ponedjeljak, 10. svibnja 2021.

Wings for Life ... opet

Mora da postoji nešto neodoljivo u toj utrci koja zapravo i nije utrka već bježanje pred ciljem koji trči(vozi) iza tebe. Jer da nema toga tajnog sastojka neznam tko bi me bio natjerao da samo tjedan poslje utrke polumaratona opet po priličnoj vrućini trčim još i više od toga. Da stvar bude gora utrka počinje u jedan sat poslije podne. Taman kad zvizdan ugrije. Još u četvrtak nisam bio siguran dali je to pametno jer bez obzira što iz nekog razloga nisam osjećao nikakve posljedice utrke polumaratona ipak znam da sam bio još daleko od pravog oporavka. Dogovor sa mojim prijateljima za koji sam ionako znao da će se raspasti već nakon desetak kilometara je bio da idemo kao što trčimo dužinu. Oko 26-28 km što bi bilo oko 5 minuta po kilometru. Uspio sam nagovoriti sina da nam na bicikli nosi i vodu tako da je svatko imao na raspolaganju bočicu od pola litre i to bi trebao biti luksuz koji si na treningu obično ne možemo priuštiti. Kad smo u petak ja i Dražen testirali aplikaciju susreli smo Bracu iz "Elitnih Pulskih" i on je tražio društvo pa su nam se na kraju priključila još dvojica. Drugi je bio "Mali Flo" kojeg dugo nisam vidio, a na kraćim trkama obično gledao u leđa. 

 

Braco, Flo, Dražen, Goran, Ljubo i ja

    Znao sam da će biti dosta trkača na potezu od Puntižele do Portića prema Peroju ali nedjelja i sunce je izmamilo dosta šetača na stazu uz more pa je ponekad bilo naglih obilaženja, a najgore je zapravo bilo kad je trebalo proći rivu u Fažani. Kao usred ljeta miris ribe i friganih lignji, a mi ko neke mone trčimo kroz tu gomilu ljudi koji vjerovatno misle koji kua je ovim budalama trčati u ovo doba dana. Kad je aplikacija na mobitelu označila start nisam baš odmah krenuo jer je trebalo pažljivo ugurati mobitel u futrolu koju sam nosio oko pasa ali tako da mi je mobitel negdje na križima. Zbog toga sam zaboravio odmah pokrenuti i Garmina ali to je na kraju nevažno jer je aplikacija izgleda odradila taj posao dobro. Stalno sam natezao elastične trake da mi mobitel ne pleše i tako ipak doživio jednu ozljedu. Na mjestu gdje je bila kopča na trbuhu mi se stvorio manji hematom, a na donjem dijelu leđa ojedina od poskakivanja mobitela. J...,
kad ti nešto skakuće dva i pol sata pa makar koliko bilo lagano ima da odere i žešće debelokožce nego što sam ja. Cijeli koncept trčanja oko 5 minuta se rasplinuo odmah jer oni "Elitni", a tu prije svega mislim na Bracu neznaju držati tempo na utrci i ja sam znao da je samo pitanje vremena kad će puknuti. Za čudo držao se dobro do posljije 21-og km i onda odjednom ... ne mogu, neki me umor.. Pametniji dio ekipe je već odavno odustao od ganjanja, ali ja nisam tako sklopljen pa sam nakon toga opet bio sam. Kako smo napravili okret puno ranije nego što je to trebalo jer su htjeli izbjeći neku navodnu uzbrdicu prema Peroju znao sam da ću morati opet nazad kroz gužvu po šetnici, a tamo se motalo još samo par trkača dok je većina već zauzimala pozicije po plaži i namakala noge ili se čak i kupala.

To dodatno djeluje demotivirajuće pogotovo što sam na 24 km već potrošio svoju vodu i moj sin je odlučio otići jer više nije imao vode, a navodno je i probio gumu po neznam koji put. Prema prosjeku na Garminu sam znao da treba još dugo trčati ali nije mi se dalo opet ići kroz Fažanu pa sam okrenuo opet nazad prema kampu na Puntiželi. Još sam samo povremeno viđao malu Valentinu koja je isto tako kružila od Puntižele do "Bi-vilage-a" ali išla je u suprotnom smjeru. Samo je slegnula ramenima i gotovo u isto vrijeme smo izustili ... kad će taj presretač? Već sam prešao ciljanih 28 km, a tek tada mi je preko aplikacije javljeno da je presretač blizu ali da "oni još mogu na kafu jer ja izgleda ne odustajem". Još se i sprdaju samnom pomislim, a blizina mog auta sa hladnim napitcima i pivom je još više ubila moju želju da trčim. Ponovo sam okrenuo prema Fažani ali sad preko bivše Hidrobaze da ne gledam moje prijatelje kako se kupaju ili moče noge u moru. Nakon tridesetog sam potpuno usporio na preko pet minuta i odlučio da stanem kad napunim 32 km jer mi je bio pun kufer. To sam i učinio ali presretač nikako da stigne pa sam isključio Garmin i šetao malo po hladu šumice oko auta dok me nije stigao. 32,23 km urliče mobitel "ti si šampion" ... ma nije to isto. Ti zadnji kilometri u Zadru su bili uzbudljivi poput kakvog trilera, a bez obzira što si već mrtav umoran pokušavaš izvući još malo. Sad je ispalo kao nedovršen seks. On je opal baš kad je bilo najuzbudljivije. Tužno da je to upravo ono nešto u bliskoj perspektivi, hm. Sve u svemi virtuelno ili ne ipak sam malo popravio svoj rezultat iz Zadra, a i na globalnoj razini popeo se malo više na 1206-to mjesto i drugi u kategoriji +65. 

Opet se izgleda brže trčalo u Austriji i možda odem tamo sljedeće godine ako bude prava utrka. Iako trčanje 32 km tempom od 4:47/km nebi baš nazvao brzim. Obzirom na trajanje ipak je mnogo gore nego trčanje polumaratona 4:17/km. Možda zbog vode jer se vidjelo po pulsu kako bez obzira na nepromjenjen ritam jako raste kad sam prošao 20 km. Osnovni uzrok je prevelik gubitak vode, a to ovaj put nije bilo odrađeno baš kako treba.  


     

utorak, 4. svibnja 2021.

6. ZAGREB21

Nisam vjerovao da ću to reći. Ja koji tako rijetko trčim utrke i pažljivo ih biram ali nema sumlje, zaželio sam se utrka. Fale mi i moji unuci koji su već prešli u tinejđere, fešte, putovanja, moj posao, ma more toga. Želim ponovo sve to nazad. Ok, svi bi mi željeli biti mladi lijepi bogati i još koje kakvi … bolje da ne znam baš sve. Ali stvarno, više od godinu i pol dana potpunog odsustva uzbuđenja pred utrku je čak i za mene previše. Da, neki se pitaju kako to da ja imam tremu ili onu vrstu uzbuđenja koje neda snu da me zagrli noć prije utrke. Kao da bi meni trebalo biti svejedno jer eto prešao sam na onaj strmiji dio nizbrdice u svom životu kad ti stvari izmiču kontroli i sad bi se kao trebao pomiriti sa time. Moj pokojni prijatelj, naš nezaboravni Bepo je rekao kako je nakon te 67 godine života naglo usporio pa iako se borio još godinama nikako nije mogao da shvati i prihvati zašto tako naglo i tako brzo. Jedan dio mene zna da vrijeme neumitno radi protiv mene ali trkački dio mene to ne priznaje i stalno se nadam da će se u tom trkačkom svemiru nešto poklopiti i da ću opet pomaknuti svoju granicu malo više. Zadnji put je to bilo na pulskoj X-ici(desetki) 2018. godine ali mala gorka pilula razočaranja i neuspjeha je usljedila već mjesec dana nakon toga na maratonu u Ljubljani, pa ponovo još i veća sljedeće godine. Netko bi rekao ideš kakav neuspjeh još nije bilo utrke osim one prve i kad si bio u kategoriji i sa deset godina mlađim trkačima, a da nisi bio prvi u kategoriji. Pa opet, nisam baš bio sretan sa takvim ishodima. 

Polumaratone trčim još rijeđe nego maratone i ovaj mi je bio tek peti. Prošlo je tri godine od posljednjeg, isto u Zagrebu na koji sam iz posebnog razloga ponosan. Bio je u drugačijim okolnostima, nisam mislio da sam bog zna kako spreman, bilo je užasno hladno, a ja sam tada još spadao u one trkače koji se obuku kao da trče po sibiru čim malo zapuše bura. Sad kad cijelu zimu trčim u kratkim hlačicama i jednoj maji te redovno "uživam"(zapravo patim) u zimskom plivanju ne mogu shvatiti zašto sam se bio toliko obukao.    Bio sam i najstariji u kategoriji iznad 55 godina(imao sam 64). Pa ipak sam se dokopao drugog mjesta iza neponovljivog i pet godina mlađeg Drage Paripovića još uvijek aktuelnog hrvatskog rekordera u maratonu i polumaratonu. Nema veze što nije bio osobni rekord, a nedostajalo je samo desetak sekundi. 

Cijelu ovu zimu sam razmišljao kako bi možda mogao tako nešto ponoviti i kad sam bio već na vrhuncu priprema utrka je odgođena. Da stvar bude gora nakon par tjedana opuštanja nagli povratak je možda uzrokovao problem sa koljenom i opet sam se našao u situaciji da pauziram baš kad treba pojačati trening. Naravno nakon desetak dana pauze više nema smisla pokušavati nadoknađivati ništa ali ja sam to ipak učinio. No ubrzo sam shvatio da umor koji osjećam nije nedostatak forme već akumulirani stres kako fizički tako i psihički. Zato sam popustio. Zadnji tjedan sam opušteno odradio samo nekoliko laganih treninga i jedan test trening u četvrtak koji je pokazao da je sa formom kao i koljenom zapravo sve u redu.

Ja sam u cijelom društvu koje je krenulo za Zagreb bio najstariji pa je valjda red bio da ja vozim što mi zapravo i nije tako teško sad kad gotovo uopće ne putujem, a išijas me već godinama kao ne poznaje … ma neka mu bude, neka se goni … Ekipa je to koju već intimno poznajem jer kad godinama trčite svaki tjedan dužinske treninge koji traju dulje od dva sata onda se toliko napričate da nema nepoznanice koja neće iskočiti kad umor savlada noge, a jezik počne biti brži od mozga. Putem se već kuju planovi za Amsterdam, Ljubljanu ili možda Berlin, prepričavaju se “lovačke” priče, pretresa politika i sve one sitne stvari koje čine život tako zaj.. ali i tako zanimljivim. Odmah odlazimo po brojeve baš u trenutku kad treba početi utrka na pet kilometra. Oblačno je i tješimo se da neće biti tako loše niti sutra. Prema već sto puta viđenom scenariju prije starta nebo se otvorilo i odmah me spustilo na zemlju. Pomislim jadni trkači, znam da pet kilometara nije puno i malo kiše bar mene nikako nebi smetalo ali se sjetih kako sam pokisao prije par godina na maratonu u Ljubljani. Sutra trebam biti spreman na sve. 

I umjesto kiše jutro se u Zagrebu probudilo prerano i odlučilo da nas počasti suncem, toplinom i jakim jugom koje je povremeno prevrtalo metalne rešetkaste ograde na kojima su zakačili reklamne panoe. Ja sam se pred utrku odjednom nekako smirio i pomislio: od svih trkača koje znam bez obzira koliko su bolji od mene nitko ne podnosi kad zvizdan upeče kao ja. Ja ne trošim vodu kao drugi ja sam kao pustinjska deva i mogu trčati tri sata duljinu po ljeti bez da uzmem i jednu kap vode. Znam da to nije baš dobro činiti ali mogu. Uostalom ni Drago više nije u mojoj katagoriji pa nemam pojma tko bi još mogao tako brzo trčati. Moji kolege Ljubo i Dražen su bili malo skeptični u pogledu tempa koji su planirali pa smo se odmah na početku pozdravili i poželjeli sreću prije nego što šarena karavana krene. Opet se nisam htio gurati naprijed iako za plasman i na ovoj utrci koriste ukupno vrijeme, a ne “chip” vrijeme koje uredno mjere.    Do sad me to nije nikad koštalo neke razlike u plasmanu osim za poneko mjesto ali koje nije u mojoj kategoriji pa se zapravo više ne uzbuđujem oko toga. Zapravo idu mi na k..c svi oni što se naslikavaju na prvoj crti, a baš sam uočio na slici jednog lika koji je došao 11 minuta iza mene ali se iz prvog reda glupavo ceri pored pobjednika. Pokušavam ne razmišljati dali netko od tih stotinjak ili više ispred imaju koronu jer jedino mi “puležani” i još poneki trkač imamo maske na startu ali sad je ionako svejedno. Ako smo nešto pokupili ili nam je suđeno to je to sad ne vrijedi kukati. Uostalom i ja sam se uspio cijepiti prije desetak dana pa sam valjda ok. Krećem polako bez žurbe gledajući prazne prostore više nego koji mi je tempo i u tom laganom probijanju nakon prvog sporog kilometra prestižem “malog” Nimca koji je za glavu viši od mene i ima trećinu mojih godina. Malo smo proćakulali i ostao sam iznenađen što ide tako sporo ali on se odlučio na običan trening dužine sa malo bržih zadnjih 5 km. Pomislih da će me možda na koncu i stići jer sunce je već bilo dosta visoko pa nikad neznaš kako na kraju može sve završiti. No bez obzira na moje relativno malo iskustvo sa polumaratonima ama baš svaki sam trčao sa jakom završnicom u zadnjih par kilometara za razliku od maratona kad sam se raspadao u skoro svakom ta zadnja dva tri. Pokušavam ne misliti na crne ishode i zabaviti se promatranjem trkača koje sustižem. Gledam da se pridružim nekoj grupi koja ide otprilike kao ja. Prošao sam jednog trkača iz AK Žumberak priupitao ga kako je Drago jer znam da je već neko vrijeme odsutan zbog bolesti. Uvjerio me je da je dobro i da će nas uskoro ponovo podsjećati da su godine kod nekih trkača samo obične brojke bez većeg značaja. Tako sam stigao do grupe u kojoj je bila jedna mlađa cura, jedan tipično za triatlonca čvrsto građen momak iz “TK Bribir” i još par trkača koji su uskoro počeli popuštati. Bili smo blizu desetog kilometra kad se iz publike trkačima približio Drago. Bodrio je nekog iz grupe ispred nas, a ja sam ga u trku pozdravio, prenio mu pozdrave svih “Uljanikovaca”, i posebno Ozrena. Uskoro je jedan trkač iz grupe počeo onako kao za sebe govoriti kako misli da mu je ovo prebrzo, a ja pomislio u sebi kao je tek meni sa dvadeset ili trideset godina više. Ali on je teško disao, a ja i “bribirac” Miro smo ubrzo ostali bez pratnje. 

Miro iz TK Bribir i ja 

Poslje dvanajestog kilometra sam odahnuo i pomislio fala k... još sitno, jednocifreno! Sad mi je svaka utjeha trebala kao žednome voda. Prvi put na polumaratonu da sam i uzimao vodu koja je bila prikladno pakirana u bočice. Uglavnom bi polio malo po glavi i leđima, a otpio samo gutljaj dva. U tom pokušaju da odagnam nelagodu koja se svakim kilometrom uvlači sve dublje i šapuće u uho: “uspori, vruće je, požaliti ćeš na kraju ..” prolazi policajac na motoru i govori nam da se držimo desno. Koji … cesta je dovoljno široka za dva kamiona? A onda je prošao kao brzi voz kroz neku seosku postaju. Pobjednik Jean Baptiste Simukeka već grabi prema cilju, a nas čeka još više od dvadesetak minuta mučenja. Dobacujem mu nešto kao: “daj nam malo brzine” i pomislim evo ti malo mojih godina. Miro se možda malo nasmijao ali ne znam jer sam sve ćešće bio korak dva iza. Svako toliko me bodrio, a ja sam u par navrata rekao idi ti brže ako možeš ja ću ako uspijem ovako do kraja. Ali nekako sam ga nerado puštao i tako nisam niti primjetio da sam ipak išao drugu polovinu utrke brže. Više se nisam trudio niti pratiti tempo na Garminu i zapravo sam potpuno zaboravio na njega pa ga tako nisam niti zaustavio kad sam napokon pošao ciljnu crtu. Ovaj put nisam posebno sprintao zadnih par stotina metara ali ipak sam zadnje kilometre, a pogotovo zadnji otrčao mnogo brže od prosjeka. Kad se noge zaustave uvijek su nekako lelujave kao da su gumene i nemaju nikakvu kontrolu za stajanje na mjestu. Kao kad mornar siđe sa broda koji se danima ljuljao pa tetura ko pijan po čvrstom tlu. Ali vrlo brzo sam povratio stabilnost, čvrsto zgrabio i naiskap ispraznio ponuđenu bočicu vode, a odmah nakon nje hladno bezalkoholno pivo koje mi je nekim čudom(ni ja ne vjerujem da sam to rekao) djelovalo savršeno dobro. Ostalo je samo da dočekam svoje prijatelje koju su izgleda malo podbacili. Što zbog vrućine, a nešto i zbog stava da se ne može bolje. Nema gore stvari nego kad sam sebe razočaraš i ja to jako dobro razumijem. Ali ovaj put ja se nisam razočarao. Nisam završio u sanitetskom šatoru ili pao pokošen grčevima, a dao sam sve od sebe da poništim temperaturni i hendikep godina. Zato je rezultat iako slabiji od zadnjeg, a pogotovo osobnog ipak vrijedniji. Vrijeme(chip time) 1:30:44 za 67 godišnjake je prema međunarodnom “Age Grade” kalkulatoru malo sporije od 1:08:02 pobjednika današnje utrke.


I to bi bio moj novi rekord 1:08:36 kad bi bio mlad … eh kad bi.