Opet nas je razveselio, a nadam se da on sam nije bio previše tužan što ga taj maraton ispod tri i pol nikako neće. Morati ćemo poraditi skupa na tome inače njemu ne gine bankrot, a nama još hektolitri piva i mesa za jedno cijelo pleme neumornih ratnika-trkača-plesača i pjevača. Kamin je kurio toplinu snagom kakvog nuklearnog reaktora, a mi smo kuhali iznutra od pjesme, razgibani u ritmu Azre, Fokusa, Bijelog Dugmeta, Atomaca, Hladnog piva ... ma sve čista emocija koju su još više pojačavali raspjevani Jankovići. Tamo vani za roštiljem Crni ko planina zamahuje kotletima i Vaso umotan u kabanicu donosi slasne plodove na stol. Tamo vani piči bura, a unutra klizi pšenično i razno drugo pivo. Ja i Slaven prestali smo brojati nakon četvrte. Jedino mi je naš predsjednik izgledao malo povučen. Sjeo ispod slike predsjednika i kao on samo se smješka. Dali je stvarno odlučio da više ne bude predsjednik? Ja to ne mogu niti zamisliti jer nitko od nas niti izbliza nema takav kredit kao trkač i entuzijast. Zapravo kao ono što naš klub ustvari predstavlja:"klub trkača entuzijasta".
Nemam ništa protiv takvih okupljanja i guštam u izboru muzike, hrani, piću, a naročito šarolikom društvu ali većina je morala sutradan trčati zimsku ligu zasigurno malo u "balunu". Njih mi je bilo malo žao.
Meni je to ionako bilo zagrijavanje za feštu sutra dan koja na kraju nije bila niti blizu intenziteta ove za zagrijavanje. Valjda sam i ja izgorio kao ponekad moji "đaci" koji krenu prebrzo. Možda sam malo prazan jer su me umorili ovi tjedni jurnjave kod raznih doktora i od terapije do terapije. Tu je i odlazak mojeg drugog tića iz gnjezda u bijeli svjet ali ja bi prije rekao malo sivkasti i ne baš tako siguran svijet. Zato kad Vaso rasturi maraton, a hoće, morati ćemo izmisliti neku drugu opkladu samo da se opet ovako okupimo.
Nema komentara:
Objavi komentar