Ponekad pomislim, što osjeća ili misi riba dok pliva okolo po malom okruglom akvariju. Dali joj nedostaje onaj čudan svijet izavan staklenke ili misli da to nije značajno za nju. Važno je da pliva i da je klopa sigurna. Kad razmišljam o svemiru, a to je sve češće u mene se uvlači neki nespokoj i nelagoda znajući da on izmiče i postaje sve nedostupniji u svom nemilosrdnom udaljavanju i veličini. To lijepo i poetski opisuju stihovi pjesme Pink Floyd-a, "Wish You Were Here":"We're just two lost souls ... Swimming in a fish bowl". Osim što sam u svemu tome ja samo jedna duša baš se tako osjećam. Kao riba u akvariju. Kažu da one, tj ribe imaju vrlo kratku memoriju ali možda im je zbog toga ipak lakše. Mene moja još služi i nije da zazivam onog "njemca" da me posjeti i olakša tugu koja me prekrije svaki put kad se podsjetim što sam bio i što sam sad. Trčanje i sve oko čega se vrtio moj mali univerzum ovih zadnjih desetak godina odjednom se počelo udaljavati od mene poput tog vječno ubrzavajućeg svemira, a ja sam zapeo kao riba zarobljena u malom staklenom akvariju. Prolaze utrke na kojima sam trebao, a nisam trčao. Zadnje što me potpuno uvjerilo da nema načina da izađem iz te staklenke je humanitarna utrka za Dinu Pervan. Još prije dva tjedna obećao sam njenom ocu kako nema veze što nisam spreman za nikakvu utrku ipak neću nipošto propustiti da makar trčkaram sa svojim prijateljima u znak sjećanja na nju. Zbog koje kakvih problema osim ovih mojih povezanih sa trčanjem potpuno sam zaboravio i računao da ima vremena za prijavu. Kad evo večeras su prijave iznenada zatvorene jer je ispunjena kvota koja je dozvoljena zbog situacije sa covid-om. Zapravo ne pratim ništa o trčanju jer sam razočaran potpunim nedostatkom sposobnosti da trčim. I kad sam pomislio da će ipak biti bolje samo treba imati malo više strpljenja, probudio sam se u ponedjeljak i ne mogu uopće da hodam. Da ipak budem precizniji hodam kao "her Flick"(iz "Allo, allo" ako se sjećate). Upalio mi se zglob palca na lijevoj nozi bez povoda ili nekog posebnog razloga jer od trčanja sigurno nije. Tjedan prije toga sam trčao samo tri puta u prosjeku oko 6 km otplivao dva kraća treninga jer se more sad ohladilo na 16 C pa je dvadeset minuta bez odjela sasvim dovoljno za mene. Zadnji put baš u nedjelju.
Posljednja aktivnost u nedjelju popodne
U subotu sam bio malo na bicikli i to je sve. A palac i taj dio noge natekli ko buhtla tako da ne mogu obući niti jedne tenisice osim zadnjih Asics Noosa Tri. A i u njima mi je neugodno biti dulje od pola sata. Danas treći dan je malo bolje. Osjećam da je otok znatno manji i više nije tako vruć pa pretpostavljam da je upala u fazi smirivanja. Najgore je što uopće ne mogu da se oslonim na taj dio stopala, a o savijanju palca prilikom hodanja ili trčanja niti ne želim razmišljati. Zapravo pokušavam ne razmišljati o trčanju uopće jer mi se čini da postoji neka urota na višoj instanci koja pazi što zamišljam i brine da se to ne ostvari.
Nema komentara:
Objavi komentar