ponedjeljak, 10. svibnja 2021.

Wings for Life ... opet

Mora da postoji nešto neodoljivo u toj utrci koja zapravo i nije utrka već bježanje pred ciljem koji trči(vozi) iza tebe. Jer da nema toga tajnog sastojka neznam tko bi me bio natjerao da samo tjedan poslje utrke polumaratona opet po priličnoj vrućini trčim još i više od toga. Da stvar bude gora utrka počinje u jedan sat poslije podne. Taman kad zvizdan ugrije. Još u četvrtak nisam bio siguran dali je to pametno jer bez obzira što iz nekog razloga nisam osjećao nikakve posljedice utrke polumaratona ipak znam da sam bio još daleko od pravog oporavka. Dogovor sa mojim prijateljima za koji sam ionako znao da će se raspasti već nakon desetak kilometara je bio da idemo kao što trčimo dužinu. Oko 26-28 km što bi bilo oko 5 minuta po kilometru. Uspio sam nagovoriti sina da nam na bicikli nosi i vodu tako da je svatko imao na raspolaganju bočicu od pola litre i to bi trebao biti luksuz koji si na treningu obično ne možemo priuštiti. Kad smo u petak ja i Dražen testirali aplikaciju susreli smo Bracu iz "Elitnih Pulskih" i on je tražio društvo pa su nam se na kraju priključila još dvojica. Drugi je bio "Mali Flo" kojeg dugo nisam vidio, a na kraćim trkama obično gledao u leđa. 

 

Braco, Flo, Dražen, Goran, Ljubo i ja

    Znao sam da će biti dosta trkača na potezu od Puntižele do Portića prema Peroju ali nedjelja i sunce je izmamilo dosta šetača na stazu uz more pa je ponekad bilo naglih obilaženja, a najgore je zapravo bilo kad je trebalo proći rivu u Fažani. Kao usred ljeta miris ribe i friganih lignji, a mi ko neke mone trčimo kroz tu gomilu ljudi koji vjerovatno misle koji kua je ovim budalama trčati u ovo doba dana. Kad je aplikacija na mobitelu označila start nisam baš odmah krenuo jer je trebalo pažljivo ugurati mobitel u futrolu koju sam nosio oko pasa ali tako da mi je mobitel negdje na križima. Zbog toga sam zaboravio odmah pokrenuti i Garmina ali to je na kraju nevažno jer je aplikacija izgleda odradila taj posao dobro. Stalno sam natezao elastične trake da mi mobitel ne pleše i tako ipak doživio jednu ozljedu. Na mjestu gdje je bila kopča na trbuhu mi se stvorio manji hematom, a na donjem dijelu leđa ojedina od poskakivanja mobitela. J...,
kad ti nešto skakuće dva i pol sata pa makar koliko bilo lagano ima da odere i žešće debelokožce nego što sam ja. Cijeli koncept trčanja oko 5 minuta se rasplinuo odmah jer oni "Elitni", a tu prije svega mislim na Bracu neznaju držati tempo na utrci i ja sam znao da je samo pitanje vremena kad će puknuti. Za čudo držao se dobro do posljije 21-og km i onda odjednom ... ne mogu, neki me umor.. Pametniji dio ekipe je već odavno odustao od ganjanja, ali ja nisam tako sklopljen pa sam nakon toga opet bio sam. Kako smo napravili okret puno ranije nego što je to trebalo jer su htjeli izbjeći neku navodnu uzbrdicu prema Peroju znao sam da ću morati opet nazad kroz gužvu po šetnici, a tamo se motalo još samo par trkača dok je većina već zauzimala pozicije po plaži i namakala noge ili se čak i kupala.

To dodatno djeluje demotivirajuće pogotovo što sam na 24 km već potrošio svoju vodu i moj sin je odlučio otići jer više nije imao vode, a navodno je i probio gumu po neznam koji put. Prema prosjeku na Garminu sam znao da treba još dugo trčati ali nije mi se dalo opet ići kroz Fažanu pa sam okrenuo opet nazad prema kampu na Puntiželi. Još sam samo povremeno viđao malu Valentinu koja je isto tako kružila od Puntižele do "Bi-vilage-a" ali išla je u suprotnom smjeru. Samo je slegnula ramenima i gotovo u isto vrijeme smo izustili ... kad će taj presretač? Već sam prešao ciljanih 28 km, a tek tada mi je preko aplikacije javljeno da je presretač blizu ali da "oni još mogu na kafu jer ja izgleda ne odustajem". Još se i sprdaju samnom pomislim, a blizina mog auta sa hladnim napitcima i pivom je još više ubila moju želju da trčim. Ponovo sam okrenuo prema Fažani ali sad preko bivše Hidrobaze da ne gledam moje prijatelje kako se kupaju ili moče noge u moru. Nakon tridesetog sam potpuno usporio na preko pet minuta i odlučio da stanem kad napunim 32 km jer mi je bio pun kufer. To sam i učinio ali presretač nikako da stigne pa sam isključio Garmin i šetao malo po hladu šumice oko auta dok me nije stigao. 32,23 km urliče mobitel "ti si šampion" ... ma nije to isto. Ti zadnji kilometri u Zadru su bili uzbudljivi poput kakvog trilera, a bez obzira što si već mrtav umoran pokušavaš izvući još malo. Sad je ispalo kao nedovršen seks. On je opal baš kad je bilo najuzbudljivije. Tužno da je to upravo ono nešto u bliskoj perspektivi, hm. Sve u svemi virtuelno ili ne ipak sam malo popravio svoj rezultat iz Zadra, a i na globalnoj razini popeo se malo više na 1206-to mjesto i drugi u kategoriji +65. 

Opet se izgleda brže trčalo u Austriji i možda odem tamo sljedeće godine ako bude prava utrka. Iako trčanje 32 km tempom od 4:47/km nebi baš nazvao brzim. Obzirom na trajanje ipak je mnogo gore nego trčanje polumaratona 4:17/km. Možda zbog vode jer se vidjelo po pulsu kako bez obzira na nepromjenjen ritam jako raste kad sam prošao 20 km. Osnovni uzrok je prevelik gubitak vode, a to ovaj put nije bilo odrađeno baš kako treba.  


     

utorak, 4. svibnja 2021.

6. ZAGREB21

Nisam vjerovao da ću to reći. Ja koji tako rijetko trčim utrke i pažljivo ih biram ali nema sumlje, zaželio sam se utrka. Fale mi i moji unuci koji su već prešli u tinejđere, fešte, putovanja, moj posao, ma more toga. Želim ponovo sve to nazad. Ok, svi bi mi željeli biti mladi lijepi bogati i još koje kakvi … bolje da ne znam baš sve. Ali stvarno, više od godinu i pol dana potpunog odsustva uzbuđenja pred utrku je čak i za mene previše. Da, neki se pitaju kako to da ja imam tremu ili onu vrstu uzbuđenja koje neda snu da me zagrli noć prije utrke. Kao da bi meni trebalo biti svejedno jer eto prešao sam na onaj strmiji dio nizbrdice u svom životu kad ti stvari izmiču kontroli i sad bi se kao trebao pomiriti sa time. Moj pokojni prijatelj, naš nezaboravni Bepo je rekao kako je nakon te 67 godine života naglo usporio pa iako se borio još godinama nikako nije mogao da shvati i prihvati zašto tako naglo i tako brzo. Jedan dio mene zna da vrijeme neumitno radi protiv mene ali trkački dio mene to ne priznaje i stalno se nadam da će se u tom trkačkom svemiru nešto poklopiti i da ću opet pomaknuti svoju granicu malo više. Zadnji put je to bilo na pulskoj X-ici(desetki) 2018. godine ali mala gorka pilula razočaranja i neuspjeha je usljedila već mjesec dana nakon toga na maratonu u Ljubljani, pa ponovo još i veća sljedeće godine. Netko bi rekao ideš kakav neuspjeh još nije bilo utrke osim one prve i kad si bio u kategoriji i sa deset godina mlađim trkačima, a da nisi bio prvi u kategoriji. Pa opet, nisam baš bio sretan sa takvim ishodima. 

Polumaratone trčim još rijeđe nego maratone i ovaj mi je bio tek peti. Prošlo je tri godine od posljednjeg, isto u Zagrebu na koji sam iz posebnog razloga ponosan. Bio je u drugačijim okolnostima, nisam mislio da sam bog zna kako spreman, bilo je užasno hladno, a ja sam tada još spadao u one trkače koji se obuku kao da trče po sibiru čim malo zapuše bura. Sad kad cijelu zimu trčim u kratkim hlačicama i jednoj maji te redovno "uživam"(zapravo patim) u zimskom plivanju ne mogu shvatiti zašto sam se bio toliko obukao.    Bio sam i najstariji u kategoriji iznad 55 godina(imao sam 64). Pa ipak sam se dokopao drugog mjesta iza neponovljivog i pet godina mlađeg Drage Paripovića još uvijek aktuelnog hrvatskog rekordera u maratonu i polumaratonu. Nema veze što nije bio osobni rekord, a nedostajalo je samo desetak sekundi. 

Cijelu ovu zimu sam razmišljao kako bi možda mogao tako nešto ponoviti i kad sam bio već na vrhuncu priprema utrka je odgođena. Da stvar bude gora nakon par tjedana opuštanja nagli povratak je možda uzrokovao problem sa koljenom i opet sam se našao u situaciji da pauziram baš kad treba pojačati trening. Naravno nakon desetak dana pauze više nema smisla pokušavati nadoknađivati ništa ali ja sam to ipak učinio. No ubrzo sam shvatio da umor koji osjećam nije nedostatak forme već akumulirani stres kako fizički tako i psihički. Zato sam popustio. Zadnji tjedan sam opušteno odradio samo nekoliko laganih treninga i jedan test trening u četvrtak koji je pokazao da je sa formom kao i koljenom zapravo sve u redu.

Ja sam u cijelom društvu koje je krenulo za Zagreb bio najstariji pa je valjda red bio da ja vozim što mi zapravo i nije tako teško sad kad gotovo uopće ne putujem, a išijas me već godinama kao ne poznaje … ma neka mu bude, neka se goni … Ekipa je to koju već intimno poznajem jer kad godinama trčite svaki tjedan dužinske treninge koji traju dulje od dva sata onda se toliko napričate da nema nepoznanice koja neće iskočiti kad umor savlada noge, a jezik počne biti brži od mozga. Putem se već kuju planovi za Amsterdam, Ljubljanu ili možda Berlin, prepričavaju se “lovačke” priče, pretresa politika i sve one sitne stvari koje čine život tako zaj.. ali i tako zanimljivim. Odmah odlazimo po brojeve baš u trenutku kad treba početi utrka na pet kilometra. Oblačno je i tješimo se da neće biti tako loše niti sutra. Prema već sto puta viđenom scenariju prije starta nebo se otvorilo i odmah me spustilo na zemlju. Pomislim jadni trkači, znam da pet kilometara nije puno i malo kiše bar mene nikako nebi smetalo ali se sjetih kako sam pokisao prije par godina na maratonu u Ljubljani. Sutra trebam biti spreman na sve. 

I umjesto kiše jutro se u Zagrebu probudilo prerano i odlučilo da nas počasti suncem, toplinom i jakim jugom koje je povremeno prevrtalo metalne rešetkaste ograde na kojima su zakačili reklamne panoe. Ja sam se pred utrku odjednom nekako smirio i pomislio: od svih trkača koje znam bez obzira koliko su bolji od mene nitko ne podnosi kad zvizdan upeče kao ja. Ja ne trošim vodu kao drugi ja sam kao pustinjska deva i mogu trčati tri sata duljinu po ljeti bez da uzmem i jednu kap vode. Znam da to nije baš dobro činiti ali mogu. Uostalom ni Drago više nije u mojoj katagoriji pa nemam pojma tko bi još mogao tako brzo trčati. Moji kolege Ljubo i Dražen su bili malo skeptični u pogledu tempa koji su planirali pa smo se odmah na početku pozdravili i poželjeli sreću prije nego što šarena karavana krene. Opet se nisam htio gurati naprijed iako za plasman i na ovoj utrci koriste ukupno vrijeme, a ne “chip” vrijeme koje uredno mjere.    Do sad me to nije nikad koštalo neke razlike u plasmanu osim za poneko mjesto ali koje nije u mojoj kategoriji pa se zapravo više ne uzbuđujem oko toga. Zapravo idu mi na k..c svi oni što se naslikavaju na prvoj crti, a baš sam uočio na slici jednog lika koji je došao 11 minuta iza mene ali se iz prvog reda glupavo ceri pored pobjednika. Pokušavam ne razmišljati dali netko od tih stotinjak ili više ispred imaju koronu jer jedino mi “puležani” i još poneki trkač imamo maske na startu ali sad je ionako svejedno. Ako smo nešto pokupili ili nam je suđeno to je to sad ne vrijedi kukati. Uostalom i ja sam se uspio cijepiti prije desetak dana pa sam valjda ok. Krećem polako bez žurbe gledajući prazne prostore više nego koji mi je tempo i u tom laganom probijanju nakon prvog sporog kilometra prestižem “malog” Nimca koji je za glavu viši od mene i ima trećinu mojih godina. Malo smo proćakulali i ostao sam iznenađen što ide tako sporo ali on se odlučio na običan trening dužine sa malo bržih zadnjih 5 km. Pomislih da će me možda na koncu i stići jer sunce je već bilo dosta visoko pa nikad neznaš kako na kraju može sve završiti. No bez obzira na moje relativno malo iskustvo sa polumaratonima ama baš svaki sam trčao sa jakom završnicom u zadnjih par kilometara za razliku od maratona kad sam se raspadao u skoro svakom ta zadnja dva tri. Pokušavam ne misliti na crne ishode i zabaviti se promatranjem trkača koje sustižem. Gledam da se pridružim nekoj grupi koja ide otprilike kao ja. Prošao sam jednog trkača iz AK Žumberak priupitao ga kako je Drago jer znam da je već neko vrijeme odsutan zbog bolesti. Uvjerio me je da je dobro i da će nas uskoro ponovo podsjećati da su godine kod nekih trkača samo obične brojke bez većeg značaja. Tako sam stigao do grupe u kojoj je bila jedna mlađa cura, jedan tipično za triatlonca čvrsto građen momak iz “TK Bribir” i još par trkača koji su uskoro počeli popuštati. Bili smo blizu desetog kilometra kad se iz publike trkačima približio Drago. Bodrio je nekog iz grupe ispred nas, a ja sam ga u trku pozdravio, prenio mu pozdrave svih “Uljanikovaca”, i posebno Ozrena. Uskoro je jedan trkač iz grupe počeo onako kao za sebe govoriti kako misli da mu je ovo prebrzo, a ja pomislio u sebi kao je tek meni sa dvadeset ili trideset godina više. Ali on je teško disao, a ja i “bribirac” Miro smo ubrzo ostali bez pratnje. 

Miro iz TK Bribir i ja 

Poslje dvanajestog kilometra sam odahnuo i pomislio fala k... još sitno, jednocifreno! Sad mi je svaka utjeha trebala kao žednome voda. Prvi put na polumaratonu da sam i uzimao vodu koja je bila prikladno pakirana u bočice. Uglavnom bi polio malo po glavi i leđima, a otpio samo gutljaj dva. U tom pokušaju da odagnam nelagodu koja se svakim kilometrom uvlači sve dublje i šapuće u uho: “uspori, vruće je, požaliti ćeš na kraju ..” prolazi policajac na motoru i govori nam da se držimo desno. Koji … cesta je dovoljno široka za dva kamiona? A onda je prošao kao brzi voz kroz neku seosku postaju. Pobjednik Jean Baptiste Simukeka već grabi prema cilju, a nas čeka još više od dvadesetak minuta mučenja. Dobacujem mu nešto kao: “daj nam malo brzine” i pomislim evo ti malo mojih godina. Miro se možda malo nasmijao ali ne znam jer sam sve ćešće bio korak dva iza. Svako toliko me bodrio, a ja sam u par navrata rekao idi ti brže ako možeš ja ću ako uspijem ovako do kraja. Ali nekako sam ga nerado puštao i tako nisam niti primjetio da sam ipak išao drugu polovinu utrke brže. Više se nisam trudio niti pratiti tempo na Garminu i zapravo sam potpuno zaboravio na njega pa ga tako nisam niti zaustavio kad sam napokon pošao ciljnu crtu. Ovaj put nisam posebno sprintao zadnih par stotina metara ali ipak sam zadnje kilometre, a pogotovo zadnji otrčao mnogo brže od prosjeka. Kad se noge zaustave uvijek su nekako lelujave kao da su gumene i nemaju nikakvu kontrolu za stajanje na mjestu. Kao kad mornar siđe sa broda koji se danima ljuljao pa tetura ko pijan po čvrstom tlu. Ali vrlo brzo sam povratio stabilnost, čvrsto zgrabio i naiskap ispraznio ponuđenu bočicu vode, a odmah nakon nje hladno bezalkoholno pivo koje mi je nekim čudom(ni ja ne vjerujem da sam to rekao) djelovalo savršeno dobro. Ostalo je samo da dočekam svoje prijatelje koju su izgleda malo podbacili. Što zbog vrućine, a nešto i zbog stava da se ne može bolje. Nema gore stvari nego kad sam sebe razočaraš i ja to jako dobro razumijem. Ali ovaj put ja se nisam razočarao. Nisam završio u sanitetskom šatoru ili pao pokošen grčevima, a dao sam sve od sebe da poništim temperaturni i hendikep godina. Zato je rezultat iako slabiji od zadnjeg, a pogotovo osobnog ipak vrijedniji. Vrijeme(chip time) 1:30:44 za 67 godišnjake je prema međunarodnom “Age Grade” kalkulatoru malo sporije od 1:08:02 pobjednika današnje utrke.


I to bi bio moj novi rekord 1:08:36 kad bi bio mlad … eh kad bi.

ponedjeljak, 26. travnja 2021.

Još samo odabrati gume

 Neki kažu da u mojim godinama treba biti zadovoljan i ako samo preživiš. Recimo pripreme, a na kraju naravno i utrku. Za to ću morati još pričekati ali pripreme su gotove. Ostaje samo da se odaberu gume za utrku i neki još manje važni detalji. Više bi rekao modni detalji i to je sve. Niti ubrzanja prije tjedan dana na dužini 5-4-3-2-1 niti zadnja skraćena dužina otrčana pola u tempu polumaratona nije vratila bolove u koljeno ali sve jedno mi se čini da sam nekako trom. Znam da to ima veze sa određenom dozom akumuliranog stresa i umora. Rekao bi čak i malo psihološkog zasićenja jer su se ove pripreme oduljile kao seks koji ti je netko prekinuo po tko zna koji put i na koncu kako to obično biva ... ćorak. Utješno je pogledati isti trening tjedan prije utrke 2018.g u Zagrebu kad sam čini mi se jedva držao tempo od 4:21/km uz dosta visok puls da bi na utrci išao prosječno 4:12/km i još imao force da zadnji kilometar trčim 4:02 pa i "sprintam" dvijesto metara prije cilja. Jučer sam iako je bilo još toplije uspio držati 4:17/km i na kraju se ispostavilo sa istim pulsom kao prije tri godine. Nadam se da je to ipak mali razlog za optimizam. Istini za volju te godine je temperatura na utrci bila tek oko 1 C uz hladan vjetar ali i ja sam bio prilično zabarikadiran sa duplim majama, dugim gegama, kapom, rukavicama i svim ostalim pomagalima. 

 


Sad očekuju kišicu i oko 12 C što i nije loše ali me brinu tenisice. Sutrašnji trening još malo polumaratonskog tempa mogu trčati po identičnim uvjetima jer kišica je evo upravo počela, a sutra će biti jača uz jugo i vlažnih 14 C. Mogao bi testirati nove Noosa Tri tenisice ali sumljam da će biti dobre po mokroj podlozi. Više povjerenja imam u Adidas-ove Continental-ke, a to znači da ću možda ipak trčati u meni neudobnim ali po nekima malo efikasnijim Adizero Pro. Težinski su gotovo iste sa malom prednošću Asicsa od svega 12 grama. Možda u Zagrebu grip nije neki problem jer se pravac malo mjenja i to su uglavnom široka skretanja pod devedeset stupnjeva. Udobnost je važna ali nije to maraton. Već sam zadnji put trčao u Adizero Adios, a tada mi je par tjedana prije utrke došlo do upale zgloba koji je bio gotovo zacementiran i trpio sam jake bolove cijelo vrijeme. Kažu kad te boli zub trebaš se opaliti po prstu i bol u zubu prolazi. Možda je to tajna tako dobro otrčanog polumaratona. Jurio sam da što prije skinem tenisice. 

Osim toga što nije prvi put da prije trke osjećam kako nisam spreman, tješi me još malo činjenica da sam u petak primio cijepivo protiv Covida pa je možda i to malo utjecalo na moju izvedbu treninga. Da ne spomenem činjenicu da me ni moji prijatelji nisu uopće pratili čim sam ubrzao. Kad trčiš sam čini ti se da se više mučiš jer nema nikoga oko tebe tko bi puhao i hroptao kao da je na samrti. To me uvijek zabavlja na utrkama pa se pitam kako to kad je trka tek krenula. Koliko će taj još izdržati? Nakon dva dana suzdržavanja evo sad ću popiti još jedno pivce poslije ručka i siguran sam da će me to podsjetiti da ovaj maratonac-matorac još nije za odbaciti.    

subota, 17. travnja 2021.

Zadnji vlak

Stalno imam osjećaj da je ova neizvjesna utrka moj zadnji voz u koji moram uskočiti ako mislimi dalje ostati trkač, a ne netko tko povremeno trčkara po šumici. Kao da su mi ovo posljednje pripreme za neku utrku. Naravno kako to obično biva sve ide naopako i moguće da taj vlak niti neće krenuti. Ako ipak krene možda i ode bez mene. Još ništa ne otkazuju iako je situacije sa koronom još i gora nego prije više od mjesec dana kad su pomaknuli datum. Moje koljeno se malo smirilo iako ne potpuno, a da uopće ne mogu shvatiti što se zapravo dešava. Malo je natečeno, mogu napipati kao ispod tetive koja spaja čašicu nešto preskakuje preko jagodica prstiju, malo boli na dodir ali više ne boli dok trčim pa niti nakon hlađenja.   Deset dana pauze, jedan tjedan lagano i sad pokušavam nešto nadoknaditi iako znam da od toga neće biti ništa. Moram priznati da nisam očekivao ovakav pad forme. Sad se to nakon dva jača treninga ovaj tjedan vidi i sa mjeseca. Ok, znam da jedan loš dan ili trening ne znači ništa iako nebi baš rekao da je ništa trčati polumaratonski tempo 5 sekundi po kilometru sporije nego prije dva mjeseca, a pri tome mi je puls u prosjeku bio za 5 otkucaja veći. Temperatura je bila identična kao i dionica na kojoj sam trčao. Tješio sam se jer sam trčao popodne samo sat vremena nakon malo preobilnog ručka ali ipak. Čini mi se da je i prije prekida od deset dana moja forma pomalo klizila prema dolje ali to je bilo jedva primjetno. U četvrtak sam odlučio podići malo rizik pa trčati tempo intervale 1600m na stazi. Nisam želio baš previše vući vraga za rep pa sam rekao sebi samo 4 puta i točno prema planu. Tako je i bilo bez obzira što se oko mene opet sjatila ekipa koja poput lešinara čekaju da mi negdje uzmu mjeru. Makar na treningu. Probali su malo cimati provocirati, kao ... trčimo ko babe i slično ali ja se nisam dao smesti. Dođite na trku ja ću i ovako oštećen bar pokušati da vam uzmem mjeru. Zapravo se stalno tako zezamo ali kad sam pogledao kod kuće brojke baš mi i nije bilo previše zabavno. Daleko je to od moje forme recimo prije Zagrebačkog polumaratona 2018. godine. Ok i tada sam trčao gotovo identično. Samo jednu sekundu sporije na 1600 m sa istom pauzom od 400 m lagano za sekundu brže ali ukupno 5 intervala i prosjek pulsa na tim dionicama mi je tada opet bio za 5 otkucaja niži. Još je bilo i malo toplije iako je bio početak travnja mjeseca. Takva forma otprilike odgovara zadnjem treningu intervala prije ozljede početkom ožujka kad sam trčao za 5 sekundi brže i puls mi je bio 3 otkucaja niži nego u četvrtak. Koliko to ima veze sa formom, a koliko sa nekim drugim faktorima nisam više siguran ali i današnje vucaranje po šumici sa 5:44/km je bilo sa znatno povišenim pulsom mada moram priznati da kad nebi nosio Garmina nebi znao da sam bio tako umoran. Nadam se da sam kako bi rekli slovenci samo "utrujen", a ne trudan. To me podsjetilo na moju prijateljicu koju sam trenirao kad sam 2015 pauzirao zbog kukova. Nakon svog osobnog u Ljubljani kojeg je skinula za oko 7 minuta stalno je na treningu imala visok puls, a ona je htjela trčati polumaraton u Crikvenici mjesec dana nakon toga. Kad sam joj zabrinut zbog toga rekao da ide kod liječnika ili je možda trudna samo je odmahnula i ... j.. sad ima blizance, a na toj nešto težoj i valovitoj stazi istrčala je još bolje vrijeme. Mene su poslje zezali da sam baba Vanda. E pa sutra ću znati što je i kako je. Valjda ja ne mogu biti trudan. Opet u Medulin gdje sam trčao i posljednju dužinu. No ovaj put će biti malo brže jer trčimo takozvanu 5-4-3-2-1 dužinu. Već nakon par kilometra zagrijavanja trčimo 5 plus 4 kilometara oko 4:30/km sa jednim kilometrom sporije(oko 5:00 min) između. Zatim 3 plus 2 km ubrzavamo na 4:15/km sa jednim sporijim između i na kraju jedan kilometar obično oko 4:00 minute ali znali smo ja i "Rudiša" derati 3:40. On i malo brže j.. Nakon toga još par kilometara za hlađenje i to je taman jedna kratka dužinica od 24 km. Obzirom da ekipa možda neće biti raspoložena za toliko, a ni ja ne znam mogu li tako biti ću zadovoljan i sa malo manje jurnjave na kraju. Najviše čega se bojim je da opet na izlasku iz auta ne osjetim onu istu bol u koljenu kao prošli put. Toga se bojim više od korone, a kad sam već kod toga došao sam i ja nared. Za pet šest dana(u petak) će i mene cijepiti. Malo mi je to čudno jer svi moji prijatelji, netrkači i mnogi trkač koji su mlađi od mene su već cjepljeni, a mene eto ostavili za kraj. Valjda moja doktorica misli koji će njemu k.. cjepivo. Taj trči, pliva u moru, ne guta pilule(ni da bi mi bilo bolje), pije pivo na plaži dok upija "D" vitamin. Možda je šteta cjepiva. Moj ćale koji ima 96 se nije htio cjepiti ali on se ni ne giba okolo dok stara sa nama klati okolo pa i po kafićima. Ona se cijepila jer ne može podnijeti da sjedi kod kuće. Ima i pravo.    

 

ponedjeljak, 5. travnja 2021.

Misija na Mars

 Meni ove moje pripreme za utrku koja se moguće neće niti dogoditi sve više liče na one silne misije na Mars. Od 49 koliko ih je do sada poduzeto, 35 su bile neuspješne ili kako bi narodski rekli bile su ćorak, promašaj, zajeb, "fuck-up" ili kako već to zovu. Još kad sam krenuo znao sam da sve nije na svome mjestu i tada sam dozirao trening kako mi se nebi vratio problem sa petnim trnom koji se vukao pola prošle godine. Dva puta sam korigirao plan i vraćao se na lagani početak, a zadnji put je to bilo zbog nekih neobičnih bolova u preponama nakon čega je usljedio problem sa skočnim zglobom. Nisu pomogle niti nove skupe tenisice i taman kad sam nakon jednog relativno intenzivnog treninga osjetio da je sve prošlo pokazalo se da onaj "Murphy"(zakon o kruhu i marmeladi ha, ha, ha) nikad ne spava. Moj sin koji je bio u frci jer ga je opet čekala operacija vađenja željeza iz noge je odjednom izrazio želju da idemo skupa u jednu šetnju od 17-tak km. To nisam smio odbiti jer nisam dugo imao takvu priliku. Bila je subota ujutro i računao sam da ću malo kasnije odraditi lagani trening prije nedeljne dužine. No račun je bio bez krčmara i ta za mene malo prespora šetnica definitivno je uništila nešto u mojem koljenu. Sutra dan ujutro nije izgledalo da će biti tako loše i otišao sam odraditi dužinu u Medulin koju savjesno trčim svaki vikend poput pravih vjernika koji redovno pohode nedjeljnu misu. Krenuli smo malo laganije zbog jednog našeg kolege kojem je tempo od oko 5 minuta malo prebrz. Tako je i bilo i moram priznati da bi taj dan napisao jedan veliki post-hvalospjev o Asics Noosa Tri 13 tenisicama. Nakon samo jednog kratkog treninga odlučio sam da malo počastim noge. Još ne mogu doći do pravih riječi kojima bi izrazio svoje oduševljenje. Taj dan je baš bilo ugrijalo i mada sam jedino ja imao maju dugih rukava društvo se na kraju osulo jer su odlučili malo podići tempo nakon 20-tog km. Već nakon prvog bržeg kilometra ostali smo samo nas dvoje, a zadnji brzi sam ostao sam jer izgleda da nitko nije još adaptiran na toplo vrijeme. I moj puls je bio nešto veći u odnosu na prethodne treninge takvog tipa ali još nisam osjećao težinu u nogama ili gubitak kontrole tempa, pa sam zadnji brzi još ubrzao na 4:20/km. Ni traga od bolova u koljenu sve dok nisam došao kući i pokušao izaći iz auta u garaži.


 I onda ćorak, zajeb, fuck... poput promašaja cijele orbite oko Marsa nakon
uloženih stotina miliona šuški. Bilo da su to dolari, rublji, juani ... Da nesreća ne kuca sama na vrata već uvijek dovlači svoju ružnu, krezubu familiju to je opće poznato. U frci zbog odlaska pod nož, moj sin je izlazeći sa parkirne rampe naguzio stup u garaži. Bolje rečeno stup je naguzio moju Hondu baš dan dva prije odlaska na tehnički.  Juri limara i ostala sranja baš dan prije nego se zbog Uskrsa sve blokira na tri dana. Koliko usranu familiju ima ta "nesreća" dokazuje cijeli slijed događanja taj dan. Nakon što sam preuzeo auto od limara pokušao sam otići u jednu od brojnih autopraona. Svugdje gužva kao da svi baš taj dan peru auto. Naravno ja sam ubo jedan box gdje usisavač nije radio pa sam u ljutnji istresao tepihe dok me ekipa ljutito mjerkala jer je vjetar raznosio prašinu po njihovim tek opranim konzervama. Kad sam napokon došao u zadnju od tri stanice za tehnički koje sam obišao stao sam u red i odlučio da čekam iako je i tamo bila gomila ljudi.  Nakon pola sata iz ureda je izašao lik i rekao da čekamo jer je pukao server od MUP-a i nema registracije do daljnjeg. Opet sam otišao kući pa opet nazad i napokon oko pet šest popodne dovršio taj naizgled trivijalan zadatak. Putem sam se pitao što se još može loše desiti. To se sad pitam svako jebeno jutro kad se ustanem. I ne ustaje mi se baš tako rado. Eto tako sam opet upisao jedan tjedan sa 0 kilometara i to baš tjedan prije planiranog vrhunca priprema. Možda utrke neće niti biti ali to mi nije uopće utjeha jer me je opet podsjetilo kako se kraj moje trkačke karijere može desiti bilo kada i kako ga neću predvidjeti niti biti spreman za njega. Baš kao i u životu. Čak je i jebeno more još hladno ali bar ima još malo sunca. Kažu da će sutra biti neki kijamet, a moja kćerka mi je javila da je danas kod njih u Lutonu(Engleska) snježilo. Moja frendica koje se prije par dana vratila iz Kanade kaže da je ovdje hladno i ne kuži kako mogu ulaziti tako lako u more.


  Da budem iskren ne znam niti ja ali od skoro dvijesto plivanja u zadnjih godinu dana nikad nisam osjetio nikakve naznake bolova ili ozljede. Gotovo da sam zavidan onima kojima je to glavni sport ili strast. Ja trpim gutanje slane vode, meduze, valove, štipanje hladne vode, treskanje koje me uhvati nakon duljeg plivanja u hladnoj vodi, plave prste i sve ostalo samo zbog toga što mi trčanje uopće ne uzvraća ljubav koju prema njemu osjećam. Skroz sam promašio sport. Gotovo kao prva ruska misija(M1 iz 1960.) koja nije niti uspješno poletjela već je završila negdje u sibirskim pustopoljinama. 

subota, 27. ožujka 2021.

Mjesec stagnacije

Prošlo je mjesec dana od zadnjeg posta, a meni se čini da se ništa nije desilo ili bar ništa dobro. Kao da sam zarobljen u onom beskrajno ponavljajućem danu iz jednog malo blentavog filma. Zapravo nije film niti jako blentav ali sad mi izgleda da je život još blentaviji. Po navici još uvijek redovno trčim ali često ispuštam neke jače treninge jer mi se čini da će moja kola krenuti jako nizbrdo. Zapravo ona idu nizbrdo samo se još nisam sa time pomirio. Sve pokušavam gledati kroz relativističke očale jer možda bi jedino tako mogao bar malo shvatiti ovaj svijet. No ja kao i svi mi uporno prihvatam neke "čvrste" istine ili uvjerenja jer mi je tako lakše ali to me uglavnom vodi u razne zablude. Nedavno sam čitajući interviu sa jednim poznatim fizičarem uočio da on naše "nerazumjevanje" mnogih fizikalnih zakona i pojava pogotovo onih koji se tiču "uvrnutih" stanja u kvantnoj mehanici objašnjava kroz potrebu da shvatimo svijet sa pozicije promatrača. On vjeruje da se razumjevanje može donekle ostvariti samo ako se na sve gleda kroz interakciju. Čak ni kako se to može ostvariti nije lako shvatiti ali vrijedi pokušavati. 

Kad sam zadnji put pisao o trčanju Zagrebački polumaraton za kojeg sam se već bio gotovo spremio je otkazan i premješten za početak petog mjeseca. Sad se ponovo približavam novom vrhuncu priprema, a situacija je još malo gora pa je sasvim izgledno da će sve biti uzalud. Sve sam nekako reducirao i odradio polovično, a recimo tako objektivni pokazatelji vele da se nisam niti malo maknuo od forme koju sam imao prije mjesec dana. Jedina razlika je što me povremeno muče neke stare i zadnji tjedan nove boljke. To je ovaj tjedan bol u koljenu koja se šeta već par dana od blage zategnutosti, preko bola u tetivi iznad koljena da bi se jučer preselila negdje iza koljena sa unutrašnje strane. Preskočio sam tempo trčanje u utorak i odradio lagano kako bi mogao bar u četvrtak napraviti jedan brži trening. Opet sam iznerviran svime kupio novi par tenisica. Najviše me iznervirala činjenica da nove Adizero Pro ne mogu koristiti bez ozbiljnih posljedica na iritaciju lijevog zgloba palca koji me nikad prije nije boljeo. Iako osjećam da imaju izvrsne performanse čak i dužina od 24-25 km predstavlja izazov i par dana nakon toga jedino mi je udobno hodati u japankama. Prvi puta u životu sam kupio Asics, Noosa Tri 13. Naletio sam na njih u jednom trgovačkom centru i iako su stari model imali na popustu, a novi ne ja sam kupio novi. Nevjerojatno je kolika je  razlika među njima. Jednostavno kao da je ova rađena za moju nogu. Nema potrebe da je čvrsto vezujem iako ima i dodatne elastične brzovezujuće vezice za triatlon. Široka je, mekana gore ali čvrsta u potplatu kao da ima karbonsku ploču. Ipak osjećaj amortizacije na prednjoj strani je odličan. Malo mi je bila neobična geometrija prednjeg dijela stopala jer te tjera da poletiš naprijed kad korakneš. Zato mi je bilo dosta teško kontrolirati tempo jer sam htio ići jako polako ali nije išlo. Stalno mi je bježala noga na "gas" i kao da su htjele ići brže od 5 minuta po kilometru. Nisam ih malo platio ali mislim da ću napokon malo više uživati u trčanju. Bilo bi i vrijeme jer već dugo vremena nisam osjetio užitak u običnom trčanju bez plana i obaveze, a pogotovo bez bolova. 

Čak mi se čini da i plivanje stoji bez ikakvog vidljivog napretka. Od početka godine točnije od 1.1.2021. redovno plivam bez odjela pokušavajući glumiti one lude ruse iako na fotkama osim ponekad nebi mogli zaključiti jeli to slikano ljeti ili zimi. Može se zaključiti po nedostatku kupača na plaži ili kad žena napravi selfi-e pa me slučajno uhvati u kadar. Ja u moru, a ona u kaputu. More se postepeno hladilo i trebalo je dosegnuti minimum negdje krajem drugog mjeseca ali meni se čini da je sad još hladnije jer je ovaj mjesec iako sa dosta sunčanih dana bio hladan i uz čestu buru koja je dodatno hladila more. Tako sam počeo povećavati vrijeme plivanja preko 15 minuta već polovinom drugog, a jučer mi je bilo dovoljno i manje od deset minuta da izađem. Kao da se nisam uopće adaptirao i nelagoda je uvijek ista. Pokušavam je otkloniti pazeći na tehniku plivanja pa sam bar sa time relativno zadovoljan. Prosječni swolf, to jest veća brzina sa što manjim brojem zaveslaja mi se znatno popravio i ako ništa drugo zbog toga je vrijedilo otrpiti malo treskanja nakon plivanja. 

Bicikla sad još skuplja zimsku prašinu u podrumu i jedva čekam da prođe ovaj polumaraton pa da se malo prebacim na biciklu i plivanje. Možda se moje bolne noge malo odmore od trčanja i ponovo požele trčati bez da ih tjeram.       

petak, 26. veljače 2021.

Otkazivanje

 Nisam se niti okrenuo, a već je prošlo tjedan dana od zadnjeg posta i štošta se promjenilo od tada. Nažalost, nešto i jako tužno. Mada ne spadam u velike poklonike koncerata on je bio jedini na čijim koncertima sam bio i više od tri puta. Đole i ja djelimo neku vezu koja nije samo vezana za stihove i muziku. Možda ima veze sa mojim vojvođanskim korjenima. Taj način govora i usporenost toliko tipična za podneblje u kojem sam se rodio i rado provodio svoje dječačke dane. Kasnije me preuzelo more i mamina dalmatinska žica pa nije čudo da su mi bliski i TBF-ovci. Moj prijatelj, vinar i roker kojeg od milja zovem "Đon"(John), mi je poslao saučešće jer sa njim sam i poslušao većinu Balaševićevih koncerata. 

Već u petak sam ionako bio odlučio da preskočim treninge par dana jer su me leđa ubijala. Tako sam preležao i nedjelju otkantavši svoje kolege bez motiva da odem bar u šetnju. U ponedjeljak sam pokušao otrčati lagano da vidim kako će biti sa leđima i kad očekuješ jedno obično se desi nešto sasvim deseto. Pretpostavljam da je dva tri dana odmora učinilo svoje i trčanje je odjednom bilo ugodno i lagano. Valjda je i vrijeme "krivo" za takav ishod jer smo odjednom uletjeli u sunčane i tople dane, kratke majice i hlačice. Plivanje je opet dulje od 15 minuta mada neki tvrde da more nije toplije od 12 C. Pa ako i nije to je ipak bolje od 9 ili 10 koliko je bilo kad je puhala bura prije koji tjedan. Danas sam odmarao i samo otišao plivati nakon što sam odradio treninge četri uzastopna dana. Dva brza i teža treninga te dva lagana, a ostala mi je samo dužina za kraj tjedna. I danas paf...  polumaraton u Zagrebu je otkazan, a novi termin je 2.05.2021... možda. Odmah izbacujem mjenjač u ler i otkazujem ili bar skraćujem dužinu jer ne želim bez potrebe gurati svoje izmučeno tielo više nego što to u ovom trenutku može bit korisno. Malo smanjenja od bar 20-tak % može kasnije biti spasonosno.        

petak, 19. veljače 2021.

Spuštanje na Mars

 Cijeli taj šušur oko crvenog planeta je i mene obuzeo pa sam sinoć ostao zaljepljen za ekran prateći zbivanja oko spuštanja Mars "Perseverance" rovera na površinu tog dalekog i iz mnogih razloga ljudima jako zanimljivog susjeda. Mora da je pola Bosne pratilo taj događaj jer baš su odabrali krater "Jezero" za spuštanje. Sve je to ok. Nekoga zanima, a neki misle da je to bacanje novca u svemir. Ja mislim da je već samo pogđanje kratera veličine 40-tak km sa udaljenosti od gotovo petsto(472) milijuna kilometara jako visoki cilj koji je trebalo ostvariti. Odmah mi je to olakšalo dileme oko mojih ciljeva koji možda nisu toliko spektakularni u brojkama ali meni su isto toliko daleki ili bolje rečeno visoki. Došao sam u fazu kad se svako malo veće odstupanje može pretvoriti u katastrofu što kod mene znači ozljedu. Toliko sam postao delikatan? Mislim da je tako ali nije to samo lažan osjećaj. Osjećam one male znakove koji zovu na uzbunu. Od zadnje korekcije koja je trajala dva tjedna prošla su tri tjedna u kojima sam malo povratio trajektoriju mojeg putovanja ali još nisam došao do onoga najtežeg dijela. Svaki tjedan je sve više brzog trčanja, a i kilometraža još uvijek blago raste. 

Prošli tjedan je obilježilo prvo trčanje na stadionu nakon dugo vremena. Međutim gužva na stazi i kasni trening kad je već mrak mi nekako nije sjeo. Bio sam dekoncentriran i krenuo odmah prebrzo pa je tako ostalo sve do kraja. Nije čudo što me nitko od mojih kolega nije htio pratiti, a jedini koji bi to vjerojatno pokušao nije bio tamo. Zato sam odlučio jučer da ne idem na stadion već da otrčim 6x1000 m sam na Marsovom polju. To je ustvari bivši hipodrom koji je zarastao u travu, a koji smo nekad zvali "Premantursko" igralište. Udaljeno je nešto više od kilometra od moje kuće, malo je grbavo i izlokano od ovogodišnjih kiša. Ako se trči vanjskim rubom nečega što samo uvjetno možemo zvati stazom ima nešto više od 450 m. Znači isto kao stadion samo bez tartana i moraš malo paziti da ne nagaziš na kamen ili busen trave. Tjedan prije na stadionu sam krenuo sa 4x1000 uz pauzu laganog trčkaranja 200-tinjak metara za oko 1:48. Prosjek je ispao oko 3:47/km iako je plan i uobičajeni tempo bio oko 3:52, što je moj tempo na utrkama od 5 km kad sam(bio) u pristojnoj formi. Ovo "bio" je znakovito. Plan je jučer bio sve isto samo 5 puta ali ... kao da je Mars odradio neku gravitacisku spačku. Završio sam sa 6 intervala uz pauzu u prosjeku kraću za gotovo 10 sekundi(1:39) i prosjek tempa koji je na kraju bio 3:43/km. Dvoumio sam se trenutak nakon petog intervala pa otrčao još jedan i to za 3:38 bez razmišljanja o tome ima li možda to neke posljedice. 

Već popodnevno sporo šetanje sa mamom mi je bilo problematično i svakih pola sata sam morao zastati zbog jake ali tupe boli u križima. Koji kua. Jesam li prekasno prikočio pa ću se poput nekih prijašnjih misija na Mars zapizditi u njegovu površinu. Zbog svega sam danas odustao od trčanja ali spletom čudnih okolnosti koje je u životu vrlo teško objasniti, a još teže izbjeći završio sam krpajući pukotine u zidovima kod jednog prijatelja. Sudbina je htjela da je i on u istom jadnom stanju pa smo se baš nasmijali do suza na to kako se oboje saginjemo ko stare babe i ličimo na ona dva lika iz crtića. Bilo bi bolje da sam otišao plivati ali zadnji put u ponedjeljak je bilo baš jebeno hladno. Sad čekam da bar vani bude malo sunca kad izađem iz vode. Nadam se da će sutra leđa biti dovoljno ok za jedan lagani trening prije nego se u nedjelju upustim u trčanje dužine sa intervalima. Kod mene neće biti propalih par miljardi dolara ali sve jedno svaki kiks bi mogao potegnuti povlačenje iz mog trkačko-svemirskog programa.

 

nedjelja, 7. veljače 2021.

Povratak u prošlost

 Kad se sve češće vraćamo u prošlost to je siguran znak da starimo. Ima logike u tome jer svijest da ispred nema više mnogo toga dobrog može tako djelovati. Zato me ponekad čudi tolika opsjednutos i mladih ljudi prošlošću ali i nesposobnost da iz prošlosti izvuku pouke što je im jedino može koristiti u budućnosti. Ok razumijem one koji više nemaju ciljeva u životu pa stalno drugima pokazuju svoj prošli život. Ja nisam imun na sve to i zapravo kad je u pitanju trčanje često se vraćam u prošlost jer pokušavam shvatiti i predvidjeti kako će mi biti sutra. Jučer sam zaključio još jedan tjedan sa ponovo višom kilometražom od 70 km. Osim toga ovo je bio sigurno naj intenzivniji tjedan još od desetog mjeseca 2019. godine odnosno predzadnjeg tjedna prije Ljubljanskog maratona. Prosječni tempo trčanja i puls u cijelom tjednu je bio identičan(4:53/km) ali tada sam već bio u fazi "taperinga" pa je kilometraža bila za 20-tak km kraća(51,75 prema 71,32). Jedino je prosječna temperatura bila nešto viša(17,7 prema 9,9C). Zato se pitam nisam li malo požurio sa intenzivnim treningom jer do polumaratona ako ga bude ima još šest tjedana. Koncept mi je malo pokvario i test tenisica koji trčim umjesto laganih treninga pa su ipak malo intenzivniji nego što bi to bilo uobičajeno. 

Kad sam već kod testa tenisica, napravio sam još jedan sa povjesnim i najstarijim koje imam. Adidas Supernova Glide iz 2014-te godine koje imaju 2300 km i koje su bar 100 grama teže od novih Adizero Pro. Istu dionicu sam istrčao u istom vremenu(razlika od jedne sekunde), a i ovaj put mi je puls bio za jedan otkucaj niži ili isti kao kad sam trčao sa Skecher-icama. Sve je to unutar minimalnog odstupanja pa još nisam uvjeren u vrijednost novih tenisica ali ipak sam odlučio u njima trčati dužinu od 30 km sa progresivnim ubrzanjem. 

Za nedjelju je bila najavljena kiša, a imao sam u planu i jedan rođendan kod prijatelja u subotu navečer pa je logično bilo da trčim u subotu iako su moji partneri odabrali da trče u nedjelju. Samo jednom sam trčao takvu dužinu sam ali ni tad nisam bio sam. Cijelim putem me je na biciklu pratio moj sin tako da sam imao na raspolaganju vodu i isotonik. To je bilo 2014 godine i trčao sam manje više sličnu rutu uz more. Iako je bio početak listopada temperatura je bila relativno niska samo 16 C. Jučer je bilo nešto hladnije ali uz izraženu južinu ipak je bilo preko 12 C što je za početak veljače prviše toplo. Znači prvi put sam trčao sam, bez pomoći i uzimanja vode ili bilo čega drugoga. Sve ostale takve treninge sam trčao u Medulinu sa društvom i koristio mogućnost uzimanja malo vode i jednog energetskog gela na polovini staze, prije početka ubrzavanja. Idealno bi bilo da se prva polovina trči umjereno brzo, a to znači oko ili malo brže od 5:00/km. No kad god sam trčao u grupi to nije išlo baš glatko i često smo prerano ubrzavali. Na kraju bi se polovina od njih raspala i nije mogla odraditi zadnju četvrtinu kako treba. I sam sam par puta kiksao jer zadnja dva tri brza kilometra nisu bili bitno brži. Ovaj put sam se vrlo lako kontrolirao i na dosta valovitoj stazi koja ima mnogo više uspona nego Medulin istrčao prvi dio nakon zagrijavanja u tempu 4:56/km. Nakon toga oko četvrtine koja je ostala, odnosno 8 km sam trčao malo brže nego što je to moj maratonski tempo(4:28/km), pa sljedećih 4 km u tempu 4:15/km, da bi na kraju uspio zadnja dva istrčati dosta brzo u tempu od 4:01/km. Najveći izazov je bio zadnji kilometar zbog uspona od oko 15 m pa je zadnji kilometar bio nešto sporiji od predzadnjeg, a puls mi je odletio do 167 što dugo nisam uspio postići. Iako sam ponekad trčao i malo duže od 30 odnosno 32 km ipak je to bio najbolje otrčani trening progresivne duljine od kad trčim. 

                             Prikaz tempa u sekundama po kilometru

                                             Prikaz pulsa

Da nemam točnih i objektivnih podataka iz prošlosti nebi znao, a to mi ipak nešto znači. Daje mi malo samopouzdanja pred završetak priprema iako moram paziti da se opet ne opečem kao Ikar. Danas usprkos lošem vremenu čini se da neće biti posljedica tog malog pretjerivanja. Žao mi je samo da zbog jakog juga ovih dana neću moći koristiti plivanje u moru kako bi još malo pomogao što bržem oporavku. No u ponedjeljak ću probati malo vrlo laganog trčanja i onda nastavljam intenzivno i još malo više kilometraže ... nadam se.  

srijeda, 3. veljače 2021.

Tempo vs Pro

Čujem da je sad tolika navala na nove tehnološke tene sa karbonskim pločama i magičnim pjenama da ih jednostavno nema ili si na listi čekanja kao da kupuješ "mečku"(to je nekad bilo). Adidas je doduše napravio glupost koja je presedan u poslovanju te izbacio najnoviji model "Adizero Adios Pro" gotovo istovremeno sa njegovim prethodnikom. Navodno sad ima problema sa prodajom tog starog modela jer ga nitko neće. Ja sam kupio baš taj prvi koji kod nekih i nije baš najbolje dočekan. Nije da sam škrtario za tih par sto kuna koliko su nove skuplje ali ja sam pomalo staromodan i debljina potplata od 3 cm me uznemiruje iako se svi kunu kako je trčati u njima nevjerovatno iskustvo. Nakon jučerašnjeg testa nikako se nisam mogao pomiriti sa još jednim mogućim kiksom po pitanju potkova. Pomislio bi netko da se povodim onom ... "vidjela žaba kako potkivaju konja pa i ona digla nogu". Možda je i u pravu, svako malo mi se omakne da si umislim da sam netko drugi, brži, izdržljiviji ili mlađi.

Da ne duljim odmah sam jutros ponovo stavio nove Adizero Pro i ovaj put malo pažljivije namjestio vezice pa je već pri prvom koraku osjećaj bio mnogo bolji nego prethodni dan. Možda su se i tenisice malo prilagodile mojoj nozi nakon tih desetak kilometara ili ona njima tko bi to znao. Cesta je jutros bila slinava i mokra od kiše koja je padala noć prije ali to u novim tenisicama nisam uopće primjećivao. Drže fantastično cestu čak i tamo gdje ima nanešenog blata kao oko gradilišta kod hotela Brioni. Pokušao sam u mislima reproducirati što vjernije zadnje tempo trčanje u NB Tempo tenisicama. Malo sam imao problema na početku jer je zagrijavanje prva dva kilometra prošlo u nešto bržem tempu. Osam kilometara tempa sam odradio gotovo isto ali ipak je prosječni tempo bio za sekundu brži, tj. 4:12/km u odnosu na 4:13/km ili da budem precizan za 8,2 sekunde brže. Čak je zadnja dva kilometra hlađenja bilo malo brže. Zapravo je ukupno vrijeme bilo kraće za 57 sekundi ali i srednji puls je bio niži usprkos nešto većoj temperaturi u današnjem trčanju. Rekao bi Adizero Pro je ovaj put ipak mrvu bolji od New Balance Fresh Foam Tempo. No to uopće nije važno jer ja samo tražim tenisice u kojima ću imati dobar osjećaj i u kojima će sve moje boljke biti malo manje. Ako tako nešto uopće postoji. No idem dalje sa testom i moram se prisjetiti kako je trčati u mojim najstarijim tenisicama u kojima sam istrčao osobni u maratonu prije gotovo pet godina. To će morati sačekati još koji dan.   

 

ponedjeljak, 1. veljače 2021.

"Ni da ni ne"

 Tako nekako bi opisala moj prvi test sa tenisicama pjesma jednog meni baš i ne tako poznatog benda. Sjetim se njihovog imena samo kad se sjetim onog vica "... ko ima vaki kawasaki?". Oni vele "Ovo je pjesma koja ne govori o ničem ali ima odgovor na sva pitanja". U mom slučaju je slično osim što iako ne govori o ničemu isto tako ne daje odgovor na ništa. Đaba truda i možda previše potrošenog novca.

Nikad mi se prije nije desilo da tek kupljene tenisice ne odem odmah malo prošetati. Došle su u petak, a u petak sam pokušavao pauzirati bez obzira na promjenu treninga u četvrtak. U subotu sam trebao trčati solo još malo skraćenu i usporenu dužinu. Time bi još malo smanjio kilometražu i intenzitet pa se nadao da nakon dužine neće opet biti bolova u donjem dijelu trbušnog zida. Pomalo šokiran bojom novih tenisica ipak sam se čak dva puta oblačio i namjeravao otrčati par kilometara. No kiša nije dala da izađem jer kud ćeš sa onako florescentno žutim tenama po lokvama. Koliko se sjećam tako su mi djelovale i moje prve Adidas Glide pa evo nakon skoro 7 godina i više od 2300 km još nisu ofucane. No ove Adizero Pro su druga priča. Da sam ih probao u dućanu nikad ih nebi kupio. Pogotovo nebi dao gotovo dvostruko više nego za one prve. Zbog toga se nisam usudio obući ih za trčanje dužine koju sam na kraju opet odradio sa istom ekipom i opet je bilo doslovno isto. Usporavanje nikako ne uspjeva kad nas je više od dvoje, a bilo nas je pet. Dobra stvar je bila da smo nakon trčanja imali malu fešticu zbog koje sam se na kratko opet podsjetio one lijepe strane trčanja. Odradio sam i obavezno plivanje kasnije popodne i mada osjećam da me još nije potpuno prošlo imam bar mrvicu dobar osjećaj. Cijelu nedjelju je lijevalo pa sam u ponedjeljak jedva dočekao sunce da odradim tih testnih 10 km u novim tenisicama. Bio bi neiskren kad bi rekao da nemaju dobru amortizaciju, grip po klizavom je kao što je to standardno kod Adidasa fantastično sigurno zahvaljujući Continentalu u potplatu. Međutim iako sam u odnosu na stare Glide uzeo veći broj(opet 44 kao Adizero Adios) uske su mi u predjelu zgloba palca. Pogotovo onog koji me boli. Potpuno sam opustio vezice i tako labave nisu mi držale petu baš potpuno na mjestu ali bolje nego kad krvnički stegnem Nike Pegasus 36. Kasnije nisam više osjećao toliki pritisak na palac ali nisu baš bile nit super udobne. Ono što je bilo još više razočaravajuće je činjenica da sam pri istoj temperaturi(7,2 C) isti put od točno 10,13 km istrčao za 24 sekunde sporije nego sa starim Sketchers GOrun 5 koje su prevalile 1300 km. Ok to je nikakva razlika ali čak mi je i srednji puls sa starim tenisicama bio za jedan otkucaj niži. Moguće je da su nove tenisice nešto malo lakše mada nisam siguran jer bi ih trebao izvagati, a to ću na kraju. Tempo trčanja je relativno spor oko 5:00/km ali sutra ću vidjeti kako će to izgledati kad trčim oko 4:10-4:15/km. Ostaje mi još test sa prastarim Adidas Glide(2534 km), Adidas Adizero i Nike Pegasus 36. Imam osjećaj da će rezultat opet biti "Ni da ni ne".     

   

četvrtak, 28. siječnja 2021.

Staro i novo

Imam jednu standardnu rutu kojom obično trčim tempo ali ponekad i trenig malo opuštenijeg trčanja, a da ipak nije kraće od 10 km. Konfiguracija terena je malo valovita, a ukupan uspon je manji od 100 m, znači ispod 1%. To je dosta ravno pa bi korekcija zbog konfiguracije bila vrlo mala. Po nekim izračunima korekcija potrošnje kisika za 1% uzbrdo je oko 3%(veća), a za isti iznos nizbrdo oko 1,8% manja. Znači da je ukupna korekcija potrošnje na ovoj ruti oko +1%. Što to zapravo znači. Pa ako su brzina trčanja i potrošnja kisika(time i puls) u linearnom odnosu znači da se prosječna brzina može korigirati(povećati) za oko 1% što bi pri istom srčanom opterećenju značilo brže za 1% po ravnom. Za 12 km/h(5:00/km) to bi bilo 12,12 km/h ili tempo 4:57/km. Ja povremeno radim testove odnosa pulsa i brzine na atletskoj stazi ali tamo nisam kročio još od ... ops ne sjećam se. Nije valjda u pitanju onaj švabo ... Uglavnom danas sam nakon par dana u kojima sam osluškivao uznemirujuće znakove u preponama odlučio izbaciti treći trening  trčanja uzbrdica i zamjeniti ga sa laganim trčanjem do punta Verudele i natrag. Otkad me muče stopala i još se na to nadovezao petni trn pokušao sam promjeniti te kupio nekoliko pari novih tenisica. Moram priznati da nisam siguran koliko je to bilo korisno jer danas sam se vratio mojim starim "Skechers-icama" i ... ostao sam bez teksta. Ništa se ovih dana nije bitno promjenilo jer u utorak sam istim putem trčao tempo intervale 5x1000m sa 200m lagano imeđu. Temperatura je dosta niska i nakon toga sam još otišao malo plivati kako bi spriječio eventualno pogoršanje upale koja još uvijek čuči u prikrajku i čeka neki zgodan trenutak da ponovo bukne. Čak sam i jučer otrčao deset vrlo laganih kilometara. Ali danas kao da sam bio u oblaku. Kao da sam se nakon dugo vremena našao sa dobrim starim prijateljem pa uživam u ugodnom razgovoru i druženju. Tako ne primjećujem nikakve znakove bolova u stopalu bilo da se radi o uvijek malo bolnom zglobu palca ili boli u prednjoj strani stopala između trećeg i četvrtog prsta, niti petu ne osjećam, ništa, njente. Ma gotovo da ne mogu povjerovati. Pustio sam noge da same odlučuju i namjerno navukao rukave preko sata da mi bude ugodnije za ruke. Kad sam stao pogledao sam sat i tih nešto više od 10 km sam pretrčao za malo više od 50 minuta, a Garmin je pokazao vrijeme oporavka od samo 15 sati. Puls je pri tome bio ispod srednjeg i mnogo bliže zoni oporavka. Moj srednji aerobni tempo po ravnom(staza) kad sam u top formi je malo ispod 5:00/km. Puls bi bio oko 135. To znači da maraton mogu trčati oko 4:30/km uz puls oko 146-147(gornji aerobni) bar na početku. Kasnije zbog gubitka vode i porasta tjelesne temperature on naraste i preko 150. Očito je da sam već tu negdje i zbog toga me još više brine mogućnost da sve krene nizbrdo. To je nešto što sam već doživio. Znači nešto staro ali mislim da nikako ne može biti vezano za to što trčim u novim ili starim tenisicama. Sve su dobre dok traju i dok ti osjećaj govori da su dobre. Dugo nisam stavio moje prve Adidas-ke(Supernova Glide) iz 2014 godine koje su premašile 2300 km. Baš bi mogao i u njima otrčati ovu istu rutu da vidim koja je razlika. Još bolje, napraviti ću višestruki test. Naručio sam Adizero Pro tenisice i sljedeći tjedan mogu testirati razliku između novih i starih adidas-ki te ostalih koje trenutno koristim(Nike Pegasus 36, NB Tempo i Sketchers GOrun 5). Dali je novo bolje od starog ili je to totalno nevažna stvar.  

 

     

Spoticanje

 Gotovo je nevjerovatno kako nisam u stanju pronaći onaj pravi balans koji bi me zadržao u trkačkoj putanji na neko malo dulje vrijeme. Kao da je zamah krila nekog leptira u dalekoj Australiji izazvao poremećaj koji je slijedom meni nedokučivih reakcija izazvao potpuni kolaps od super laganog osječaja trčanja do buđenja sa bolovima i odustajanje od trčanja na neko vrijeme. Ne mogu biti siguran da se tako ispoljava samo moja preosjetljiva priroda. Zapravo znakovi su se pojavili već prije dva tjedna ali bilo je to trivijalno i beznačajno kljucanje za koje sam pomislio kako je normalno da se javlja kad počinjem uvoditi nešto brže i zahtjevnije trčanje. Svakako nije bilo nikakvih naznaka nakon test utrke na 5 km koju sam glatko odradio za mrvicu brže od 20 minuta. Kako sam ovih dana ispunjavao obrazac za učlanjenje u AK Istra i prijavu za HAVU(Hrvatska Atletska Veteranska Udruga) vidio sam da je hrvatski rekord za moju dobnu kategoriju(+65 godina) koji je postavljen 2019.g za 12 sekunda sporiji. A meni se čini da nisam baš u formi. Stvarno nisam očekivao da će sljedeća dva tjedna u kojima sam još i smanjio kilometražu biti problem. Prošli tjedan nakon dužine od 28 km u Medulinu koju smo malo prebrzo odradili osjetio sam blago zatezanje u preponama, zapravo onu zlosutnu bol u pripoju trbušnog zida i pubične kosti. Odmah sam se prisjetio 11 mjeseci pauziranja u 2015 i 2016 godini. U utorak je sve to prošlo nakon plivanja iako sam prije toga odradio dosta intenzivan trening 12 km sa 8 km u tempu od 4:12. Zanimljivo je da se ništa nije desilo niti nakon četvrtka i drugog treninga uzbrdica 3x400 + 6x200 m. Čak sam u petak pauzirao i nakon dugo vremena posjetio mog đelata(fizio terapeuta). Dok sam čekao čuo sam ga kako se on i njegov klient smiju i veselo čavrljaju. Pomislio sam eto napokon ću i ja na masažu bez da imam ikakav problem. Još je i Marijan dobre volje, sve je za pet. No to kod mene nikad nije i naravno nije mi bilo niti malo smješno. Ali bio je petak i kao što bi to trebalo poslije takve masaže nema trčanja. Planirao sam još skoknuti na jedno kupanje jer prognoza za sljedećih par dana je jugo i kiša. Nažalost zbog obaveza to se izjalovilo. Več uveče sam osjećao masivnu upalu mišića na pojedinim mjestima, a zbog moguće lošijeg vremena u nedjelju dužinu sam premjestio u subotu. Sad mi je žao jer iako je bila mrvu kraća od prošle i u prosjeku za sekundu po kilometru sporija izazvala je veliku štetu iz meni potpuno nepoznatog razloga. Opet smo bili u istom sastavu kao i prošli tjedan, pa nismo išli brzo prvi dio ali nakon što je bez nekog posebnog povoda po ne znam koji put naš dežurni "ložioničar" povukao tempo više se nismo vratili na sporije. Uskoro smo se pomalo raspali i nakon što je većina skrenula prema Puli ostali smo ja i "Rudiša" koji se vrlo brzo vratio i već bez problema prati tempo brži od 5 minuta po kilometru. Napravili smo skupa još jedan krug oko punta Verudele prije povratka kući. Moram priznati da mi je nejasno što se desilo jer mi apsolutno nije bilo teško trčati, a i moj Garmin je zaključio da je vrijeme oporavka od tog treninga samo 21 sat. Međutim upala se već sinoć razmahala i usprkos ledu, kremama još uvijek nije prošla, ali potpuno mi je nejasno odakle još i bolovi u gluteusima ili su oni još uvijek bolni od masaže. Možda je uzrok u uzbrdicama ali to me ne brine jer znam da će za dan dva proći. Upala simfize ako se razmaše bi me mogla koštati mnogo više. Plan se već sad malo mjenja iako je on zapravo kula od karata koja se svakog trena može srušiti. 

      

petak, 15. siječnja 2021.

Kokoši i uzbrdice

 Napokon je došao i taj dan. Već sam pomislio kako nikad više neću biti spreman ali pokazalo se da koliko god bio pesimističan uvijek na kraju i ono najgore govno postane poslastica. Možda sam se samo navikao na njega ali što me briga važno je da ja to tako doživljavam. Ponovo su došle na red uzbrdice nakon gotovo točno godine dana. Kažu da se nizbrdo kotrlja i jaje, a uzbrdo neće niti kokoš. To je istina za mnogo trkača koje poznajem ali to je samo posljedica činjenice da uzbrdice većina zaobilazi kao što se vrag kloni tamjana. Zašto trčiš na Drenovici, tamo je stalno gore dole? Baš zato. Bio sam sam jako nesretan zbog toga što sam mjesecima morao izbjegavati uzbrdice kako bi se riješio problema sa stopalom. Nakon uzbrdica u četvrtak, sad mogu reći da je to sigurno iza mene, aleluja.

Početak tjedna sam testirao sa malo tempo trčanja što je prošlo vrlo dobro obzirom na relativno nisku temperaturu. No nije me zavarala lagana bura i niska temperatura pa sam se lagano obukao kao što to obično radim kad su proljetne umjerene temperature. Osim rukavica sve je bilo u jednom sloju čak sa kratkim hlačicama. I bilo mi je ugodno. Zapravo ne može se raditi nikakva uporedba sa osjećajem koji sam imao kad sam sutra dan nakon laganog opuštenog trčanja po Drenovici otišao plivati. Dan je bio gotovo savršen iako je sunce već pomalo zalazilo iza kampa na Stoji. Žena je bila u šetnji sa kolegicom i nazvala da dođem po nju, a kad već dolazim mogu i malo da se bućnem. More se ovih dana zbog bure još ohladilo i sad je već oko 10 C(bar tako stoji na službenim stranicama). Ja samo primjećujem da oni virtuelni račići malo jače grizu nego što je to uobičajeno i nešto se smanjio broj kupača ali ima ih još. Tamo je bio i moj stari poznanik legendarni pulski jedriličar Boris Radolović("Šepo") koji u vodi bude dosta duže od mene, a vidio sam i jednog plivača u odijelu sa rukavicama. Ja ću sa odijelom malo pauzirati jer mi dulje plivanje trenutno ne treba, a ovako kratki šokovi od 10-15 minuta ipak pomažu. Boris veli da sad zimskih kupača u Puli ima najmanje 300 tinjak. Sutra imam dogovor sa mojim prijateljima trkačima-plivačima da se kupamo na Mornaru gdje se već godinama okuplja veći broj njih. Prošli tjedan sam u prolazu kroz kupalište Stoja nakon što sam se okupao sreo jednu grupu od pet, šest "bakica" koje su nakon kupanja iznjele na plažu mali stolić na sklapanje, kafu iz termosice, žesticu i kolače te žustro raspravljale o politici, sarmi i koječemu. Nisam ni ja više mlad ali ove mi mogu skoro biti mame. Kuda je pošao ovaj svijet. Kužim one ruse kad je njima hladno normalno kao englezima kiša. Ali ja znam da dalmatinci i pogotovo dalmatinke nisu nikad zarezivali kupanje ako nije pasija vrućina, a more skoro 30 pa čak niti tada. Zato moja mama misli da ja nisam normalan. 

Ovako se oblače dalmatinke(moja mama), a ja se kupam

    Sutra imam lagano jutarnje jurcanje po Drenovici, poslije toga kupanjac na Mornaru i u nedjelju veliko okupljanje ekipe iz kluba u Medulinu. Naravno nećemo trčati skupa jer nas ima sa dosta različitim sposobnostima pa će se sve razvući od Kažele do Vižule. Dva kruga ili 28 kilometara je moj plan, a tko će "didu" pratiti to ću vidjeti. Vratio se trčanju moj prijatelj "Rudiša" ali možda je malo rano za njega da ide toliko, no bar jedan krug ću imati pratnju, a moguće i do kraja. Jedva čekam nedjelju.    

subota, 9. siječnja 2021.

Promjena

 Kad mislimo da ništa ne možemo učiniti obično stvari sa lošeg krenu na još gore. Znači da nemamo više kontrolu. Kao kad je jednom jedan moj prijatelj malo pretjerao u brzini spuštajući se onom zavojitom cestom od benzinske(Sargaši) prema Kopru. On novi vozač, pežo star, sa lošim amortizerima počeo da pleše uzduž i uglavnom popreko, a on pustio volan i viče "jao šta da radim". Da nisam u zadnji čas uhvatio preko njega volan uhvatili bi rub ceste i aj bog tko zna kako bi završilo. Ne pušta se volan šta god da se dešava. Auti tada još nisu imali autopilot. Tako je i sa trčanjem. Čim se prepustiš onome što god te snašlo nema više dobrog ishoda. Zbog toga opet pišem plan i uplatio sam prvu utrku bez obzira što nisam optimista u pogledu njenog održavanja. Zagrebački polumaraton. Malo me kopka što je ostalo od mog trkačkog tijela nakon ozljede i nakon više od godine bez utrkivanja. Naravno ove godine sam i nešto malo stariji ali bar sam ove godine izbjegao da budem u kategoriji sa Paripovićem. J... ga zadnji put 2018. godine sam trčao polumaraton u Zagrebu i bio iza njega jer su kategorije bile od 55 do 64. Sad imam još koju godinu u ovoj +65 godina dok me ne dostigne on ili netko drugi i mlađi. To će biti pomalo tužno kad potpuno omatorim jer nema više kategorija nakon toga. Ali ja sam si zadao rezultat nakon kojeg neću više odlaziti na utrke maratona niti polumaratona. To znači da imam možda još malo fore ali teško da ću trčati utrke sa 80 godina. 

U novu trkačku godinu sam ušao bez velike buke i galame ali sa solidnim prvim od 12 tjedana do utrke. Dužine su mi standardno već preko dva sata i u tempu koji sasvim priliči mojoj trenutnoj spremi. Nema više napetosti i bolovi u stopalu su samo uobičajeni. Mislim da veliku zaslugu za to ima i plivanje u moru koje sam nastavio bez obzira što se njegova temperatura već spustila na oko 12 C. Još nisam potpuno savladao nelagodu koju osjećam i prije no što uđem. Kad ulazim brzo se ispljuskam i u sekundi uronim trpeći malo bolove oko vrata i na čelu dok se nakon par minuta žile ne stegnu na svoju novu mjeru. Poslije toga osjećam samo štipanje svugdje ali to je relativno lako podnošljivo. Najgore mi je zapravo tek kad izađem iz vode. Jedino brzo hodanje ili trčanje pomaže da se vrati osjet u stopala i promrzle ruke.

U četvrtak sam napokon odradio i prvu humanitarnu i virtuelnu utrku za mog kolegu trkača Mirsada pa sad imam bar nekakav osjećaj koliko sam spreman za polumaraton ili neku drugu utrku. Jutro je bilo izuzetno hladno i morao sam obući dvije majice i duge gege preko kratkih da se ugrijem. Čak i tako lagano zagrijan nisam se ugodno osjećao kad sam krenuo u prvi od dva kruga utrke. Hladan zrak mi je kidao pluća i moje noge nisu mogle pronaći pravu kordinaciju jer mi je često korak posrtao na hupserima koje je po šetnici napravilo korjenje borova. To je staza kojom se trčala zimska liga pa se dobro sjećam da mi to nije bio preveliki problem prije ... u je..te 6 godina. Tad je bilo i dosta toplo onako taman za mene. Tempo mi je bio 3:52/km, a sad sam nekako izvukao 4:00/km. 


No nešto nije štimalo. Kad sam tada trčao puls mi je išao blizu maksimuma pogotovo na uzbrdicama ali prosječno je bio oko 165. Sasvim u skladu sa predviđanjem da se utrka od 5 km trči na oko 95% maksimuma. U četvrtak nikako da se pokrene. Na uzbrdici bi se dovukao do 160 ali u prosjeku je bio samo 158. Nisam siguran jeli to dobro ili loše. Obično sam puls od 156 imao za tempo 4:10 što je blizu LT tempa kad sam u dobroj formi. Možda mi je proradio limitator jer j..ga nisam više "mladi" šezdesetogodišnjak već matori šezd... do k..ca. Tješi me što nije bilo publike osim jednog mog starog prijatelja koji je ujutro šetao psa i pitao se jeli ovaj normalan kad jurca onako u kratkim hlačicama i kratkim rukavima, a vani 3 C i burica koja se uvlači u kosti. Nije bilo ni "Elitnih pulskih rekreativaca" ili nekih mojih kolega kojima volim puhati za vrat, a i oni meni. Nadam se da bi u pravoj utrci mogao još malo pokrenuti moje uspavano srce. Moguće da je to ipak posljedica nedostatka bržeg trčanja. Povremena tempo trčanja nikako ne mogu biti dobra baza za utrku na 5 km. Danas sam opet iskoristio jutarnje zatišje pred novu promjenu vremena i odradio sa svojim prijateljima jednu kratku dužinu od samo 24 km. Dogovor za Zagreb je pao i planovi će mi pomoći da ponovo uhvatim volan u svoje ruke.