Sve više sam sebi sličim na klasičnog pijanca koji nikako da ode iz kafane i stalno viče "još jednu rundu za kraj". Po pitanju ovisnosti nema razlike između trkača i alkosa. Svjestan da se sustav urušava i svaki dan je sve gore i gore ja opet nalazim izliku da izguram još jedan maraton. Već sam pomalo nervozan što nisam prijavio i Zadar(Wings for Life). Da osiguram ono vječno opravdanje koje svi ovisnici imaju kad traže još, upisao sam se za pregled kod Peharca i to isti dan nakon već dogovorenog posjeta fizio terapeutu. To je novi razlog za strepnju naročito zbog terapije kod mog kostolomca. Sve ukazuje da je problem sa bolom u guzici ipak vezan za hvatište tetive jer danas sam je ponovo testirao nakon otrčanog treninga maratonskog tempa. Kad radim plank leđima okrenut prema tlu oslonjen na podlaktice ne mogu podignuti desnu nogu jer je bol u lijevoj nepodnošljiva. Obrnuto mogu bez ikakvih problema. Nisam siguran dali je to olakšavajuća okolnost jer mi se stalno po glavi motao scenario povratka problema sa kukom. Pogotovo što mi je nakon treninga u subotu povremeno sijevalo negdje u preponi sa te lijeve strane. Danas ništa od toga. Otrčao sam dosta solidno iako nisam siguran sa čime bi uspoređivao taj trening. Ako uzmem proljeće 2017 godine i prireme za Beograd ispada da sam na konju jer kad sam u to vrijeme trčao recimo polumaratonski tempo od 10 km nisam mogao držati 4:21/km, a da mi puls ne ode skroz preko LT. Prošli tjedan mi je na istoj ruti pri istoj temperaturi tempo bio 4:17/km, a puls nije išao preko već je ostao malo ispod LT-a. Teško da je to forma za polumaraton u tempu 4:12/km koji sam trčao u Zagrebu ali nije daleko i ne treba izgubiti iz vida da je sve to još u fazi pojačavanja brzine trčanja i kilometraže. Umor se još akumulira. Vrhunac će biti progresivna dužina na kojoj moram i testirati neke nove Isostar gelove koje sam dobio na maratonu u Ljubljani. Nebi htio da prođem kao jedan moj frend prije par dana u Barceloni kad je povratio bogu dušu ali on je nije htio pa se jadan mučio tako do kraja. Kao da trčanje maratona nije već dovoljna muka.
Trebam izgurati još taj zahtjevan trening krajem tjedna i odlučiti dali da trčim Frank Killer tempo ili neki lakši trening u četvrtak. Te 2017 godine nisam uspio izgurati svih 25 krugova(crkoh nakon 19) u zadanom tempu i na kraju nisam bio u stanju trčati progresivnu duljinu već sam odradio malo bržih 31 km. Pa ipak nisam bio tako loš u Beogradu. Takav rezultat bi sad potpisao odmah za Beč, iako je Beč ravan i nema onu uzbrdicu od 2 km prije cilja na kojoj sam sigurno izgubio cijeli minut. Još mi na putu do Beča visi putovanje u Dubai ali nikako da dobijem potvrdu pa je prognoza da će prireme biti malo poremećene krajem ovog mjeseca. Nadam se da to neće imati bitnog utjecaja jer osim upale zgloba i ovog bolnog problema sa hvatištem lože forma pomalo dolazi na onu standardnu, to znači da bi i maraton mogao ipak biti oko 3:12 do 3:15. Nadam se samo da mi neće biti posljednji i da ću opet htjeti još jednu rundu.
Nema komentara:
Objavi komentar