Polovina

Dok sam se okrenuo već je istekla prva polovina godine u kojoj sam opet polovično zadovoljan jer sam ipak uspio istrčati jedan maraton i ništa više od toga. Napola sam oporavljen od onih problema sa hvatištem zadnje lože i ako nastavim ovako sa mlakim i ne baš intenzivnim trčanjem možda do kraja godine i to prođe potpuno. Neke stvari neće sigurno proći bar tako kaže ortoped i moram biti napola zadovoljan da bolovi u stopalu i palcu ipak nisu tako intenzivni osim nakon trčanja dužine. To je samo jednom tjedno i kupanje zapravo plivanje koje sam napokon počeo pomaže da se zglob ponovo ne upali.
Malo sam stisnuo ovaj tjedan. Zapravo zadnja četiri dana od kako sam se vratio sa puta i ugurao više od 60 kilometara trčanja i četiri plivačka treninga. 

No prosjek je u odnosu na prošlu rekordnu godinu još uvijek za 10 km tjedno manji. Onaj dan kad je toplinski val bio na vrhuncu odradio sam prvo jutarnji lagani trening na Drenovici, pa otišao na plivanje i još popodne trčao sa ekipom na stadionu. Rekoše da me nisu vidjeli mjesecima pa sam samo htio malo da se družim ali kad trčim sa Slavenom to nikad nije samo lagano trčkaranje. U tim trenutcima volio bi da sam ipak malo mlađi. Iako kažu da starijim ljudima nije preporučljivo da se izlažu naporu pri ovako visokim temperaturama ja valjda još ne znam što je to napor. Uspio sam se rasturiti na Drenovici koju bi mogli slobodno zvati i "Grbavica" iako nikoga nije bilo u blizini i nitko me nije omeo. Jednostavno sam se malo opustio i zaboravio da nisam na traci za trčanje. Onim zdravim palcem sam odvalio u korijen i poletio zrakom ali sam dosta spretno izveo đudaški pad preko ramena tako da ništa nije stradalo osim manje poderotine na vanjskoj strani podlaktice. Moj prijatelj je danas nakon 15-16 km trčanja dužine izveo isto prelazeći sa ceste na trotoar ali on ima opravdanje jer je preko puta trčala jedna osebujna trkačica.... dobro možda samo bujna. 

Nas troje smo krenuli zaobilaznicom oko Pule prema Velom vrhu i dobrim dijelom otrčali stazom kojom će se trčati prvi pulski maraton i polumaraton. Ljubo se već prijavio pa smo odlučili da mu pravimo društvo. Bome imati će nekoliko lijepih uzbrdica. Na 24 km koliko sam ja trčao skupilo se više od dvijesto metara uspona. Na okretu nakon Verudele počela ga je mučiti žeđ jer on rijetko sa nama trči onako na suho. Prvo smo prošli pored Bunarine koja je još bila zatvorena pa je morao trpiti još dva kilometra do kafića "Cubalibre" u koji je uletio bez daha pitajući konobara: "može čaša vode". Može i boca veli ovaj i čudno pogleda u nas dvoje što smo ostali vani cerekajući se njegovoj žurbi da se napije. Ja se tri ilometra od kuće nebi zaustavljao niti pod razno. Uostalom vaga je pokazala da sam kalao samo oko 2,5 kg. To znači da nisam bio niti blizu zone opasnosti jer sam više puta bio na minus tri i više. Jutros je nekako sve išlo glatko, krenuli smo rano, nema više one vlage od prije par dana, a uostalom već sam se navikao na kopno i vjerojatno na toplinu. Sutra ću ipak pauzirati jer idem u Zagreb po vizu za US ali sljedeći tjedan počinjem sa uzbrdicama pa da vidim što će na to reći moja zadnja loža. Uzbrdice su najbrži način ulaska u formu iako ne baš i jako popularan. Druga polovina godine bi ipak volio da bude bar malo bolja.