nedjelja, 30. lipnja 2019.

Polovina

Dok sam se okrenuo već je istekla prva polovina godine u kojoj sam opet polovično zadovoljan jer sam ipak uspio istrčati jedan maraton i ništa više od toga. Napola sam oporavljen od onih problema sa hvatištem zadnje lože i ako nastavim ovako sa mlakim i ne baš intenzivnim trčanjem možda do kraja godine i to prođe potpuno. Neke stvari neće sigurno proći bar tako kaže ortoped i moram biti napola zadovoljan da bolovi u stopalu i palcu ipak nisu tako intenzivni osim nakon trčanja dužine. To je samo jednom tjedno i kupanje zapravo plivanje koje sam napokon počeo pomaže da se zglob ponovo ne upali.
Malo sam stisnuo ovaj tjedan. Zapravo zadnja četiri dana od kako sam se vratio sa puta i ugurao više od 60 kilometara trčanja i četiri plivačka treninga. 
No prosjek je u odnosu na prošlu rekordnu godinu još uvijek za 10 km tjedno manji. Onaj dan kad je toplinski val bio na vrhuncu odradio sam prvo jutarnji lagani trening na Drenovici, pa otišao na plivanje i još popodne trčao sa ekipom na stadionu. Rekoše da me nisu vidjeli mjesecima pa sam samo htio malo da se družim ali kad trčim sa Slavenom to nikad nije samo lagano trčkaranje. U tim trenutcima volio bi da sam ipak malo mlađi. Iako kažu da starijim ljudima nije preporučljivo da se izlažu naporu pri ovako visokim temperaturama ja valjda još ne znam što je to napor. Uspio sam se rasturiti na Drenovici koju bi mogli slobodno zvati i "Grbavica" iako nikoga nije bilo u blizini i nitko me nije omeo. Jednostavno sam se malo opustio i zaboravio da nisam na traci za trčanje. Onim zdravim palcem sam odvalio u korijen i poletio zrakom ali sam dosta spretno izveo đudaški pad preko ramena tako da ništa nije stradalo osim manje poderotine na vanjskoj strani podlaktice. Moj prijatelj je danas nakon 15-16 km trčanja dužine izveo isto prelazeći sa ceste na trotoar ali on ima opravdanje jer je preko puta trčala jedna osebujna trkačica.... dobro možda samo bujna. 
Nas troje smo krenuli zaobilaznicom oko Pule prema Velom vrhu i dobrim dijelom otrčali stazom kojom će se trčati prvi pulski maraton i polumaraton. Ljubo se već prijavio pa smo odlučili da mu pravimo društvo. Bome imati će nekoliko lijepih uzbrdica. Na 24 km koliko sam ja trčao skupilo se više od dvijesto metara uspona. Na okretu nakon Verudele počela ga je mučiti žeđ jer on rijetko sa nama trči onako na suho. Prvo smo prošli pored Bunarine koja je još bila zatvorena pa je morao trpiti još dva kilometra do kafića "Cubalibre" u koji je uletio bez daha pitajući konobara: "može čaša vode". Može i boca veli ovaj i čudno pogleda u nas dvoje što smo ostali vani cerekajući se njegovoj žurbi da se napije. Ja se tri ilometra od kuće nebi zaustavljao niti pod razno. Uostalom vaga je pokazala da sam kalao samo oko 2,5 kg. To znači da nisam bio niti blizu zone opasnosti jer sam više puta bio na minus tri i više. Jutros je nekako sve išlo glatko, krenuli smo rano, nema više one vlage od prije par dana, a uostalom već sam se navikao na kopno i vjerojatno na toplinu. Sutra ću ipak pauzirati jer idem u Zagreb po vizu za US ali sljedeći tjedan počinjem sa uzbrdicama pa da vidim što će na to reći moja zadnja loža. Uzbrdice su najbrži način ulaska u formu iako ne baš i jako popularan. Druga polovina godine bi ipak volio da bude bar malo bolja. 

srijeda, 26. lipnja 2019.

Kopno na vidiku

 Tako su možda izbezumljeno vikali mornari sa Santa Marije kad su tko danas uopće može zamisliti kakve kalvarije ugledali spasonosno kopno. Danas neki smatraju kalvarijom kad par sati nisu spojeni na internet. To je pomalo ... ne znam kako da se izrazim ... bolesnoooo.
Ali evo i ja sam se spojio na aerodromski wifi u Singapore-u pojeo neku japansku klopu baratajući stručno štapićima poput profija i ispijam Saporo pivicu. No ovaj blog pišem u notes i to izgleda privlači pozornost nekih promatrača koji nisu duboko uronjeni u svoje ekrane. Ima i takvih. Moja kalvarija nije nedostatak wifi-ja iako sam ga koristio samo za službenu komunikaciju i naravno razmjenjivao svaki dan poruke sa ženom. Posljednjih deset dana sam na kopnu bio samo na aerodromima kao danas(ovo je drugi), jednu noć sam proveo u Fukuoki u hotelu i jučer u Tianjinu. Ostatak sam bio u zraku ili na moru. To nije baš najbolje mjesto za trčanje. No izgleda da mi sljedeći mjesec sljedi još i malo gore ili nastavak muka po trčanju.
A opet možda će biti malo bolje jer letim preko velike bare na drugu stranu ali i tamo bi mogao zaglaviti ako ne bude sve bolje organizirano. Mada sumnjam, taliani su to brale. Ali taj kruzer plovi po Bahamima, i boli me ona stvar ako i zaglavim. Možda neću žuriti da se iskrcam kao ovaj put. Sigurno ne u kini, jebo zid i to kineski.
To ipak znači da pripreme za Ljubljanu neće trajati niti skraćenih 16 tjedana već samo 12. Što se može, sa 22 sam spao na nešto više od pola ali to se može i tumačiti kako sam sad iskusan trkač kojemu je dovoljno 12 tjedana da malo izbrusi formu. Samo koju formu. No nije baš da na brodu nisam trčao. Od ukrcaja do iskrcaja ipak sam trčao na traci u teretani pet puta. Uglavnom oko sat vremena koliko je limit na mašini. Bilo mi je glupo da pokrećem sve još jednom. Ionako su svi blejali u mene ... koji kua ovaj ne misli stati. Meni je bilo prosto neugodno jer svi su samo hodali ili pomalo trčkarali. Zadnje veče mi je prvi oficir stroja koji je svako veče bio u teretani prišao, pogledao brzinu kojom trčim i rekao: "minchia spero che tuoi regolatori andrano cosi bene". Ili u slobodnom prijevodu: Do kurca nadam se da će i regulatori(oni koje sam ugradio) raditi tako dobro. Ja sam taj posao obavio u dva puta po četiri sata, a vjerovatno bi još plovio žutim(prljavo sraćkastim) morem da se pita italiane i da nije bilo Stiga. Ali u kini se ukrcao Stig bez kacige onoga iz Top Gear-a ili one sa vikinškim rogovima iako za sebe kaže da je jebeni viking, Stig je norvežanin koji liči na matorog bogatog amera sa svojim Rip Kirbi očalima, Miami polo club bijeloj majici i malim stomačićem. Ali svaka druga mu je fuck ...nešto, a naročito italiane. On je glavni nadzorni za elektriku u kompaniji i dok si rekao keks ja sam dobio dozvolu da radim. Iako mi kolega danas kad sam već dva dana kući kaže da taj dokument za koji su se oni zakačili naši birokrati nisu još izdali jer .... Uglavnom nakon što ih je sve poslao u kurac, pred svima je u baru za posadu, a tamo je većina italiana bar na vodećim pozicijama izjavio kako bi na brodu trebalo biti više hrvata. Moj frend Alen, varioc i bravar na brodu sa kojim sam svako veče nakon trčanja uz pivicu kratio brodsko vrijeme samo se kurvanjski nasmješio. Ja sam u sebi pomislio o "shit" neće mi kapo makine sutra potpisati izvještaj i satnicu. Ustvari nas je on nakon toga i još dvije ture od Stiga častio jednom turom ali ja sam lukavo sa pol litarskih Paulanera i Kirin-a prešao na mali i slabiji japanski Asahi ili ti kapi za oči. Zapravo kapo se iznenađujuće složio sa Stigom i rekao da zna da je okružen gomilom slabo educiranih i nekulturnih budala. Možda me simpatizirao jer smo se svako veče sretali u teretani ili zato što sam sve napravio za četri sata, a garantirao sam mu da ću sigurno biti gotov prije isplovljavanja znači za osam sati. Osim trčanja jednom sam probao i biciklirati ali sam zbog intenzivnog znojenja i neprikladnih hlačica nakon pola sata dobio ojedine do krvi koje još nisu potpuno zarasle. Osim toga vrijeme sam u dane kad nisam radio kratio odlascima iz moje kabine na palubi ispod nulte do 11-te i 12- palube pa tako pet do deset puta. To je jebeno puno stepenica baš me zanima ima li koristi od toga ili je ovo sjedenje u avionima poništilo sve. Zanima me živo kako će biti opet trčati na kopnu i to sad već na tropskoj vrućini, jupiiiii. Jebo traku. Oću travu, grote pa i asfalt ugrijan na pedest je bolji od toga.

Tri tjedna

 U prosjeku za trčanje rezultati promjene intenziteta i volumena treninga se pokažu za oko četiri tjedna. Ja nisam imao toliko jer evo me nakon tri tjedna kuće sad sam daleko, čekam u praznoj čekaonici međunarodne luke Sasebo ukrcaj na brod Costa Serena gdje ću provesti deset dana. Naravno prema dobrom talianskom običaju, a po tome su oni dosta slični nama nisam se još ukrcao jer nisu stigli neki papiri osiguranja, sranja, granja. No to će valjda riješiti i uopće se ne sekiram niti malo. Zadnji trening prije puta sam odradio u četvrtak i to naravno dužinu jer mi dužine najviše nedostaju u ovom periodu. 
To je bila treća u tri tjedna od 26 km i za čudo prošla je iznad svakog očekivanja jako dobro. Prošli tjedan mi je bilo dosta teže iako smo trčali istim tempom kao i ovu zadnju još sam i uzimao vodu na pola puta jer smo bili u šijanskoj šumi. 
Mada sam krenuo rano, prije sedam već je bilo dosta toplo. Odabrao sam rutu uz more preko Punta Verudele, i Lungomare-a na Stoju i nazad opet na Punta Verudelu. Računao sam ako mi bude frka uvijek mogu presjeći i skratiti. Ipak sam sutradan trebao ići na put koji mi garantira ubijanje guzice od dva dana. No i to se nekako pregrmilo, a blog je ostao neobjavljen jer na brodu nisam imao internet odnosno dobio sam ga samo na mobilnom i to zadovoljstvo sa ograničenim prometom je firmu koštalo 40 dolara. Odlučio sam da je glupo da platim još i za komp koji mi treba samo zbog posla odnosno na njemu imam software za podešavanje i provjeru regulatora. Da je bar malo manji, otpala su mi leđa tegleći i njega u ruksaku. Dakle evo bloga sa dva tjedna zakašnjenja poput onih posljednjih trkača u maratonu koji u cilj ulaze kad se već sva raja razišla, a oni tužno gledaju kako nitko ne cijeni njihovu muku koja je ista kao u onih kojima masa kliče i slavi ih kao neznam što.    

utorak, 4. lipnja 2019.

Usporavanje

 Još je jedan mjesec prošao sa još manje trčanja. Maj baj baj... Manje od 180 km i sve u relativno sporom tempu. Zapravo to je otprilike onako kako trčim u  maju ako nemam u planu neke utrke. Obično i nemam jer sam svih ovih godina ili bio ozljeđen ili se postepeno vraćao nakon ozljede koje bi mahom pokupio zimi. Netko pokupi prehladu, a ja koji sam izgleda imun na sve ostalo ozljede. 
Bio sam prijavio Plitvice ali odustao u zadnji moment. Uglavnom zbog poslovnih obaveza jer sam već 1.06 trebao biti u Japanu, a zapravo zbog vrlo bolne uspomene na 2015 godinu kad sam nakon Plitvica morao pauzirati 11 mjeseci. Niti pobjeda u kategoriji nije vrijedna ponavljanja tog scenarija. 
Japan će ipak sačekati 14.06, a do tada pokušavam nadoknaditi nešto što se zapravo ne može. Trčanje bez kontinuiteta jednostavno ne funkcionira. Da se sad postavim na trepavice i trčim svaki dan ili dva puta dnevno i nabijem dovoljno kilometara za cijeli mjesec prije odlaska, nakon deset dana pauze opet bi bio na istom. Pogotovo što ću cijelo vrijeme biti na brodu negdje između Kine i Japana. Iako u plovidbi neću raditi ništa nema načina da recimo trčim za brodom. Zapravo nemam pojma što ću raditi jer od tih desetak dana imam samo dva dana posla, a to je prvi dan u luci i jedan dan u Kini prije povratka. Možda zbog konstantnih i upornih bolova trčanje mi je nekako postalo neprivlačno. Kad oblačim tenisice osjećam čvor u želudcu kao da mi je muka iako znam da ću klackati kosti sasvim lagano i da neće dugo trajati. Samo sam jednom u zadnja dva mjeseca trčao tempo intervale sa prijateljem i ispostavilo se da je njemu bilo mnogo teže jer dok sam ja lagano trčkarao dvjestotinjak metara između svakog on je morao hodati. Zapravo su i bili malo prebrzi no to me nikad prije nije smetalo. Naravno iritacija hvatišta zadnje lože je bila znatno veća, a još je trebalo za kraj tjedna odraditi i prvu dužinu preko 24 km ili dva sata trčanja. I tu se pokazalo da forma zapravo nije tako veliki problem ali bolovi možda nikad više niti neće proći. To me potpuno demotivira i stalno odgađam odluku da napravim pauzu i ovu godinu posvetim nečemu drugom. Ionako je neparna, a ja mrzim neparne godine. U svakom slučaju znatno ću usporiti i ako do konca mjeseca nema pomaka na bolje neće biti niti plana za Ljubljanu. Minimalnih 16 tjedana se približava, a ja nisam ni spreman niti zdrav. Na prvi pulski maraton koji će biti ove godine dosta prije Ljubljane niti ne pomišljam iako mi je Erik rekao da ću imati besplatnu prijavu za što god se odlučim. Znam da u svom gradu nikad nebi mogao trčati kao u Beču pod ručnom i da bi se rasturio bez obzira bilo to 10 k, polumaraton ili maraton. Ne ja sam previše star za takva sr...