Razbijen

 Što se dulje nečim bavimo čini mi se da imamo sve manje razloga za zadovoljstvo, a sve više za brigu. Kad malo bolje razmislim ne nalazim baš ništa što sam u životu probao, a da nije potvrđivalo to opažanje. Čak i kad se vratimo u djetinstvo ili početak škole ... ups tu sam nešto fulao. Ja sam mrzio školu već na početku i pokušavao na sve načine izbjeći odlazak na to mrsko mjesto jer sam imao jako dobar razlog za to. Mislim jako, jako dobar razlog. Nitko ne voli da dobiva ravnalom po prstima i da te uvjeravaju da si neka nakaza ili kako se to sad popularno naziva "frik" ako pišeš sa lijevom rukom. Kasnije sam uživao u tom "image-u"(da ne pišem po Vuku jer je to izgleda kod nas ne popularno). Ali to je zbog moje "za inat" prirode. Ćale me tjerao da se vojnički šišam, a ja pustio kosu do pola leđa. U klubu su me tjerali u teretanu i da konzumiram koje kakve dodatke i proteine(tada je bio popularan "Komplan"), a ja otišao u vegetarijance i izgledao kao indijski pustinjak. J... inat je valjda jedini način da osjetiš surogat zadovoljstvo. Tako je bilo sa hobijima pa na koncu i sa poslom, koji mi sve manje predstavlja zadovoljstvo. Ljubav, seks i sve one lijepe stvari da ne spominjem. Dajmo budimo realni, žene nas sve manje zadovoljavaju, a sve više nerviraju ili tjeraju da se zabrinemo. Siguran sam da je isto tako obrnuto. Neću ni da pitam. Nema dakle nikakvog razloga u ovom svemiru da to ne važi i za trčanje. 
Zaključio sam još jedan maratonski ciklus i zahvaljujući onoj šetnji na Plitvicama uspio u prosjeku svake godine istrčati po jedan. To znači peti maraton što i nije nešto iako je mnogima to vau... Kad sve zbrojim i podijelim svi su bili relativno ujednačeni iako je svakom prethodio malo drugačiji period priprema. 
Moja sprema kao da je stagnirala u ovih pet godina i nisam se baš pomakao daleko od onog prvog. 
Da nažalost kad se nalazite na nizbrdici života, a u pitanju je brzina trčanja tu se zakoni fizike malo preokrenu. Nizbrdica života je sve veća ali brzina trčanja drastično opada. To je jako lijepo rekao moj prijatelj Bepo koji je sa 85 godina i ove godine istrčao još jedan polumaraton u Ljubljani. Rekao je: "Pokle 67 sam znatno i naglo usporio". Sa 67 je trčao polumaraton 1:33:02 i to mu je bio osobni, a sa 68 osobni u maratonu 3:32:39. Već sljedeće godine je bio pola sata sporiji usprkos pokušaju da i dalje trenira isto ili više nego prije. Jednostavno nije više išlo pa je pomalo razočaran nakon tri pokušaja sljedeći maraton trčao gotovo deset godina nakon toga. Tad je bio više od jednog sata sporiji, a zadnji put je pokušao i uspio istrčati Ljubljanu sa 82 godine za nešto više od 5 sati(5:01:13). Znam mnogi će reći, ja bi bio zadovoljan sa time ali nisu oni u njegovoj koži.
Moja treća Ljubljana u možda malo nepovoljnijim uvjetima mi nije donijela neko veliko zadovoljstvo ali je zato zadala dosta brige. Razočaran sam što nisam ostvario niti jedan od velikih ciljeva i mojih očekivanja koja su me motivirala da ovo ljeto mučim svoje tijelo više nego ikada do sada. Onakav pad u zadnjem kilometru nisam imao niti na svom prvom maratonu ili na relativno velikoj uzbrdici u zadnja dva kilometra Beogradskog maratona. Kad nema zadovoljstva onda se obično tješimo. Ja ovaj put recimo novom pobjedom u kategoriji. Još sam iskopao da je drugi u mojoj kategoriji bio 9 minuta sporiji, a mlađi je i prije dvije godine je bio samo minut iza mene. Onda sam provukao rezultat kroz "age" kalkulator jer mi Ozi kaže da sad imam maraton(2:30:35) brži od njegovog iz Venecije(2:30:56). Tješe me poruke i čestitke prijatelja na FB ali to je isto surogat zadovoljstva. Još fali samo da se jedan dan nađem sa ekipom i utopim svo to nezadovoljstvo u nekoliko piva. Možda opet nađem novi razlog za još jedan pokušaj. 
Za svaki slučaj počastio sam se sa dva para novih tenisica kako bi se osigurao da neću odustati od trčanja. Nove, stare Skecherice su stigle i uz Mizuno Shadow 2 sad sam malo obnovio svoju ergelu. 

Još ako prijavim Berlin morati ću opet stisnuti zube i izgurati još jedne pripreme. Za to imam još samo pet dana.
Briga zato nikad dosta. Bez obzira na manje poteškoće u završnici priprema prvi put sam trčao maraton sa relativno dugim periodom trčanja prije početka priprema i ostvarenom prosječnom kilometražom u pripremama većom za oko 25%. Isto važi i za intenzitet, a specifičnim maratonskim tempom sam trčao dvostruko dulje. Zato me brine koliko sam se razbio na toj utrci. Zanemarimo li teturanje u cilj jer to je bila prolazna slabost nisam očekivao da nakon maratona neću moći normalno hodati dva dana. 
Trčati sam pokušao tek jučer ujutro. Nakon četiri dana svaki korak je još bio bolan. Oba zgloba palca upaljeni, stopala bolna, lijevi skočni zglob još uvijek nedovoljno mobilan ali manje bolan nego što sam to očekivao. Za išijas ne pitajte. I masivna upala oba soleusa. Koji kua sam to radio? Ništa od toga nisam osjećao nakon ostalih maratona. Osim nakon prvog ali to nije tako čudno. Koliko sam otrčao dužina preko 30 kilometara, a neke i dosta brzo pa sutra dan imao normalan lagani trening. Totalno sam se razvalio. Kao za inat vrijeme nije željelo da me počasti sa još malo sunca ovaj tjedan. Možda sam mogao razgibati noge na bicikli ili otplivati za brži oporavak. Srijeda je bila ok ali ja sam radio i imao obavezu zbog koje nisam mogao čak niti biciklom na posao. Sad se nadam boljem vikendu da to nadoknadim ali na trčanje gotovo da i ne računam.
Iskustvo od jučer nije bilo baš sjajno i mučio sam se da otrčim 6 kilometra u tempu sporijem od 6 minuta po kilometru. Ići brže je bilo previše bolno. Možda sutra bude nešto bolje. Nema super ljepila za godine, kad se razbiješ treba samo puno vremena i to je tako.