subota, 17. travnja 2021.

Zadnji vlak

Stalno imam osjećaj da je ova neizvjesna utrka moj zadnji voz u koji moram uskočiti ako mislimi dalje ostati trkač, a ne netko tko povremeno trčkara po šumici. Kao da su mi ovo posljednje pripreme za neku utrku. Naravno kako to obično biva sve ide naopako i moguće da taj vlak niti neće krenuti. Ako ipak krene možda i ode bez mene. Još ništa ne otkazuju iako je situacije sa koronom još i gora nego prije više od mjesec dana kad su pomaknuli datum. Moje koljeno se malo smirilo iako ne potpuno, a da uopće ne mogu shvatiti što se zapravo dešava. Malo je natečeno, mogu napipati kao ispod tetive koja spaja čašicu nešto preskakuje preko jagodica prstiju, malo boli na dodir ali više ne boli dok trčim pa niti nakon hlađenja.   Deset dana pauze, jedan tjedan lagano i sad pokušavam nešto nadoknaditi iako znam da od toga neće biti ništa. Moram priznati da nisam očekivao ovakav pad forme. Sad se to nakon dva jača treninga ovaj tjedan vidi i sa mjeseca. Ok, znam da jedan loš dan ili trening ne znači ništa iako nebi baš rekao da je ništa trčati polumaratonski tempo 5 sekundi po kilometru sporije nego prije dva mjeseca, a pri tome mi je puls u prosjeku bio za 5 otkucaja veći. Temperatura je bila identična kao i dionica na kojoj sam trčao. Tješio sam se jer sam trčao popodne samo sat vremena nakon malo preobilnog ručka ali ipak. Čini mi se da je i prije prekida od deset dana moja forma pomalo klizila prema dolje ali to je bilo jedva primjetno. U četvrtak sam odlučio podići malo rizik pa trčati tempo intervale 1600m na stazi. Nisam želio baš previše vući vraga za rep pa sam rekao sebi samo 4 puta i točno prema planu. Tako je i bilo bez obzira što se oko mene opet sjatila ekipa koja poput lešinara čekaju da mi negdje uzmu mjeru. Makar na treningu. Probali su malo cimati provocirati, kao ... trčimo ko babe i slično ali ja se nisam dao smesti. Dođite na trku ja ću i ovako oštećen bar pokušati da vam uzmem mjeru. Zapravo se stalno tako zezamo ali kad sam pogledao kod kuće brojke baš mi i nije bilo previše zabavno. Daleko je to od moje forme recimo prije Zagrebačkog polumaratona 2018. godine. Ok i tada sam trčao gotovo identično. Samo jednu sekundu sporije na 1600 m sa istom pauzom od 400 m lagano za sekundu brže ali ukupno 5 intervala i prosjek pulsa na tim dionicama mi je tada opet bio za 5 otkucaja niži. Još je bilo i malo toplije iako je bio početak travnja mjeseca. Takva forma otprilike odgovara zadnjem treningu intervala prije ozljede početkom ožujka kad sam trčao za 5 sekundi brže i puls mi je bio 3 otkucaja niži nego u četvrtak. Koliko to ima veze sa formom, a koliko sa nekim drugim faktorima nisam više siguran ali i današnje vucaranje po šumici sa 5:44/km je bilo sa znatno povišenim pulsom mada moram priznati da kad nebi nosio Garmina nebi znao da sam bio tako umoran. Nadam se da sam kako bi rekli slovenci samo "utrujen", a ne trudan. To me podsjetilo na moju prijateljicu koju sam trenirao kad sam 2015 pauzirao zbog kukova. Nakon svog osobnog u Ljubljani kojeg je skinula za oko 7 minuta stalno je na treningu imala visok puls, a ona je htjela trčati polumaraton u Crikvenici mjesec dana nakon toga. Kad sam joj zabrinut zbog toga rekao da ide kod liječnika ili je možda trudna samo je odmahnula i ... j.. sad ima blizance, a na toj nešto težoj i valovitoj stazi istrčala je još bolje vrijeme. Mene su poslje zezali da sam baba Vanda. E pa sutra ću znati što je i kako je. Valjda ja ne mogu biti trudan. Opet u Medulin gdje sam trčao i posljednju dužinu. No ovaj put će biti malo brže jer trčimo takozvanu 5-4-3-2-1 dužinu. Već nakon par kilometra zagrijavanja trčimo 5 plus 4 kilometara oko 4:30/km sa jednim kilometrom sporije(oko 5:00 min) između. Zatim 3 plus 2 km ubrzavamo na 4:15/km sa jednim sporijim između i na kraju jedan kilometar obično oko 4:00 minute ali znali smo ja i "Rudiša" derati 3:40. On i malo brže j.. Nakon toga još par kilometara za hlađenje i to je taman jedna kratka dužinica od 24 km. Obzirom da ekipa možda neće biti raspoložena za toliko, a ni ja ne znam mogu li tako biti ću zadovoljan i sa malo manje jurnjave na kraju. Najviše čega se bojim je da opet na izlasku iz auta ne osjetim onu istu bol u koljenu kao prošli put. Toga se bojim više od korone, a kad sam već kod toga došao sam i ja nared. Za pet šest dana(u petak) će i mene cijepiti. Malo mi je to čudno jer svi moji prijatelji, netrkači i mnogi trkač koji su mlađi od mene su već cjepljeni, a mene eto ostavili za kraj. Valjda moja doktorica misli koji će njemu k.. cjepivo. Taj trči, pliva u moru, ne guta pilule(ni da bi mi bilo bolje), pije pivo na plaži dok upija "D" vitamin. Možda je šteta cjepiva. Moj ćale koji ima 96 se nije htio cjepiti ali on se ni ne giba okolo dok stara sa nama klati okolo pa i po kafićima. Ona se cijepila jer ne može podnijeti da sjedi kod kuće. Ima i pravo.    

 

ponedjeljak, 5. travnja 2021.

Misija na Mars

 Meni ove moje pripreme za utrku koja se moguće neće niti dogoditi sve više liče na one silne misije na Mars. Od 49 koliko ih je do sada poduzeto, 35 su bile neuspješne ili kako bi narodski rekli bile su ćorak, promašaj, zajeb, "fuck-up" ili kako već to zovu. Još kad sam krenuo znao sam da sve nije na svome mjestu i tada sam dozirao trening kako mi se nebi vratio problem sa petnim trnom koji se vukao pola prošle godine. Dva puta sam korigirao plan i vraćao se na lagani početak, a zadnji put je to bilo zbog nekih neobičnih bolova u preponama nakon čega je usljedio problem sa skočnim zglobom. Nisu pomogle niti nove skupe tenisice i taman kad sam nakon jednog relativno intenzivnog treninga osjetio da je sve prošlo pokazalo se da onaj "Murphy"(zakon o kruhu i marmeladi ha, ha, ha) nikad ne spava. Moj sin koji je bio u frci jer ga je opet čekala operacija vađenja željeza iz noge je odjednom izrazio želju da idemo skupa u jednu šetnju od 17-tak km. To nisam smio odbiti jer nisam dugo imao takvu priliku. Bila je subota ujutro i računao sam da ću malo kasnije odraditi lagani trening prije nedeljne dužine. No račun je bio bez krčmara i ta za mene malo prespora šetnica definitivno je uništila nešto u mojem koljenu. Sutra dan ujutro nije izgledalo da će biti tako loše i otišao sam odraditi dužinu u Medulin koju savjesno trčim svaki vikend poput pravih vjernika koji redovno pohode nedjeljnu misu. Krenuli smo malo laganije zbog jednog našeg kolege kojem je tempo od oko 5 minuta malo prebrz. Tako je i bilo i moram priznati da bi taj dan napisao jedan veliki post-hvalospjev o Asics Noosa Tri 13 tenisicama. Nakon samo jednog kratkog treninga odlučio sam da malo počastim noge. Još ne mogu doći do pravih riječi kojima bi izrazio svoje oduševljenje. Taj dan je baš bilo ugrijalo i mada sam jedino ja imao maju dugih rukava društvo se na kraju osulo jer su odlučili malo podići tempo nakon 20-tog km. Već nakon prvog bržeg kilometra ostali smo samo nas dvoje, a zadnji brzi sam ostao sam jer izgleda da nitko nije još adaptiran na toplo vrijeme. I moj puls je bio nešto veći u odnosu na prethodne treninge takvog tipa ali još nisam osjećao težinu u nogama ili gubitak kontrole tempa, pa sam zadnji brzi još ubrzao na 4:20/km. Ni traga od bolova u koljenu sve dok nisam došao kući i pokušao izaći iz auta u garaži.


 I onda ćorak, zajeb, fuck... poput promašaja cijele orbite oko Marsa nakon
uloženih stotina miliona šuški. Bilo da su to dolari, rublji, juani ... Da nesreća ne kuca sama na vrata već uvijek dovlači svoju ružnu, krezubu familiju to je opće poznato. U frci zbog odlaska pod nož, moj sin je izlazeći sa parkirne rampe naguzio stup u garaži. Bolje rečeno stup je naguzio moju Hondu baš dan dva prije odlaska na tehnički.  Juri limara i ostala sranja baš dan prije nego se zbog Uskrsa sve blokira na tri dana. Koliko usranu familiju ima ta "nesreća" dokazuje cijeli slijed događanja taj dan. Nakon što sam preuzeo auto od limara pokušao sam otići u jednu od brojnih autopraona. Svugdje gužva kao da svi baš taj dan peru auto. Naravno ja sam ubo jedan box gdje usisavač nije radio pa sam u ljutnji istresao tepihe dok me ekipa ljutito mjerkala jer je vjetar raznosio prašinu po njihovim tek opranim konzervama. Kad sam napokon došao u zadnju od tri stanice za tehnički koje sam obišao stao sam u red i odlučio da čekam iako je i tamo bila gomila ljudi.  Nakon pola sata iz ureda je izašao lik i rekao da čekamo jer je pukao server od MUP-a i nema registracije do daljnjeg. Opet sam otišao kući pa opet nazad i napokon oko pet šest popodne dovršio taj naizgled trivijalan zadatak. Putem sam se pitao što se još može loše desiti. To se sad pitam svako jebeno jutro kad se ustanem. I ne ustaje mi se baš tako rado. Eto tako sam opet upisao jedan tjedan sa 0 kilometara i to baš tjedan prije planiranog vrhunca priprema. Možda utrke neće niti biti ali to mi nije uopće utjeha jer me je opet podsjetilo kako se kraj moje trkačke karijere može desiti bilo kada i kako ga neću predvidjeti niti biti spreman za njega. Baš kao i u životu. Čak je i jebeno more još hladno ali bar ima još malo sunca. Kažu da će sutra biti neki kijamet, a moja kćerka mi je javila da je danas kod njih u Lutonu(Engleska) snježilo. Moja frendica koje se prije par dana vratila iz Kanade kaže da je ovdje hladno i ne kuži kako mogu ulaziti tako lako u more.


  Da budem iskren ne znam niti ja ali od skoro dvijesto plivanja u zadnjih godinu dana nikad nisam osjetio nikakve naznake bolova ili ozljede. Gotovo da sam zavidan onima kojima je to glavni sport ili strast. Ja trpim gutanje slane vode, meduze, valove, štipanje hladne vode, treskanje koje me uhvati nakon duljeg plivanja u hladnoj vodi, plave prste i sve ostalo samo zbog toga što mi trčanje uopće ne uzvraća ljubav koju prema njemu osjećam. Skroz sam promašio sport. Gotovo kao prva ruska misija(M1 iz 1960.) koja nije niti uspješno poletjela već je završila negdje u sibirskim pustopoljinama.