Odluka

 Meni je još uvijek nedokučivo ali i zanimljivo kako se važne stvari događaju uvijek mimo naših očekivanja. Pomalo je frustrirajuće kako pri tome nemaš previše kontrole. Jednostavno se jednog dana probudiš i sve djeluje drugačije nego samo dan prije. Znam da je to zapravo samo privid ali obično završi donošenjem nekih odluka. Možda su zbog toga privida odluke često loše. Kao recimo one glupe novogodišnje. Znamo svi koliko se njih držimo. Napunio sam 65, paaaa..., ništa nije bitno drugačije nego par dana prije toga. Imao sam jedan dobar trening, paaa... bilo je i loših. To je međutim stvorilo privid da se nešto bitno promjenilo, pa sam istog dana otišao na mirovinski predao papire za odlazak u mirovinu i prijavio maraton u Ljubljani. Zanemario sam činjenicu da ulazim u pripreme od 16 tjedana sa još uvijek nezalječenom ozljedom hvatišta zadnje lože, nerješenim problemom sa zglobom palca i stopalom, a sve to će još biti na velikom testu zbog nekoliko rupa u planu kroz koje bi moglo sve iscuriti čak ako i zakrpam one male pukotine koje se pojave kod svih priprema do sada.
Prva rupa će biti već sljedeći tjedan kad će na testu biti moja sposobnost oporavka od puta preko velike bare(Huston, Texas), cijelodnevnog stajanja na nogama zbog osam satnog predavanja koje tamo moram održati i ekspres putovanja nazad. Možda će najteže biti vratiti se iz Trsta u subotu probijajući se autom kroz gužvu na granici. Koliko će to sati sjedenja biti za moje ionako izmučeno dupe? Kako u takvom tjednu održati visoku kilometražu? Ovaj tjedan ću nadam se sutra nakon dužine uspjeti zatvoriti sa preko 75 km. Treba se ustati rano jer je predviđena temperatura od 25-26 već u 6 ujutro. Sljedeći tjedan bi teoretski mogao ugurati još nešto trčanja u ponedjeljak i utorak te nakon puta u nedjelju. Samo što to znači rizično preskakanje oporavka od dužine sa kojim imam već loša iskustva i još odlazak na put sa jakom iritacijom na sjednoj kosti ... ne hvala. Dužina u nedjelju nakon jet leg-a? Možda ni to nije baš najbolje riješenje. Ostaviti ću to kao manju rupu koju ću krpati kad se oporavim. Kako sad stvari stoje biti će još jedna koncem osmog mjeseca od dva tjedna i to se nadam da je sve. Možda odluka da ipak po prvi put istrčim dva maratona u jednoj godini i to neparnoj nije baš najbolja ali odluke koje si sam zadam moram poštivati. To je isto dio treninga jer kad ti na utrci zagusti poželjet ćeš da zaboraviš cilj koji si sam zadao, a to je jedino što te čini pravim trkačem. Cilj i odlučnost da ga dosegneš, a ne sposobnost te razlikuje od onih lakrdijaša kojih je na utrkama sve više i više. 

Post scriptum

Eto odvalio i dužinu. Više od 30 km po vlažnom i toplom vremenu bez vode. Ovaj put se nisam polakomio pa otišao nakon trčanja još i plivati kao zadnji put, već sam se sat vremena namakao u moru da ohladim bolne zglobove. Sve u svemu nije bilo loše. Ekipa se opet malo rasula ali to je tako kad zapeče, netko jednostavno ne funkcionira. Većim dijelom to je i stvar navike samo nije zgodno da se netko navikne kao onaj tovar(taman ga naučio da ne jede) pa zbog toga crkne.