"Zbunjoza"

Čim su se malo štišali problemi izazvani samo jednim treningom brzine vratio sam se ponovo u stanje koje teško mogu opisati jer je puno suprotnosti.
Kad bi me pitali kako sam, moj vrlo precizan odgovor bi bio nikako. Što bi to točno bilo? Nešto između dobro i loše? Ne čini mi se baš da je tako. Prema onom vicu o zagorcu kad ga pitaju jeli pijan ili trijezan, a on veli da je taman mi se čini još manje vjerojatno. Nikako, podrazumjeva da ono što osjećam nema uopće objektivne potvrde. Kako bi i bilo. Što je to objektivna potvrda. Za trkače to bi bila utrka, a ja utrke baš i ne trčim često. Zato sam u zadnje vrijeme pokušavao pronaći takvu potvrdu u šumi podataka koje sam skupio u zadnjih nešto više od pet godina. Naravno bez uspjeha.
Jedan moj prijatelj inače triatlonac mi je prije par dana dok sam sa unukom čekao start malog plivačkog maratona rekao da previše poklanjam pažnju Garminu. Čita navodno sve moje blogove pa je primjetio taj lagani zaokret kojeg sam i sam svjestan. Paradoksalno je to što sam taj dan za razliku od lani na utrku došao bez sata i da sam dan ranije odradio prvo dulje maratonsko trčanje bez da gledam u sat ali ipak se pokazalo da mogu vrlo precizno držati tempo i od planiranih 4:30/km završiti 16 km brzih od 21 ukupno sa 4:28/km. Bez obzira na temperaturu i umor od prethodnog tjedna. A taj sam tjedan radio i malo brže intervale i jedno dosta dugo LT tempo trčanje brže od uobičajenih i dulje zbog pogreške u brojanju krugova na grbavom terenu marsovog polja. U nedjelju sam dakle bio mrtav umoran ali obećanje da ću i ove godine plivati "Mini maraton grada Pule" sa unukom se ne može tek tako prekršiti. Ona je prestala redovno plivati jer ne stiže zbog promjene škole, treniranja taekwondo-a, hokeja, sviranja bubnjeva i tko zna još čega. Tko će to pratiti. U godinu dana je narasla i postala žena iako još nema 13. Nadao sam se da će plivati sporo pogotovo jer je bila jako prehlađena i jedva disala. Veći dio je prelivala prsno i na kraju djelovala nezadovoljno. Žalila se na očale koje se magle pa ih je nekoliko puta namještala te na disanje. Ali u finišu zadnjih sto metara nisam mogao niti da se malo približim jer je tad okrenula na kraul. Na koncu se pokazalo da smo oboje bili brži na identičnoj stazi i to za dobrih 8 minuta. Kako onda objasniti osjećaj da sam plivao sporo. 
Kao objasniti stalni osjećaj umora i nedostatak elana ako svaki trening pokazuje nešto sasvim drugačije. Možda svi ti satovi lažu poput ogledala za "mršavljenje" pa nas prikazuju sposobnijima nego što jesmo. Kome vjerovati, satu ili sebi.
Osim zbunjujućih rezultata i planovi su mi živa zbunjoza. 
Nema pomaka u definiranju mog ponovnog putovanja u Texas i sad se već spominju termini na koncu 9-og i početkom 10-og mjeseca. Znači da će ta desetodnevna rupa u treningu pogoditi sam vrhunac priprema za Ljubljanu. Da nisam uplatio utrku možda bi i digao ruke od svega. Već sam počeo improvizirati i svaki dan odlazim na trening bez jasne ideje tako da i najmanja sitnica može promjeniti odluku. Tako će biti i na utrci, valjda po prvi put. Kad krenem odrediti ću si tempo u zavisnosti što kažu bačene kosti ili grah, a možda se ipak zbunjoza u glavi razbistri do tada. Ovaj put izgleda da neću trčati test utrku prije maratona jer nisam prijavio x-icu. Ali to nije prvi put i uostalom nikad mi rezultat te utrke nije potvrdio trenutnu formu. To je za maratonce koji teže najboljem mogućem rezultatu u maratonu čisti gubitak vremena i energije. U maratonu se ionako utrkujemo sami sa sobom i protiv sebe, a za to ne treba plaćati prijave to možete raditi besplatno bilo koji dan na treningu. Zadajte si tempo ako imate muda i probajte tako trčati koliko možete. To ja već radim i ako doguram sa ovakvim umorom, temperaturom, uzbrdicama po Puli, bez vode gelova, bez sranja i granja do dvije trećine utrke znači da sam na dobrom putu.