Nostalgija

 Kad se počinje javljati potreba da prevrćeš po starim uspomenama ili što bi netko rekao ako si nostalgičan znači da si u k... ili bar tako misliš o sebi. To češće pogađa stare ljude jer oni ili bolje rečeno mi smo na nizbrdici koja još postaje sve strmija. Eto i mene nešto pere nostalgija, tko zna zašto? 
Gotovo da je kraj ovog kratkog i obično hladnog mjeseca, a ja sam se sa nostalgijom prisjetio kako po prvi put ove godine nisam trčao oko Royal Victoria dokova u Londonu i kako to vjerojatno neću više nikada. Čak mi nedostaje smrzavanje guzice u 6 ujutro po mrklom mraku i zabava koju mi priušti poneki englez obučen u kratke hlačice i tanku majicu. Prošle godine je za čudo bilo još hladnije krajem mjeseca kad sam došao u Pulu. Taj mjesec je prosječna temperatura na svim treninzima bila samo 2 C, a zadnji dani u mjesecu su bili debelo ispod nule. Prema njemu ovaj mjesec koji se pomalo bliži kraju je bio više proljetni nego zimski. Nažalost nisam mogao iskoristiti sve te prekrasne sunčane dane za trčanje iako sam imao slobodnog vremena na pretek. Za utjehu sam ipak uspio odraditi zadnji tjedan i malo nadoknaditi ili zaustaviti gubitak forme. Čak se i vrijeme pred kraj tjedna vratilo na skoro istu razinu kao lani ali to je trajalo samo dva dana. Baš je najhladnije i vrlo vjetrovito bilo u subotu. Ja sam planirao otrčati lagano dužinu od 28 km dok su neki moji prijatelji već odrađivali malo kraću ali bržu dužinu koju zovemo "5-4-3-2-1". Nakon tri kilometra oni su ubrzali i ostao sam sam šiban burom koja je na mahove saplitala noge. Temperatura je bila oko 2 stupnja ali se meni nije činilo jako hladno. Valjda sam previše brinuo kako će reagirati tetiva zbog koje dva tjedna nisam mogao trčati pa nisam pridavao pažnju drugim sitnicama. Međutim osim sad već dosadnog bola za koji sam mislio da je išijas nije se desilo ništa. 
Mada sam pokušavao ne ubrzavati za dečkima koji su pomalo odmicali nisam nikako mogao usporiti na planirani tempo. U normalnom ciklusu nebih se previše uzbuđivao oko toga što trčim brže od 5 minuta po kilometru ali sad me to nekako pilalo jer sam očekivao kaznu. Na koncu se nije desilo ništa ali prema svemu ipak je pad forme još uvjek značajan. No jedan tjedan je malo i čak bi moglo biti još mnogo gore sljedećih tjedana. Procesi adaptacije traju, a umor koji prati povećanje volumena i intenziteta nakon povratka čini da se osjećaš sve lošije tih prvih tri četni tjedna. Nadam se da je tako i da će par tjedana prije maratona ipak biti malo bolje. U nedjelju sam se zato smrzao kao ona stvar jer sam od ranog jutra postavljao oznake na stazi po kojoj se trčalo pretposljednje kolo zimske lige. Nakon toga sam proveo više od sata na vjetrometini kod rampe na pola staze kako bi usmjeravao trkače koju su tu trebali okrenuti nazad prema cilju na Bunarini. Još sam i morao slikati ali mi se nakon stotinjak fotki Pentax smrzao i blokirao. Nove baterije ali valjda im je bilo previše hladno. Srećom sam imao još jedan set zagrijan u unutrašnjem džepu pa sam uz malo petljanja zbog rukavica i mahanja rukom trkačima uspio opet uslikati one najsporije. Oni su nekako zahvalni za slikanje jer ih možeš uslikati u svakakvim pozama. J.. ga kad su kao usporen film. I opet me oprala nostalgija kad sam ugledao moje kolege Christiana i Nermina kako su bili sigurno pozicionirani na 5-tom i 6-tom mjestu. Sa Nerminom sam ušao skupa u cilj na utrci za staru godinu, a i "Kikija" sam znao ponekad iznenaditi. Strpljivo sam sačekao one kojima je trebalo skoro sat vremena za tih 7,8 km i onako smrznut otišao na cilj kad su svi prošli. Tamo je bila neka potpuno druga priča. Vjetar se gotovo nije osjećao, sunce je grijalo pa se naš kolega Luka bacio i u more da se malo "ohladi". Ostali su se hladili i krijepili obiljem pive, ćevapa, voća i domaćih kolača ali ja sam bio nekako nestrpljiv da odem. Kopkalo me nešto toliko da sam odmah po dolasku kući otišao napraviti jedan krug na Drenovici. Kao da sam se napalio gledajući tih tristotinjak trkača. Netko bi rekao, pa zašto nisi trčao? Ponekad ni sam ne znam zašto, no strah od ozljede prije maratona je jači od želje da se utrkujem. Zapravo je problem u tome da ja ne znam kako trčati utrku sa zadrškom. Kad sam zadnji put probao i krenuo lagano, zadnji kilometar sam zgazio daleko brže od prosjeka. I taj ne baš idealan način trčanja mi je donio najbrže istrčanih 5 km ikad. To nije bilo tako davno. Samo prije dva mjeseca ali meni se sad čini udaljeno kao nekakva daleka galaksija. Možda je to samo privid i možda bi trebao poraditi na tome da se fokusiram samo na trenutno. Bez razmišljanja o budućnosti i osvrtanja u prošlost.