Hm

Baš tako, hm ... nadao sam se da ću preživjeti i dogurati do vrhunca priprema pa ću nekako zaliječiti sve te silne probleme koji stalno iskaču iz "paštete" ko ona naša bivša ... da je ne imenujem. Dosta toga sam propustio i sad moj plan koji srećom nije proračun ima rupu od oko 100 kilometara. Ne znam koliko je duboka, to će pokazati maraton. Ipak progresivnu duljinu nisam propustio ali nisam siguran jeli to dobro ili nije. Sudeći prema svemu teško da ću ako se stanje sa mojim nogama malo ne popravi moći izdržati planirani tempo na maratonu. Vrijeme je za visoku politiku i ono što oni zovu rebalans. Prije treninga me brinulo sa razlogom hoće li se malo smirena bol u zglobu i gotovo zaliječena upala pokosnice vratiti. Brinulo me i to što trebam trčati sa momkom koji bi trebao biti dosta brži od mene. Srećom kiša je u nedjelju stala ali je zaostalo dosta vlage i bilo je prilično toplo. Krenuli smo sa još jednom ekipom koja je trčala nešto kraću i drugačije raspoređenu dužinu pa smo se nakon zagrijavanja počeli pomalo odvajati jer su oni malo brže trčali prvi dio. No to je bila neznatna razlika jer smo i mi u tom prvom laganom dijelu do 16 kilometra trčali pet šest sekundi po kilometru prebrzo. Kad smo počeli ubrzavati na tempo maratona brzo smo ih sustigli, a nakon drugog kruga i dvadesetak kilometara i prestigli. 
Meni se sve to još činilo prebrzo jer je bilo brže od planiranog maratonskog tempa, a još je trebalo dosta ubrzavati. Tješilo me da nisam osjećao veću nelagodu i bol u zglobu ali išijas je bio sasvim druga priča. Zato sam pustio Slavena da mi pomalo odmakne i odlučio da malo usporim na maratonski tempo. Primijetio sam da mi je puls bio previsok kao i općenito zadnjih tjedan dana. Čak mi je i jutarnji porastao, a to nije dobar znak. Na 3 kilometra od starta smo ostavili vodu i on je zastao u drugom krugu da uzme gel i vodu, a ja sam ga sustigao. Samo sam otpio još jedan decilitar u trku i ponio bočicu sa sobom da još koji put popijem gutljaj dva i odbacim je negdje u kampu prije završnih pet šest kilometara. Računao sam da će me stići, prestići i ošišati zadnje kilometre. Počeo sam postepeno trčati svaki kilometar malo brže od maratonskog tempa i kad sam napokon tek na izlazu iz kampa Kažela vidio kantu frknuo sam već skoro praznu bočicu te ubrzao na polumaratonski tempo. Sad je u guzi sijevalo iako na nebu nije bilo niti jednog oblačka i malo sam požalio što nismo krenuli ranije. Prije ulaza u Medulinski kamp ekipa se već istezala, a tu su bili i "Elitni Pulski". Pitaju me gdje je Slaven, a isto sam si pitanje sve do kraja postavljao i ja. Još sam pokušao ubrzati ali sijevanje u dupetu i pogled na puls mi je govorio da je bolje da ne čačkam mečku već sam otrpio još taj zadnji brzi za 4:15 i napokon popustio da se lagano istrčim dva zadnja kilometra.
Mogu možda biti zadovoljan jer prosjek mi je je bio malo brži nego 2016 godine, a i temperatura je bila dosta viša. Jedino što me brine što mi je puls ipak bio dosta viši. To se naročito vidjelo kad sam ubrzao zadnjih 4 kilometra. Prije dvije godine tempo sam zadnja tri kilometra spustio na 4:04/km, a puls mi ipak nije skočio toliko.

Da krivim išijas, temperaturu ili vlagu nema smisla. Jednostavno nisam dovoljno spreman za 4:25/km i da budem siguran mislim da će rebalans ići na 4:30/km bar prvi dio utrke. Sad je osnovno pokušati što više zaliječiti zglob i išijas pa makar još malo smanjio kilometražu. Srećom vikend je bio produžen i more je još ugodno za kupanje, a kupio sam i novu(polovnu) "pilu"(biciklu). Zanimljivo je kako me uopće ne zateže išijas kad pedaliram. Ipak tri dana je dosta odmora i danas moram nešto i otrčati.