Moje novogodišnje želje se nisu ostvarile ali uopće nisam iznenađen. Kao da sam vidovit ili da mi je baba "Vanda" nešto urodu. Znao sam da ću opet morati pauzirati. Taman sam počeo pomalo vraćati formu sad me opet čeka pauza zbog operacije. Nisam stigao nadoknaditi bog zna što ali bar je trenutna prognoza za maraton sad kraća od 4 sata. Eto to je ona granica za koju sam se zakleo da neću prelaziti.
Makar izgleda da se taj trenutak vrlo brzo primiče. Moja utrka za još poneki maraton sa vremenom izgleda kao utrka geparda i kornjače, a ja sigurno nisam onaj prvi. Ušao sam u kategoriju 70+ i već 4 godine nisam uspio ostati zdrav da istrčim niti jedan maraton, a povratak će ovaj put biti još sporiji i teži. Danas sam odradio posljednji treninig vjerovatno za ovaj mjesec, i dobar dio drugog ili cijeli drugi. Dalje ćemo vidjeti. Bio sam jutros na kafici sa prijateljima i ujutro odlazim pod nož. Nadam se u sposobne ruke jednog od pulskih kirurga ortopeda. Mehaničari bi rekli da to i nije neki kvar. Par vijaka i komad metala pa "oscilirajuće" rame više neće plesati. Nadam se da ću opet moći zaplivati kao prije jer mi odjednom plivanje više nedostaje nego trčanje. Sve je to čudno i često sanjam da plivam. Inače sam ovih dana pomalo previše miran i bez uobičajene jutarnje nervoze zbog toga što rame nije još prošlo. Nakon dugo vremena sad vjerujem da će se ipak sve vratiti na mjesto. Čak se i moj sat slaže sa tim osjećajem nedostratka stresa jer mi se već tjednima usprkos povećanju volumena treninga i intenziteta zbog trčanja uzbrdica HRV bitno povećao i sad se kreće između 60 i 77. Primjetio sam jedino da padne ako malo popijem kao za novogodišnju noć, a pogotovo prošlu subotu kad sam bio na derneku što ga je organizirao moj prijatelj bivši nogometaš, novinar, fitnes trener, roker pivopija i trkač povodom odlaska u mirovinu. To jutro je HRV bio na 50. Iako sam izdržao do skoro 2 ujutro i popio dosta piva već oko podneva sam trčao u Medulinu, a osjećaj je bio vau ... kao da sam to stari ja. Stare tenisice kao da su levitirale iznad tla i da me ipak nije bilo strah nekih neželjenih posljedica napravio bi još koji krug ali i ovako je bilo nestvarno dobro.
Još malo pa ću možda ponovo početi pisati o trčanju ili nečemu što nije tako dosadno kao ovih zadnjih par godina. Bilo je i vrijeme jer uskoro prolazim desetu godinu od kad se družim sa trčanjem, tkačima i svime što ide uz to. Bilo je previše bolnih razočaranja i ozljeda ali još više je lijepih trenutaka pa se nadam da će se oproštaj sa tim životom ipak odgoditi za neko drugo vrijeme.
