Nakon jutarnjeg jurcanja oko Excela i dokova dan je projurio brzinom onih vlakova koji prohuje čak i kroz stanicu brzinom od koje ti se zavrti u glavi. Dok sam se snašao i pokušao ugrabiti još malo "suvenira" za klince već je gotovo bio kraj. Čak nikoga nije bilo niti na štandu Novomatic-a gdje si tri dana mogao do besvijesti jesti pivske kobasice i piti austrijsko pivo. Meni je bilo prvo u ova tri dana. No zato sam napunio kofer sa Mozart marcipan čokoladicama u krasnim kockastim paketićima. To je namijenjeno mojoj ženi i njenim kokama na poslu koje sve kolektivno odlaze u penziju za mjesec i kusur dana. Neka se malo oslade tko zna kako će im poslije biti. Možda se sljedeće godine mogu prijaviti na kasting za "bakica hostese". J... lova je lova, uvijek dobro dođe. Sa njima bi se slikao. Možda i ne bi jer sam nakon prošlogodišnje "nezgode" sa dva "anđela" odlučio da izbjegavam takve stvari. Za demontažu štanda nas je sad bilo petoro uključujući mrgu, a bez male kako sam kasnije saznao također trkačice. Mrga je sam sve mašine posložio i zapakirao na palete za svega pola sata, a kataloga i ostalog je ostalo nešto malo pa zapravo za mene nije bilo više posla. Ostao sam još malo jer sam imao dogovor sa kćerkom da se nađemo na željezničkoj stanici(Kings Cross St. Pancras). Naravno nisam je našao jer je ušla u neki dućan ... žene i dućani. Ja sišao na peron ali tamo nema signala za mobitel, a nazad ne možeš. Sve jebeno automatizirano. Propustio sam dva voza i ušao u treći neki super bzi kao što bi ja htio biti. Kad sam krenuo dobijem signal i onda razmjena pičk... i tako to. Ah ta današnja djeca kao da su nas oni rodili.
Da stvar bude gora nekako sam previdio Luton Airport gdje sam trebao sići i čekati jer joj je tamo auto. Previdio sam i Luton pa završio u Leagrave-u je..mti. U toliko godina nikad nisam fulao stanicu, a sad dvije. Ako ništa drugo stigli smo gotovo u isto vrijeme. Ujutro me iznenadio snijeg koji je pomalo počeo sipiti dok sam Alexa vodio u školu. Nina sad već ima društvo i po nju je došao jedan dosta visok dečko: "Sorry dida ...", j..ga već se bila dogovorila! Pošto kćerka nije radila išli smo u špežu, a ona poslije toga na "pilates" i "spinning". Ja sam jedva čekao da odmaglim u Stockwood park.
Bilo je hladno, oko nule. Počelo je i snježiti ali snijeg se još nije hvatao po cesti, pa sam prvo htio trčati po cesti. Malo lutao tražeći izlaz prema periferiji ali kad sam prolazio pored Stockwooda nisam mogao da odolim. Preskočio sam nisku drvenu tarabu pa nastavio po travi. Trčanje na odmrznutom tlu i travi koja nije dugo šišana je potpuno drugačiji osjećaj nego trčanje po betonskim kockama oko dokova. Međutim to se i nije baš odražavalo na brzini. Dali zbog ambijenta ili snjega što je sve gušće padao iz olovno sivog neba stalno mi je bježalo da trčim brže od 5 minuta po kilometru. Koliko god sam pokušavao usporiti tempo se stalno vraćao kao onaj pajac sa utegom. Iako nisam planirao toliko trčati, nisam mogao da se odvojim od tog parka. Tko zna kad ću opet imati priliku trčati po takvoj podlozi. Tenisice su bile prilično natopljene i otežale ali bez obzira na sve čak i hladnoću bilo je predobro, pa sam stalno odugovlačio. Obzirom da sam ja imao ključ od kuće ipak sam nakon dvadesetog kilometra odlučio da krenem prema kući. Stigao sam taman toliko da se istuširam kad je ona pozvonila. Po Garminu sam trčao 21,51 km, sa prosjekom 4:59/km i pulsom od 141. Po takvoj podlozi? To je dosta ispod aerobnog praga na kojem trčim maraton. Još sam i imao previše odjeće zbog koje me ponekad sram pogotovo u engleskoj. Isto večer kad sam se sa unukom vraćao sa njenog treninga plivanja vidio sam trkače u šorcevima i kratkim rukavima iako je bilo još hladnije, a snijeg je neprestano polako sipio. No to jutro(čuj mene 11 sati je jutro) nije bilo nikoga jer je radni dan i to nije London. Ma tko ih šiša ja se zabundam jer sigurno je sigurno.
Nema komentara:
Objavi komentar