ponedjeljak, 29. listopada 2018.

Skoro potop

 Nisam odmakao niti pedesetak kilometara od kuće, a kiša je već u petak počela da sipi. Nakon Kopra u "deželi" je već lijevalo kao iz kabla, a od silnih kamiona koji su dizali vodene zavjese nisi vidio ništa ispred sebe. Negdje poslije Nanosa još i magla. Velim u sebi dobro neka se prolije sad sve što ima možda u nedjelju ostane bez vode. Kad sam se približio Ljubljani ipak se sve malo smirilo i opet optimistično pomislim to je to, nema više. Tek je petak j... U subotu ujutro sam natjerao moju kćerku i njenu prijateljicu da otrčimo par kilometara tako da mi se noge malo razbude od cijelo dnevnog sjedenja na poslu, u autu i još na večeri sa društvom. Njima je trebalo možda izbiti par maligana sa jazz koncerta na kojem su bile u petak uvečer. Ćerkina frendica je irkinja pa joj naši običaji da trgnemo po jednu prije nečega, poslije nečega i za vrijeme nečega nisu baš strani ili bolje rečeno mrski. Nakon trčanja smo odšetali po brojeve i startne pakete, a ja sam tamo napokon susreo jedne zanimljive tenisice. 
Čudno kako takvi modeli ne postoje u običnim dućanima, a za neke nisam nikad čuo iako stalno nešto pretražujem po netu. Ponovo nakon pet šest godina sam bacio oko na jedne Mizuno koje su mi odlično legle. Sad mi je žao što sam nasjeo na priču kao je Kinavara 8 široka tenisica. Da ako uzmeš dva broja veću. Ponovo je izgledalo da je priča o kiši samo odraz nečijih strahovanja ili zlih uroka, a to je moju kćerku natjeralo da me nagovori da odemo na izlet prije ručka. Izlet? Kuda još da mlatim nogama umjesto da se odmaram za utrku. "Idemo da Karin vidi Bled, a i ja nisam bila od kad sam bila mala". Ajde još sat i nešto jahanja u autu, a tamo poplava. Pada sa neba, oko nas samo voda, i poplava tri autobusa Japanaca sa kišobranima i kamerama kojih se ne možeš otarasiti nigdje. Pobjegli smo na kraju u Dvorac iznad jezera jer su mi noge bile mokre i to znači da sam spao na samo jedne moguće tenisice za sutrašnju utrku. Adizero jer nove Mizuno moram tek da upoznam, izvedem nekoliko puta, da se zaljubim ... Trčati u njima odmah maraton bi bilo kao imati seks sa potpuno nepoznatom ženom. Nikad ne znaš što od nje možeš fasovati. 
Sva ta silna voda, vjetar i hladnoća na Bledu potpuno je potopila moju nadu da će sutra biti bolje. 
Na koncu sam cijelu noć slušao kako sipi i udara o škure tako da zapravo uopće nisam razmišljao o utrci osim o kiši kao njenom glavnom sastojku. Možda je dobro što sam u zadnje vrijeme malo popravio svoje plivanje. Nikad ne znaš ... mogao bi ovo biti onaj biblijski potop.
Ja nisam bio nešto nervozan kao da sam se sa nečim pomirio ali nisam bio siguran sa čime. Moja kćerka je trčala na wecu svakih pet minuta od uzbuđenja jer prvi put trči polumaraton, a njena prijateljica naizgled nije bila uzbuđena. Više se posvećivala testiranju hrane, pića i zanimljivo jako joj se dopala kava spremljena na "turski" način. Zbog moje kćeri, njene frendice i da počastimo našu domaćicu te prijatelje sa kojima smo se kasnije i vratili u Pulu otišli smo na ručak u nezaobilazni Čad. Pljeskavice, vešalice i gravče nije baš najbolji izbor za pred maratonski ručak ali ionako je u ovom slučaju sve pošlo pomalo u krivo pa nema razloga da se tako i ne nastavi. Preko noći sam bio žedan ali me hidratacija nije zabrinjavala, treba na utrci samo držati širom otvorena usta i nemaš potrebu da staješ na stanicama za okrjepu i vodu. Kupio sam u zadnji tren prije odlaska neke roza prozirne kabanice za jednokratnu upotrebu i tako obučeni smo krenuli od kuće do starta. Što smo se više približavali to je više padalo, a noge su mi ionako bile već mokre nakon svega par minuta. 

Da ne prenosim nervozu na ženu, kćerku i njenu prijateljicu ostavio sam stvari u garderobi i požurio na ulaz u startnu zonu 1. Tamo se u prolazu ispod zgrade natiskalo već dosta svijeta i malo sam se odmrznuo shvativši da smo svi u totalno istom dreku te nema razloga za sikiriki, no sikiriki. Sat je točno odbrojavao vrijeme za zatvaranje prve zone kad su kao po komandi svi iz tog suhog utočišta izjurili u boks koji se napunio kao kad popusti brana pa odjednom poplavi cijelu dolinu. 
Uspio sam potrčati tamo amo dva tri puta i više nije bilo mjesta za trčanje osim vertikalnog poskakivanja u stilu Masai plemenskog plesa. Opet sam bio sam na startu jer Slaven je možda tu negdje ali ionako će pokušati trčati brže, a ostala ekipa? Nemam pojma gdje bi mogla biti. A oni cijelo vrijeme stoje iza mene. Srećom neko me uočio jer svi imamo jebene iste jednokratne kabanice i tako mi je tih pola sata na kiši ipak prošlo u zajebanciji. Par minuta prije starta u zrak su na obije strane počele letjeti te roza ili žute najlonske krpe, a bilo ih je i među nogama pa sam se neposredno nakon prolaska startne linije skoro rasuo preko jedne. Već pomalo rezigniran izostankom onog osjećaja da će to biti neka dobra utrka nisam niti osjetio adrenalinski nalet kad su sve preplavili zvukovi "Stroj Machine". Usredotočio sam se na eventualne kabanice po putu i obilaženje lokvi da već na početku ne pokupim preveliku količinu vode u tenisicama. Ispred mene je kratko trčao Senad pa sam poslije malo trčao sa Christianom koji je išao polumaraton i nadao sam se da će mi možda praviti društvo. Na koncu sam se uselio u susjedstvo Lukšiću iz Labina koji je isto trčao polumaraton. 
Nakon pet šest kilometra kiša je odjednom stala i činilo mi se previše topolo za dvije majice koliko sam imao na sebi. Pripremio sam se da nakon osmog odbacim jednu na kojoj nije broj kad budem prolazio pored Zemirine kuće. Ako ne bude vani ja ću je prebaciti preko ograde. Skinuo sam se u trku i opet obukao samo vestu bez rukava sa brojem, a majicom kratkih rukava mahao kao zastavom da me Zemira na vrijeme vidi ali ona je toliko smotana da se iznenadila kako sam tako brzo stigao i nije me uspjela slikati. Novinarka ... ideš. Poslije se hvalila kako je super uslikala mog prijatelja Vladu jer on ima super tempo od 7 minuta po kilometru pa je uspjela da se namjesti. Srećom da nisam ko kenijci ili ovaj put etiopljani. Ne bi imao nikakvu sliku pa niti mutnu. Malo prije dvadesetog Lukšić je pomalo ubrzavao i morali smo se oprostiti jer ja nisam htio još ubrzavati brže od 4:28/km. Nakon dvadesetog opet sam ostao u nekoj rupi između rijetkih maratonaca i baš niti jedan nije trčao takav tempo. Ili sam ih pomalo stizao ili gubio iz vida. Tu i tamo bi sa nekim razmijenio poneku riječ ali ovaj put nisam ja bio taj koji započinje razgovore. Kopkalo me cijelo vrijeme kako će biti sa išijasom jer sad sam ga već prilično osjećao, a i leđa su mi bila ukočena tako da moj korak nije bio uopće opušten. Stopala i palac znam da mogu podnijeti sve dok ne stanem, a to sam se nadao neće biti prije cilja. Poslije neka me nose ili puste da ležim.
Noge su bile nekako teške što nije niti čudno obzirom da sam u svakoj tenisici imao malo ribogojilište i iz njih je svakim korakom šprickalo kroz rupičastu mrežicu tih super lakih prozračnih tenisica. Jedino što nisam ukalkulirao je da zbog toga moram usporiti bar minut dva ako mislim proći 42-gi kilometar još na kako tako živahnim nogama. Na 32-gom srećem Slavena koji hoda jer je potpuno rasturio noge od žuljeva i njegov san od 3:00 se već raspao kao mjehur od sapunice ali smogao je snage da potrči za mnom, razmijenimo par riječi ohrabrenja i ipak nastavio šepajući. Njegove riječi: " ti to možeš" su me držale sljedeća dva tri kilometra. Nakon blage uzbrdice na 35-om kilometru znao sam da nije dobro jer je tempo opao i svaki sljedeći je varirao ovisno o tome koliko sam pokušavao natjeravati noge da me slušaju. Kao nestašna djeca čim se okreneš one po svome. Znači tko ga šiša, hajmo usporiti. Kao spas mi je ponovo uletjela Katja. Možda je to bio spas, a možda i zadnji čavao u mom lijesu jer stižući nju potrošio sam još ono malo rezerve koje sam imao za završnicu ali to još nisam znao. Čak sam jedno vrijeme produžio ispred nje jer sam mislio da ću na tom novom elanu uspjeti dovršiti utrku ali ona me je opet prošla i to neposredno nakon četrdesetog kad su svi znakovi govorili da je to kraj. Tempo se u dva kilometra obrušio poput lavine, ruke su potpuno utrnule, u glavi je zujalo, a svaka noga kao da je bila dvostruko teža. Obilazimo već oko zadnjeg bloka po granitnim kockama koje me izbacuju iz ravnoteže. Samo treba istrčati iza zavoja u sigurnost cilja, a ja više nisam bio siguran hoću li uspjeti. Ne gledam više ništa osim crnog praga iznad tepiha koji treba prekoračiti i moja putanja je sad već pomalo cik cak ali sekunda gore dolje nema veze samo prekorači. Čim sam stao priskočili su oni dežurni medicinari i odveli me u šator, a odnekud je dotrčala i žena u suzama. Mislila je da je gotovo, da ću se izvrnuti. Nakon što sam popio malo isotonika priključili su me na monitor i izmjerili tlak. Ništa, tlak kao mrtav konj 100/50 puls 62. U dvije tri minute puls je potpuno pao. Veli mi taj medicinski radnik ili doktor što ja znam. Jesi li ti uopće trčao? Ne ja sam plivao, j..te tko bi normalan trčao po ovakvom potopu. Da sam nastavio ne bi bilo frke malo bi se ljuljao i ipak bi se dokopao šatora za okrjepu, a ovako sam se totalno zablokirao i jedva sam ustao sa kreveta gdje su me posjeli. Nakon par čajeva, par datulja, čokoladice, banane, tri četiri mandarine i par maminih kolača sa jabukom vrtoglavica je nestala, a ja sam uspio nekako da se dočepam slobodne klupe u muškom šatoru za presvlačenje. Onda je izbila nova frka jer nekako sam se skinuo ali obući i skinuti tenisice nisam uspijevao niti pod razno. Svaki pokušaj sagibanja ili podizanja noge završavao je bolnim grčevima. Zato sam tako sjedio polu razgaćen i pomalo se hladio čekajući da taj problem ode u k... Sve sam na koncu nekako uspio osim oblačenja uskih kompresijskih dokoljenica ali sam od njih odustao i obukao na bosu nogu ionako mokre razvezane tenisice. Na izlasku susrećem opet Katju i pozdravljamo se kao stari prijatelji iako smo se sreli dva puta na utrci i pokušali dva puta trčati brže od 3:10. Ona je i ovaj put uspjela za bar nekoliko sekundi. Onda vidimo se opet sljedeće godine ... nadam se ali nadam se da ću napokon uspjeti da se ne raspadnem na samom kraju. 
Obično se nakon trke opuštamo u ugodnim prepričavanjima i druženju. Veselimo se prestanku napora i završetku jednog poglavlja našeg trkačkog života. Ovaj put nije bilo ničega osim te dosadne kiše koja nije dozvoljavala da se bar nečemu malo poraduješ. Znao sam da nikome nije bilo lako na ovoj utrci iako me iznenađuje rezultat pobjednika od 2:04:58 pa i pobjednice 2:22:58 po ovakvim uvjetima. Ipak jače od želje da odmah odem kući sa kćerkom i njenom prijateljicom koje su već dobrano promrzle čekajući mene da završim utrku odlučio sam da ću provjeriti rezultate i eventualno podići nagrade za pobjednike kategorije. Nadao sam se da je možda 3:11:18 ipak dovoljno za jedno od prva tri mjesta. Nije osobni i daleko je cijele tri minute od rekorda kategorije ali nisam jako razočaran. Moram se navikavati na činjenicu da mi ništa više u životu nikad neće biti lakše već samo teže. Nakon skoro pola sata bauljanja po kiši, bolnih stopala i išijasa od šatora do šatora u svim smjerovima pronašao sam i taj šator odmah do prvog u kojem smo isprintali "Spominski certifikat". 
J...ga nitko nema pojma gdje je što ili ti pokazuju u neodređenom smjeru. "Tamo gdje su oni baloni" ... koji kur..vi baloni tamo je neki štand banke i nemaju pojma o čemu im pričam, a šator je negdje tamo, ideš... Ipak je bilo više nego dovoljno za prvo mjesto i posljednji put u kategoriji H. Malo mi je žao momka koji je prošli put bio iza mene samo minut i sad opet ali devet minuta. No ima vremena, on će još biti u toj kategoriji koju godinu ja se selim onim starijima mada me to baš i ne veseli previše. Po putu sam se zadubljen u svoje bolne noge još izgubio skrenuvši jednu ulicu prije dok je žena skoknula u jedan čudom otvoreni dućančić pa sam se još morao da vraćam par sto metara i trčati za njom jer od prometa Celovškom nije čula moje dozivanje. To je bilo trčanje kao kad neko trči po čavlima, a nije fakir ..aj...aj .aj. A čak niti to nije bio kraj mojim maratonskim mukama još sam trebao voziti nazad u Pulu iako je pljuštalo cijelo vrijeme i mene je išijas totalno obuzeo kad se sve ohladilo. Zapravo sam samo trebao odvesti kćerku i njenu prijateljicu na aerodrom Brnik i nakon još jednog spavanja kod ženine rođake krenuti ujutro. No moji prijatelji su morali biti ujutro rano u Puli, a nisu imali prijevoz i ja sam moj maratonski dan produžio za još par sati. Noć poslije nije donijela ni san niti oporavak već je zglob onog desnog palca ponovo upaljen kao ove zime, a išijas ne popušta. Cijelu noć sam se dizao sa zakašnjelom reakcijom na prevelike količine tekućine koje sam taj dan nakon maratona ispio i zbog mazanja i masiranja zglobova i leđa raznim kremama za opuštanje i protiv bolova. O ozbiljnosti situacije govori podatak da još nisam okusio niti kap pive. A moji prijatelji već najavljuju novi pivski maraton na kojem ćemo razmijeniti priče kao što su neki na ovom maratonu razmjenjivali gaće ali to je samo naša plemenska stvar i bolje je da ostane među nama.
 

petak, 26. listopada 2018.

Sive varijable

 Sve što sam mogao to sam i učinio. Još ostaje da se to potvrdi kao dobro ili opovrgne na utrci. 
Neću da prognoziram jer je premalo pozitivnih varijabli, a puno više onih negativnih ili crnih. 
Možda je to pregrub izraz. Recimo sivih.
Jučer sam otklonio bar onu trilemu oko tenisica pa putujem sa samo dva para totalno šiznuto različitih. Jedne nove, sjajne, crvene, brze ko vrag i neudobne isto tako. I jedne stare, izlizane, već sa rupicama na vrhu prstiju, meke ko duša i udobne ko papuče. Kad se ujutro probudim prije utrke prepustiti ću osjećaju bolova u stopalima odluku. Jučer sam samo testirao te novije Adizero Adios u kojima sam trčao najdulje malo preko 30-tak km na utrci u Zadru, polumaraton u Zagrebu i utrku Xice na 10 km. 
Pokazalo se da je bolni zglob palca ipak bio malo pošteđen jer su zapravo relativno kruće nego one meke stare Skecher-ice. Kinavaru jednostavno ne mogu obući niti za hodanje jer su baš na tom dijelu zgloba palca jako uske. Kako je i drugi zglob već skoro godinu dana u fazi konstantne lagane upale i okoštavanja nema teorije da ih nosim na utrci.
Test mi je dao malo samopouzdanja nakon cijelog niza treninga sa varijabilnim osjećajem da je dobro ili loše. Trebalo je malo više vremena da se uhodam i zagrijem pa sam zapravo imao malo obrnutu situaciju kod promjene opterećenja. Pri prosječnom pulsu u donjem aerobnom brzina je prvi kilometar bila malo iznad 5:00/km da bi nakon drugog skliznula ispod pet minuta. Obično je obrnuto. Gotovo identična stvar se dešavala pri sljedećoj promjeni opterećenja malo ispod gornjeg aerobnog pri kojem trčim maraton. Treće opterećenje je bilo malo ispod granice laktacije i to sam trčao isto tako malo brže od mog najboljeg polumaratonskog tempa.(4:10/km). Sve u svemu kad sam usporedio isti test prije dvije godine linija koju definiraju tri točke brzine i pulsa je pomaknuta malo ispod. Temperatura je jučer bila neznatno viša(15 C u odnosu na 12,8 C), a vjetar neznatno slabiji(7 km/h prema 10 km/h). U najgorem slučaju to je tu oko forme iz 2016 godine ili malo bolje ali vremenske prilike na utrci neće biti baš tako dobre. 
Kako će se na utrku odraziti sve ove ozlijede zglobova baš na najopterećenijem dijelu nogu koje moraju mlatiti asfalt dulje od tri sata to ne znam. Čini mi se da je sad malo bolje. Možda je to isti onaj efekt kako kad krenete kod zubara jer vas boli zub, a on do ordinacije čudom prođe! Tako se sad ponaša čak i moj išijas kojeg sam malo izbacio iz jednadžbe jer sam se sav fokusirao na taj novo ozlijeđeni palac. Sinoć sam sve spakirao, a jutros prije posla potrpao u auto, kupio jednokratne kabanice za čekanje u boksu i popodne vozim sam za Ljubljanu. Moja žena, kćerka koja trči prvi polumaraton i njena prijateljica su tamo stigle već sinoć iz Londona, a meni je već dosadio samački život. Kuća je ostala sređena onoliko koliko to može srediti jedan muškarac. Frižider je ispražnjen osim ogromne količine ne popijene pive jer su ovaj put zbog opravdanih razloga i niza nesretnih okolnosti izostale momačke večeri uz ...
To ću siguran sam nadoknaditi. Samo u kakvom raspoloženju, to je još uvijek malo sivkasta varijabla.
 

utorak, 23. listopada 2018.

Trčati ili ne trčati?

  Čuveni Danski kraljević je imao dilemu "biti ili ne biti" što meni ne bi uopće bila dilema. Ja sam za ono prvo pa makar bio u dreku do grla. Nisam čak niti kao mujo u trilemi .. ha, ha, ... to mogu biti samo posebni ljudi. Međutim kad je današnji trening u pitanju prividno sam neodlučan. Znam da uvijek prevlada onaj vrag što voli da trči iako mi to ponekad predstavlja velike probleme pa i bolove. 
U nedjelju ujutro sam pokušavao zbrojiti i ustanoviti koliko će taj malo oštećeni palac podnijeti trčanja. Prošlo je manje od 24 sata od kako sam ga ozlijedio i ujutro je bez obzira na sve tretmane kojima sam ga podvrgao ipak bio vraški bolan. Za probu sam obukao najkomotnije stare tenisice iz 2014 godine koje se usprkos davno pređenih 2000 km još solidno drže. Na njima još stoji upertlan čip Ljubljanskog maratona iz 2016 godine, a već tada su imale preko hiljadu kilometara. To znači da ih nisam niti prao! Pošto su jarko žute nikad ih nisam nosio po blatu, kiši ili van ceste već sam samo trčao po asfaltu i atletskoj stazi. Usprkos širini tenisica, zglob palca je bio bolno pritisnut svakim korakom do tržnice. Na ulasku u ribarnicu pored mene je protutnjio kum u tankom Uljanikovom dresu sa uključenom aplikacijom za trčanje. Kad je stao ona ga je robotskim glasom upravo izvještavala o udaljenosti i tempu. Pitam ga kud ćeš? Zar nećeš u jedanaest na simbolično trčanje Uljanikove utrke. Ona je ove godine zbog poznatih razloga otkazana i moguće da je zapravo nikad neće više ni biti. Da doći ću, veli ali prije moram nešto otrčati. Koji kua, tek je bilo devet. Što li će raditi dva sata? Onda sam se dosjetio da i ja redovno trčim dužine više od dva sata samo mi nije bilo odmah jasno da drugi mogu trčati i kad ja ne mogu.
Bio sam malo ljut i tužan jer sam planirao nazvati Ozija i reći kako neću doći. Onda sam se sjetio da sam svake godine imao skužu da ne trčim tu utrku. Jer je tjedan prije Ljubljane, jer sam se ukočio, bio ozlijeđen i van forme i tako svašta nešto, a mogao sam trčati zbog društva. Ja sam siguran da moj kum i neki stariji trkači nisu bili oduševljeni što sam ja izbivao sa te utrke pa su došli na svoje i osvajali medalje u kategoriji. Oni su puno bolji ljudi od toga. Jednostavno stalno sam mislio ima vremena trčati ću. Uljanik je bila moja prva firma, moj prvi susret sa ozbiljnim profesionalnim izazovima. Tu sam svoj hobi pretvorio u posao koji mene i moju obitelj hrani evo više od 40 godina. Kupio sam tri lijepe ribe za ručak kod mame, malo blitve i u hodu do kuće ipak odlučio da trčim sa svojim prijateljima bez obzira na ishod koji me zabrinjavao. Ne smeta me što me tad boljelo. To ionako svakoga dana manje više podnosim. Strahujem da me ne omete previše na utrci za tjedan dana. 
      Željko, Erol, Mato, Dražen, Frederic, Nenad, Bruno, Christian, Emir, Ja(Ivan), Danijel Irena i Ozi(Ozren) i kum Tomica još trči prema nama ...

Malo nas se okupilo to prohladno jutro, a neki su bili već mokri i promrzli od trčanja dužine prije toga. Zbog toga smo bez previše pompe nakon kratkog slikanja krenuli od porte na rivi prema kraju Uljanika sve uz visoki zid iza kojeg su se više od 160 godina(od 1856 g) proizvodili ploveći divovi i prava čuda tehnike. Trčalo se polako puštajući da oni najstariji koji su istrčali svih 35 utrka Uljanika vode. To je moj bivši(iz AK 3 Januar) i sadašnji klupski kolega Mato i naš nekad vrsni maratonac sad teško ozlijeđen predsjednik kluba Ozi. Uz priču sa svima pomalo nekako sam uspio skrenuti misli sa ozlijeđenog palca i nakon par kilometara u tom 6 minutnom tempu čak sam se ponadao da je to stvar koja će već do jutra biti potpuno sanirana. Uostalom u ponedjeljak ionako mogu uzeti planirani dan odmora bez obzira što to nedjeljno trčanje od 4 kilometra ne mogu smatrati treningom. Nakon rastanka koji je bio vrlo kratak zbog kišice i bure koja je počela opasno hladiti pogotovo one koji su bili već satima izloženi u samo tankim dresovima većinom bez rukava otrčao sam kući sa Draženom i Emirom. To je bilo sve skupa oko 5 km u tempu malo ispod 6 minuta samo zahvaljujući tom zadnjem kilometru sa njima. 
Dali je to bila posljedica trčanja ili malo zakašnjela reakcija na ozljedu u ponedjeljak se ipak ukazao mali hematom između zgloba palca i prsta do njega. Jutros je to gotovo nestalo i kad savijam palac bol je neznatna ali još uvijek je bolno ako to radim pod opterećenjem. Zato sam u virtuelnoj dilemi koju ću riješiti tako da je pretvorim u drugu dilemu možda i trilemu ...ha, ha sad sam došao na ono pravo. Trilema je u kojim tenisicama ću trčati kako utrku tako i današnji trening. Opcije su tri. Najnovije Kinavara 8 u kojima se još ne osjećam dobro i previše su uske osim ako ne izvadim uložak. Adizero Adios u kojima sam sigurno najbrži ali još se sjećam nelagode kad sam trčao Zagrebački polumaraton sa upaljenim zglobom palca na desnoj nozi. To je bio horror i jedva sam čekao da završi utrka ali sam zato možda i trčao tako brzo zadnja tri kilometra. Ostaju stare Schecher GOrun 5. One su najmekše, komotne i udobne kao papuče ali su dosta potrošene i ako bude mokro mogao bi možda imati problema. Po težini sve su tu u desetak grama razlike i ispod 300 grama pa me to ne zanima. Mislim da nemam potrebe ništa testirati već trebam odabrati ono što mi se čini da će danas napraviti najmanje štete. Znači ipak danas trčim. Eto ja sam to riješio mnogo prije danskog kraljevića i završetka prvog čina. 
Kako će biti sutra ... jedan moj poznanik je jednom rekao na čuvenom puležansko-talianskom ...(da ne objašnjavam previše): "dopo pituremo nero"(pokle ćemo piturati u crno).

ponedjeljak, 22. listopada 2018.

Opasno plivanje

  Samo jako naivan čovjek može pomisliti kako su neke stvari u životu sigurne ili bar malo sigurnije od drugih. Valjda ja spadam u te naivčine, pljugere, pušioničare, ... kako god. Nekako sam zaključio i pretposljednji tjedan prije maratona i uspio odraditi u subotu zadnju još malo skraćenu dužinu u dosta brzom tempu. Još je bilo dosta rano kad sam sve obavio, otišao na tržnicu, kupio što mi je trebalo i obzirom da me majka pozvala na ručak odlučio još malo iskoristiti prekrasan sunčan dan. Doduše malo je bura kvarila dojam topline ali u zavjetrini je bilo kako kažu dalmatinci "ka u gujuici". Razmišljao sam ponoviti prošlotjednu biciklu u kombinaciji sa plivanjem ali možda bi mi to bilo malo previše. Ipak sam se ujutro malo više potrošio. Uostalom kakva sam pegula na bicikli bi moglo biti opasno. Ne ne želim ništa riskirati. Eh da sam ostao na ležaljci na balkonu možda bi se otkačio kakav satelit sa nebesa i satro me dok pijuckam pivo. Ovako sam otišao na plivanje. Sjetio sam se kako mi je pomoglo prošli tjedan nakon dužine. Možda se ponovi isti scenario. Nije mi vrag dao mira i umjesto da odem na Valkane ili Stoju ja sam otišao na Marleru. Iako znam da u Ližnjanu dere bura i sa sjeveroistočne strane Marlere nosi desetine "kajtova" o koje se jedva naziru okačeni i otkačeni momci i djevojke što poput glisera režu krestice valova po kvarneru. Znam da je na drugoj strani zavjetrina ali obala je mjesečev pejzaž sa nekoliko uskih plažica i par zaravni na koje možete staviti ručnik. Naravno nisam samo ja imao te ideje. Kako sam glup. Nekad tamo nije bilo žive duše niti za vrijeme ljeta, a sad je gužva veća nego na gradskim plažama. Nekako sam našao jedno malo mjesto gdje sam se mogao spustiti po gomili blokova stijena odronjenih od obale. Desno od mene je bila oveća grupa talijana koji su pecali sa desetak štapova, a lijevo dvije mlade cure smještene u zaklonjenoj šljunčanoj uvali širine par metara. E tu sam ja trebao biti. J... da sam bio mlađi možda bi se mogao i uvaliti eh... Ovako me od mora dijelilo dva tri odlomljena kamena bloka veličine pola do jednog metra. Oprezno sam prošao to i ušao u vodu. 
Odlučio sam da pokušam baš plivati, a ne samo hladiti noge jer mi se činilo da se od bure more još ohladilo u odnosu na prošli tjedan. Krenuo sam desno prema Medulinu i otočiću Levan oko kojeg sam do prije desetak godina redovito ronio i lovio ribu. Kad sam prvi put pogledao na sat prošlo je deset minuta. Uplašio sam se da će mi biti hladno jer ovdje nema mnogo mjesta za izlazak na kopno i hodanje pa sam okrenuo. Kad sam prošao mjesto gdje sam ušao bilo je opet točno 20 minuta iako sam plivao malo prema struji. Rekoh u sebi to nije niti kilometar hajde da vidim one dvije cure možda su otišle pa se ja preselim tamo. Ništa od promjene komadi su se i dalje cvrljili na suncu i nije mi jasno što potežu toliki put kad se isto tako mogu sunčati i na balkonu. Možda nemaju balkon kao ja. Otplivao sam nazad i zaustavio Garmina koji je pokazao da sam plivao 1173 m u tempu 2:10/100m. 

To je više od 15-20 sekundi na sto metara brže nego uobičajeno plivanje. Nisam siguran kad sam se toliko popravio u plivanju jer rijetko kad koristim Garmina kad plivam kraće od kilometra, a to je uglavnom bio slučaj u zadnjih mjesec dana kako se voda ohladila. Morati ću to nadoknaditi nakon Ljubljane kad obučem odijelo za plivanje. Zapravo moj cilj je do konca sljedećeg ljeta plivati oko 2:00/100 m. 
Time bi se uvrstio u sam vrh plivača u mojoj kategoriji ali možda to nije baš tako jednostavno. 
Ipak je hladnoća učinila svoje i kad sam izlazio tresao sam se kao prut, a klepetanje zubi jedne o druge sam sprečavao umetanjem jezika mada je prijetilo da ga zbog toga pregrizem. Već na prvom koraku preko onih gromada sam izgubio ravnotežu. Lijeva noga je pokušala naći ravnu plohu za zadržavanje tijela koje je već poletjelo naprijed. No nije bilo ravne plohe već je palac bezuspješno pokušao zaustaviti propadanje noge u rupu između dva bloka u koju je noga propala do bedra ali prije toga je nakon palca kamen testirala potkoljenica, a na koncu i koljeno. Pokušao sam nejakom slobodnom rukom uhvatiti rub što nije uspjelo da bi aterirao na podlakticu i na koncu tresnuo malo bradom. Srećom jezik se na vrijeme povukao od zubi. U tom položaju sam ostao par sekundi prvo u šoku, zatim su počeli bolovi, a najjači u vrhovima još uvijek smrznutih prstiju lijeve ruke. Onda se nakon par sekunda javio onaj koji je najviše stradao. Palac, na istoj onoj nozi koja me već dva mjeseca muči. O ... shit. Potekle su mi suze ali od jada, a ne zbog bolova. Pomislio sam to je to. To je sad definitivni kraj ove trkačke godine. Prisjelo mi je grijanje na suncu i uživanje u miru pogleda na plavetnilo Kvarnera. Obukao sam se ekspresno i pokušavao smiriti vozeći do kuće dok se još ništa nije ohladilo. Znao sam da ću tek onda moći reći kolika je šteta. Kako sam bio naivan kad sam pomislio da je plivanje manje opasno od vožnje bicikle.

četvrtak, 18. listopada 2018.

Nervoza

 Logično je i za očekivati da prije nekog važnog događaja osjećate nervozu ili kako još to netko naziva, tremu. Svatko to malo drugačije doživljava ali intenzitet je proporcionalan odnosu onoga što očekujete i onoga što duboko u podsvijesti znate da možete. Što je veća rupa između te dvije stvari nervoza je veća. J..ga, rupa je rupa. Nikad ne znaš hoćeš li preskočiti ili zaglaviti. 
Kažu da u određenom smislu to djeluje motivirajuće ali dali je korisno za ono što nam predstoji? To i nije baš uvijek slučaj. Trkačima su razlog za tremu sigurno utrke. U mladosti nisam imao baš nikakvu nervozu prije utrke i kad malo bolje razmislim važnije mi je bilo dali me glada kakva zgodna cura nego koji ću stići u cilj. Moj pokojni kolega i prijatelj Miki je bio pomalo "tremaroš" jer je puno ozbiljnije nego ja uzimao trčanje. Radio je naporno cijelu godinu kao konj kako bi ostvario ciljeve i uvijek je prije utrke bila frka pa čak i sa probavom. Za razliku od njega ja sam tada samo uživao trčati. Pogotovo sa svojim malo starijim trkačkim prijateljem Plojem sa kojim sam dijelio umjetničke, filozofske i političke stavove, a koji su mi tada bili mnogo važniji nego samo trčanje. Upoznao sam i ekstremne trtaroše, a jedan neiskusni mladić iz našeg kluba se jednom raspitivao kod "Čape" za neku tabletu protiv treme pa mu je ovaj uvalio aspirin, što zapravo i nije samo po sebi bilo ništa loše. Međutim poslije pola sata otišao je do momka i iz zajebancije mu rekao kako mu je greškom dao jaki sedativ i da će vjerojatno uskoro zaspati i to možda na startu. Dečko se toliko izbezumio da se nije uopće pojavio na startu već se sakrio negdje i poslije je naravno izbila velika frka.  
Kad je svakodnevno trčanje u pitanju gotovo da ne bi trebalo osjećati nervozu nikada. Ta to je ono što volimo da radimo i želimo da radimo. Meni se valjda svijet potpuno preokrenuo i sad me nervoza pere svaki put kad oblačim tenisice. Čak i kad znam da ću trčati samo 5 kilometara lagano, recimo na posao. Možda je zbog posla? Nije, jer je isto kad trčim opet laganih 5 km nazad. Nisam nervozan što ću vidjeti ženu jer evo već je na putu nekoliko dana ali svejedno. 
Ponadao sam se oporavku nakon što mi je u nedjelju bilo dobro usprkos subotnjem dugom i intenzivnom treningu, plivanju, vožnji bicikle u nedjelju i još laganom večernjem rastrčavanju. Utorak je donio novu nadu jer sam 15 km sa 10 km maratonskog tempa odradio velikom lakoćom i bez većih problema u zglobu. Uz samo mali podsjetnik da me išijas još nije napustio. Zapravo je to bio prema objektivnim pokazateljima najbolje ili najlakše odrađeni trening tog tipa od kad treniram. Forma je znači tu ali već u srijedu ujutro zglob je opet bio u komi. Čak i tako šepajući prvi kilometar dva u srijedu sam imao dobar prosjek trčanja na posao ali sa jako niskim pulsom duboko u zoni oporavka. Računao sam da je to možda jer su sad jutra svježa i uskoro ću trebati duge rukave. Zato sam uzeo duplu majicu i jedne kratke gege ispod šorca kako bi me manje ubijao išijas. Za nazad sam morao skinuti jednu majicu jer je nakon dva oblačna dana ponovo bilo sunčano. No sve je ostalo isto. Puls i dalje nizak, a tempo još brži. No jači su bili i bolovi u zglobu pa sam nakon obilnog ručka kojeg sam si sam spremio večer prije, cijelo popodne proveo hladeći i masirajući zglob kako bi se oporavio za jači trening danas. Čim pomislim na današnji trening odmah me hvata nervoza. Ne zato što to neću moći odraditi ili će mi biti teško. Ja bi htio odraditi taj trening ali da me zglob prođe, a to izgleda nije moguće jer treba trčati opet malo brže. 
Dodatnu nervozu mi je donijelo otvaranje prijava za Berlin. Komotno se mogu prijaviti kao "brzi trkač" jer mi priznaju rezultat Beogradskog maratona iz 2017. godine. To znači da će moja prijava biti prihvaćena i da će mi sa računa skinuti 125 eura. Što ako u Berlinu ne budem mogao trčati zbog ... Nisu to prve ni zadnje pare koja sam uludo potrošio ali nakon telefonskog razgovora sa ženom sam shvatio da nije oduševljena sa tom idejom. Eto dodatnog razloga za nervozu, a jedini način da je se riješim je da se što prije prijavim. Nakon 7.11. to neće biti više moguće i nadam se da nervoza neće prerasti u razočaranje. No tko će izdržati nervozu do tada.       

ponedjeljak, 15. listopada 2018.

Triatlonski tjedan

 Stalno imam osjećaj da nisam dovoljno napravio i da neću moći ostvariti željeni cilj. Možda je i točno da neću ostvariti bar ne onaj viši cilj mada čisto sumnjam da je zbog toga što nisam dovoljno trenirao. 
Svi pokazatelji idu u prilog tome da sam trenirao više i ako je suditi po onim ključnim, a to su dužine tu sam u velikoj prednosti. Trčao sam dvostruko više dužina duljih od 30 km(6 x 32-34 km) u odnosu na pripreme iz 2016. godine. Iako imam nešto manji broj onih od 21 pa do 30 km. Ali kad zbrojim još par duljih tempo trčanja i to dođe na isto ali ukupna dužina je zato za više od 100 km veća. Specifičnim maratonskim tempom sam u ovim pripremama trčao dvostruko više i tako pretrčao čak oko 140 km. 
Malo sam kiksao sad pred kraj i pokušavam se izvući bez da dalje pogoršavam ozljedu zgloba i uporni išijas. Zato sam opet sjeo na biciklu i cijeli tjedan marljivo pedalirao na posao i nazad, a u nedjelju odradio jedan pravi cross-trening sa biciklom i plivanjem. 
Nakon subotnje skraćene duljine od koje sam 16 kilometara trčao u maratonskom tempu bio sam zadovoljan što se zglob gotovo uopće nije dodatno iritirao. No umiješao se čuveni "Murphi" i mada sam imao dobar osjećaj osim bolova od išijasa, mjerač pulsa je otkazao nakon 6 kilometara pa je pokazivao nebuloze do kraja treninga. Srećom samo je baterija bila prazna. Slučajno sam kući imao novu pa je bila zamijenjena ali ostaje misterij jeli osjećaj lakoće trčanja bio povezan i sa niskim pulsom. Istini za volju trčao sam par sekundi sporije po kilometru nego zadnjih par tjedana. No još uvijek dovoljno brzo da bi recimo bio zadovoljan i takvim tempom na utrci. Već poslije podne nakon što sam tri puta otplivao od 10 do 15 minuta nisam osjećao napetost ili bol u zglobu, a išijas je još samo malo kljucao. More se malo ohladilo i za dulje plivanje morati ću oblačiti odijelo. To mi je pogotovo potrebno sad kad sam izgubio i zadnje centimetre masnoće oko pojasa. Nije samo plovnost ugrožena, nakon dužine inače mi je uvijek malo zima. Kad sam treći put izašao iz vode bilo je već četiri popodne i sunce me nikako nije moglo ugrijati, a jedva sam izdržao plivati 12 minuta i to dosta brzo. Neki bakutaner pored nas se kvasio dulje od pola sata u vodi plutajući na "mischelin" naborima. J... ga nije ni mršavima uvijek lako. U nedjelju sam ionako planirao samo večernje trčanje da što više produljim razmak od dosta brze dužine čiji je prosjek sa 6 km lagano i 16 brzo bio 4:42/km. Zbog pulsmetra Garmin je rekao da ne trebam dan za oporavak već mogu ugurati još jedan trening u subotu ali ko bi poslušao budalu koja je izračunala da je moj VO2max sada 57 i predviđa naravno maraton debelo ispod tri sata. Ja mislio da za to treba krvnički trenirati, a ono dovoljno da se govno pokvari. Ionako sam ujutro bio zauzet jer sam vozio ženu na aerodrom i kad sam došao nazvao me buraz da malo skoknemo biciklama do mora. Taman sam mislio kako ću dan provesti slaveći slobodu(nema žene dva tjedna, juhuuu.. ) izležavajući se na balkonu uz pivce ali nije mi suđeno. 
Sjeo sam na "novu polovnu pilu"(Merida TFS500D) i sačekao par minuta buraza koji se pojavio na onom starom roza tenku kojeg sam ja uvijek morao fasovati. Faca mu je bila u upitniku kao da on nema između ostalog i Meridu karbonsku ali cestovnu. 

Opaaa ... i tako malo podje... ali što ćeš valjda i ja mogu jednom imati malu prednost. Poslije je malo kukao kako mu fali brzina i ... ono, ... vjetar, .. svašta nešto. Zato sam stalno skakao da vozim ispred i sječem dosta jaku buru koja je puhala u prsa dok smo išli prema Šišanu. Svako toliko zbog ponosa je preuzimao on i do nizbrdice u šišansku lučicu ipak je htio pokazati da je on biciklista. Za dole nije imao šanse bez prednjeg amortizera i stalno mi je dobacivao da stisnem butinama sic jer mi je zadnji kraj opasno laprdao preko kamenih gromada kojih je bilo dosta na kišom izlokanom putu. Mislim da je htio da usporim, a ja sam na trenutak zaboravio na padove i lomove koji obično prate takav užitak. Srećom izvukao sam se čitav iako sam prebrzo uletio u oštri zavoj na dnu nizbrdice pa je čak i prednji kotač otklizao malo po šljunku ali se brzo umirio jer sam pustio da prođem široko i očešao se o žbunje koje srećom nije bilo drača. Nako toga smo u laganini tempu odvozili do Ližnjana kibicirajući sva moguća mjesta gdje bi se mogli okupati, a da ne budemo previše izloženi vjetru i na koncu stali u dnu uvale Japnenice. Kad sam izašao iz vode taman je moja žena izašla iz aviona i na kiši koja je u Londonu nesmiljeno lijevala čekala zeta da dođe po nju. Di si ... šta radiš .... nemoj mi to govoriti piz.. ja se smrzavam. J... nisam ja kriv što mi je bar nešto dobro ovih dana. Nazad je naravno okrenuo sjevero zapadnjak. Opet malo u prsa dok smo iz Ližnjana pedalirali sad već u ozbiljnoj utrci da stignemo na vrijeme na ručak kod mame. Kad te vuku punjene paprike i sa MTB na cesti izvučeš prosjek preko 30 km/h. 

Nakon klope i piva napokon je došao red na balkon i izležavanje na kasno popodnevnom suncu. Ovaj put nije trebao nitko da mi pokvari užitak. Osjetio sam laganu nervozu, obukao se i još punog želuca odlučio da dovršim taj triatlonski dan i cijeli tjedan sa još jednim trčanjem u "murikami" stilu lagane desetke. 
Gdje drugdje nego na Drenovici. Nije čudo da sam prespavao sve što se to veče prikazivalo na tevi, a da mi se nije išlo na wc ostao bi sigurno spavati na kauču kad me nema tko probuditi i poslati u krevet.           

petak, 12. listopada 2018.

Kvantna mehanika

  Danas neki klinci kao na primjer moja unuka već prije puberteta promatraju svijet potpuno drugačije nego mi. Ona se već upušta u razgovore o crnim rupama, paradoksu vremena i koje kakvim prostorno-gravitacijskim zavrzlamama. Nisam siguran dali to razumije ili dali je uopće potrebno i moguće to razumjeti. Pravi šok za moj sitni um je bio na prvom predavanju iz kvantne mehanike na drugoj godini studija kad nas je profa iz fizike bombardirao činjenicama koje nisam mogao uopće shvatiti mada sam se sa njima već dosta dugo na neki način bavio. Pojam kvantne neodređenosti što god to značilo podsjeća me na vic o inženjeru, ekonomisti i pravniku. Ja kao inženjer se nikako ne bi mogao pomiriti sa nečim za što se kaže da je tamo ali nije nužno da je tamo ili je ovoliko, a zapravo ... ma ideš. Kako nam je ipak nešto od toga zorno prikazao u eksperimentu shvatio sam da to stoji iako i dan danas nitko ne razumije zašto. Na primjer prolaz čestica manje energije kroz barijeru za koju treba imati veću energiju. Što ... koji kua? Sjećam se da je profa rekao: Gledajte to ovako, ona posudi malo energije od barijere, prođe i vrati joj nazad. Zašto to ne bi bilo moguće? U određenim uvjetima to se dešava i na tom principu funkcionira većina aktivnih elektronskih komponenti(tranzistori, tunel diode i sl.). 
Moja forma isto tako ovih dana stalno poprima neka neodređena kvantna stanja. Jedan dan sam u nižem energetskom, a drugi u višem. Nema kontinuiteta promjene na bolje ili gore.
Nakon razočaravajuće progresivne dužine i tri dana pauze zbog jakih bolova uglavnom negdje od sjedne kosti pa niže kroz zadnju ložu odlučio sam umjesto planiranog polumaratonskog tempa trčati malo sporije. Time sam se nadao da ću u četvrtak biti spreman za još jedan malo jači trening. Tako bi i ovo tjedni gubitak sveo na samo desetak laganih kilometara. Ništa mi nije taj dan išlo od noge. Počevši od osjećaja težine u želucu zbog kasnog ručka, do bolova u cijeloj lijevoj nozi od skočnog zgloba pa do sjedne kosti. Bilo je nekako sparno i vlažno, a oko pola kilometra trase po kojoj trčim su raskopali bagerima pa sam tu morao trčati lagano i oprezno. Zbog toga sam produžio zagrijavanje i krenuo trčati tempo čak jedan kilometar kasnije. Već se uhvatio mrak, a ja nisam htio mijenjati rutu pa sam se pomirio sa tim da to bude i još nešto kraći tempo od planiranog. Kako me ipak kopkalo kako takav šugavi trening izgleda prema recimo tempo trčanju tjedan dana prije Ljubljane 2016 godine napravio sam kratku analizu. Šokiralo me što je zapravo to "šugavo" jako dobro prema onom iz 2016. godine. Trčao sam istim putem ali sam jedan kilometar kasnije krenuo sa tempom. Znači nisam trčao brzo prvi kilometar koji je uglavnom malo nizbrdo. Nisam trčao niti cijeli zadnji jer sam nakon 6,5 km tempa naletio na raskopanu cestu pa sam usporio ranije. Zato sam izbacio prvi kilometar i zadnji iz 2016 godine i računao samo 6 kilometra tempa istrčanog istom trasom. Srednji puls je nakon prvog(odnosno drugog) kilometra bio skoro jednak. No na koncu je ispalo da sam bez obzira na usrani osjećaj trčao dosta brže i još pri tome imao dosta niži prosječni puls, a i temperatura je bila čak malo veća. Kako je to moguće, a da nema neke veze sa kvantnim zavrzlamama. Pogledao sam i tempo trčanje iz 2014 godine. Čak i tada sam trčao malo brže sa nižim pulsom i na malo višoj temperaturi, a to bio najsporiji maraton. Prije Beograda je bilo još malo brže uz vrlo nizak puls ali i nisku temperaturu. Možda to sve spada u statističku pogrešku u svakom slučaju nema dobrog osjećaja trčanja kad te nešto boli. Korak mi se čini suspregnut, stalno pokušavam kontrolirati svaku njegovu fazu, a to je zadnje što bi trebao raditi. Trebao bi pustiti nogama da same trče. Onako veselo kao kad praščiće pustiš iz svinjca. Eh ... hoće li i to jednom biti? 
Možda je to bio šugav trening ali sam uspio bez pogoršanja i uz možda još malo slabije bolove u zglobu odraditi i tempo intervale 5x1600 u četvrtak. Njih rijetko radim tako sporo pa ne mogu uspoređivati sa ničim ali cilj je bio da trčim malo brže bez da se previše opteretim. Osam kilometara sam trčao u LT tempu bez da mi puls pređe LT granicu. To nije ostavilo vidljivi trag na mom zglobu i išijasu pa se nadam da ću do subote moći odraditi još jednu malo skraćenu brzu dužinu zapravo tempo(maratonski) trčanje. U prosjeku što se tiče kilometraže i svega još sam uvijek u prednosti mada sve zavisi od toga kako će biti na dan utrke. Sad je važno samo očuvati brzinu zaliječiti ove boljke i vjerovati da mogu proći zamišljenu barijeru bez obzira što ona izgleda malo previsoka.   
     

srijeda, 10. listopada 2018.

Hm

Baš tako, hm ... nadao sam se da ću preživjeti i dogurati do vrhunca priprema pa ću nekako zaliječiti sve te silne probleme koji stalno iskaču iz "paštete" ko ona naša bivša ... da je ne imenujem. Dosta toga sam propustio i sad moj plan koji srećom nije proračun ima rupu od oko 100 kilometara. Ne znam koliko je duboka, to će pokazati maraton. Ipak progresivnu duljinu nisam propustio ali nisam siguran jeli to dobro ili nije. Sudeći prema svemu teško da ću ako se stanje sa mojim nogama malo ne popravi moći izdržati planirani tempo na maratonu. Vrijeme je za visoku politiku i ono što oni zovu rebalans. Prije treninga me brinulo sa razlogom hoće li se malo smirena bol u zglobu i gotovo zaliječena upala pokosnice vratiti. Brinulo me i to što trebam trčati sa momkom koji bi trebao biti dosta brži od mene. Srećom kiša je u nedjelju stala ali je zaostalo dosta vlage i bilo je prilično toplo. Krenuli smo sa još jednom ekipom koja je trčala nešto kraću i drugačije raspoređenu dužinu pa smo se nakon zagrijavanja počeli pomalo odvajati jer su oni malo brže trčali prvi dio. No to je bila neznatna razlika jer smo i mi u tom prvom laganom dijelu do 16 kilometra trčali pet šest sekundi po kilometru prebrzo. Kad smo počeli ubrzavati na tempo maratona brzo smo ih sustigli, a nakon drugog kruga i dvadesetak kilometara i prestigli. 
Meni se sve to još činilo prebrzo jer je bilo brže od planiranog maratonskog tempa, a još je trebalo dosta ubrzavati. Tješilo me da nisam osjećao veću nelagodu i bol u zglobu ali išijas je bio sasvim druga priča. Zato sam pustio Slavena da mi pomalo odmakne i odlučio da malo usporim na maratonski tempo. Primijetio sam da mi je puls bio previsok kao i općenito zadnjih tjedan dana. Čak mi je i jutarnji porastao, a to nije dobar znak. Na 3 kilometra od starta smo ostavili vodu i on je zastao u drugom krugu da uzme gel i vodu, a ja sam ga sustigao. Samo sam otpio još jedan decilitar u trku i ponio bočicu sa sobom da još koji put popijem gutljaj dva i odbacim je negdje u kampu prije završnih pet šest kilometara. Računao sam da će me stići, prestići i ošišati zadnje kilometre. Počeo sam postepeno trčati svaki kilometar malo brže od maratonskog tempa i kad sam napokon tek na izlazu iz kampa Kažela vidio kantu frknuo sam već skoro praznu bočicu te ubrzao na polumaratonski tempo. Sad je u guzi sijevalo iako na nebu nije bilo niti jednog oblačka i malo sam požalio što nismo krenuli ranije. Prije ulaza u Medulinski kamp ekipa se već istezala, a tu su bili i "Elitni Pulski". Pitaju me gdje je Slaven, a isto sam si pitanje sve do kraja postavljao i ja. Još sam pokušao ubrzati ali sijevanje u dupetu i pogled na puls mi je govorio da je bolje da ne čačkam mečku već sam otrpio još taj zadnji brzi za 4:15 i napokon popustio da se lagano istrčim dva zadnja kilometra.
Mogu možda biti zadovoljan jer prosjek mi je je bio malo brži nego 2016 godine, a i temperatura je bila dosta viša. Jedino što me brine što mi je puls ipak bio dosta viši. To se naročito vidjelo kad sam ubrzao zadnjih 4 kilometra. Prije dvije godine tempo sam zadnja tri kilometra spustio na 4:04/km, a puls mi ipak nije skočio toliko.

Da krivim išijas, temperaturu ili vlagu nema smisla. Jednostavno nisam dovoljno spreman za 4:25/km i da budem siguran mislim da će rebalans ići na 4:30/km bar prvi dio utrke. Sad je osnovno pokušati što više zaliječiti zglob i išijas pa makar još malo smanjio kilometražu. Srećom vikend je bio produžen i more je još ugodno za kupanje, a kupio sam i novu(polovnu) "pilu"(biciklu). Zanimljivo je kako me uopće ne zateže išijas kad pedaliram. Ipak tri dana je dosta odmora i danas moram nešto i otrčati. 

petak, 5. listopada 2018.

Nemoguća misija

 Očajnički pokušavam pomiriti dvije potpuno suprotne stvari. Trebao bi bar još jedan tjedan malo pojačati trening ali bi htio zaliječiti zglob, a sad i upalu pokosnice neposredno iznad njega. Kao da miješam ulje i vodu. Čin staneš sa miješanjem sve se opet razdvoji. Nadao sam se ću još nešto iz plana uspjeti odraditi ali i znao da bi to možda bilo kobno pa se ne usuđujem. Pomalo doziram trčanje tako da ujutro ne bude baš sve isto ili gore. U utorak mi je trebalo dobrih 4 km laganog zagrijavanja da bol u zglobu postane podnošljiva, a osim bolova trpio sam i zajebanciju na račun mojih kinezi trakica. 
J..ga tako je to kad kukumačeš kod fizioterapeuta. Deklarirao me je kao pičkicu i stavio mi roza trake. 
Da baš ne budem totalno u bedari priključio sam se grupi maratonaca spremnih za Ljubljanu i trčao sa njima "cruise" intervale lagano se šlepajući na začelju. Dali zbog toga što sam ja bio prisutan ili nečeg drugog malo su išli brže ali meni to nije smetalo. Činilo mi se dosta opušteno možda i previše.
Jučer mi se nakon tog malo jačeg treninga od planiranog prvi put nakon dosta vremena učinilo da bi mogao biti na dobrom putu oporavka. Gotovo da sam uživao trčeći lagano kasno navečer dok je na zapadu mrva zaostalog crvenila najavljivala još jedan ugodan dan. Jutros na moje razočaranje stvar se nije mnogo popravila ali hej ... još uvijek mogu istrčati nešto danas. To je dobro. Nakon treninga kojeg ću po svojoj prilici opet trčati sa istom ekipom moram održati kratko predavanje jednoj rekreativnoj grupi koja masovno ide u NY na maraton. Mnogima je to prvi, a jednoj sam i radio plan priprema. 
Zato razmišljam što trčati da ne bude previše dugo ili previše brzo. Dečki će 8 km polumaratonskog tempa što meni dođe kao maratonski pa ću malo produžiti da vidim kako će to izgledati dan poslije. 
Ako se bol i upala još malo ne smiri otpada vrhunac u nedjelju i progresivna sa brzim Slavenom. 
On se spremao za maraton ispod 3 sata ali sad se malo dvoumi jer misli da nije dobro istrčao half na Lošinju. No to ne znači mnogo jer svi rezultati osim kenijskih zbog staze su onako ... recimo loši. 
Njegov hendikep je svakako prevelika visina i težina za tako brdovitu stazu. Nadam se da ga to neće obeshrabriti. Meni je sad jedini fokus da stignem u Ljubljanu sa koliko toliko zaliječenim zglobom tako da mogu relativno neometano krenuti. Poslije neka bude što god hoće. Kad pogledam lakoću kojom sam u utorak trčao tempo intervale u odnosu na recimo isti trening prije Beograda ne bi trebao previše brinuti za formu ali u tri tjedna se još mnogo može izgubiti ali jako malo dobiti. 

Nisam niti stigao objaviti post, a već je petak. Vrijeme se zahuktava i po glavi mi se motaju stihovi ... 
 
Out of control, out of control
Greasy machinery slides on the rails  

...
But there still is time...

Uguglajte ako ne znate moj omiljeni bend kad sam bio mlad. 
Dakle u četvrtak je trebao biti maratonski tempo umjesto ubojice nogu. Rečeno učinjeno ali kao da sam žurio da stignem na sastanak sa desetak budućih maratonaca koji svi od reda baš hoće da to bude u "velikoj jabuci". Ja sam bio preplavljen mješavinom straha i uzbuđenja u Ljubljani, a koža mi se ježila na startu kad su počeli udarati u one čuvene bubnjeve. Kako li će tek biti njima?
Zbog žurbe nisam sačekao ostatak ekipe za trening i nadam se da mi nisu zamjerili. Htio sam da mi trčanje bude što opuštenije, a tako mogu trčati samo kad sam sam. Jedino na što se fokusiram je kako osjećam tempo. Dali mi noga bježi da malo ubrza ili je troma i spora. Nisam htio previše intervenirati u ono što moje noge žele. Još da nema dosadnog išijasa koji se uvijek malo petlja da pokvari dojam i još uvijek malo krutog zgloba vjerujem da bi to bio tempo kojim bi mogao trčati na maratonu bar do 35-36 km, a za poslije nisam siguran. Nitko nije siguran. Sve zavisi koliko će me to potrošiti i jesam li još uvijek spreman da se razbijem kao prvi put ili ću malo kalkulirati. To isto kaže i moj puls jer je bio mrtvo ujednačen bez vidljivog drifta pri kraju iako je bilo ugodnih gotovo 19 C.
Stigao sam se samo malo istegnuti i požurio na sastanak sa nestrpljivom ekipom koja me je već čekala. Za svaki slučaj sam napisao mali šalabahter da pokušam biti metodičan ali razgovor je odmah okrenuo na sasvim drugu razinu što je i mnogo bolje jer sa svakim sam dotaknuo ponešto od svega. Na koncu su izgleda svi bili zadovoljni jer su u stvari samo trebali potvrdu za neke svoje strahove, sumnje ili objašnjenje za stvari koje uglavnom znaju. Kad sam stigao kući već je bilo deset, a ja sam još imao sastanak sa drugim dijelom ručka. Tuna steak sa rukolom i čaša južnoafričkog kaberneta kojeg mi je još ovo ljeto donio frend iz Južne afrike i stalno čekam priliku da ga probammmm..... mljac.  

  

ponedjeljak, 1. listopada 2018.

Zaustavljeni pad?

 Eh da sam bar kao Silvester Stalone iz onog filma kad pada niz liticu pa se cepinom okači za kamenčić, a uz put u drugoj ruci drži neki teret ili nekoga pa se ipak izvuče iz belaja kojeg mu je namjestila sudbina. Moj pad je privremeno zaustavljen vrlo rizičnim inzistiranjem na povećanju kako intenziteta tako i kilometraže. Ako treba da puca bolje da to bude što prije jer je ionako prekasno za skoro sve. 
Završio sam tjedan sa skraćenom ali ubrzanom dužinom od 26 km i odgodio progresivnu dužinu od 32 km za drugi tjedan. Tako sam završio i ovaj mjesec ali bez rekordne duljine. Utješno je što je ipak prosječno malo bolji od istog mjeseca 2016 godine prije zadnjeg maratona u Ljubljani. Tada sam zahvaljujući X-ici i rupturi kvadricepsa kiksao sa samo 230 km. Sad sam usprkos bolovima koji se već protežu kroz gotovo cijeli mjesec uspio preći malo više od 240 km. Čak sam u prosjeku i brži uz niže prosječno srčano opterećenje. No za što sam se ja zakačio kako bi spriječio pad jasno mi je jutros ukazao moj kostolomac. Odahnuo sam kad je i on zaključio da nije ahilova ali je zato slavodobitno uzviknuo: "opaaaa pa tu imamo i upalu pokosnice, nije samo zglob i ligamenti". Onda je uslijedilo ono čega se sramim i još bi se više sramio da sam znao da već vani čekaju dvoje njegovih klijenata. Pitao sam se dali je i "Cro Cop" ovako zapomagao kad ga je prije mjesec dana on dohvatio u šake. Onda sam u sebi pomislio, nemoj se sramotiti on je valjda navikao na udarce, uvrtanje i burgijanje koje je na mojoj nejakoj nozi svim silama izvodio Marijan stalno ponavljajući istu mantru: "opusti se". J..te trebao sam zveknuti pola kutije onih pilula protiv "proljeva" da se opustim. Ako ne znate taj vic, idite pa se lečite. Umjesto da potežem vraga za rep pokušao sam ga udobrovoljiti konstatacijom ili pohvalom kako ga je odlično sredio kad je onako ekspresno završio meč sa Martinezom. Nije baš upalilo. Sad me noga boli više nego jutros ali tako to obično bude. Mora biti gore da bi bilo bolje. Opet će da mi je oblijepi trakama kako se ne bi raspala još ovih par tjedana. Već sutra bi trebao trčati 12 km maratonskog tempa znači sve skupa oko 16 km. 
U četvrtak Frank Killer i za kraj tjedna progresivna 32 km ... Smije li se to sa zglobom koji samo zahvaljujući bandažama i ledu nije dosegnuo veličinu omanje štruce kruha. Što sa tom pokosnicom? 
Hoće li Gavez i malo masaže biti dosta? Je..te kao da sam na kvizu za milijunaša. Tamo bar prije nego zaokružiš jedan odgovor možeš koristiti nešto kao zovi ... ili što ja znam. Baš se sve zainatilo ali i ja sam. Zakačio sam se i zaustavio pad za sada. Poslije ću da glumim Stalone-a, valjda to ne može biti tako teško ili nemoguće.