrih trkača da ne kažem između mene i Kenenise kojem je debelo preko 2 metra. U toj analizi nalazim još jednu sličnost sa njim koja ipak ima svoje ograničenje. I ja i on kod trčanja mjenjamo oba parametra koji određuju bzinu to znači kad ubrzavam povećavam duljinu i frekvenciju odnosno kadencu koraka. Ograničenje kod mene postaje evidentno kad kadenca prelazi 190-200 koraka tada se duljina počinje ponovo skraćivati. Moji brzi mišići očigledno nisu dovoljno snažni da toliko pogurnu tijelo naprijed i u visinu pa to kompenziram skraćivanjem i povećanjem broja koraka. To djeluje kako da trčim po traci koja ide prebrzo. Takav imam i osjećaj. Pri nešto sporijem trčanju na 400 m za oko 1:22(82 sek ili 41 sek za 200) kadenca je niža za 10 odnosno 195 ali se zato korak produži za više od 5 cm na preko 1,3 m. Za još malo sporije trčanje ponekad može doći i do 1,4 m ali to je maksimum. Krutost mojih tetiva i slaba pokretljivost zglobova ne dozvoljavaju nikakva povećanja bez opasnosti od havarije. Daleko je to od 2 metra. To je i otprilike razlika u maratonu od nešto više nego sat vremena u odnosu na Kenenisu.... eh, daleko kao druga galaksija, a ne samo amerika. Na koncu ono što me uvijek kopka, a ostaje dobro skrivena tajna je odnos vremena doticaja sa tlom. Nikad možda neću saznati zašto mi se kod brzog trčanja vrijeme docicaja sa tlom znatno skraćuje za lijevu nogu dok je kod sporijeg trčanja kraće ono na desnoj. Dobra stvar je što je ta simetrija vrlo dobra kod trčanja polumaratona pa donekle i maratona. Možda to zapravo i nije uopće važno.
Dan se odužio kao gladna godina, a kad sam napokon ugledao hotel vidno sam odahnuo jer sam gotovo izgubio svaku nadu da ću moje izmučeno tijelo ikad dovesti u horizontalni položaj. To je usprkos prevaljenih tko zna koliko kilometara bilo još uvijek isti dan popodne oko 17 sati. Prava sitnica. Trebao sam još izdržati bar četiri, pet sati da mi se ne desi da se probudim u tri ujutro pa onda brojim zvjezde. Trčanje nije dolazilo u obzir jer sam osjećao da su mi noge potpuno obamrle i vjerojatno nebi bio u stanju niti da ih pokrenem. Na kraju sam izdržao do skoro osam i sa jednim kolegom koji je sutra ujutro imao let nazad, a kojeg sam već upoznao u Dubai-ju otišao na pravu teksašku večeru. Longhorn steak. Ja se nisam usudio uhvatiti u koštac sa tom beštijom pa sam se zadovoljio sa najmanjim mogućim steak-om dok se moj mlađahni kolega hrvao sa trostruko većim zalogajem. Bilo me pomalo sram ali daleko je mladost i dani kad bi i ja poduzeo takav pothvat. Zadovoljio sam se kao što se i u trčanju zadovoljavam onim pomalo lažnim pobjedama u kategoriji. Zaspao sam ekspresno ali se ipak probudio prerano. Predavanje koje sam trebao održati je srećom bilo samo par minuta hoda od hotela i jedini problem je bilo preći jednu super prometnu raskrsnicu. Za to je trebala brzina Usain Bolta jer je plava ruka bila plava samo par sekundi. Huston nije napravljen za pješake. U to sam se uvjerio i predveče kad sam nakon obavljenog posla i odrađenog laganog treninga na 31 C odlučio prošetati u okolini hotela.
Nakon 20 do 25 minuta šetnje sreo sam slovom i brojem jednu izgubljenu dušu kako luta pustim i preširokim bulevarima. Već pomalo gladan jer je ručak na poslu bio već oko 12 otišao sam u obližnji prilično pust Tex-Mex restoran. Naručio sam miksani fajitas sa salatom i pivom, a na moje iznenađenje stol mi je uskoro bio zatrpan pijatima punim svačega. Bila je tu naravno i salata te fajitas ali i gomila graha, riže, umaka grickalica i povrća.
Taman sam teško izvojevanu pobjedu nad tom silnom hranom htio proslaviti još jednim pivcem kad me neka malada vrckava meksikanka pozvala da dođem na šank jer je šteta da sjedim sam kad je život zabavniji u društvu. Priključio sam se meksičkoj ekipi popio još nekoliko kapi za oči(malo pivo) i potrošio još malo vremena prije odlaska na spavanje razmjenjujući svoje štorije sa njihovim. Put nazad je počeo malo bolje nego dolazak ali i to se sve promjenilo kad sam sletio u Minhen. Opet kašnjenje Lufthanse pa poslije toga gužve na granici u povratku iz Trsta, a zamnom je bila još jedna neprospavana noć u avionu i gotovo preskočen dan. Zbog nagomilanog umora sam prespavao vrijeme za trčanje dužine u nedjelju. Ipak sam otrčao malo da se podsjetim kako je to trčati po meni poznatim stazama. Jeli išta drugačije. Osjećaj u nedjelju nije bio baš najbolji ali već u ponedjeljak sve se pomalo vratilo. Počeo sam sa treningom brzine koji sam lani zbog problema sa zadnjom ložom izbjegao. Još nisam siguran dali je to bilo pametno ali valjda će moj kostolomac u petak uspjeti da sanira malo pogoršano stanje hvatišta ali i priličnu upalu zadnje lože pa čak i kvadricepsa. Proučavam gdje sam pogrešio i uočavam da sam išao malo prebrzo i malo prviše za prvi put. Da je to "prebrzo" daleko kao što je amerika od brzine koju sam nekad imao znam odavno. Opet me svaki put prenerazi kako sprint na 200 m nije više niti brzinom kojom sam u mladosti trčao 5000 m. Upitao sam se zašto je to toliko teško i pokušao naći neko znanstveno utemeljeno objašnjenje. Osim onoga star si i točka što je naravno točno.
U principu trebao bi imati dovoljno dugačak korak sa dovoljno velikom kadencom da trčim brzo. Jednom sam čitao jednu analizu utrke mojeg omiljenog trkača Kenenise na 5000 m. U toj analizi se spominju kadence, duljine koraka, vertikalne oscilacije i vrijeme doticaja sa tlom. Sve ono što i moj Garmin mjeri. Znam da ne mogu imati značajno višu kadencu jer je već kadenca od 205 prilično visoka obzirom na moju građu mišića koja je sve samo ne sprinterska. Pri brzini trčanja od 36 sek na 200 m kadenca mi je prosječno 205, vrijeme dodira sa tlom je odlično oko 180 ms, vertikalna oscilacija koja je nama koji trčimo na prednju stranu stopala nešto veća je iznosila dobrih 9 cm ali duljina koraka je jednostavno previše kratka i kraća je od 1,3 m. Tu i leži najveća razlika između koraka mladih dobrih trkača da ne kažem između mene i Kenenise kojem je debelo preko 2 metra. U toj analizi nalazim još jednu sličnost sa njim koja ipak ima svoje ograničenje. I ja i on kod trčanja mjenjamo oba parametra koji određuju bzinu to znači kad ubrzavam povećavam duljinu i frekvenciju odnosno kadencu koraka. Ograničenje kod mene postaje evidentno kad kadenca prelazi 190-200 koraka tada se duljina počinje ponovo skraćivati. Moji brzi mišići očigledno nisu dovoljno snažni da toliko pogurnu tijelo naprijed i u visinu pa to kompenziram skraćivanjem i povećanjem broja koraka. To djeluje kako da trčim po traci koja ide prebrzo. Takav imam i osjećaj. Pri nešto sporijem trčanju na 400 m za oko 1:22(82 sek ili 41 sek za 200) kadenca je niža za 10 odnosno 195 ali se zato korak produži za više od 5 cm na preko 1,3 m. Za još malo sporije trčanje ponekad može doći i do 1,4 m ali to je maksimum. Krutost mojih tetiva i slaba pokretljivost zglobova ne dozvoljavaju nikakva povećanja bez opasnosti od havarije. Daleko je to od 2 metra. To je i otprilike razlika u maratonu od nešto više nego sat vremena u odnosu na Kenenisu.... eh, daleko kao druga galaksija, a ne samo amerika. Na koncu ono što me uvijek kopka, a ostaje dobro skrivena tajna je odnos vremena doticaja sa tlom. Nikad možda neću saznati zašto mi se kod brzog trčanja vrijeme docicaja sa tlom znatno skraćuje za lijevu nogu dok je kod sporijeg trčanja kraće ono na desnoj. Dobra stvar je što je ta simetrija vrlo dobra kod trčanja polumaratona pa donekle i maratona. Možda to zapravo i nije uopće važno.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)