ponedjeljak, 22. studenoga 2021.

Trilema

 Ako si postaviš previsoke ciljeve tada ti je razočaranje zagarantirano. No ako ciljaš nisko nema izgleda da ćeš biti zadovoljan. Doduše uvijek ima onih koji u svemu vide neko postignuće u stilu ... mama, mama vidi ja vozim bez ruku ... da ne idem dalje. Meni je razočaranja pun kufer pa pokušavam pomiriti te dvije oprečne strategije visokih i niskih ciljeva ali bojim se da tu nema kruha ili leba kako bi rekli neki moji prijatelji. Pošto je očigledno da trčanje nikako ne ide na bolje te da svaki tjedan osjećam i vidim kako se moja sposobnost urušava, okrenuo sam se nekim rezervnim ili utješnim aktivnostima. Tako je ovaj prošli tjedan ipak bio malo aktivniji i nije prošao u uobičajenom čekanju da se nešto promjeni na bolje. Prije svega vratio sam se na biciklu i od mizernih 165 km ove godine odradio preko 100 km ovaj mjesec i to većinu ovaj tjedan. Za divno čudo nisam još niti jedamput pao od  zadnjeg pada prošli mjesec kad sam mislio da sam nabio trticu. Zapravo sam tek nakon dvije ture od 27 km do Premanture i nazad shvatio da me opet boli trtica ali i da je netko pomakao sic tako da je krivo nagnut i spušten. Sve mi je bilo čudno ali u svoj toj muci oko bolova u leđima i išijasu nisam se sjetio da sam bicikl ljetos posudio sinu od mog frenda jer je počeo raditi kao raznosač hrane po gradu, a njegov bike je bio u kc..u. Dakle on mi je spustio i promjenio nagib sica tako da mi ni ulošci za dupe u biciklističkim gegama nisu pomogli da ne nažuljam trticu. Čim sam to sredio zadnje dvije vožnje su bile brže i kudikamo ugodnije. Bar neki napredak. Nakon svake vožnje i nakon svakog trčanja obavezno sam odlazio na more i pokušao plivati oko 20 minuta. More je sad već pomalo neugodno i broj plivača se smanjio. Ostaje uvijek ista ekipa koje se sjećam i od prošle zime. Nakon što sam prošlu zimu prvi put uspio neprekinuto plivati cijelu godinu osjećam da mi je sad malo lakše iako imam malo manje preplivanih kilometara nego lani. To je uglavnom zbog toga što sam lani plivao često sa plivačkim odjelom. Usprkos tome što plivam bez odjela prosječna brzina mi se popravila. Zaključio sam da mi je lakše podnijeti nelagodu zbog hladnoće kad odredim točno dokle ću plivati. Drugi trik kojeg koristim je maksimalna koncentracija na tehniku. To me zaokupi pa vrijeme dok odem do okretišta i nazad proleti. Srećom ovaj tjedan je u zavjetrini bilo ugodno i uglavnom sunčano pa nije bilo naknadnog treskanja niti potrebe da se odmah oblačim i trčkaram. Zubato sunce je ipak odradilo svoje. Ovaj tjedan neće biti tako pa možda ipak stavim odjelo. Čak sam i četiri puta trčao ovaj tjedan. Dok sam se držao ravnih 6 km po Marsovom polju sve je bilo u redu. Jučer sam probao ponovo nakon dva tjedna sastaviti dva lagana kruga na Drenovici i problemi opet nisu izostali pa sam ponovo razočaran. Da ne kažem i da sam u trilemi. Ne onoj "slatkoj" u kojoj je bio Mujo već jednoj sasvim "gorkoj". 

Dali da prestanem biti trkač kad je već toliko problema koji se svaki dan množe kao zečevi. Možda se posvetim plivanju u kojem sam relativno slab ali imam zato prostora za napredak ili bar ja tako mislim.      Još kad bi more bilo malo toplije cijele godine bilo bi to super. Jer u onoj kadi od Pulskog bazenčića nema napretka. Tamo možeš da zaradiš samo trovanje klorom ili gljivice. 

Mogao bi biti biciklista da se bicikle pomalo ne bojim. Na cesti vidim svašta, kad je lijepo vrijeme i u sezoni promet je užasan. Prostora za terensku vožnju je sve manje ako niste ljubitelj ekstremnog preskakanja preko građevinskih parcela koje su poput barikada opkolile Pulu i širu okolicu. Ne možeš se riješiti mješalica i bagera, bauštela je na svakom koraku. Neki dan sam na ulazu u slijepu ulicu kod naselja Volme umalo uletio u friško postavljenu kemijsku "klonju" koja je srećom bila kričave boje pa sam je na vrijeme uočio. Nabili je nasred puteljka odmah iza zidića i živice jer tamo niče nova kućerina. Malo prije između Banjola i Volma su nekad širok prolaz preko ledine ogradili žičanom i betonskom ogradom tako da se bicilista i pješak ne mogu mimoići, a prolaz se lomi u cik cak. Tako mi je neki dan naletila neka baba. Lako što je baba skoro dobila infarkt, ja sam žešće opalio rukom o zid pokušavajući da stanem na mjestu, a da se ne raspem po tek postavljenom lomljenom krupnom tucaniku. Razmišljam i o trenažeru ali ...

Mogu pokušati drastično smanjiti trčanje i ponovo biti povremeni rekreativac koji trči kad nema pametnijeg posla ili da malo prodrma probavu kad ima zatvor. No ja nisam skrojen za takav mentalni sklop pa je to najmanje izgledna kombinacija. Ili tkač ili ništa.

Riješenje je možda triatlon jer kad bi sve skupa sveo na neku manju(čitaj razumnu) mjeru opet bi to u mojim godinama bilo dosta aktivnosti bez većih posljedica. Bar se nadam. Tako je i ovaj tjedan usprkos vrlo malo trčanja ipak bio dosta aktivan ako se doda bicikla i plivanje. Recimo tjedan dva prije ozljede kad sam trčao malo preko 70 km tjedno za to mi je trebalo oko 6 sati(6:02). Ovaj tjedan je to samo 7 minuta manje ili 5:55. Naravno opet je sve pod uvjetom da ipak mogu trčati. Sad mi sve izgleda kao daleka nedostižna galaksija, a meni treba "warp pogon". Sad samo da ga smislim .. hm                 

 

Nema komentara:

Objavi komentar