65

 Možda je to samo broj, zapravo htio bi da u to vjerujem ali nešto ipak nije kao kad je broj bio malo manji. Ne govorim o davno izgubljenoj mladosti i prošlosti koja je već prilično obrasla i gotovo se ne vidi od mojeg nepouzdanog sjećanja. Govorim o drugom početku moje trkačke karijere znači nešto više od pet zadnjih godina. Napunio sam 65 mada sam već kalendarski ove godine trčao Beč u kategoriji 65+ ali sad je definitivno. Neki misle da bi trebao slaviti. Ja nisam baš siguran ali nisam imao srca odbiti sve moje dobro namjerne prijatelje koji su naravno došli čestitati u živo. Srećom nemam baš mnogo FB prijatelja pa nisam bio zauzet cijeli dan odgovaranjem na čestitke. Još veća sreća je bila to što je bio petak pa sam računao da ću se do nedjelje i trčanja dužine moći oporaviti. Pokazalo se da nije bilo potrebno da se brinem jer i ekipa oko mene stari. Tulum koji sam imao za 50-ti se više sigurno neće ponoviti. Sad većina guta neke pilule ili nosi razna elektronska pomagala za pumpicu i svašta nešto ali još uvijek glupavo maštaju kako bi jednog dana to mogli ponoviti. Je isto kao i fanaziranje o usponu na Triglav, a frka im je uspeti se na peti kat. To bi bilo kao da se ja još nadam maratonu ispod 3 sata. Osim godina ovaj tjedan sam zaključio i sa 65+ kilometara i da Dražen nije zaspao odnosno dan prije tulumario možda bi točno toliko i izašlo. Jutros u 6 se međutim nije pojavio pa smo Ljubo i ja odlučili trčati prema njegovoj kući da ga ne čekamo na mjestu. Tako sam dodao još jedan kilometar i umjesto planiranih 25 ispalo je nešto više od 26 kilometra. Uzalud jer se nije pojavio. Zato je i zbroj ovaj tjedan 66 km. Numerolog ili netko zagrižen bi stao nakon 25 km i hodao do kuće ali ja sam htio da se što prije maknem sa sunca. Sva sreća da me Ljubo nije više pratio na povratku iz Šijane jer sam zadnjih pet km znatno ubrzao kako bi što više vremenski skratio boravak na otvorenom suncu nakon relativno ugodnog hlada Šijanske šume. I u šumi je bilo neugodno sparno pa sam opet ostao sam nakon drugog kruga. Moj partner je odlučio ostati na centralnoj livadi gdje je česma i pomalo kružiti dok ja odradim još jedan krug. Kad sam se vratio još je kružio i odlučio da ostane još malo jer njegova kuća je bliže pa nije skupio planiranu dužinu. Namočio sam vestu i glavu te otpio malo vode i krenuo nazad sam po tko zna koji put. Već je bilo oko osam i sunce je nemilice pržilo, a jedino pozitivno je bilo što mi je to brzo isušilo vestu pa mi se nije više tako lijepila za tjelo. Tempo je porastao, puls još i više ali kad gledam zadnju dužinu u Šijani prošli mjesec znatno je niži za gotovo isti tempo trčanja. Ovaj tjedan sam prije vremena počeo prireme za maraton trčanjem uzbrdica u utorak, nastavio sam tempo intervalima u četvrtak i uz sva kratka trčanja svaki dan sam plivao od 1 do 1,6 km. Jedino danas osjećam problem sa zadnjom ložom ali u dosta manjoj mjeri dok je problem sa stopalom i palcem prisutan i još pogoršan nakon uzbrdica i intervala. Srećom su neki moji prijatelji odlučili da mi umjesto krpica za rođendan poklone nekoliko tretmana kod fizioterapeuta i to glavom i bradom mog kostolomca Marijana. To su pravi prijatelji koji kuže što je ono što mi treba iako se toga pomalo pribojavam.
No trenutno sam miran jer sam jućer sreo Marijana i jako je zauzet sa pripremama nogometaša Istre pa je rekao da ćemo se dogovoriti kad bude imao točan raspored obaveza. Superiška pao mi je kamen sa srca. Niti ja nemam raspored i nemam blage veze kad ću na put ali znam samo da ću 25-og biti u Huston-u(Texas). Nadam se da neće biti "Huston we have a problem". I nadam se da neću zaglaviti dulje od desetak dana ako mi uspiju organizirati i odlazak na kruzer po Bahamima. U nekoj drugoj prilici nebi se uopće bunio ali pripreme za maraton, a pogotovo moji unuci koji dolaze 24-og mi više znače od svih karibskih otoka skupa. Neki to ne razumiju i još da znaju koliko bolova trpim zbog trčanja mislili bi da sam potpuno lud. Tko kaže da i nisam. Lud i star, koja usrana kombinacija.