Sve više uviđam da postoje univerzalni mehanizmi kojima se sve što živi štiti od koje kakvih pizdarija koje donosi postojanje da ne kažem život. Jer taj život ponekad i nije baš nešto. J... ga ali nije da možemo birati. Svoje vremeno sam se rugao narodnoj "gluposti" koja progovara kroz basnu o lisici i grožđu. Rekao sam u jednom blogu kako je malo vjerovatno da lisica uopće voli grožđe ali me nedavno demantirala jedna znanstveno popularna emisija. Fakat lija obožava grožđe. Osim kad je previsoko. Zapravo bi mi ljudi tada pomislili kako nije vrijedno truda i sigurno je kiselo. Zato smo izmislili tu basnu i takvo ponašanje pripisali liji. Tako se ja otprilike odnosim prema mom budućem trčanju, a napose prema sledećem maratonu koji se galopirajući približava. Kako imam osjećaj da nisam baš spreman, a obzirom da me bolovi u stopalu i zglobu palca koji sad već traju godinu i više mjeseci ne napuštaju sve više razmišljam o prestanku trčanja nego o nekim budućim planovima. Tome se još orkestrirano pridodao i bol u hvatištu zadnje lože koji uskoro ulazi u svoju drugu godinu. Jednostavno sad više nemam iluziju da će to nestati iako nema što ne radim da to ostvarim. Jedino nisam probao dužu pauzu od trčanja. Ove dvije kraće pauze od tjedan dana zbog ukočenih leđa i odmah nakon toga od dva tjedna zbog upale tetiva nisu uopće popravile situaciju. Bez obzira na bitan napredak u volumenu trčanja i svemu ostalom u zadnju godinu i pol nema više nikakvog napretka u rezultatu.
Kad već izgleda da ne mogu više pomicati svoje fiziološke granice počeo sam se okretati onome što je u glavi ali za sada tamo samo nalazim zbrku i ponekad čini mi se propuh. To je uzbudljivo područje i primamljiva je ideja da su naše fiziološke granice daleko veće i da nas koče razni psihološki i neurološki obrambeni mehanizmi. Oni nas žele očuvati od nas samih. Kako to zaobići bez lobotomije ili ako nemate neku urođenu grešku?
Prije par dana sam pogledao(National Geografic, Free Solo) dokumentarac o usponu na El Capitan Alex Honnold-a. Iako sam sjedio na kauču bilo mi je nelagodno gledati. Jednostavno mi iz glave nije izlazio onaj osjećaj kad sam se spuštao po stijeni u starom rimskom kamenolomu, a bio sam sigurno vezan i visina je bila samo 30m. U jednom trenutku emisije otkrivamo da Alex ima poseban mozak jer njegova amigdala gotovo da nije uopće reagirala na slike pri kojima se normalnom čovjeku ona zapali kao božićna jelka. Zato je moguće da više od tri sata stoji na vršcima prstiju i izvodi koje kakve sulude pokrete na stijeni visokoj gotovo hiljadu metara, a da pri tome ne napravi niti jedan pogrešan potez. Mislim da je to tolika kocka kao da zaigraš loto ali znaš da ćeš ako ne dobiješ istog časa odapeti. Dobro možda je bliže istini kao da se takmičiš na olimpijadi i moraš pobjediti ili umrijeti. Na stranu još i to što treba imati tijelo koje to može.
Dali to isto važi i za trčanje? Dobro možda nije stvar u amigdali ali negdje u glavi bi trebalo potražiti krivca zbog čega smo tako "loši". Diane Van Deren je operirala mozak(loboektomija) zbog padavice i postala svojevrstan primjer ili dokaz da je to uzrokovalo njene gotovo nadnaravne sposobnost ultraškog trčanja. No žrtva koju je platila za navodni dar je potpuni izostanak pojma o vremenu, gubitak orjentacije i da ne spominjem strašne bolove koje je trpila nekoliko godina nakon operacije. Neki teoretičari psihološkog utjecaja na sportske rezultate(Marcora) smatraju da upravo taj nedostatak pojma o proteklom vremenu inhibira neke zaštitne mehanizme koji normalne trkače tjeraju da uspore i na taj način sačuvaju energiju za uspješno završavanje utrke. Ona tih mehanizama "nema" jer nema pojma koliko je trčala i koliko je još do kraja.
Zaštitnih mehanizama u nama ima na pretek i nisu svi psihološki ali mnogi nemaju niti direktnu vezu sa fiziološkim granicama. Tim Noakes u svojoj teoriji Centralnog upravitelja sugerira da su neki neurološki. Bez obzira kakvi jesu ipak svima manje više upravlja ona siva tvar u našoj glavi bilo ona velika ili mala. Zato bi trebali malo više posvetiti pažnju i njima bez obzira što netko misli da se pri trčanju treba pustiti mozak na pašu.
Ako testovi pokazuju da trkači ili biciklisti imaju lošije rezultate kad je testu prethodio zahtjevan intelektualni napor, tada je očigledno da tome nije uzrok nikakva fiziološka granica ili nedostatak.
Čak i sublimirane slike kratkog trajanja koje nisu mogli detektirati su utjecale na izvedbu testa.
To otvara mogućnost da se naše granice mogu pomicati i promjenama načina kako percipiramo stvari.
Izgleda da je moguće čak i ako toga nismo uvijek svjesni. Za one koji su još u mogućnosti popravljati svoj VO2max, LT brzinu, snagu i slično neka tako nastave. Mi ostali moramo se nadati da postoji još nešto što će nas ponovo vratiti malo bliže zvijezdama. Ili nam samo predstoji nepregledno more umora i bolova. To nije baš zabavna perspektiva.
Nema komentara:
Objavi komentar