Čudno kako takvi modeli ne postoje u običnim dućanima, a za neke nisam nikad čuo iako stalno nešto pretražujem po netu. Ponovo nakon pet šest godina sam bacio oko na jedne Mizuno koje su mi odlično legle. Sad mi je žao što sam nasjeo na priču kao je Kinavara 8 široka tenisica. Da ako uzmeš dva broja veću. Ponovo je izgledalo da je priča o kiši samo odraz nečijih strahovanja ili zlih uroka, a to je moju kćerku natjeralo da me nagovori da odemo na izlet prije ručka. Izlet? Kuda još da mlatim nogama umjesto da se odmaram za utrku. "Idemo da Karin vidi Bled, a i ja nisam bila od kad sam bila mala". Ajde još sat i nešto jahanja u autu, a tamo poplava. Pada sa neba, oko nas samo voda, i poplava tri autobusa Japanaca sa kišobranima i kamerama kojih se ne možeš otarasiti nigdje. Pobjegli smo na kraju u Dvorac iznad jezera jer su mi noge bile mokre i to znači da sam spao na samo jedne moguće tenisice za sutrašnju utrku. Adizero jer nove Mizuno moram tek da upoznam, izvedem nekoliko puta, da se zaljubim ... Trčati u njima odmah maraton bi bilo kao imati seks sa potpuno nepoznatom ženom. Nikad ne znaš što od nje možeš fasovati.
Sva ta silna voda, vjetar i hladnoća na Bledu potpuno je potopila moju nadu da će sutra biti bolje.
Na koncu sam cijelu noć slušao kako sipi i udara o škure tako da zapravo uopće nisam razmišljao o utrci osim o kiši kao njenom glavnom sastojku. Možda je dobro što sam u zadnje vrijeme malo popravio svoje plivanje. Nikad ne znaš ... mogao bi ovo biti onaj biblijski potop.
Ja nisam bio nešto nervozan kao da sam se sa nečim pomirio ali nisam bio siguran sa čime. Moja kćerka je trčala na wecu svakih pet minuta od uzbuđenja jer prvi put trči polumaraton, a njena prijateljica naizgled nije bila uzbuđena. Više se posvećivala testiranju hrane, pića i zanimljivo jako joj se dopala kava spremljena na "turski" način. Zbog moje kćeri, njene frendice i da počastimo našu domaćicu te prijatelje sa kojima smo se kasnije i vratili u Pulu otišli smo na ručak u nezaobilazni Čad. Pljeskavice, vešalice i gravče nije baš najbolji izbor za pred maratonski ručak ali ionako je u ovom slučaju sve pošlo pomalo u krivo pa nema razloga da se tako i ne nastavi. Preko noći sam bio žedan ali me hidratacija nije zabrinjavala, treba na utrci samo držati širom otvorena usta i nemaš potrebu da staješ na stanicama za okrjepu i vodu. Kupio sam u zadnji tren prije odlaska neke roza prozirne kabanice za jednokratnu upotrebu i tako obučeni smo krenuli od kuće do starta. Što smo se više približavali to je više padalo, a noge su mi ionako bile već mokre nakon svega par minuta.
Da ne prenosim nervozu na ženu, kćerku i njenu prijateljicu ostavio sam stvari u garderobi i požurio na ulaz u startnu zonu 1. Tamo se u prolazu ispod zgrade natiskalo već dosta svijeta i malo sam se odmrznuo shvativši da smo svi u totalno istom dreku te nema razloga za sikiriki, no sikiriki. Sat je točno odbrojavao vrijeme za zatvaranje prve zone kad su kao po komandi svi iz tog suhog utočišta izjurili u boks koji se napunio kao kad popusti brana pa odjednom poplavi cijelu dolinu.
Uspio sam potrčati tamo amo dva tri puta i više nije bilo mjesta za trčanje osim vertikalnog poskakivanja u stilu Masai plemenskog plesa. Opet sam bio sam na startu jer Slaven je možda tu negdje ali ionako će pokušati trčati brže, a ostala ekipa? Nemam pojma gdje bi mogla biti. A oni cijelo vrijeme stoje iza mene. Srećom neko me uočio jer svi imamo jebene iste jednokratne kabanice i tako mi je tih pola sata na kiši ipak prošlo u zajebanciji. Par minuta prije starta u zrak su na obije strane počele letjeti te roza ili žute najlonske krpe, a bilo ih je i među nogama pa sam se neposredno nakon prolaska startne linije skoro rasuo preko jedne. Već pomalo rezigniran izostankom onog osjećaja da će to biti neka dobra utrka nisam niti osjetio adrenalinski nalet kad su sve preplavili zvukovi "Stroj Machine". Usredotočio sam se na eventualne kabanice po putu i obilaženje lokvi da već na početku ne pokupim preveliku količinu vode u tenisicama. Ispred mene je kratko trčao Senad pa sam poslije malo trčao sa Christianom koji je išao polumaraton i nadao sam se da će mi možda praviti društvo. Na koncu sam se uselio u susjedstvo Lukšiću iz Labina koji je isto trčao polumaraton.
Nakon pet šest kilometra kiša je odjednom stala i činilo mi se previše topolo za dvije majice koliko sam imao na sebi. Pripremio sam se da nakon osmog odbacim jednu na kojoj nije broj kad budem prolazio pored Zemirine kuće. Ako ne bude vani ja ću je prebaciti preko ograde. Skinuo sam se u trku i opet obukao samo vestu bez rukava sa brojem, a majicom kratkih rukava mahao kao zastavom da me Zemira na vrijeme vidi ali ona je toliko smotana da se iznenadila kako sam tako brzo stigao i nije me uspjela slikati. Novinarka ... ideš. Poslije se hvalila kako je super uslikala mog prijatelja Vladu jer on ima super tempo od 7 minuta po kilometru pa je uspjela da se namjesti. Srećom da nisam ko kenijci ili ovaj put etiopljani. Ne bi imao nikakvu sliku pa niti mutnu. Malo prije dvadesetog Lukšić je pomalo ubrzavao i morali smo se oprostiti jer ja nisam htio još ubrzavati brže od 4:28/km. Nakon dvadesetog opet sam ostao u nekoj rupi između rijetkih maratonaca i baš niti jedan nije trčao takav tempo. Ili sam ih pomalo stizao ili gubio iz vida. Tu i tamo bi sa nekim razmijenio poneku riječ ali ovaj put nisam ja bio taj koji započinje razgovore. Kopkalo me cijelo vrijeme kako će biti sa išijasom jer sad sam ga već prilično osjećao, a i leđa su mi bila ukočena tako da moj korak nije bio uopće opušten. Stopala i palac znam da mogu podnijeti sve dok ne stanem, a to sam se nadao neće biti prije cilja. Poslije neka me nose ili puste da ležim.
Noge su bile nekako teške što nije niti čudno obzirom da sam u svakoj tenisici imao malo ribogojilište i iz njih je svakim korakom šprickalo kroz rupičastu mrežicu tih super lakih prozračnih tenisica. Jedino što nisam ukalkulirao je da zbog toga moram usporiti bar minut dva ako mislim proći 42-gi kilometar još na kako tako živahnim nogama. Na 32-gom srećem Slavena koji hoda jer je potpuno rasturio noge od žuljeva i njegov san od 3:00 se već raspao kao mjehur od sapunice ali smogao je snage da potrči za mnom, razmijenimo par riječi ohrabrenja i ipak nastavio šepajući. Njegove riječi: " ti to možeš" su me držale sljedeća dva tri kilometra. Nakon blage uzbrdice na 35-om kilometru znao sam da nije dobro jer je tempo opao i svaki sljedeći je varirao ovisno o tome koliko sam pokušavao natjeravati noge da me slušaju. Kao nestašna djeca čim se okreneš one po svome. Znači tko ga šiša, hajmo usporiti. Kao spas mi je ponovo uletjela Katja. Možda je to bio spas, a možda i zadnji čavao u mom lijesu jer stižući nju potrošio sam još ono malo rezerve koje sam imao za završnicu ali to još nisam znao. Čak sam jedno vrijeme produžio ispred nje jer sam mislio da ću na tom novom elanu uspjeti dovršiti utrku ali ona me je opet prošla i to neposredno nakon četrdesetog kad su svi znakovi govorili da je to kraj. Tempo se u dva kilometra obrušio poput lavine, ruke su potpuno utrnule, u glavi je zujalo, a svaka noga kao da je bila dvostruko teža. Obilazimo već oko zadnjeg bloka po granitnim kockama koje me izbacuju iz ravnoteže. Samo treba istrčati iza zavoja u sigurnost cilja, a ja više nisam bio siguran hoću li uspjeti. Ne gledam više ništa osim crnog praga iznad tepiha koji treba prekoračiti i moja putanja je sad već pomalo cik cak ali sekunda gore dolje nema veze samo prekorači. Čim sam stao priskočili su oni dežurni medicinari i odveli me u šator, a odnekud je dotrčala i žena u suzama. Mislila je da je gotovo, da ću se izvrnuti. Nakon što sam popio malo isotonika priključili su me na monitor i izmjerili tlak. Ništa, tlak kao mrtav konj 100/50 puls 62. U dvije tri minute puls je potpuno pao. Veli mi taj medicinski radnik ili doktor što ja znam. Jesi li ti uopće trčao? Ne ja sam plivao, j..te tko bi normalan trčao po ovakvom potopu. Da sam nastavio ne bi bilo frke malo bi se ljuljao i ipak bi se dokopao šatora za okrjepu, a ovako sam se totalno zablokirao i jedva sam ustao sa kreveta gdje su me posjeli. Nakon par čajeva, par datulja, čokoladice, banane, tri četiri mandarine i par maminih kolača sa jabukom vrtoglavica je nestala, a ja sam uspio nekako da se dočepam slobodne klupe u muškom šatoru za presvlačenje. Onda je izbila nova frka jer nekako sam se skinuo ali obući i skinuti tenisice nisam uspijevao niti pod razno. Svaki pokušaj sagibanja ili podizanja noge završavao je bolnim grčevima. Zato sam tako sjedio polu razgaćen i pomalo se hladio čekajući da taj problem ode u k... Sve sam na koncu nekako uspio osim oblačenja uskih kompresijskih dokoljenica ali sam od njih odustao i obukao na bosu nogu ionako mokre razvezane tenisice. Na izlasku susrećem opet Katju i pozdravljamo se kao stari prijatelji iako smo se sreli dva puta na utrci i pokušali dva puta trčati brže od 3:10. Ona je i ovaj put uspjela za bar nekoliko sekundi. Onda vidimo se opet sljedeće godine ... nadam se ali nadam se da ću napokon uspjeti da se ne raspadnem na samom kraju.
Obično se nakon trke opuštamo u ugodnim prepričavanjima i druženju. Veselimo se prestanku napora i završetku jednog poglavlja našeg trkačkog života. Ovaj put nije bilo ničega osim te dosadne kiše koja nije dozvoljavala da se bar nečemu malo poraduješ. Znao sam da nikome nije bilo lako na ovoj utrci iako me iznenađuje rezultat pobjednika od 2:04:58 pa i pobjednice 2:22:58 po ovakvim uvjetima. Ipak jače od želje da odmah odem kući sa kćerkom i njenom prijateljicom koje su već dobrano promrzle čekajući mene da završim utrku odlučio sam da ću provjeriti rezultate i eventualno podići nagrade za pobjednike kategorije. Nadao sam se da je možda 3:11:18 ipak dovoljno za jedno od prva tri mjesta. Nije osobni i daleko je cijele tri minute od rekorda kategorije ali nisam jako razočaran. Moram se navikavati na činjenicu da mi ništa više u životu nikad neće biti lakše već samo teže. Nakon skoro pola sata bauljanja po kiši, bolnih stopala i išijasa od šatora do šatora u svim smjerovima pronašao sam i taj šator odmah do prvog u kojem smo isprintali "Spominski certifikat".
J...ga nitko nema pojma gdje je što ili ti pokazuju u neodređenom smjeru. "Tamo gdje su oni baloni" ... koji kur..vi baloni tamo je neki štand banke i nemaju pojma o čemu im pričam, a šator je negdje tamo, ideš... Ipak je bilo više nego dovoljno za prvo mjesto i posljednji put u kategoriji H. Malo mi je žao momka koji je prošli put bio iza mene samo minut i sad opet ali devet minuta. No ima vremena, on će još biti u toj kategoriji koju godinu ja se selim onim starijima mada me to baš i ne veseli previše. Po putu sam se zadubljen u svoje bolne noge još izgubio skrenuvši jednu ulicu prije dok je žena skoknula u jedan čudom otvoreni dućančić pa sam se još morao da vraćam par sto metara i trčati za njom jer od prometa Celovškom nije čula moje dozivanje. To je bilo trčanje kao kad neko trči po čavlima, a nije fakir ..aj...aj .aj. A čak niti to nije bio kraj mojim maratonskim mukama još sam trebao voziti nazad u Pulu iako je pljuštalo cijelo vrijeme i mene je išijas totalno obuzeo kad se sve ohladilo. Zapravo sam samo trebao odvesti kćerku i njenu prijateljicu na aerodrom Brnik i nakon još jednog spavanja kod ženine rođake krenuti ujutro. No moji prijatelji su morali biti ujutro rano u Puli, a nisu imali prijevoz i ja sam moj maratonski dan produžio za još par sati. Noć poslije nije donijela ni san niti oporavak već je zglob onog desnog palca ponovo upaljen kao ove zime, a išijas ne popušta. Cijelu noć sam se dizao sa zakašnjelom reakcijom na prevelike količine tekućine koje sam taj dan nakon maratona ispio i zbog mazanja i masiranja zglobova i leđa raznim kremama za opuštanje i protiv bolova. O ozbiljnosti situacije govori podatak da još nisam okusio niti kap pive. A moji prijatelji već najavljuju novi pivski maraton na kojem ćemo razmijeniti priče kao što su neki na ovom maratonu razmjenjivali gaće ali to je samo naša plemenska stvar i bolje je da ostane među nama.
Nema komentara:
Objavi komentar