subota, 28. studenoga 2015.

Na početku ili na kraju?

Sinoć sam završio dan pomalo ohrabren nedostatkom zlokobnih znakova u preponama i uz iznenadno ugodno posljepodne provedeno u "P-u" sa Danijelom. Petkom sam obično potpuno razbijen i emotivno prazan zbog nagomilanog s..nja koje skupim tjekom tjedna. No to i poziv moje kćerke koja me uvjerila kako se ipak svaki dan čuje sa svojim bratom koji se smuca negdje po Dublin-u u potrazi za poslom umirili su moju nervozu, a psihički sam se i pripremio na sutrašnji prekid trkačkog posta. Jutro je došlo i bez budilice poput tata koji se nečujno provukao u moju sobu. Jednostavno sam otvorio oči bez bunila, bez zjevanja, istezanja. Potpuno budan kao da nisam niti spavao. I dan je zubatim suncem slavio moj povratak ali znam da je vani hladno pa sam na kraju ipak obukao bokserice, kratke gege i duge zimske ... j..te niti oni u sibiru se tako ne oblače. Gore nisam obukao ništa posebno, čak ni kapu nisam stavio i poslje mi je bilo malo žao. Umjesto doručka i kave odlučio sam 20 minuta vježbati da se zagrijem i nakon toga još sam dobro izmasirao tetive i krenuo. Plan je bio 3 km ali u intervalima po jedan kilometar i jedan hodanja između. Pa može li manje? Ne, tako nisam krenuo niti kad sam prvi put potrčao nakon 40 godina. Zapravo se ne sjećam, osim onog sretno-nesretnog početka u Frankfurtu kad sam skoro strgao Ahilovu.
Svu tu silnu muku nakon toga sam zaboravio i kao da sam uvijek mogao sa lakoćom trčati brže od 5 minuta po kilometru i laprdati sve u šesnajest i tako satima. Rekoh hajde smiri se duboko diši i hodaj dok "Garmin" ne zapišti prvi kilometar. Već sam prošao vrtove i bio nadomak Drenovice kad je zapištao sakriven ispod majice koju sam navukao na šake jer je jebeno zeblo za ruke. Trava sva bijela poput brade starog morskog vuka kroz koju se provlači dim iz njegove lule. Sunce je već počelo podizati sumaglicu ali pod nogama još škripi smrznuta crljenica. Prvi koraci, pravi brodolom i kako sam postavio Garmina samo da mi pokazuje puls ostao sam paf .... Koji kua odmah je skočio na 150! Valjda opet ne stoji dobro pa luduje. Pokušavam shvatiti dali trčim sporo ili brzo jer nikako da se zagrijem i disanje je ne 3:2 već jedno 8:4. Ništa ne ukazuje da treba zraka mogao bi slobodno zadržati dah tamo do kraja dionice ili bar na koju minutu. Ali puls luduje po svom. Na kraju ipak oko 145 ali prvi kilometar je stravično spor 6:40. Mrvicu veći puls sam prije imao pri trčanju maratonskog tempa 4:30-4:35 po kilometru. Zatim ponovo hodam malo brže i držim puls oko stotke pa opet još jedan kilometar. Razočaran sam jer me išijas i tetive stalno kljucaju, a ja nikako da se zagrijem. Ovaj put puls je mizerno pao za jedan ali sam bar otrčao kilometar mrvicu sporije od 6 minuta.
Plan je bio tri kilometra trčanja i toliko sam odlučio napraviti pa makar se nisam uopće
oznojio. Pokušavam zadnji kilometar usporiti da mi puls padne ispod 140 ali ništa ne pomaže. Jednostavno sporije trčati neznam i ne mogu, a on neće dolje i bog. Tako je i ostao, na 140 ali uz 6:27/km. Ko da nikad nisam u životu trčao, koja katastrofa. Valjda sutra neće biti još i veća.

utorak, 24. studenoga 2015.

Još samo malo

  Prazni su već dugo moji kalendari. Miruju tablice i dijagrami. Kutije sa tenisicama nema tko da izvlači iz plakara. Na ekranu se gomilaju papirići: datumi, sati, imena, doktori, terapije, kreme ... Pitam se, koliko je prošlo, koliko je bilo, kad ... sve u prošlim nekim vremenima.
Tješim se možda i nije mnogo, par listova kalendara ali zaborav me sustiže. Moje noge više ne žude za šumicom i cestom. Tijelo više nije nemirno ne mori me glad ni žeđa sve je obonacalo i stoji. San ne dolazi sa mislima na sutrašnju dužinu, sve to kao da nikada nije niti bilo.
Ipak odluka je već dugo tu i samo čeka da klizne sa navoza kao težak teretni brod, a jedino pitanje
je: hoće li ostati plutati ili ne? J...ga da sam bolji "tjelograditelj" možda bi i znao. Ovako nagađam i nadam se da ću i ja kao ćorava koka da ubodem poneko dobro zrno. I što je taj dan bliži to je nervoza veća. Nisam više siguran niti dali znam trčati. Koliko smijem, koliko želim? Još dvije terapije još pet dana i znati ću ... valjda.

ponedjeljak, 23. studenoga 2015.

Vaso i "samo ljubav"

Opet nas je razveselio, a nadam se da on sam nije bio previše tužan što ga taj maraton ispod tri i pol nikako neće. Morati ćemo poraditi skupa na tome inače njemu ne gine bankrot, a nama  još hektolitri piva i mesa za jedno cijelo pleme neumornih ratnika-trkača-plesača i pjevača.  Kamin je kurio toplinu snagom kakvog nuklearnog reaktora, a mi smo kuhali iznutra od pjesme, razgibani u ritmu Azre, Fokusa, Bijelog Dugmeta, Atomaca, Hladnog piva ... ma sve čista emocija koju su još više pojačavali raspjevani Jankovići. Tamo vani za roštiljem Crni ko planina zamahuje kotletima i Vaso umotan u kabanicu donosi slasne plodove na stol. Tamo vani piči bura, a unutra klizi pšenično i razno drugo pivo. Ja i Slaven prestali smo brojati nakon četvrte. Jedino mi je naš predsjednik izgledao malo povučen. Sjeo ispod slike predsjednika i kao on samo se smješka. Dali je stvarno odlučio da više ne bude predsjednik? Ja to ne mogu niti zamisliti jer nitko od nas niti izbliza nema takav kredit kao trkač i entuzijast. Zapravo kao ono što naš klub ustvari predstavlja:"klub trkača entuzijasta". 
Nemam ništa protiv takvih okupljanja i guštam u izboru muzike, hrani, piću, a naročito šarolikom društvu ali većina je morala sutradan trčati zimsku ligu zasigurno malo u "balunu". Njih mi je bilo malo žao.
Meni je to ionako bilo zagrijavanje za feštu sutra dan koja na kraju nije bila niti blizu intenziteta ove za zagrijavanje. Valjda sam i ja izgorio kao ponekad moji "đaci" koji krenu prebrzo. Možda sam malo prazan jer su me umorili ovi tjedni jurnjave kod raznih doktora i od terapije do terapije. Tu je i odlazak mojeg drugog tića iz gnjezda u bijeli svjet ali ja bi prije rekao malo sivkasti i ne baš tako siguran svijet. Zato kad Vaso rasturi maraton, a hoće, morati ćemo izmisliti neku drugu opkladu samo da se opet ovako okupimo.
 

ponedjeljak, 9. studenoga 2015.

Medulin


Jutros me zatekla jutarnja magla što je obavila cijeli Vidikovac u finu paučinu i samo se vrhovi nebodera oslikavaju na žutilu osvjetljenom jutarnjim slabašnim suncem. Hodam(na posao) i pišem(u glavi), ispred mene dva već poduzetna klinca raspravljaju kako zaraditi na pola kile pitam se čega jer načujem: .. pola ću dilati, a pola za sebe, pa od toga opet kupi, prodaj, drž, nedaj... iz ruksaka trešti "pedeset-centa" ili nešto takvo .. Trgnem se kao iz polu sna i kažem jeli mi se to učinilo i kako su tako drugačiji od onih klinaca jučer u Medulinu. Onih ozarenih, zajapurenih obraza na jutarnjem suncu što upinju iz petih žila da dosegnu zaštitnu sjenu žutog balona kao da ih tamo čeka svo blago ovog svijeta. Niti oni stariji pa ni jako stari mi se ne čine zabrinuti ili pritisnuti svakodnevnim brigama svi imaju istu misao doći do cilja. Znam da mnoge kao i mene uz put muče mnoge boljke: žuljevi, išijasi, koljena, virozice ... ali ništa na njihovim licima ne odaje da je tako. Kako to da su tako raspoloženi, a još i trče, znoje se savladavaju gravitaciju što neke pritišče čak i poprilično. Oni su trkači i ima ih svake godine sve više i više. Opet rekord preko četristo odraslih duša i na stotine djece.
Ja sam opet po tko zna koji put samo slikar i statist. Opet me fotograf "Lazo" pogledom ukorio: "šta je opet ne trčiš" i ponovo zeza: "uzimaš mi posao pa uzmi i plaću, itako nema šta da se uzme". No nakon ponovnog neuspješnog pokušaja da fotoaparatom uhvatim onu pravu bit trčanja došlo je druženje, klopa i piće, a tu se ipak puno bolje snalazim. Glupo je uopće pričati o rezultatima jer bilo je tu svega i svačega kao uvijek na zimskoj. Netko iskoči, netko kiksa netko se samo zeza. Neki Pazinjani su junački odradili dužinu od Vodnjana do Medulina pa ipak  trčali cijelu utrku. Bio je sa nama i neumorni Bepo i još dosta sijedih glava ali i sasvim golobradih. Rječana pun bus, Labinjani, Rovinježi, Vrsarani, pa čak i poneki furešta svega po malo. Najviše od svega druženja. Za mene prvo sa mojim RUNNING DIDA team-om. Poslje toga sa Ozijem, Irenom, Danijelom, Senkom, Mateisom i Vasom u Mižeriji sve dok sunce nije počelo, tonuti u žutu sumaglicu premanturskog poluotoka. Ali ni to nije bio kraj "Victory" je mene i Ozija odveo do Slavena na još jednu "Žuju" i zadnje sekunde utakmice Istra - Split. J...ga izgubili smo minimalno. U tri dana to je druga "dužina", a jutros gotovo ništa ne boli i osjećam se pomalo nestvarno kao ti neboderi u magli iz koje vire samo vrhovi i blješti poneki osvjetljeni prozor. Da sam bar slikar ovo bi bilo remek dijelo.
 

subota, 7. studenoga 2015.

Trenerov trening


Kad kažem da sam jučer imao trening nakon koliko ono mjeseci ... dođe mi da ni ja sebi ne vjerujem. Zapravo "trening" su mi organizirali moji prijatelji koje sam zadnjih 4-5 mjeseci usmjeravao i savjetovao u njihovoj potjeri za nama trkačima tako slatkim sekundama i minutama našeg osobnog postignuća. Tko ne voli kad mu prva brojka na polu maratonskoj utrci nije više omražena dvojka već lijepa jedinica i još k tome preskočiš i onih 5x pa je 1:4x, napokon nije više 1:4x nego 1:3x, nije 1:3x. nego 1:2x ili se na maratonu umjesto 3:40 sad brojke zaigrale pa okrenule mjesta i sad je lijepih 3:04. O slatka dvojka kako je sad blizu. Rekreativcima najviši orden i odškrinuta vrata elite. Sad kad sam tako daleko od toga da i sam uživam u tome, sad ih još više razumijem. Zato su se svojski potrudili da mi iskažu svoju zahvalnost i prijateljstvo iako ja mislim da je zasluga samo njihova ali prijateljstvo koje smo stekli i učvrstili meni je više koristilo u ovim za mene teškim vremenima nego što to uopće mogu opisati. Dakle rekli su mi: "mi smo danas treneri i ideš progresivnu dužinu". A ona je počela laganim ali vrlo emotivnim zagrijavanjem u piceriji Jupiter, a finale doživjela u Rok kafe-u uz neke žestoke mlade "bluzere" iz Labina i gomilu Rezane Žuje. No završni tempo koji su nametnuli Igor i Slaven sa žesticama na kraju nisam nikako mogao pratiti. Ta ipak sam ja ona kategorija +60, a oni desetljeća iza mene. Svejedno najveću nagradu ikad sam osvojio i prije nego što smo ukrstili čaše i krenuli na to putovanje.


                                     

Prva je noć iza mene koja je prošla bez buđenja zbog bolova u preponama i držanja kušina među nogama. Kao da je netko čarobnim štapićem poništio urok koji me muči ili je to samo alkohol? Sjećam se agonije bolova nakon operacije vena prije nešto godina. Trajala je sve do silvestrova na kojem sam se našiškao i uz "Hladno Pivo" i sa hladnim pivom plesao cijelu noć da bi prvi put nakon par mjeseci prespavao(dan) bez buđenja zbog oštećenih živaca i onda se tako jednostavno nastavilo, kad bi bar i sada. Neki malo iskusniji stari doktor mi je tada rekao: "to ti je zbog velike količine vitamina B kojeg si konzumirao sa pivom to je pravi lijek". Neznam baš ali tako je bilo.
Ne marim što mi je danas glava malo teška, išijas se malo i stidljivo povukao, a iako znam da upala još čuči u mojim "koskama" i tetivama, mislim da je već na izdisaju kao i ova godina te da će sljedeća biti u mom novom znaku opet. Sutra je novi dan, sutra počinje Istarska Zimska Liga bez mene ali sad ipak sa malo više vedrine čekam nova jutra.