utorak, 26. veljače 2019.

Nostalgija

 Kad se počinje javljati potreba da prevrćeš po starim uspomenama ili što bi netko rekao ako si nostalgičan znači da si u k... ili bar tako misliš o sebi. To češće pogađa stare ljude jer oni ili bolje rečeno mi smo na nizbrdici koja još postaje sve strmija. Eto i mene nešto pere nostalgija, tko zna zašto? 
Gotovo da je kraj ovog kratkog i obično hladnog mjeseca, a ja sam se sa nostalgijom prisjetio kako po prvi put ove godine nisam trčao oko Royal Victoria dokova u Londonu i kako to vjerojatno neću više nikada. Čak mi nedostaje smrzavanje guzice u 6 ujutro po mrklom mraku i zabava koju mi priušti poneki englez obučen u kratke hlačice i tanku majicu. Prošle godine je za čudo bilo još hladnije krajem mjeseca kad sam došao u Pulu. Taj mjesec je prosječna temperatura na svim treninzima bila samo 2 C, a zadnji dani u mjesecu su bili debelo ispod nule. Prema njemu ovaj mjesec koji se pomalo bliži kraju je bio više proljetni nego zimski. Nažalost nisam mogao iskoristiti sve te prekrasne sunčane dane za trčanje iako sam imao slobodnog vremena na pretek. Za utjehu sam ipak uspio odraditi zadnji tjedan i malo nadoknaditi ili zaustaviti gubitak forme. Čak se i vrijeme pred kraj tjedna vratilo na skoro istu razinu kao lani ali to je trajalo samo dva dana. Baš je najhladnije i vrlo vjetrovito bilo u subotu. Ja sam planirao otrčati lagano dužinu od 28 km dok su neki moji prijatelji već odrađivali malo kraću ali bržu dužinu koju zovemo "5-4-3-2-1". Nakon tri kilometra oni su ubrzali i ostao sam sam šiban burom koja je na mahove saplitala noge. Temperatura je bila oko 2 stupnja ali se meni nije činilo jako hladno. Valjda sam previše brinuo kako će reagirati tetiva zbog koje dva tjedna nisam mogao trčati pa nisam pridavao pažnju drugim sitnicama. Međutim osim sad već dosadnog bola za koji sam mislio da je išijas nije se desilo ništa. 
Mada sam pokušavao ne ubrzavati za dečkima koji su pomalo odmicali nisam nikako mogao usporiti na planirani tempo. U normalnom ciklusu nebih se previše uzbuđivao oko toga što trčim brže od 5 minuta po kilometru ali sad me to nekako pilalo jer sam očekivao kaznu. Na koncu se nije desilo ništa ali prema svemu ipak je pad forme još uvjek značajan. No jedan tjedan je malo i čak bi moglo biti još mnogo gore sljedećih tjedana. Procesi adaptacije traju, a umor koji prati povećanje volumena i intenziteta nakon povratka čini da se osjećaš sve lošije tih prvih tri četni tjedna. Nadam se da je tako i da će par tjedana prije maratona ipak biti malo bolje. U nedjelju sam se zato smrzao kao ona stvar jer sam od ranog jutra postavljao oznake na stazi po kojoj se trčalo pretposljednje kolo zimske lige. Nakon toga sam proveo više od sata na vjetrometini kod rampe na pola staze kako bi usmjeravao trkače koju su tu trebali okrenuti nazad prema cilju na Bunarini. Još sam i morao slikati ali mi se nakon stotinjak fotki Pentax smrzao i blokirao. Nove baterije ali valjda im je bilo previše hladno. Srećom sam imao još jedan set zagrijan u unutrašnjem džepu pa sam uz malo petljanja zbog rukavica i mahanja rukom trkačima uspio opet uslikati one najsporije. Oni su nekako zahvalni za slikanje jer ih možeš uslikati u svakakvim pozama. J.. ga kad su kao usporen film. I opet me oprala nostalgija kad sam ugledao moje kolege Christiana i Nermina kako su bili sigurno pozicionirani na 5-tom i 6-tom mjestu. Sa Nerminom sam ušao skupa u cilj na utrci za staru godinu, a i "Kikija" sam znao ponekad iznenaditi. Strpljivo sam sačekao one kojima je trebalo skoro sat vremena za tih 7,8 km i onako smrznut otišao na cilj kad su svi prošli. Tamo je bila neka potpuno druga priča. Vjetar se gotovo nije osjećao, sunce je grijalo pa se naš kolega Luka bacio i u more da se malo "ohladi". Ostali su se hladili i krijepili obiljem pive, ćevapa, voća i domaćih kolača ali ja sam bio nekako nestrpljiv da odem. Kopkalo me nešto toliko da sam odmah po dolasku kući otišao napraviti jedan krug na Drenovici. Kao da sam se napalio gledajući tih tristotinjak trkača. Netko bi rekao, pa zašto nisi trčao? Ponekad ni sam ne znam zašto, no strah od ozljede prije maratona je jači od želje da se utrkujem. Zapravo je problem u tome da ja ne znam kako trčati utrku sa zadrškom. Kad sam zadnji put probao i krenuo lagano, zadnji kilometar sam zgazio daleko brže od prosjeka. I taj ne baš idealan način trčanja mi je donio najbrže istrčanih 5 km ikad. To nije bilo tako davno. Samo prije dva mjeseca ali meni se sad čini udaljeno kao nekakva daleka galaksija. Možda je to samo privid i možda bi trebao poraditi na tome da se fokusiram samo na trenutno. Bez razmišljanja o budućnosti i osvrtanja u prošlost.

nedjelja, 17. veljače 2019.

Nema problema

 Negdje sam pročitao ili je netko rekao: Nikad ne govori drugima o svojim problemima. Većina ionako ne mari za njih, a nekima je i drago zbog tvojih problema. Dakle nema problema sve je samo slijed normalnih događaja kao što se razmjenjuju dan i noć. Pa tako je sasvim normalno da 8 tjedana prije maratona već dva tjedna ne trčim, normalno imam neku kvrgu dolje koja nije upala pokosnice ali je neka upala bar tako kaže fizio. To će proći, no "sikiriki". Možda jednog dana ali išijas ne. On kaže da da neće jer su mi jako krute zadnje lože. Pa koji kua da radim. Ja nisam balerina, a uostalom baš za inat njemu sam izvukao jedan post-diplomski rad koji govori o procjeni napetosti zadnje lože(COMPARISON BETWEEN TWO CLINICAL TESTS FOR THE EVALUATION OF POSTERIOR THIGH MUSCLES FLEXIBILITY). Koliko ja vidim ako mogu podići jednu nogu ležeći na podu tako da kut od poda bude veći od 65 stupnjeva tada je sve ok. 
A ja to mogu. Uostalom desna mi je kruća od lijeve, a išijas normalno burgija baš na lijevoj strani. Doduše prije dvije godine je bio na desnoj ali i to je normalno. To je kao pomicanje magnetnih polova na zemlji ... dešava se, može se desiti, možda. A taj test je rađen na uzorku od 35 mladih(23 godine +/- 3,4) i zdravih osoba bez bilo kakve povjesti bolova u leđima i slična sranja. I ja se sa sjetom i uz uzdah sjećam da sam u srednjoj školi stavljao desnu nogu(stopalo) na lijevo rame, a lijevo na desno rame i tako stajao na školskoj klupi oslonjen na dlanove ruku. Jednom je naš profa upao da provjeri dali netko puši u razredu za vrijeme kratke pauze i zatekao mene i mog frenda Marinka sa kojim sam skupa prakticirao jogu u tom položaju. Bio je toliko iznenađen da nije rekao ni riječ već se okrenuo i izišao ali su rekli da se cijeli dan cerekao po hodniku i u zbornici. Sad pokušavam raditi ono što mi uporno ponavlja moj fizio ali rezultat je samo još veća bol u guzici. Kaže da tako mora biti. Mora biti gore da bi bilo bolje. Možeš misliti! Pokušavam primjeniti tako neki zen bla bla stav kako bi zanemario većinu bolnih činjenica ali one se lijepe na mene kao muhe na g... 
Dobra stvar je da sam napokon dobio prvi poziv da održim jedan kratki tečaj u Dubai-u. Biti će mi to prvo vatreno krštenje i prilika da zaradim plaću koju sam takođe dobio prije dva dana. Mada to zapravo znači da ću izgubiti još nekoliko dana od treninga te će mi po svoj prilici jedino preostati još nekoliko tjedana za pripreme maratona. I to su oni koji su zapravo rezervirani za tapering i odmor. 
Nema problema to je sve ok ionako mnogi danas tvrde da je klasičan pristup treningu prevaziđen. Tako nešto nagovješta i nova knjiga koju sam prije par dana naručio da mi kćerka donese iz Londona. No zahvaljujući jednoj mojoj mladoj prijateljici već sam zavirio u knjigu. Ona mi je poslala link i kratku uputu koju aplikaciju da skinem za čitanje i eto knjige, već je na mom tabletu. Ah ta mladost, puna ideja. Svejedno ću kupiti papirnato izdanje ili možda kupim nešto drugo. Već uvod me odmah vratio u moju trkačku prošlost kad sam i ja svoj najbolji rezultat postigao upravo kad to nisam očekivao, a moj trener još i manje. Ti neki trenutci u samoj utrci, sitni detalji kao recimo povik jednog tada meni nepoznatog momka: "ajde kanarinac(imali smo dresove i gaćice u Pulskoj žutoj boji) ovaj ispred tebe je zinija ka škarpina". Usprkos blatu, bljuzgavom snijegu i rezanju u plućima krenuo sam u lov. I sve se posložilo. Nakon cilja nije bilo torije da zadržim sav sadržaj želuca koji je nahrupio van gurajući se sa plućima koja su zapela negdje u jednjaku. Takvu slabost čini mi se nikad više nisam osjetio. Možda niti kasnije na maratonu, a još je svježe zadnje teturanje kroz cilj u Ljubljani. Mnogo je toga što ne mogu objasniti onim što ja smatram da je moja dobra forma. Zašto se ponekad osjećam dobro, a otrčim loše ili obratno. 
Sad ću imati još jednu priliku za takav test. Možda mi odgovor da knjiga od Alex Hutchinsona(Endure) ili možda ja objasnim Alex-u ponešto. 
Nema problema, uskoro će sve biti biti jasno ili neće.

nedjelja, 10. veljače 2019.

BS ili po naški S

  Baš par dana prije nego me ponovno sustigla zla kob u vidu prestanka trčanja ovaj put zbog upale pokosnice dobio sam e-mail sa novom "podcast" epizodom mog u zadnje vrijeme omiljenog trenera i autora knjiga o trčanju Steve Magness-a. U tom zvučnom zapisu("Episode 87: There are NO Magic Training Intensities") od oko sat vremena on razgovara sa kolegom Jonathan Marcus-om o raznim stvarima u vezi treninga i treniranju. Nakon svega što sam čuo na koncu se sve svodi na to da je ciljano treniranje "svetog trojstva" kao što je VO2max(intervali), Lactate treshold(LT ili tempo) ili treniranje ekonomije trčanja(RE ili brzina, pliometrija i sl.) običan BS. Za one koji ne znaju tu kraticu to je skraćeno od bullshit, a po našku sranje ili po Mao ... pišanje u vjetar. Zapravo se uopće nisam iznenadio jer sve što sam do sada naučio o trčanju nije me primaklo niti malo prosvjetljenju. A pročitao sam podosta toga. Desetak debelih knjiga, stotine članaka i studija. Možda i više ali sve sam bliže tome da promatram treniranje više kao umjetnost nego znanost. 
To dokazuju brojne studije koje opovrgavaju uvriježeno mišljenje da porast bilo kojeg od navedenih sustava znači nužno popravljanje rezultata. Fakat nije tako pa čak može dovesti i do pada performansi na utrci. Tužna je to spoznaja i kao da stojim pred nekim ambisom očekujući da vidim što me tamo dolje čeka ali od tamo ne dopire nikakav zvuk ili bar tračak svjetla. Jedino riješenje je otići drugim putem ili skočiti u prazninu. Kako onda možemo uspješno trenirati? Još nam vlastito tijelo postavlja toliko prepreka.
Treba prihvatiti činjenicu da nema napretka bez prepreka i one su dio tog našeg puta bez kojeg bi on bio samo jedna bezvezna dosadna priča, a ne napeti triler. Zbog njega vrijedi otrpiti sve. Nemojte misliti da ozljeda ne donosi ništa dobrog. Ako se vratite i nastavite, taj napor je jednako vrijedan trening kao izgubljeni kilometri i onih nekoliko postotaka VO2max-a kojeg će te vratiti za nekoliko tjedana ili mjeseci u najgorem slučaju. Ja sam izgubio još jedan važan tjedan u priremi za proljetni maraton još ću imati jedan malo okrnjen ali nema razloga da zbog toga očajavam. Malo ću ispremješati karte, ponovo baciti kockice i možda ubosti pravu kombinaciju. Mora biti bar malo rizika u svemu što radim inače mi to ne bi previše značilo.