utorak, 28. veljače 2017.

Imola

  Kad sam u ponedjeljak krenuo u Italiju već do izlaska na autocestu mi je počelo "burgijati" kroz guzicu. Pa zar niti pet šest kilometara ne mogu na miru da odvezem? Srećom taj naš "Ipsilon" je kao zona sumraka. Nigdje žive duše, kao da si se probudio u nekom filmu ..."sam na svijetu" nakon neke pošasti i samo čekaš da ti negdje uleti neka bujna ... moš misliti. Kad je već tako, a nemam onaj tempomat ja prebacio lijevu nogu na gas, a ovu kljakavu koja me ubija zavrnuo pod sic i milina božija. Bol je odmah nestala. Samo što sam onda osjećao nelagodu u lijevoj nozi i nisam mogao baš najbolje da pogodim gas. Stalno trzam brže, sporije. Vidiš što je neurološka adaptacija. Ova glupa lijeva noga ne zna uopće kako držati gas.
Isto tako ti se noge ponašaju kad dugo nisi trčao. Nakon pola sata ipak se navikla ali već sam bio na spuštanju prema vijaduktu preko Mirne. Zbog sigurnosti sam vratio desnu nogu na gas, a lijevom nogom greškom sjeo na kočnicu. Trebalo mi je pola sata da je naučim da drži gas, a sad sam je htio koristiti za kočenje. Ej budale .... Malo je falilo da ne odem u p.m. Jednostavno sam se zbunio i zaboravio da se koči desnom!!! To je isto kao kad pokušavaju da voze biciklu sa ukrižanim rukama. Većina će završiti letom preko volana. Srećom tu je ABS da spasi glupu glavu ili nogu. Moja guza nije bila sretna nakon toga ali kad je viša sila u pitanju nema diskusije. Kad sam se ipak nekako dočepao Bologne i uletio u firmu dočekalo me more pitanja na koje nisam baš znao odgovor tako da je ta diskusija potrajala. To je značilo jahanje na guzi još do 8 navečer. Gotovo dvanaest sati sjedenja. Ne znam kad ću se oporaviti od ovakvog "treninga". Umjesto da napokon odem na večeru i u krpe morao sam još ići u Imolu na kako sam tek kasnije saznao neku glupu feštu firme za koju nikad nisam čuo, sa ljudima koje nikad nisam vidio! Fešta bi se svidjela nekim mojim prijateljima jer je ta firma("Imola Bevande") distributer pića i slavila je 25 godina u prostoriji iznad bokseva na stazi u Imoli. Uh da smo je imali za sponzora na Bunarini. Neki bi još bili tamo. Bilo je svačega za jesti, a za piti nije bilo čega nije bilo. Prosecco, Sangiovese, Cabernet, bira bionda e scura, Red Bull(what!!!) i žestica kao u priči. A ja mrtav umoran nisam mogao ništa ni pogledati. Popio sam čašicu crnog vina uz nešto nedefinirano i jedva čekao da odem. To je kao da sam bio u Rimu ali papu nisam vidio. Probao sam slikati stazu i boksove kroz prozore te prostorije ali ostala je samo crna slika sa par svjetlih točkica. 
                                   "Imola di notte" potpuno u skladu sa mojim raspoloženjem

Moram doći na stazu kad bude ona utrka Giro dei Tre Monti. Za sada sam samo probao vino koje se tako zove(vinarija Tre Monti) i bilo je ....mrak. Siguran sam da bi mi se utrka više svidjela nego ovakav event.

nedjelja, 26. veljače 2017.

Bunarina

Prošlo je osam dana od one naizgled bezazlene nezgode sa listom lijeve noge, a još uvijek nisam siguran koliko će trebati da ta sitnica prođe. Tek u petak, crni petak sam nekako došao do mog kostolomca. I vrijeme je taj dan plakalo zbog onoga što me čekalo. Kad sam pred njegovom ordinacijom imam veću tremu nego na startu maratona. Prvo je bila sablasna tišina onda je... jao .. joj .. au... pa njegovi povišeni tonovi. Nisam uspio razaznati što je vikao ali kruh te neće ono je bio ženski glas, a on onako ... Ma kupim prnje je..eš nogu proći će i sama.
Taman da okrenem i dam petama vjetra izlazi malađa žena malo izmučena u licu ali vidno zadovoljna. Valjda što je terapija gotova. Marijan čvaka neke orahe i marelice i onako lomeći prste dobacuje: "napokon neko da ga malo polomim ovo do sada sve same princeze". Koje j.. princeze, čuj nije da sam nepristojan ali dama od prije bi bez beda samnom pomela pod da se pohrvamo. Kažu još i da žene bolje podnose bol od nas muških. Vidim ja da sam j..o ježa. Točno kao kronometar, pola sata uhvatio se brale moga lista kao pijan plota. Ko da mu život o njemu zavisi.
Ja zagrizao kragnu od gornjeg dijela trenirke i odlučio da ne pisnem do kraja. Ne možeš da si neznam od čega, a on me još me stalno nešto pita. Meni nije ni do čega, a on bi kušelja. Iza mene je ostala znojna fleka na papiru oko one buže kroz koju je kapalo što iz suznih očiju što znoja sa čela. Samo što se kroz bužu nije počela slijevati bujica psovki kad je ipak stao. Olakšan za koju litru znoja kao poslje dužine i poneku kunu, sav sretan odmaglio sam nazad na posao i ništa mi taj dan nije bilo teško. Noga je boljela sve do danas kad sam je izveo na Bunarinu u šetnju po trasi utrke zimske lige. Zapalo me označavanje staze i djeljenje kolača ...j..  kad sam ko baba. Trebao sam se obući u dres da malo ložim one moje ljute "neprijatelje"(samo na stazi) ali nisam. Neki su skužili da sam u banani kad su vidjeli da rastežem signalne trake i oznake po stazi dok se oni zagrijavaju. Više nitko skoro i ne pita što je, to je valjda uobičajena stvar.
Stazu sam vidio ali utrku nisam. Ni start, a bogami niti ulazak čak i onih najsporijih. Pokvarila se najvažnija sprava na utrci ... vražiji automat za točenje pive. Juriš kod Grge po još bar pet šest gajbi i dok sam se probio sa parkinga, ukrcao gajbe i iskrcao već je bilo nekih koji su se pomalo tresli jer bilo je jako toplo(navodno), a nema pive. J.. to se još na Bunarini nije desilo. Može se ispuhati startni balon, pokvariti ura za mjerenje vremena ali ovo da se desi to je znak ... Trebam se zapitati jeli upućen meni ili ima drugih kandidata. I to je sve što sam doživio od ove čini mi se ne baš nešto posebne utrke. Dobro je rekao Slaven: "kad ja nakon jučerašnje dužine od 30 km i dva piva prije starta dolazim u prvih petnajest onda sa utrkom nešto nije u redu". Mislim da nedostaje malo ozbiljnosti ali čast izuzetcima. Umorio sam se otprilike kao na utrci ali nije mi se nešto niti jelo niti pilo, pa sam dan na Bunarini zaključio sa kriškom pizze i jednom žujom. Tek sad osjećam glad, a ja danas kuham jer je žena jučer napravila kolače za utrku i danas se već naradila. Ja kao nisam ... nema veze, dva brancina sa kumpirima su rerni, a salata je gotova. Još da otvorim neku bocu pinota i mogu se proglasiti "šefom".   

srijeda, 22. veljače 2017.

Ćorak

  Moja baba je znala reći: "jedan je probao pa se usr(a)o". Tako je kad ne slušaš babu. Ohrabren skoro potpunim izostankom bolova u listu bar kad hodam, otišao sam malo probati trčati na stadion. Ionako sam trebao curama odnijeti ženske dresove da ih provjere prije štampanja, a nadao sam se da će i moj kum pomoći meni jer muških ima mnogo više. One su to obavile dok kažeš keks jer ih se skupilo 4 para mladih očiju. Kako nikoga od muških nije bilo osim mladog Daniela koji se već zagrijavao išao i ja probati trčati. Krenuo sam polako i oprezno čudeći se kako nemam niti uobičajene bolove u zglobovima onih prvih par stotina metara. Ništa pod milim bogom ne osjećam dolje kao da sam oduzet .. da kucnem u drvo. Prolazim prvi krug i osjećam kako sve opuštenije trčim i dišem. Taman da pozdravim Čapu(Savića) koji nadgleda neke pliometrijske vježbe dvojice svojih trkača(jedna trkačica) kad kroz nogu(list) proleti nešto. Kao da me ošinulo bičem. Bez onog postepenog, malo nelagoda, lagana bol pa postepeno jača. Samo kvrc i kako sam sav na iglama zbog svega odmah stanem. Pipam list, Čapo sliježe ramenima, ja se glupavo cerekam i nešto kao govorim sebi u bradu: ma .... ništa, možda mi se učinilo. Fakat ne mogu osjetiti i napipati ništa. Krenem još par koraka opet isto. Odustajem i razočarano dobacujem Čapi:" j... godina proizvodnje ... ništa danas od trčanja, odoh na pivo". 
Zapravo mi nije bilo ni do čega. Sačekao sam još malo reda radi da se još netko pojavi ali sam zapravo jedva čekao da odem. Koji baksuz, možda nisam kao Ozi koji je opet pao sa motora i ponovo razbio već razbijena koljena, a noga mu je natečena ko buhtla. Još ga i zajebavaju: di si "dr Rossi". Rijetko viđam da on ima tako ozbiljnu facu. Teško se sa takvim stvarima pomiriti ako si trkač kao on.
Jednom sam pročitao, mislim da je to u knjizi Jacka Danielsa: "Daniels' Running Formula" kako on smatra da tri stvari određuju trkače: prva je talent, druga motivacija(unutrašnja), a treća je mogućnost. Vrhunski trkači imaju sve tri maksimalno izražene. Solidni mogu biti svi sa bar dvije ali obavezna je motivacija. Ostalo su sve nijanse sivila od rekreativaca do foteljaša koji nemaju skoro ništa od navedenog. Jedan od najtežih problema za trenera je trening jako motiviranih trkača koji nemaju talent ili mogućnosti. No osim trenerima to je i najveći problem samim trkačima. Oni koji su talentirani i motivirani jako teško doživljavaju kad su u nemogućnosti da treniraju. To je sad slučaj sa Ozijem, a i sebe trenutno mogu utrpati u tu kategoriju.
Još sam saznao da moj prijatelj "Rudiša" i dalje ima temperaturu te da je na antibioticima, a to znači da će mu Split u nedjelju gotovo sigurno otpasti. Valjda nisam ja taj "šjor Bepo pegula"(baksuz) i nadam se da to nije zarazno ali svi oko mene nešto kubure. Znam kako mu je sada i ne bi bio u njegovoj koži ali i moja postaje sve tješnja kako prolaze dani bez treninga.   

utorak, 21. veljače 2017.

Organ na telefonu

 Sjećate li se tog vica? Iz nekog razloga nema više viceva o "organima" od kad je kod nas "preminuo" socijalizam. Možda su današnji bolji ili su nezanimljivi jer su političari preuzeli sve moguće teme za zajebanciju. Niko od njih ne može da dođe na red. Doduše onako u uskim krugovima svako toliko svakoga nešto štrecne. Tako je i mene u nedjelju malo potegao jedan "organ" ali ne onaj kojeg sam prije spominjao. Bio je to jedan moj kolega obučen u ljudski organ i to jedan od važnijih, srce. Skužio je da ne trčim po "civilki" i znao da je to zbog neke moje ozljede pa rekao: "Vidim da postaješ kao Rnjak, sve znaš ali se ničega ne pridržavaš"! 
                                         Organi kojima nije bilo baš lako po ovakvom suncu
Nisam baš siguran na kojeg Rnjaka je mislio jer je i moj imenjak(mladi) u fazi povratka od ozljede. Ozi je polomio doslovno sve što je mogao u nogama. Sada osim željeza, ima još bolje reći nema ni koljena. j... To što uporno pokušava stići taj stoti maraton kod njega izgleda ista misija kao meni istrčati maraton ispod tri sata. Jedini on izgleda u to i u mene vjeruje. Zbog toga sam se prisjetio jednog nedavnog istraživanja "TRAINING ERRORS AND RUNNING RELATED INJURIES: A SYSTEMATIC REVIEW", koje su napisale mnoge sijede, pametne, učene još mi se čini i švedske glave: Rasmus Oestergaard Nielsen PT, Ida Buist PhD, Henrik Sørensen PhD, Martin Lind PhD, Sten Rasmussen MD. Ti dokumenti(ukupno 4561) su istraživali utjecaj različitih aspekata treninga na povrede kod trkača u dobi od 18 do 65 godina. 
Neću vas gnjaviti detaljima ali zaključak nakon pomne revizije svih tih znanstvenih studija, medicinskih publikacija i znanstvenih radova je zapanjujući.
Citiram: "It was not possible to identify which training errors were related to running related injuries". 

Da prevedem: " Nije bilo moguće identificirati koje greške u treningu su u vezi sa ozljedama zbog trčanja"! Koji kua ....???? Ima još dalje objašnjenje ali sve se svodi na isto, nemaju pojma. Strila ute hitila(grom te ubio) kako ću ja znati što sam zgriješio ako to ne zna niti papa! Nema veze ja nastavljam po svojem, a o detaljima ovog istraživanja ću ben drugi put.  
Još sam došao malo ranije na utrku u nadi da ću možda malo pomoći oko organizacije. Ako treba bar kao redar na stazi ali bio sam nepotreban. To ostavlja malo gorak okus. Zato mi je tajnik uvalio sve nove dresove za klub da ih detaljno pregledam zbog eventualne reklamacije prije slanja na tiskanje. Eto tko traži dobije, a nije baš da ... nema veze htio sam biti koristan. Humanitarna utrka je bila doslovno zajebancija na kvadrat i čak su mnogi pa i svi moji(running dida tim ..ha..ha..)radili pola dužine(13-14 km) otrčali utrku pa još nazad. Neki su prije i poslije pili pivo kao i moj kum ali je onda vjerojatno zabrinuto razmišljao kako ću dok..ca(on bi rekao dođavola jer nikad ne psuje) stići nazad kući u Šišan. Ima li kakva prečica preko mora? Ima samo ako je kao ... tko je ono hodao po vodi? Jedini koji su grizli su mladi Deni Ćosić(TK Pula) koji je i pobijedio ispred svojeg prijatelja i našeg Danijela Nimca(sličan nadimak Dani) kojem ću izvući uši jer je ozlijeđen i ne bi smio niti jako trenirati. 

                                               Pobjednici utrke Deni & "Dani"
Stane(Ivan Stanić) se pojavio valjda u nadi da će Rudiši uzvratiti na njegovom terenu za poraz u Tupljaku ali "Rudiša" nije došao. Njegova žena kaže da je bolestan ... recimo da je to istina. Stane je dakle ipak nagazio i došao treći valjda u strahu da Igor ne iskoči negdje iz grmlja. 
                              Stane kao da još uvijek očekuje neki napad a iza njega samo šetači
Dakle utrka je stvarno bila iznenađujuće posjećena te je start kasnio pola sata. Došlo više ljudi no što se očekivalo(414 učesnika) neki čak iz Koprivnice. Svaka čast ekipi RK Koprivnica. Na kraju su svi bili zadovoljni i nadam se da je prikupljeno dosta šuški za plemenitu svrhu. 
                                     Tri, dva, jedan ... Sssssss. Malo neuobičajen start!
Ja nažalost nisam mogao dočekati one sporije jer me čekala vožnja za Trst(aerodrom) i nazad koju sam nekako preživio. Dobro je da me sad išijas boli više nego list jer to znači da bi danas mogao i pokušati trčati. Sa išijasom sam ionako na ti i ako mogu trčati sa njime mogu i malo šepuckati na onu drugu nogu. Tko će čekati fizioterapeuta do petka. Nema šanse.

subota, 18. veljače 2017.

Prekinuti san

 Prije sam češto sanjao neke ugodne snove ... nebi sad o tome i kad bi se probudio želio sam ponovo zaspati i nastaviti. Zadnjih par tjedana stalno sanjam neke čudne snove u kojima se gubim po nekim nepoznatim gradovima. Kad se probudim osjećam veliko olakšanje i naravno ne pada mi napamet da nastavim, brrr... radije ustanem i skuham si kaficu. U oba slučaja buđenje prekida sve u nekom nedovršenom stanju bilo da je to dobro ili loše. Danas sam odlučio da odradim dužinu jer sutra imam humanitarnu utrku, a odmah nakon nje moram u auto i opet via aerodrom Trieste. Moja guza opet će da pati. Za razliku od zadnjih petnaestak dana: hladnoće, snijega, magle a jučer i kišurine, dan je bio pravo savršenstvo bez mane. Odlučio sam se za Premanturu kako bi uživao u pogledu na more sa obije strane kad budem trčao preko Gornjeg Kamenjaka prema groblju. Tu će se sutra održati humanitarna utrka. Trčao sam sam i suzdržavao se preranog ubrzavanja pa se tempo stalno vrtio oko 5 minuta po kilometru iako je do tamo uglavnom uzbrdo. Nije mnogo samo +60 metara na skoro 12 km ali je valovito i ima i par jako strmih kratkih uspona. Obilna kiša koja je padala noćas ipak je ostavila dosta lokvi i na mjestima sam morao malo preskakivati ili se penjati van puta. Kad sam izašao na hrbat prije groblja sa lijeva se u malo namreškanoj vodi oslikavala pomerska marina sva nazubljena silnim jarbolima. Desno je obonacalo uz obalu ali pučina je iskrila od burice koja se pomalo dizala i sunca koje mi je tuklo u oči. Trebao sam ponijeti očale. Taman sam pomislio kako ponovo uživam u trčanju, sam bez ikakvog plana osjetio sam nešto slično grču u lijevom listu. Odmah sam stao istegao malo list i protrljao ga stisnutom šakom. Nije bilo bolno pa sam nastavio ali svaki korak je povećevao bol koja je bila zakopana negdje duboko ispod lisnog mišića, tik uz kost tibije. Baš malo ispod one kvrge na kosti za koju nikako da odem kod doktora iako mi je moj fizio terapeut rekao još u desetom mjesecu lani(nakon Ljubljane) da to obavezno snimim. Nisam siguran dali to ima neke veze? Nakon petstotinjak metara pokušavanja i zastajkivanja nisam više mogao zanemariti zlatno pravilo: "ako boli i ne prolazi stani"! Što sad? Nemam mobitela, dvanaest kilometara sam od kuće, već sam se i oznojio, a buricu sam ovdje gore počeo osjećati kroz tu jednu tanku majicu. Hodanje nije provociralo jaku bol pa sam krenuo i kontao koliko će mi trebati da se vratim. Još sam se nadao da će bol jednostavno proći ako malo hodam. Listovi su bili ugrijani i ugodno topli u kompresijskim čarapama. Činilo mi se da bol popušta pa sam svako toliko pokušavao potrčati. No morao sam potpuno promjeniti način trčanja tako da sam trčao malo asimetrično. Desna na prednju stranu stopala, a lijeva na petu. Nazad je uglavnom za nizbrdo i list nebi trebao biti jako opterećen, a kratke uzbrdice sam namjeravao hodati.
No nije bilo uspješno, bol se svejedno pojačavala i od Banjola nisam više niti pokušavao. U glavi mi je tutnjala ljutnja na ne znam koga jer sam si sam kriv. Ona statistika za veljaču ne laže, prerano, prebrzo! Ljut sam jer znam da je sigurno gotovo za utrku zimske u Puli na koju sam se tako napalio. Sutra mogu biti samo redar na humanitarnoj umjesto trkča. Nadam se samo da nije nešto sa ahilovom ili slično. Te tetive su živo s..nje. Ako je samo manja ruptura nekog mišića kao ona poslje Xice proći će valjda za tjedan dana. U Vinkuranu sam naletio na Ozija a on me odvezao kući i tako ušparao zadnja četiri pet kilometra mučenja. Cijeli dan mažem, masiram, ledim, mažem, m.... i opet sve "jovo na novo". Već me ruke bole ali ipak izgleda da je malo bolje nego što je bilo kad sam došao kući. Sutra ću znati kad se probudim. Hoću li poželjeti da ponovo zaspim ili će jutro izgledati lijepše nego večer. Jeli moj san o maratonu prekinut i ako ponovo "zaspim" hoću li ponovo sanjati isti ili neku noćnu moru, opet!

petak, 17. veljače 2017.

Gusan u magli

  Vratio se ja i sve se vratilo u "normalu". Već prvo trčanje u ponedjeljak nije bilo niti izbliza onako poletno kao u "Londri" iako je bilo bolje nego inače. Nastavljam sa tradicijom pretjerivanja u svemu pa tako i u odijevanju. Možda je to razlog jer dočekalo me relativno ugodno vrijeme iako je uvečer temperatura malo pala na 7 C, a ja nikako da se ugledam na engleze. Nema veze nije bilo ništa jako razočaravajuće ... samo malo. U utorak sam nešto bio raštiman. Ne samo u zglobovima koji su odmah reagirali na promjenu, već i u glavi. Umjesto tempa odlučio sam se za trčanje intervala koje uvijek čuvam za četvrtak jer se u petak lijepo odmaram da bi subotu ili ako je potrebno i nedjelju bio oporavljen za dužinu. J... nama sa malo hormona treba vremena da se oporavimo. Nije bilo nikoga od mojih uobičajenih partnera, ulovio me mrak i jedina briga je bila kako ću da znam koliko idem. Plan je bio 5x1000 m, no na kraju sam ne znam zašto radio 6x1000 m i umjesto 3:46-4:48/km kliko je trebalo, trčao sam opet na osjećaj i završio sa prosjekom od 3:42/km. Sa pauzama između od 200 m laganog trčanja u prosječnom trajanju od 1:45. 

                                         Intervali 6x1000 m, 200 m lagano trčanje između

To bi otprilike bilo dobro ili nešto malo manje od polovine trajanja intervala. Znači trebao sam još malo usporiti i produžiti pauze. Možda su moj "osjećaj" malo podgrijavali, da ne kažem "ložili" "pulski elitni GT ... što god, koji su onako sa strane vježbali i kibicirali što dida radi. Sigurno se pitaju dali ću im opet uzeti mjeru na zimskoj za dva tjedna Puli. Vidio sam da su se jako popravili u Tupljaku iako ih je sve do jednog razbio "Rudiša". Ja ipak nisam toliko jak, a oni su mlađi bar 20 godina(neki i više) od mene. Samo kad ih jednom kresneš ... strah je vrag. Još sam ih htio zaje..ti da "Rudiše" neće biti u Puli jer trči polumaraton u Splitu i da je mene delegirao da ih razbucam. No nisam imao srca, ipak su mi svi jako simpatični. Zbog "osjećaja" sam trpio prve posljedice i naznake da se igram sa vatrom. Nadam se da se neću opeći jer zglobovi su se pobunili. Pogotovo desni skočni koji je totalno blokirao pola sata nakon treninga. Uvijek imam problema kad trčim na stazi. Ne paše mi podloga, brzina ili nešto treće ali ne znam što ... godine budalo, viču tamo neki ili je to samo šum u mojoj glavi.
U srijedu sam se malo rastrčavao na posao i nazad. Napokon sporije od 5 minuta po kilometru i bol u zglobu je gotovo potpuno prošla. Kontao sam da sam na konju jer ću
u četvrtak trčati tempo, a to je "izi pizi", samo 5 kilometara za 4:06/km. Iako mi u planu stoji 4:10/km, odlučio sam se za tu varijantu jer "Rudiša" trči prema planu polumaratonski tempo 8 kilometara negdje oko 4:05/km, pa mogu sa njim prvih 5 kilometra. On poslije neka nastavi po svome. "Oh what a mistake you make"(pobaj pročitati po Vuku)! Došao ja na stadion, a ono nikoga ne vidim. Magluština se još više stisla, a upaljen samo jedan reflektor. Kao kad osvijetliš put sa dugim svjetlima i stvori se svjetla zavjesa u kojoj tek onda ne vidiš jedan kua. J... ipak čujem svog kuma kako nešto raspravlja i onda pomalo izroni mala grupica koja nešto raspravlja dali trčati ili ne. Iz magle svako toliko prođe sjena nekoga tko ipak trči, pa sam nakon čekanja na Rudišu krenuo jer meni ionako treba malo više zagrijavanja. On može krenuti i na "suho", a voli i malo više zgaziti na gas. Kad smo krenuli trčati tempo, njegov Garmin je stalno pokazivao krivo i kasnio kod prolazila za svaki kilometar. Zato je sve što je čitao bilo pogrešno. Moj Garmin je pak žurio i završavao kilometar sve ranije. Valjda se i Garmin izgubio u magli. Izem ti navigaciju. Činjenica da sam stalno trčao u vanjskom dijelu prve staze može ići u prilog tome da sam u svakom krugu trčao koji metar više(oko 3-4m) i to bi izašlo ukupno možda 40 m više ali ne 100 m koliko je pokazao na kraju kad sam na oznaci 5 km(start na dvijesto i hiljadarku) stisnuo "lap reset". To je prilična razlika jer moj prosjek na 5 km je bio 3:55/km dok je Rudišin bio 4:05/km! Zato sam zbrojio vremena do "reset lap-a" i lijepo izračunao dodavši onih 40 m tako je realno moj prosjek bio 3:59/km, a "Rudiše" u unutarnjem dijelu staze oko 4:01/km. 
                                     LT(Lactate Threshold) Tempo 5 km ali totalno promašen
 
Meni je trening bio manje više zasran van zone LT i potpuno nepotrebno prenaporan pogotovo nakon onih intervala u utorak. Što sam sebi reći? Da sam žensko rekao bi: "gusko jedna" ali mogao bi se pravdati da sam bio izgubljen kao guske u magli. Ovako sam izgubljeni gusan(u magli). Dok sam ja trčao sa njime, Rudiša je još trčao relativno ok i samo zbog Garmina je išao malo brže nego što je planirano ali još dobro bar za LT tempo. No čim sam ja nestao u magli on je dao gas i sve zavrnuo još mnogo brže. Da stvar bude gora još je trčao 10x50 sprinteve kod istrčavanja! Zvijer je nema što. Moram ga početi izbjegavati na treningu i naći novu žrtvu, već znam koga. Ako se bude dao? J...ga oni ambiciozni me svi prešišaju, a drugi izbjegavaju ko kugu.

četvrtak, 16. veljače 2017.

Londonske štorije 5

Peti dan
Nakon jutarnjeg jurcanja oko Excela i dokova dan je projurio brzinom onih vlakova koji prohuje čak i kroz stanicu brzinom od koje ti se zavrti u glavi. Dok sam se snašao i pokušao ugrabiti još malo "suvenira" za klince već je gotovo bio kraj. Čak nikoga nije bilo niti na štandu Novomatic-a gdje si tri dana mogao do besvijesti jesti pivske kobasice i piti austrijsko pivo. Meni je bilo prvo u ova tri dana. No zato sam napunio kofer sa Mozart marcipan čokoladicama u krasnim kockastim paketićima. To je namijenjeno mojoj ženi i njenim kokama na poslu koje sve kolektivno odlaze u penziju za mjesec i kusur dana. Neka se malo oslade tko zna kako će im poslije biti. Možda se sljedeće godine mogu prijaviti na kasting za "bakica hostese". J... lova je lova, uvijek dobro dođe. Sa njima bi se slikao. Možda i ne bi jer sam nakon prošlogodišnje "nezgode" sa dva "anđela" odlučio da izbjegavam takve stvari. Za demontažu štanda nas je sad bilo petoro uključujući mrgu, a bez male kako sam kasnije saznao također trkačice. Mrga je sam sve mašine posložio i zapakirao na palete za svega pola sata, a kataloga i ostalog je ostalo nešto malo pa zapravo za mene nije bilo više posla. Ostao sam još malo jer sam imao dogovor sa kćerkom da se nađemo na željezničkoj stanici(Kings Cross St. Pancras). Naravno nisam je našao jer je ušla u neki dućan ... žene i dućani. Ja sišao na peron ali tamo nema signala za mobitel, a nazad ne možeš. Sve jebeno automatizirano. Propustio sam dva voza i ušao u treći neki super bzi kao što bi ja htio biti. Kad sam krenuo dobijem signal i onda razmjena pičk... i tako to. Ah ta današnja djeca kao da su nas oni rodili. 

Da stvar bude gora nekako sam previdio Luton Airport gdje sam trebao sići i čekati jer joj je tamo auto. Previdio sam i Luton pa završio u Leagrave-u je..mti. U toliko godina nikad nisam fulao stanicu, a sad dvije. Ako ništa drugo stigli smo gotovo u isto vrijeme. Ujutro me iznenadio snijeg koji je pomalo počeo sipiti dok sam Alexa vodio u školu. Nina sad već ima društvo i po nju je došao jedan dosta visok dečko: "Sorry dida ...", j..ga već se bila dogovorila! Pošto kćerka nije radila išli smo u špežu, a ona poslije toga na "pilates" i "spinning". Ja sam jedva čekao da odmaglim u Stockwood park.
Početak je nizbrdo po cesti(nizak puls) ali sam fulao smjer i povratak uzbrdo(porast pulsa) i onda sve po travi gdje se vidi samo lagani srčani drift zbog zagrijavanja.
 

Bilo je hladno, oko nule. Počelo je i snježiti ali snijeg se još nije hvatao po cesti, pa sam prvo htio trčati po cesti. Malo lutao tražeći izlaz prema periferiji ali kad sam prolazio pored Stockwooda nisam mogao da odolim. Preskočio sam nisku drvenu tarabu pa nastavio po travi. Trčanje na odmrznutom tlu i travi koja nije dugo šišana je potpuno drugačiji osjećaj nego trčanje po betonskim kockama oko dokova. Međutim to se i nije baš odražavalo na brzini. Dali zbog ambijenta ili snjega što je sve gušće padao iz olovno sivog neba stalno mi je bježalo da trčim brže od 5 minuta po kilometru. Koliko god sam pokušavao usporiti tempo se stalno vraćao kao onaj pajac sa utegom. Iako nisam planirao toliko trčati, nisam mogao da se odvojim od tog parka. Tko zna kad ću opet imati priliku trčati po takvoj podlozi. Tenisice su bile prilično natopljene i otežale ali bez obzira na sve čak i hladnoću bilo je predobro, pa sam stalno odugovlačio. Obzirom da sam ja imao ključ od kuće ipak sam nakon dvadesetog kilometra odlučio da krenem prema kući. Stigao sam taman toliko da se istuširam kad je ona pozvonila. Po Garminu sam trčao 21,51 km, sa prosjekom 4:59/km i pulsom od 141. Po takvoj podlozi? To je dosta ispod aerobnog praga na kojem trčim maraton. Još sam i imao previše odjeće zbog koje me ponekad sram pogotovo u engleskoj. Isto večer kad sam se sa unukom vraćao sa njenog treninga plivanja vidio sam trkače u šorcevima i kratkim rukavima iako je bilo još hladnije, a snijeg je neprestano polako sipio. No to jutro(čuj mene 11 sati je jutro) nije bilo nikoga jer je radni dan i to nije London. Ma tko ih šiša ja se zabundam jer sigurno je sigurno. 

srijeda, 15. veljače 2017.

Londonske štorije 4

Četvrti dan
Ne razumijem zašto neki ponovo izmišljaju "toplu vodu". To obično ne ispadne najbolje ali oni vjeruju da su u pravu i da je njihova "topla voda" zakon. Kad je hrana u pitanju što se mene tiče nema greške ako ideš u talijanski restoran. Zato sam napokon dobro večerao. Bila je to jedna od onih grupnih večera sa klijentima i još nam se pridružio jedan moj prijatelj i bivši kolega kojeg nisam vidio više od dvanaest godina. J...ga kad je otišao u Meksiko. Društvo je bilo bučno ponajviše zahvaljujući našim klijentima, veselim holanđanima ali oni nisu bili glasni niti izbliza kao ekipa od dvadesetak "naših" koji su zauzeli dugačak stol preko puta nas. U kakofoniji glasova i unakrsnih razgovora svatko sa svakim jasno se isticalo "pičkaranje" koje je dolazilo sa susjednog stola: "jebo ovo, ono, zid ... što god". Srećom konobari, svi italijani nisu imali pojma i samo su se smješkali ... da su samo samo znali. Holanđani su nekoliko puta morali repetirati grapu za kraj i nikako im se nije išlo nazad pa sam opet zaglavo i ko pepeljuga pretvorio se u ... Dobro ne ide baš tako ali kužite. Ujutro sam se ranije probudio valjda zbog
prevelike želje da taj zadnji dan prođe što brže. Da se riješim i tog jada. Začudo sam bio dosta odmoran i bez premišljanja o vremenu ipak za svaki slučaj stavio još jednu maju. Nekako mi se već sinoć činilo da malo počinje stiskati. Odlučio sam zato da trčim malo duže kako ne bi ispao totalni rekreativac. Stvarno je jako zahladilo i požalio sam što nisam ponio rukavice. Osim ruku nešto mi se smrzlo i u čuki(glavi) pa sam stalno pogrešno kalkulirao jer sam htio malo usporiti trčanje. Otišao sam malo predaleko pa sam za nazad opet zapaprio i prosjek je bio još brži nego dan prije. I srce kao da se smrzlo ili uspavalo nije uopće reagiralo na takvu razliku u tempu pa je puls ostao gotovo na istom. 
              Uobičajena ruta uz Victoria dokove i Excel exhibition centar

Ne razumijem kako je to moguće ali se opet dešava. Gledam statistike i zahvaljujući Londonu malo sam popravio prosjek pulsa za ovaj mjesec. Sad je isti kao u prosincu ili listopadu prošle godine ali mi je prosječna brzina veća 4:54/km prema 4:57/km u listopadu ili 5:10/km u prosincu! To možda ništa ne znači ali ako gledam isti period u 2015. godini prije utrke zimske lige u Tupljaku tad je prosječan tempo bio 5:21/km, puls 140, a utrka na 6 km za 23:11. Sad je prosječan tempo pola minute brži, a puls niži(139). Da sam bio u Tupljaku možda sam mogao i ja loviti Staneta kao Rudiša. Ili ja više ne znam što to znači lagano, kao ono dijete iz vica:" .. ne zna dijete što je to sto kila".

utorak, 14. veljače 2017.

Londonske štorije 3

Treći dan
 Prema mom kolegi sa kojim sam dijelio sobu prvu večer to je bila najgora večera koju je jeo ikad u engleskoj. O bože znači da možda postoji još negdje i gora klopa. Vjerujem mu na riječ jer on je vidio svijeta, a ni ja nisam nikad nešto tako loše jeo. Za utjehu bar nisam morao da se zbog toga vucaram po Londonu. Već prije 11 sam bio u sobi, udobno se uvalio i pročitao dvadesetak stranica knjige "Science of Running" od Steve Magness-a("the mad scientist of running") što mi je kupila kćerka.
Ujutro sam se malo dvoumio oko oblačenja jer neznam kako je vani. Ti je..ni hoteli nemaju prozore kroz koje možeš malo onjušiti ariju i možeš samo nagađati. Htio sam se malo praviti englez pa sam stavio samo jednu maju. Nisam požalio. Jedna maja manje i bez ikakve promjene napora prosjek 12 sekundi po kilometru brži, a puls još niži. Puls je prosječno bio ispod granice za oporavak iako sam išao 4:55/km. Zato sam morao napraviti još jedan kilometar više kako bi ispunio vremenski plan. Identično se dešavalo već dvije godine za redom dali se to radi o nekoj neurološkoj-fiziološkoj adaptaciji na podlogu ili je to nešto "psiho", što god bilo ... "whatever" bi rekli englezi ipak je zanimljivo ili čudno. Sve više mi se čini da ono što sam do sada pročitao u knjizi od Steve(zvuči ko neki naš čova ...), a i prije od Tim Noakesa ima neke veze sa tim "mojim" trčanjem koje ne mogu nikako pohvatati ni za glavu ni za rep.


ponedjeljak, 13. veljače 2017.

Londonske štorije 2

Drugi dan
Iako bi mi bilo draže da sam bio na tajlandskoj masaži nego večeri nisam imao žgaravicu, a i leđa su ujutro bila bolje nego što sam očekivao. Probudio sam se malo prerano i izšuljao iz sobe da ne probudim cimera. Opremio sam se za Londonsku hladnoću koju sam dobro osjetio dan prije, kad ono ćorak. Toplo ko u guzici. Ajde skidaj rukavice, kapu, maramu ... Došlo mi je da se skinem i trčim ko tarzan po Londonu ali me bilo strah da ne završim na stranicama nekog tabloida skupa sa Donaldom ... ne hvala nebi to društvo. Nisam još ni depilirao prsa, to svakako nebi bilo u redu. Ruta mi je skoro ista kao i lani samo sam krenuo sa njenog recimo jednog kraja a ne negdje sa sredine gdje je bio hotel u kojem sam odsjedao prijašnjih godina. Jedan krug, zapravo jedna potkova jer tako izgleda staza je oko 7 km. Puno sam brži nego prije godinu dana kad sam bio ozljeđen i ovdje trčao u nadi da će sve proći i nekim čudom nestati ali nije. Brži sam i nego prije dvije godine kad sam Tupljak poslje toga trčao samo mrvicu sporije od Staneta neki dan. Zbog nekog čudnog i meni nepoznatog utjecaja puls mi je drastično niži. Ali kao po neko pravilu drugi dan iako upoće ne obraćam pažnju trčim mnogo brže i puls se još sroza niže. Jedva čekam drugo jutro. Dali je to nešto u zraku? Mogle bi biti samo pare od kerozina silnih aviona što me nisko preleću jer sam koji kilometar od početka piste "London City Airport-a". 
Jedan lagani trening i onda švercanje na doručak koje je prošlo ok, pa pokret na sajam cica, guzica i puno love. Ovo mi je petnaesta, šesnaesta godina kako redovito dolazim na sajam u London sve se kao i ja jako promjenilo. Postalo je pomalo bezlično i jedino je važno skretanje pažnje. To i nije tako lako kad su svi pogledom prikovani na svoje pametne telefone ili šetaju selfirajući se i onako blentavo razgovaraju sa nekim još blentavijim od sebe koji ih uopće sluša. U ime toga sve je dozvoljeno. Čak i obnažene starice od 70-80 godina sa mrežastim čarapama, korzetima i svojim hodalicama koje hvataju prolaznike za fotku nebi li se negdje na mreži zavrtio i logo tvrtke za koju rade. 

                                                               "Bakice" starlete

Jedini zanimjlivi susret koji pamtim je sa nekolicinom inžinjera iz moje branše koje poznajem već godinama. Drugi je možda sa likom koji nikako da skuži što ja radim, a ja nikako da skužim što on radi. 
On je slučajno primjetio mog Garmina što je na trenutak izvirio iz rukava i odmah onako potajno zvrnuo rukav i dao mi do znanja da je i on trkač i maratonac. U moru Rolexa Garmin baš strši. Lijepo smo se napričali, naravno o trčanju i što je najbolje razumjeli. 
Popodne su stigle velike ribe iz italije pa sam se ponadao da naveče neću više ići na tajlandsku ili nešto gore. Nakon solidnog doručka ipak cijeli dan sam samo na grickalicama i nekom plastičnom sendviču koji košta ko dvije porcije ćevapa. Kako uspiju tako nešto napraviti. Sendvič pun svačega, a nema okus po ničemu.
Dobro je ipak što sam odradio bar mini trčanje i uvečer upao u svoju sobu pa ujutro mogu na miru ustati kad god hoću i otiči na trčanje bez da nekoga probudim. Ražmišljam dali da trčim više ili brže. Valjda zavisi kako i kad će završiti večera.
    

Londonske štorije 1

  Napokon sam se riješio putne i ostale papirologije. Odgovorio sam na sve e-mail-ove. Zapravo većinu sam obrisao bez gledanja u sadržaj. Pregledavam što se zbilo i ozbiljno razmišljam da odkantam FB jer uopće mi nije falio. Ništa se po meni nije bitno desilo osim ozljede mog blogerskog kolege i možda nekima iznenađujućeg plasmana Igora("Rudiše") ispred mog imenjaka "Staneta" na zimskoj i to još na njegovom terenu u Tupljaku. Dao bi sve da sam mogao bar iz daleka pratiti taj dvoboj. Stane čuvaj se jer i ja se nešto ubrzavam. Zapravo dobro ga je dernuo, više od pola minute. Nakon one brze dužine sa još bržim završetkom u subotu kad je zadnje kilometre prašio ispod 3:50 znao sam da se probudila "beštija" u njemu i da će svaku trku kako on kaže ići na glavu. Ipak vidim po njegovom Garminu da je taktizirao i lovio Staneta ko mačak miša. Ja sam u prošlu nedjelju malo umirao od išijasa vozajući se uspavan ritmom brisača do aerodroma u Trstu. Onda čamio čekajući na aerodromu, pa u avionu, pa sa zetom još sat vremena autom od aerodroma do njihove kuće. Cijeli jebeni dan na bolnoj guzici. Djeca su već bila u pidžamama ali se nisu dali dok ja nisam došao i onda je izbio bio rat sa kim ću spavati u sobi. Odlučio sam se za neudobnu sofu u dnevnom i tako spriječio bratoubilački rat, a za nagradu sprašio sa zetom par dobrih IPA(Indian Pale Ale). Mudra odluka ali moj išijas se ne slaže ... uvijek netko gunđa tako je to u životu


                                           Nagrada za sve muke na putu(naročito knjiga)
Prvi dan
Iako nisam u zavadi sa jutarnjim satima, sebe nikako ne bi svrstao u jutarnji tip. Jednostavno nemam neki poseban odnos prema tom dijelu dana. Nije baš da ga volim jer uglavnom znači odlazak na posao, a to mi u ovoj završnici moje "radne" utrke baš i ne prija. Prije je to bilo vrijeme da izađeš iz toplog zagrljaja žene(j... di se to izgubilo), pa opet nije valjalo. Uglavnom ne kužim opsjednutost dočekom izlaska sunca ako nije bila žurka pa tek onda idemo spavati.
Prvo jutro je ipak bilo posebno. Iz sna me trgnuo topot nožica i dok sam se snašao Alex se uvalio u moj krevet i stisnuo uz mene kao da želi reći nemoj ići danas u London. Nije prošlo niti pet minuta već je bila gužva u šesnestercu jer se i Nina još voli maziti. To će se vrlo skoro vjerojatno promijeniti. Dok se okreneš već su ljudi, a mi ... sporiji i više zgužvani da ne kažem onu riječ. Doručkovali smo naravno bakine kolače od jabuka i prije odlaska sam ih odveo u školu. Sve je bilo naizgled prema planu ali kao i uvijek sa mojim planovima, sa njima mogu samo obrisati dupe. Prvo me još u vlaku zove gazda da kaže kako su svi ostali u Bologni zbog toga što im je otkazan let. Znači na sajmu je(već) bio samo njegov sin sa svojim curetkom od metar i žilet. Nas troje moramo do večeri sve složiti i srediti jer oni dolaze tek sutra, bog te pita kada. Brinulo me što nema Natana. Taj lik je neki "ultimate fighter" koji ima ruku deblju nego moja butina. Sto kila nosi ispod miške i maše sa time kao da drži kišobran. Ko će kua dići sa paleta one silne "Cash Change" mašine i koji kua ih rade od toliko debelog želiza. Prvo sranje, ubiti će me leđa i večernje lagano trčkaranje otpada. Nula bodova. Dođem u hotel, a dečko na recepciji mrtav hladan kaže: "Nemate rezervaciju vaša je tek od sutra"! Drugo sranje a problem je što nisam mogao mijenjati rezervaciju za sobe koje će evidentno ostati prazne jer 6-7 ljudi nije došlo jer je rezervaciju radila agencija i samo je oni mogu mijenjati. Kod ono dvoje mladih neću i nemam gdje ali srećom je iz Venecije kasnije stigao kolega koji je imao dvokrevetnu pa sam prvu noć bio kod njega padobranac. Treće sranje taj dan je bila večera općenito, a naročito odlazak sa DLR-om(Dockland Light Railway) i podzemnom bogu iza nogu na drugi kraj Londona da bi jeo "tajlansku". Može netko pričati što hoće ali meni je od svega najbolje bilo pivo, a ni njega nisam baš dobro osjećao nakon "napalma" koji sam jeo. 
                                              Thai hrana i priručni vatrogasni aparat

Bolna leđa, noge ko balvani od stajanja i sjedenja u vlaku i podzemnoj, dva dana bez trčanja, okus tajlandske u ustima ... živo sr... Dan je počeo krasno ali finiš je bio za kua. Tako to ide i na utrci ako kreneš prebrzo.

nedjelja, 5. veljače 2017.

Odjava

  Pere me "nevroza", još sipi i dosadna kiša. Na put odlazim sam i to mi je novi razlog za tugu. Ali kad se mora, mora se. Nema kompa ni komunikacije sedam dana, družiti ću se sa sobom i nepoznatim ljudima ali ću bar na dva dana vidjeti kćerku, unuke i zeta, a to je jedino što me veseli. Dobro, biti će zabavno ponovo trčati oko starih dizalica na Victoria dokovima kad već nikad ne trčim ispod Uljanikovih divova. Sve ostalo je tlaka, odjavljujem se na tjedan dana ... "Over and Roger", tko? Nema veze.

Tko sa vragom tikve sadi

Narodna izreka kaže: "Tko sa vragom tikve sadi o glavu mu se razbiju" ili "Tko sa djecom liježe probudi se upišan". Ovu drugu sam stvarno iskusio kad su moja dijeca bila mala, a u suštini obije izreke nam kazuju da sva naša dijela imaju posljedice. Tako sam odmah mogao zamisliti što će se desiti kad sam išao trčati prije reda i plana progresivnu duljinu sa ljudima koji su brži i mlađi od mene poprilično. U četvrtak sam sa mlađahnim imenjakom trčao na stadionu pa me pitao o treningu i oko njega jer se pokušava vratiti nakon male pauze i nekih ozljeda. Kao nije trčao dužine već samo 18 km prošli tjedan, pa bi sa nama. Kažem ja ok, mi ti idemo oko 4:50/km pa možeš sa nama veći dio jer je rekao da bi trčao samo 21-22 km. Ja sam već popustio Rudiši i rekao da ću da se žrtvovati da mu pravim društvo na tih 27-28 km progresivne dužine. Čim smo krenuli znao sam da je sva ta priča o laganini prvoj polovini priča za malu djecu. Već prvi kilometar nije bilo nikakvog zagrijavanja za moje krute zglobove odmah je počelo. Prva polovina 13 km je već bila u prosjeku 4:44/km ali nisam imao osjećaj da je toliko jer je "mali" cijelo vrijeme pričao kao navijen. Falio mi je Dražen koji nas je na njegovu sreću odkantao i koji ipak ima mnogo zabavnije teme za dužinu. Recimo sex ili nešto slično. Nakon toga je trebalo ubrzati tempo negdje oko mog maratonskog ali je to bilo opet prebrzo pa smo još 7 km otprašili za 4:22/km onda nas je moj mladi imenjak napustio otrčavši jedan brzi kilometar i okrenuo se nazad. Mi smo imali još 8 km da pokušamo još ubrzati tempo kad su noge već pomalo umorne.
Pomislio sam, dobro još tri kilometra ću podnjeti ali onda ostaju još dva koja treba ići do daske. Tih tri kilometra su bili u tempu 4:14/km što nije loše i ja bi se zadovoljio takvim završetkom da sam trčao sam. Kad je Rudiša krenuo zadnja dva brza kilometra nije bilo šanse da ga pratim i počeo sam zaostajati ali sam se iznenadio da sam još jedan kilometar uspio spustiti na 4:07/km. Kad sam mislio da više nema šanse da trčim još jedan brže, izvukao sam ga za 3:50, ne pitajte odakle. Tih nešto manje od sto metara koliko mi je Rudiša pobjegao poslje nikako da nadoknadim kad smo počeli istrčavanje. On se toliko zalaufao da ni istrčavanje ne može više raditi iznad pet minuta po kilometru. J...ga da sam odabro "bolje" društvo mogao sam proći "lišo" i imati još visoko mišljenje o sebi. Ovako sam sje...n i umoran cijeli dan. Tako je to kad se družiš sa bržim trkačima od sebe onda si cijeli dan umoran. Sutra putujem u London na tjedan dana, a tamo uvijek dobijem na samopouzdanju kad ujutro rasturam one jogere uz Temzu. Prolazim ih ko "Simplon", "Ćiru"(ako neznate za simplon i ćiru koji kua čitate moje blogove to nije za vas). Zbog nekog razloga tamo uvijek trčim nekako lagano i poletno ko stari pjevac koji se kurči među novim kokama. Dok ga jednog dana ne očerupa neki mladi pjevac ili ne shvati da ga koke više ne j.. ni pod razno.
 

srijeda, 1. veljače 2017.

Toplo-hladno

  Napokon je malo zatoplilo ali sad j..e kiša. "Kilavom vrapcu i perje smeta". Tako kaže moja baba jer je ona bila fina i pristojna. Ne kao ove današnje. Moja žena, isto tako "baba", priznajem i jednom nogom u penziji još uvijek nije fina pa mi kaže:"lošem k... i dlake smetaju". Možda sam ja stvarno tako loš. 
Prošli tjedan je bilo hladno pa sam preskočio sve što je trebalo trčati brzo nakon utorka jer ta bol u preponi nikako da prođe. Onda sam naravno opet na kraju tjedna htio sve nadoknaditi pa sam neplanirano i dužinu produžio preko 30 km i još otišao trčati na brdovitu i kvrgavu Drenovicu. 
Zašto, ne pitaj. Stalno nešto čitam o tome kako je kilometraža u treningu precijenjena i kako to samo vodi povećanom riziku od ozljeda ali meni neda vrag mira. Uporno želim da se skrasim iznad 70 km tjedno da budem taman kao Mu... da ga sad opet ne spominjem. Ne ide baš ali mic po mic evo i januar ops ... siječanj sam završio sa preko 260 km kao i prethodni mjesec, mašala. Nisam se baš usrećio jer ne osjećam nikakav napredak u formi. Zapravo osjećam konstantni umor. Jedan dan sve izgleda ok. Drugi dan kao da me neko zatukao pajserom, ubacio u mašinu za pranje i izvrtio u programu za jako prljavo rublje. Što jako prljavo, prljavo u p... m.. Jučer je bio zadnji dan u mjesecu i umjesto plana koji je bio lagan podlegao sam iskušenju da trčim tempo sa Rudišom i Draženom. Rudiša je jak i brz. Dražen je malo sporiji pa sam ja trebao biti nekakav prosjek. Kao tampon zona. Uvijek pričam kako svatko mora trčati tempo sam i onda ... nemam riječi, možda "koji mulac" još i mator. Računao sam da će biti ok jer Rudiša trči "Cut Down Tempo" 10 km. Ja bi trčao do 8 km što znači da neću trčati na kraju ona najbrža dva kilometra. Dražen je odustao nakon 6 km. Rudiša je zadnja dva stisnuo u vražiju mater daleko brže od mog tempa. Negdje u zoni gdje ja trčim intervale. Prošla su vremena kad je on gledao moja leđa kao u Crikvenici ili na zimskoj. Sad je naprijed i mogu ga vidjeti tek sa dalekozorom. Ništa mi to ne smeta ali me smeta što sam ja sve sporiji, a nadao sam se još bar malom napretku. Još me izludio Garmin pa ispada da smo sva trojica trčali u nekom svom univerzumu koji ima malo drugačije mjere. Moj je pokazivao stalno više, a Rudiši stalno manje. Kad smo se rastali zadnji krug tempa ponovo sam resetirao "lap", a vidim da je i on učinio isto. Za identično vrijeme 33:40 trčanja tih 8 km meni je pokazao 8,15 km njemu 7,85 km. Tristo metara razlike! Meni kaže prosjek 4:08/km, a njemu 4:17/km. Prilična razlika. Ok ja sam trčao stalno na vanjskom rubu prve staze, on unutra, dok je Dražen trčao iza nas u sredini i svako toliko saplitao noge meni ili njemu. Na stazi treba Garmina koristiti samo kao sat i točka. Drugo što me odmah malo bacilo u depru je bio taj raštimani osjećaj dok nismo počeli trčati brzo. Poslije i nije bilo loše ali znao sam da nešto ne štima jer sam odmah ocijenio da idem prebrzo ili.. Nije bio prebrzo već mi je puls odmah na zagrijavanju bio previsok i tako je nastavio cijelo vrijeme. Kad sam poslije usporedio moj puls sa njihovim otkrio sam da sam ja jedna jako čudna "biljka". Meni je puls skočio hop, ko kakav jarac i ostao tako bez obzira što smo tempo stalno ubrzavali. Njima raste konstantno. Na Draženovom možeš brojati i krugove jer se vidi porast kad trči prema vjetru koji je dosta puhao sa juga i donosio rosulju u lice. 
Moj puls ko mrtav konj. Možda sam trčao 8 km na maksimumu a on je sad malo opal zbog toga što sam dvije godine stariji od kad sam ga zadnji put mjerio? 
                                                  Moj puls tijekom Cut Down tempa


                                             Igorov("Rudiša") puls
                                                      Draženov puls sa varijacijom zbog vjetra

To bi bilo he ... Sad sam još više uvjeren kako je Jack Daniels(nije whiskey) bio u pravu kad je rekao da to sa pulsom nema veze sa mozgom. Može eventualno biti indikator samo nikad ne znaš čega ako nemaš staklenu kuglu. Ako je samo umor možda pomogne odlazak u London ovu nedjelju, ali bojim se da je to nešto drugo. Da je kvar u sistemu dublji. Možda je anemija jer se stalno osjećam pospano i prestao sam paziti na prehranu nakon Ljubljane. Sad često preskačem ručak jer mi je kasno da jedem prije treninga, poslije sam pregladnio pa pojedem koliko pojedem i to je sve cijeli dan. Ne uzimam ni vitamine B, a o onim drugim pilulama što me svakodnevno pitaju: "L-nešto" da ne govorim. Jednostavno upao sam u neku zimsku hibernaciju. Još trebam izdržati do kraja tjedna pa sljedeći tjedan dolazi mali odmor i odoh potražiti tu vrajžu formu, gdje je?  ... Toplo,  hladno ...