subota, 30. prosinca 2017.

Iznenađenje

 Kad god se nečemu nadaš uglavnom se iznenadiš jer ti uleti neko sr.. Tako je i sa mojim ozljedama ali nije baš da se tome sad trebam nadati. To bi bilo malo uvrnuto osim ako nisam mazohista. Pitam se? 
Još u četvrtak sam odradio biježeći od kiše dva kratka trčanja na posao i nazad jer sam htio u petak da odmorim. Znao sam da će ovo krkanje i pijenje da se odrazi na nešto, pa se čak i kod mene odrazilo na vagi. Šezdest i sedam nisam imao već tri, četiri godine.
U četvrtak na večeri i druženju kluba sam se dogovorio sa Slavenom da odemo skupa dužinu u subotu. Dva "coach-a", ja njegov i on sa svojih par naprednih iz škole trčanja. Školarci su imali oko 17 km, a nas dvoje smo sami krenuli dva kruga odnosno malo više od 21 km. Znao sam da će sa njim biti malo brže i moj Garmin se izgleda uplašio jer kad sam ga uključio stalno mi je pokazivao puls oko 156. Ne znam što mu bi, ja mjerim na vratnoj žili nema šanse ali on ne trza. Malo sam razgibao stare kosti pogotovo što smo bili sa školarcima pa nismo smjeli onako krenuti kao što obično radimo. Dva puta zamahneš nogom, zavrtiš šiju kao bokseri kad ulaze u ring i piči. Odradili smo sve propisno i školski. Prvi kilometar smo išli polakše ali nije dugo trebalo da počnemo ubrzavati dok se nismo ustalili na nekoj brzini koja nije odstupala više od sekundu dvije po kilometru sve do kraja. Inače Slaven zna držati tempo kao da ima tempomat u nogama. Malo smo se raspričali jer i njemu i meni baš te dužine koje smo radili sa ostatkom ekipe fale. Vrijeme je bilo pravo, ja to zovem "medulinsko. Malo burice sa Kvarnera kad ideš prema Kaželi ili oko poluotoka u kampu i cijelo vrijeme sunce. Iako je bilo oko 3 do 4 stupnja činilo se puno toplije. 
Nije uopće čudo da neki naši atletičari tu dolaze na zimske pripreme. 

Ja se nisam trudio oko gledanja na sat ali naše urice su bile dobro sinhronizirane tako da su bipale svaki kilometar sa minimalnom razlikom ali ipak se na kraju skupilo 50, 60 metara razlike što je totalno zanemarivo. Iako se tome nisam nadao ipak sam na kraju godine istrčao jedan polumaraton mada čavrljajući i sa pulsom još ispod gornjeg aerobnog praga. Prosjek je na kraju bio 4:49/km, a Slavenu 4:50/km. Iznenadilo me i što osim nelagode u stopalu koju sam manje više osjećao cijelim putem nisam osjetio jaču bol. Osim par puta na početku kad sam nagazio na kamen tim dijelom stopala. Zapravo osjećaj da bi mogao tako bez problema tko zna koliko me stvarno iznenađuje jer više od šest mjeseci nisam trčao ništa duže od 15 km, a i to svega dva tri puta. Sad očekujem da se nešto sj... kako bi bio opet ugodno iznenađen. Ops ili to ne važi. Sutra se neću upuštati u ništa sa trčanjem i osim zadnjeg kupanja ove godine u moru nemam više ništa da dam ovoj godini. Kakva mi je bila nije bolje niti zaslužila. Jedan polumaraton za kraj za 1:42 je sasvim dosta od ranjenog starca. Još samo da svima zaželim da vas zaobiđu nezgode i ozljede u Novoj 2018. godini.  I dalje sanjate čak i nešto što nije moguće ostvariti. Jedino tako će te istrpiti sve ono što u trčanju nije lako i lijepo, pa će opet biti dana kao meni ovaj današnji kad će Vas nešto lijepo iznenaditi. Sretno Vam bilo, Dida       

srijeda, 27. prosinca 2017.

Pogled u nazad

  Ovih dana užurbano pospremam i sređujem sve ono što nisam "stigao" u toku ove godine, a trebao sam. Nažalost kao i svake godine zaključim da je puno toga još ostalo. Osim vremena, njega uvijek potrošim do daske i uvijek mi malo pofali. Izvukao sam i malo trkačke statistike tek toliko da se podsjetim kako treću godinu za redom ne ostvarujem ono što sam si zacrtao. I ova godina će proći sa jako malo trčanja, manje od 2000 kilometara. Iako u kilometrima nije najgora, samo jedna utrka je najmanji broj od kad trčim. Ostvarivanje novih izazova ove godine je samo mazanje očiju i poslužilo mi je da prebrodim privremeni gubitak motivacije. Još mi je ostalo par dana da istrčim oko 39 km i mogao bi zaokružiti ovu godinu sa 2000 kilometara ali neću se previše zamarati sa time. Bojim se da se ozljeda stopala pogoršava pa mi se čini da je nekako prihvatljivije da još malo odgodim ponovno zaustavljanje nego da forsiram da se to desi što prije. Treću opciju ne vidim i zapravo ne želim niti razmatrati bar dok ne prođe praznično ludilo. Sve sam bitno usporio u nadi da će se bolovi u stopalu početi po malo smanjivati. Nisam podizao bitno kilometražu prošli tjedan i još uvijek sam ispod 50 kilometara na tjedan. Nikad se nisam osjećao tako odmorno nakon trčanja, čak i u subotu kad sam odlučio da trčim malo dulje pa istrčao preko 15 kilometara na Drenovici. Ništa me ne smeta osim toga. U nedjelju sam više iz očaja nego neke velike želje otišao na još jedno kupanje možda i posljednje u ovoj godini. Dogovorio sam se sa Erolom kad smo u petak bili na piću i koncertu da ćemo možda ići na plivanje. Kako on nema odijelo, a voda je sad već ispod 13 C znao sam da neće biti ništa od plivanja pa nisam niti ja ponio svoje. Samo gaćice i kapa pa buć u ledaru. Odmah sam se prisjetio mog prvog raftinga na Dobri. Imali smo neopren ali bez rukava. 
Kad je na kraju raftinga moj frend skočio u vodu stalno je držao ruke u zraku. Vidi mama plivam bez ruku ... nisam kužio koja je fora jer znam da te neoprensko odjelo diže i da ne trebaš ništa radit da budeš na površini. Kad sam skočio onda sam shvatio. Tako je bilo i u nedjelju. Noge još još, jaja uh... odmah emigriraju ali kad zaplivam prvo me boli oko vrata, a onda podlaktice. Valjda dok se žile ne stisnu. Osjećam kako mi puls raste kao da trčim tempo i jedino razmišljam kako da izjurim napolje, a da ne ispadnem pič..ca. Tri puta sam u prvih pet minuta pitao Koliko je prošlo vremena. Onda se sve malo umiri i samo osjećam peckanje po cijelom tijelu. Malo sam zaplivao i to me prividno opustilo, a pokušavao sam i intenzivno trčati kroz vodu. Nakon deset minuta mi se činilo da je bolje izaći dok još osjećam noge jer treba se nekako popeti na molo po klizavim stepenicama. Tek kad sam izašao uočio sam kako je to bilo jako slično teškom treningu. Sretan što je gotovo. Prvo si u fazi crvenokošca, poslije počinje faza tresem se ko prut ali meni je došla relativno kasno. Tad sam već sjedio dobro umotan u kafiću na plaži dok su se oko nas svi skidali u kratke rukave. Sigurno su se pitali sa kojeg planeta su ovi. Treća faza dolazi kasnije traje dulje i kod mene se manifestira tako da cijeli dan ne nosim papuče ni čarape po kući. Osim tog "plivanja" i onih uglavnom sporih trčanja ponovo sam jučer odradio jedno malo brže trčanje. 
U početku je ideja bila da napravim tempo trčanje ali zbog bola u stopalu sam odustao pa otrčao brzo ali maksimalno opušteno koliko je to bilo moguće. Kažu za tu moju ozljedu da treba lediti što ja redovito radim ali meni se čini da mi je gore što je hladnije. Kako god bilo bar mi je pojednostavnila jednu stvar. Imam samo jednu želju za ovu sljedeću godinu. Sve ostalo ... 

srijeda, 20. prosinca 2017.

Kvantni skok

 Dan mi je bio pomalo usran još od početka, a hladnoća koja mi se od ranog jutra uvukla u kosti nikako da ode. Već sam dva dana pauzirao od trčanja i još me čekala obaveza da nakon posla odem po šoping centrima tražiti umjetni borić jer se nakon ne znam koliko godina moja žena sjetila da bi opet kitila drvce iako to nismo radili od kako su djeca narasla i otišli svatko na svoju stranu. Nakon toga je trebalo napojiti "hondu" na kojoj se upalila lampica ali ne ukrasna već ona od goriva. Ja skroz zaboravio na to. Već je nisam dugo tankao kad stalno idem na posao biciklom i ponekad trčim. Napokon se otvorila dvostruka traka i kružni na zaobilaznici. Čak su napravili i biciklističke trake na njima. Međutim čini mi se da će tu biti velikih sranja jer kao da je ta druga traka stvorena da se pretječe, a pješake na prijelazima ili bicikliste nitko ne zarezuje. Ja vidio neke ljude sa torbama iz Lidla došli na prelaz i to na meni suprotnoj strani pa se zaustavio, a neki kamikaza izveo manevar da me zaobiđe pa raspalio skoro ljudima po nogama. Odskočili su u stilu toreadora kad ga napadne pobješnjeli bik. Šta je mislio da mi je znati? 
Da je dovoljno uključiti brisače.
Gužva na cesti, zvoni mobitel, gužva na parkingu, žena se još
nečega sjetila i to nekoliko puta ... borići na akciji samo 200 kuna! Kruh te j... za komadičak očerupane plastike. Ipak sam našao jedan za 50 kuna neću reći gdje jer je ionako bio zadnji. Nakrkaš na njega svega i svačega da se ne vidi kako je ofucan i milina. Kad sam napokon stigao nervozan, smrznut do jaja, več je prošlo šest i bio je mrkli mrak. 
Pojeo sam pola ručka, obukao se možda malo slabo ali nisam htio ponoviti grešku od prije tjedan dana. Mislio sam da ću umrijeti od bolova u stopalu koja nikako da se zagriju. Tako ukočen sa samo dvije tanke majice pokušavao sam da ne brzam jer me na kraju treninga čeka topla "štalica", tuš, bolji dio ručka, pivce i masaža stopala nakon koje mi se stanje uvijek malo popravi.
Nit sam koga vidio niti čuo, a i tko bi trčao u to doba kad je već stiskalo dobro ispod nule. Garmin kaže -2,2 C. Zato sam se iznenadio kad sam vidio da je napokon moj herc usporio na normalu iako sam išao i brže nego prošli tjedan. Tako odjednom, rekao je dosta, sad ću malo da "kuliram".
Zapravo u prirodi nema kontinuiteta to je koncept koji si mi sami namećemo u uzaludnom nastojanju da shvatimo svijet koji nas okružuje. Time samo otežavamo to razumijevanje. Zato je ovo zapravo samo mali kvantni skok. J...ga ja bi da je malo veći ... i još puno toga ali nesmijem reći.

utorak, 19. prosinca 2017.

Najgore je prošlo?

  Kada nakon nekog lošeg iskustva ili događaja kažemo: "najgore je prošlo", prečesto zaboravljamo da je sa tim "najgore", prošlo i mnogo toga dobroga. Prošlo i više se nikada neće vratiti. Evo već nekoliko dana sunce sve kasnije zalazi iako će zimski solsticij biti tek za koji dan. Moj se trkački dan produžio. Najgore je već prošlo. Prošla je i ova godina koja usprkos dobrom početku nije ispunila moja trkačka očekivanja. Nečemu drugom, boljem se baš nisam posebno niti nadao. Sad već tri tjedna relativno redovno trčim i mislim u sebi kako je najgore prošlo ali me zebe pri pomisli, jeli to zbilja tako?
Kako će se odvijati problem sa stopalom ako povećam kilometražu ovaj tjedan na 50 kilometara? Smijem li pokušati trčati bar neku kratku dužinu, recimo za dva tjedna? Čak i da istrčim do konca godine to što planiram biti će to relativno loša godina. Neznatno lošija od 2016 ali za utjehu ipak mnogo bolja od 2015. To znači manje od 2000 km u godinu dana i možda oproštaj od mojih snova o nekom boljem rezultatu u maratonu. Da se tješim time da nikada prije nisam plivao male maratone i da se još kupam i plivam u moru iako smo debelo u prosincu? Nije to neko postignuće, tu ima baba i čičica koji to rade bez da trepnu, a rezultat u plivanju mi je bio kao da sam trčao maraton preko četiri sata. Ali kad nema boljeg svaki napredak mi je dragocjen.
Nažalost sa tim "najgorim" što je možda prošlo, otišao je i dio moje mladosti i sposobnosti. Kako više ne vjerujem u bitno poboljšanje svog treninga mislim da će rezultati ostati takvi kakvi su bili i lani sa trendom daljeg pada. Planovi od tri sata su prvo reducirani na rekord kategorije "H" u Ljubljani, a sad već razmišljam o 2019-oj kad prelazim u kategoriju I! Do tada bi trebao ostati ispod 3:17 i trenutno mi bar to ne izgleda neosvojivo. Sve mi ovo sliči onom vicu o uspjehu. Kad si dijete uspjeh je kad naučiš sam obrisati guzicu, pa prohodati, .... pa poslije kad ostariš uspjeh je još uvijek sam hodati i na koncu sam obrisati svoju guzicu! A u p... baš sam loše volje. Idem večeras opet trčati možda se nešto prelomi.

ponedjeljak, 18. prosinca 2017.

Klin se klinom izbija

  Koliko uopće ima istine u tim narodnim izrekama i kako ih interpretirati. Niste valjda doslovno shvatili da će klin, čaval, brokva kako je god zvali izaći ako po njemu raspalite sa još jednim ... Kako je do toga došlo da onda baš tako nazovu nešto što se izgleda odnosi na obično potezanje vraga za rep. 
Moj dragi prijatelj kojeg sam od milja zvao "cimer" mi je jednom objašnjavao kako "oni", a pri tomu je mislio na štajerce na taj način rješavaju jutarnji mamurluk. Prije nego ujutro pojedu "kislu juhu" oni spraše jedno pivo i tako spriječe mamurluk i mogu nastaviti dalje. Ja sam izletio van iz kafane samo kad sam vidio juhu, a do sutra dan nisam mogao vidjeti ni hranu, kamoli pivo. J... možda je trebalo probati. Jednom davno sam čitao o nekom njemačkom liječniku koji je imao problema sa alergijskim napadima astme ali je bio veliki ljubitelj putovanja u egzotične krajeve i rado proučavao razne lokalne običaje. Dobio je priliku od ode u brazilsku prašumu i kratko vrijeme boravi sa jednom izoliranom indijanskom zajednicom. Nadao se da će mu suvremena medicinska pomagala ipak omogućiti da preživi sve ono što ga je tamo čekalo. Tamo je primijetio kako majke male djece štapićima prevrću po govancetu koje je njihovo čedo upravo ispustilo i nakon toga dugo međusobno razgovaraju i značajno kimaju glavom. Ponekad sa osmjehom, a ponekad zabrinuto. Odmah je kao liječnik uočio da sva djeca imaju gliste. Pomislio je, to bi kod nas bio alarm za uzbunu, a ove se lude žene smješkaju. Naravno i sam se zarazio ali je i primijetio kako mu više uopće nije trebala pomoć inhalatora. Kasnije je saznao da oni namjerno zaraze djecu glistama kako bi potaknule imunološku reakciju tijela koja im pomaže u borbi protiv svih drugih nametnika ili alergena kojih u prašumi ima u izobilju. Umjetnost je nakon toga održavati te nametnike pod kontrolom ali oni su našli i način za to. To je tipični primjer izbijanja klina sa drugim klinom.
Ja recimo ne podnosim zimu ... organski. Ne sanjam ono bijelo govno i ne priželjkujem bijeli Božić. Aljasku ne volim gledati niti na karti, a Đoletovog "sibirovskog" da ne spominjem. E baš zato opet sam za kraj ovog trkački bar malo nad prosječnog tjedna išao plivati. Klin se klinom izbija. Ne podnosiš hladno, najbolji lijek za to je kupanje u hladnoj vodi. Prošli tjedan sam plivanje preskočio jer sam trčao po onom snijegu i bljuzgavici na Drenovici, a ovaj tjedan sam do nedjelje već odradio preko 40 kilometara pa nisam htio pretjerivati jer to sranje sa stopalom izgleda nema namjeru da prođe brzo. Uspio sam jedan trening usporiti na skoro 6 minuta po kilometru jer sam se ulovio sa malo sporijom ali upornom ekipom koja svaki četvrtak trči na stadionu. Nije mi bilo lako ali bar sam se napričao u tih sat vremena. Na mojoj Drenovici je sve ostalo po starom. Čim mi misli malo odlutaju kad se bolovi u stopalu smanje ja ubrzam. Tako sam i u subotu opet bio još malo brži nego prošli tjedan, a cilj je bio malo usporiti. 
Nedjelja ujutro je izgledala sjajno na mom balkonu ali uvijek zaboravljam kako je balkon okrenut na jug, a bura puše sa druge strane. Zvao me je i buraz ujutro kad je krenuo na ronjenje da kaže kako je na "Mornaru" zavjetrina i sasvim ugodno. Prošli put prije dva tjedna mi je bilo hladno za ruke, noge i posebno glavu pa sam se ovaj put malo bolje spremio. Izrezao sam ostatak već skraćene nogavice mog starog ronilačkog odjela i napravio pet šest centimetarsku neoprensku traku za čelo. Kad sam preko toga stavio silikonsku kapu tako je zabrtvila da mi ni kosa na tjemenu nije bila mokra. Ponio sam i rukavice. Jedino što nisam htio staviti čarape jer mi se čini da ne bi mogao pravilno ispružiti stopalo pa bi cijelo vrijeme kočio. Išao sam na isto mjesto kao prošli put i već je jedan čičica bio u vodi, lagano se brčkajući kao da se kupa u toploj kupki. Dok sam ja obukao plivačko odijelo i stavio očale on je taman izlazio. 
Neki ljudi koji su se napenderili gore na terasu iznad plaže su ga pitali kakva je voda? Kakva ... je..te što misliš. Stari je samo nezainteresirano rekao: "da se". Da ssssse. Prvih desetak zaveslaja ne dišem uopće. U rukavice je voda ušla odmah jer su labave oko zgloba i čini mi se da od njih neće biti vajde ali osim oko vrata koji je najviše izložen, da ssseeee nekako. Ne razmišljam o tehnici, k..cu, palcu samo mislim koliko još, a tek sam krenuo. Znam gdje je okret i nakon prvobitnog šoka koncentriran sam na to da što prije tamo stignem, a nazad će biti još veći negativni "split". Negdje nakon 15 minuta prsti na nogama malo otupe i ne osjećam strujanje hladne vode oko njih. Zato pojačavam rad nogu iako zbog toga trebam više zraka ali uspijevam ostati na udahu pri svakom trećem zaveslaju. Ruke su nakon ulaska vode ipak ostale pošteđene pothlađivanja i rukavice su malo povećale površinu dlana. Zbog toga sam bio još malo brži nego prošli put. Hrabro sam odlučio napraviti još stotinjak metara više ali nisam bio siguran dali ću imati hrabrosti okupati se bez odjela nakon toga. Čiče nije bilo ali je na plaži bila jedna žena u kostimu koja se netom spremala da zapliva. Uz to je dopedalirao moj prijatelj koji se tu redovno kupa i kad sam već imao tako dobro društvo zašto ne. Zapravo sramota me bilo što ja plivam u odijelu. Da bar nisu bili tu. Bio bi se izvukao iz plivačke kože i odjurio kući na odmrzavanje. Ovako sam po cijelom tijelu okusio kako su se napatile moje bose noge i bilo mi je potpuno nejasno kako je onaj stari onako bezbrižno plivao. Vidim da isto tako pliva i ona žena, moj prijatelj te još jedna koja je kasnije došla. Ja bi odmah vikao ali ništa nije izlazilo iz grla. Nisam siguran jeli gore vani gdje burica na plus 6 stupnjeva lijepo rashlađuje ili u vodi koja je oko 13 stupnjeva. Bar tako kaže moj buraz jer on ima termometar na ronilačkom satu. Izdržao sam pet minuta jer to sam čini mi se negdje pročitao da je sasvim dosta. Ma dosta je i previše. Primijetio sam jednu stvar koja zajednička svim zimskim plivačima. Svi su crvenokošci i to žešći kad izađu iz vode. 
Ako je točna ona narodna klin se klinom izbija bojim se da ću se ako ovako nastavim i ja zaljubiti u zimu. Već me žena pomalo čudno gleda jer sam cijeli dan bos i bez čarapa po kući, a ja sam bio čuveni zimogrozni papučar. Kažu da plivanje u hladnoj vodi povoljno utječe na imunitet. Ja se pitam? Jesu li ti ljudi koji zimi plivaju zdravi zbog toga ili plivaju jer su zdravi. Možda ne i pri zdravoj pameti ali ipak. 
Ali ako niste dovoljno hrabri, ludi, kako god ili nemate u blizini hladno more, zaleđeno jezero ili rijeku možete i sami da učinite nešto slično. Jedna studija koju sam nedavno čitao je pokazala da je dovoljno nekoliko puta tjedno uroniti noge u kantu jako hladne vode na pet minuta! Učinak toga je znatno poboljšanje imuniteta. Očigledno je da naše tijelo posjeduje neke mehanizme pomoću kojih predviđa moguću opasnost od infekcija ili virusa kad je pothlađeno i zbog toga aktivira imunološki sustav. 
To je slično priči o glistama. Napad hladnom vodom na noge ili glistama na crijeva ima sličan efekt kao cijepljenje. Taj efekt bi se mogao nazvati “Klin se klinom izbija”.

četvrtak, 14. prosinca 2017.

Zona sumraka

  Kad je u pitanju povratak trčanju nakon prekida ili ozljeda pri čemu naravno dolazi i do gubitka forme svi preporučuju prvo polagano trčanje dok se ne vrati bar dio aerobne forme.
Sve to teoretski znam i vjerujem kako je dovoljno trčati sa 60% do 70% srčanog opterećenja da se to desi. Meni bi to bilo 118-132. Samo kad ispadnem iz forme to mi je tako sporo da jednostavno ne znam kako tako trčati. Noge se sapliću i stružu po cesti, da ne spominjem da je dosadno do jaja. Kad sam u formi to je druga spika. Sa tim pulsom mogu trčati oko 5:15/km do čak 5:00/km. U ponedjeljak sam međutim i pri 5:25/km imao visokih 139 ali sam se tješio sa time da sam se previše obukao, tek sam ručao i ne trčim opušteno zbog bolova u stopalu. Možda je sve
to točno. Fakat je bilo skoro 14 stupnjeva, a ja onako kronično smrznut nisam niti provjerio pa izašao obučen u Nike "Combat ultra warm dry"(neš ti naziva) majicu ispod koje sam imao jednu usku kratkih rukava, a preko svega još majicu dugih rukava žute boje da me bolje vide u mraku. Kratke biciklističke, preko toga duge tajice, dokoljenice koje ne skidam do ljeta i još sam stavio maramu oko vrata, kapu i debele rukavice. Svo to sranje koje je bilo oko vrata, na glavi i na rukama sam skinuo nakon kilometra i opet sam bio mokar do jaja. Bar da je padala kiša. Kao da jeste, južinu si mogao srkati. 
U utorak je lijevalo i osjećao sam dosta jake bolove u stopalu pa sam odustao od trčanja. No u srijedu se sve nekako smirilo pa sam odlučio da ipak malo trčim. Opet po mraku i opet istu rutu. U srijedu je već nešto okrenulo na buru i temperatura je bila oko 7 stupnjeva, a vjetar je bio slab. Zato nisam stavio onu toplu majicu ali sve ostalo jesam. Ponadao sam se jer me nije jako boljelo na početku ali se nakon prvog kilometra bol opet vratila, mada moram priznati ne tako jako kao prije dva dana. U sebi sam ponavljao mantru: polako, opušteno, polako, opušteno, ... skoro da sam zaspao ili upao u duboki meditativni trans da me nije prenuo neki automobil koji je trubio kao da su svatovi. Možda me to pozdravljao netko tko me prepoznao onako zakarabuljenog, nemam pojma. Ako je trkač možda me je prepoznao po načinu trčanja kao što sam ja prepoznao Edu što je izronila iz mraka u svom karakterističnom "trčim u štiklama" stilu. J..te ona bi trebala imati ovo sranje što ja imam u stopalu. Kažu da taj problem(Mortonov neurom) žene imaju 10 puta češće nego muškarci, a naročito one što nose štikle! Štiklu mu poljubim, ja štikle ne mogu niti od žene da "posudim", ono kad me uhvati ..., ma zaj..se. Sreo sam za nazad još neke nepoznate trkače i Emira kojeg sam prepoznao izdaleka iako je i on bio fest zamotan. Nisam gledao na sat jer mi se nije dalo vaditi ga ispod rukava i skidati rukavice, a u mraku ionako ne mogu ništa vidjeti. Ali kad sam stigao kući, vidio sam da je bilo još brže nego prije dva dana. A toliko sam se trudio da bude sporije. Naravno i puls nije bio niži već za jedan viši. Utješno je to što sam bio dosta brži i ipak u aerobnoj(132 do 145) zoni mada se meni više čini da trčim u nekoj zoni sumraka. Brojke govore jedno ali ja se osjećam potpuno drugačije. Da nema tog bolnog podsjetnika imam osjećaj da bi mogao letjeti ali tko zna što bi bilo kad bi aterirao. Još je zapravo rano za prognoze jer nakon još dva tjedna će se vidjeti razmjere štete. Tek sam odradio drugi tjedan i to jedva preko 30 kilometara trčanja, a sljedeća dva će biti nadam se preko 40 kilometara tako da u novu godinu ne ulazim sa ovim rekreativnim treninzima. Sljedeća je opet parna godina i godina za jedan dobar maraton. Samo da otkačim te štikle.   

ponedjeljak, 11. prosinca 2017.

Neočekivano

 Očekuj neočekivano i uvijek će ti se sve ostvariti. To je najjednostavnija stvar na svijetu ali nikako da je shvatimo. Garantira uspjeh pa opet nikako da je primijenimo. U čemu je greška? Mora da ima neke veze sa time što smo ljudi. Neki dan sam razgovarao sa jednim zanimljivim mladićem, poliglotom koji govori šest jezika, a među inima i nekim egzotičnim kao japanski i norveški ... ma totalno čudan svat. U priči smo se dotakli teme što je sigurno u životu i on kaže kako je njegov djed, norvežanin(otuda valjda i norveški) uvijek govorio kako su dvije stvari u životu sigurne. To je smrt i mamurluk! Moram priznati da ovu verziju nisam nikad čuo, a čuo sam razne uključujući i onu klasičnu sa porezom. Mali mora da ima neke vikinške krvi iako osim duge kose i bradice nema ništa vikinškoga u onom smislu u kojem to očekujemo. Zapravo kad bolje razmislim rijetko kad je nešto onako kako smo to očekivali. To je bilo u petak, a za subotu sam imao zakazanu feštu kod prijatelja sa popriličnim društvom nakon koje sam očekivao da će nedjelju ujutro glava biti u balunu i već to me činilo prilično nervoznim cijeli dan ranije. Vikend je i trebao bi se veseliti mogućnošću da za dana izađem na bicikli ili otrčim malo, a i plivanje bi moglo doći u obzir sad kad imam odijelo. No mamurluk je došao već u subotu ujutro nakon samo par piva sa Svenom što mi je bilo potpuno neobjašnjivo i naravno neočekivano. Neka vrsta apstinencije u ovih par tjedana koja meni uvijek prati probleme i zabrinutost me kao i kod trčanja izbacila iz forme. 
Da stvar bude gora očekivana kiša se prometnula u snijeg. 

Mamurluk ili možda umor, kiša ili snijeg svakako nisu i ne smiju biti razlog da se ne trči čak kada ih i ne očekujemo. Iako je sniježilo nisam se baš previše obukao ali sam stavio nepromočivu šuškavu jaknu jer je snijeg bio jako mokar. Samo što sam zaboravio da kapuljaču ne mogu staviti ako ne nosim šiltericu jer ako je stavim na glavu taman mi padne do vrha nosa pa ne vidim kud trčim. Ako je probam malo zavrnuti i podići onda je vjetar otpuhne sa glave tako da sam trčao bez kapuljače i uglavnom pokisnuo. Ni noge nisu bolje prošle. Po putu lokve, sa strane bljuzgavica, noge mokre već nakon prvog kilometra. Jedino što me nije iznevjerilo su bolovi u stopalu i eto bar tome mogu zahvaliti da nije sve bilo neočekivano. Nakon što su mokre i bolne noge ušle u fazu "tup-glup", uspio sam odlutati mislima i mimo očekivanja napravio jedan krug viška. Nije dovoljno da si mokar i da te nešto boli već to treba trajati više od sat vremena inače je ... to je za pičkice. Kad ne bi bio iskren rekao bi da mi je puls bio neuobičajeno visok za relativno lagano trčanje ali iskreno ne vidim zašto bi bio niži. Neki dan sam na poslu uključio monitor jer sam na posao došao trčeći pa sam imao monitor sa sobom. Registrirao sam puls u mirovanju odnosno dok sjedim, kuckam po tastaturi i razmišljam ... ili ma jok, samo sjedim. U odnosu na periode kad sam bio u formi i trenirao po ljeti viši je za 4 otkucaja. Prosječno je bio 43 dok je inače 39. To je u skladu sa dvije stvari koje utječu na visinu pulsa u mirovanju. Prva je bazični metabolizam koji se zimi poveća jer naše tijelo bez obzira što se trenutno nalazi u toploj prostoriji je zimi "podešeno" na obranu od hladnoće. Drugo je sad već sigurno bitan pad forme svih mišića pa tako i srčanog. Treba se baciti na intervalni trening, a to ne mora nužno biti samo trčanje. Već sam to prošao i mislim da pomaže. Fešta se to večer pretvorila u neočekivan susret sa nekim prijateljima koje nisam dugo vidio. Vino je bilo, malo je reći izvrsno i neočekivano sam se ujutro probudio u sedam sati bez mamurluka iako sam legao tek u 3! 
Možda je ipak bolje da se držim crnog vina nego pive. U osam sam već bio na Bunarini i dok se zubato sunce stidljivo dizalo na istoku već sam obilazio stazu sa još jednim oštećenim prijateljem trkačem postavljajući trake da se oni koji će trčati zimsku ne bi izgubili po puteljcima punte Verudele. Samo je jedan od trkača izjavio da mu je traka na jednom mjestu zbunjujuća ali to me ne čudi iako on često tamo trči ali isto tako se uspio "izgubiti" i na pulskoj X-ici pa je napravio skoro cijeli krug viška. Objašnjenje koje je dao je potpuno neočekivano. Mi smo trakom zatvorili uličicu koja ide ravno prema turističkom naselju i ne možeš ići nigdje osim lijevo prema bazenu. On je rekao da ga je to zbunilo jer je mislio da se više ne može nigdje i da je tu kraj ... ideeš. Na koncu sam odradio fotografski dio uglavnom uspješno dok su trajale tek kupljene baterije koje su se neočekivano možda samo smrzle kao i ja. Na koncu se naglo podigao vjetar koji je sa sjeverozapadnjaka prešao u jaki jugozapadnjak i pokvario mi planove za plivanje poslije obavljenog fotografiranja. Na cijeloj toj strani obale su se digli prilični valovi. Kako sam već bio promrzao stojeći na vjetru i nogama šest sati tako mi je jedina utjeha bilo neočekivano lagano trčanje od pola kruga po stazi zimske lige i skidanje traka. To me malo ugrijalo i dalo varljivi osjećaj da dan nije baš bačen u vjetar iako realno gledano možda i jeste. No svaki napredak je dobar i tjedan sa 30 kilometara je bolji od onoga sa 20, a beskonačno bolji od onoga sa 0. Tako bar kaže matematika. Očekujem da onaj sljedeći ... ne očekujem ništa i kakvo god sranje naleti nešto ću smisliti.

petak, 8. prosinca 2017.

Penzija

  Slučajno ili ne nešto sam danas kontao o tome kad po zakonu mogu u penziju i ispada da je to danas! Jupiii ... ili možda ne? To bi bila prijevremena za to davno imam uvjete baš sam glup! Za starosnu još treba da radim do ljeta 2019 godine. Onda je tu još neka za "dugogodišnjeg osiguranika", to treba biti negdje do kraja 2019 ili početkom 2020 godine ali ne znam u čemu je razlika. Brine me priča da što kasnije ideš i više radiš to ćeš imati manju penziju! 
 
J.. te to je isto kao sa mojim trčanjem. Ja se sav polomio da nešto ostvarim u trčanju i što sam više trenirao to je bilo sve gore. Umjesto da nakon par godina pomalo povećavam kilometražu i općenito treniram intenzivnije meni je sve obratno. Ispada da je najbolja bila ona prva 2014 godina. Ako krenem od prve utrke nakon koje sam zapravo počeo trenirati, u prvoj godini sam istrčao jedan maraton, 4 polumaratona, dvije kros utrke na 10 km i pet utrka zimske lige. Od tada je prošlo dvije i pol godine i osim dva maratona uspio sam još trčati jednu desetku i jednu utrku zimske lige. Ovim tempom do mirovine ili 2020 godine ću možda uspjeti istrčati još jednu ili dvije utrke. Nadam se bar jedan maraton.
Možda je to onaj nagli pad brzine ili sposobnosti koji mi je spomenuo Bepo kad je sa polumaratona 1:33 u 67 godini naglo pao u brzini i nikad više nije došao blizu tog rezultata. A nije da nije trenirao. 
Ja treniram u valovima po šest mjeseci. Tako da jedna godina ima dobar početak, a onda loš kraj. Sljedeća loš početak pa onda dobar kraj. Zato uspijevam trčati maraton svake druge godine. Sad mi ostaje nada da ću dočekati taj dobar dio negdje na jesen sljedeće godine kad bi htio ići po treći put u Ljubljanu. Do tada trebam prezimiti bez da potpuno stanem kao što je to bilo na početku 2016 godine. Startala je sa ukupno 160 kilometara u prva četiri mjeseca. Zapravo nije samo startala jer i prethodnih 6 mjeseci u 2015-oj godini sam trčao ukupno samo oko 290 km. I onda je sa toplinom maja krenulo. 
Prvo 170, 190, 240, 240, 230 i 260 kilometara u listopadu prije maratona, a sa njim i 300 km. Da sam optimista rekao bih da to ne bi trebao biti problem ako uspijem trčati bar oko 150 kilometara mjesečno ovih par sljedećih mjeseci. Nekome ovo izgleda smiješno ali meni ne. Ako sam mogao skoro od nule u šest mjeseci dosegnuti 3:10:09 na maratonu još se čvrsto nadam da ću se upisati u rekordere kategorije H sa vremenom bržim od 3:08:08. Da nema te nade davno bi odkantao sva takmičenja i vratio se rekreativnom trčkaranju kad mi se hoće i to bez obzira što mi već nedostaju neki treninzi sa mojim dobrim prijateljima, a posebno dužine.
Ja sam kao skupi nogometaš kojeg je kupio neki bogati klub da ga drži na klupi samo da ne igra za druge. Ili sam stvarno odabran da na meni neko više biće ispituje neobične ozljede. Kao ova zadnja koja nije proizišla iz trčanja jer nisam uopće trčao i nema veze sa operacijom stopala jer i to je gotovo prošlo. Jedino što sam uspio zaključiti “googlajući” da takve probleme imaju žene koje nose štikle i tijesnu obuću. Je..te, a ja nosim tijesne cipele tri dana u godini dok moja kolegica isto tako moja generacija spava u štiklama. Nju nikad ništa ne boli.
Biti će ipak da su to samo problemi sa istekom roka trajanja. Razmišljam da baš zbog toga požurim dok sve ne bude za baciti u kantu. Znači umjesto odmora sutra aktivna rehabilitacija. Izgleda po kiši na Drenovici.

ponedjeljak, 4. prosinca 2017.

Neslavni rekord

  Nekako sam izdržao do vikenda iako me svaki dan kopkalo dali da opet riskiram još veće otvaranje te ranice na stopalu. Što zbog obaveza, što zbog uglavnom šugavog vremena ipak sam se suzdržao od trčanja. U subotu ujutro sam isprobao jedan lagani krug trčanja na Drenovici uz jaku buru i prilično hladno vrijeme. Tako, tako, nisam baš sretan sa svime. Još me boli, izgubio sam osjećaj za trčanje jer stalno gazim nekako čudno na tu nogu i osim toga palac na toj nozi me prilično boli u zglobu. Imam osjećaj da ni problem sa bolovima u prednjoj strani stopala nije uopće riješen već ga maskira ova jača bol na još nezarasloj rani.To što sam trčao izuzetno sporo 5:46/km me ne brine previše jer ionako jedan krug na Drenovici trčim samo za oporavak i namjerno nastojim biti što sporiji. Ipak razlika u odnosu na prošlu godinu kad sam početkom studenog nakon maratona u Ljubljani trčao za oporavak je velika. 
Za isti tempo puls mi je sad veći za 8 otkucaja i više nije u zoni oporavka već u zoni aerobnog trčanja. 
U nedjelju je za divno čudo žena predložila da odemo do mora kako bi ja mogao mogao malo plivati, pa ćemo poslije prošetati. Bura je dosta utihnula ali je bilo još malo hladnije. Sjetila se žena da nam je jedan moj prijatelj koji se kupa cijelu zimu rekao kako odlazi između kampa Stoja i Valovina jer je tamo zavjetrina. I stvarno dok svugdje malo zebe i ljudi šeću poprilično zamotani u šalove i kape, na tom mjestu ispod visoko nazidane obale i jedne terase gdje je ljeti “beach bar”, stisnula se mala šljunčana plaža. Dolje je što bi rekla moja pokojna baba: "toplo ka u guj(z)ici". Dobro ne baš tako toplo ali može se podnijeti. Čak je bilo i malo vruće nakon minute kad sam navukao plivačko odijelo. Onako crno na suncu grije da je milina. Još da mogu plivati na suhom to bi bio trening iz snova. Kad sam zaplivao zaboravio sam na to što me zebu ruke i noge jer još nisam htio staviti rukavice. Kao da mi je netko počeo zabijati čavliće u čelo i obraze. 
 
Zbog toga sam instinktivno započeo sa malo previše podignutom glavom ali plovnost odijela je to kompenzirala pa sam odmah osjetio kako idem brzo. Nakon nekog vremena sam se ipak prisilio da glavu zabijem više prema dolje pogotovo što je na tom dijelu uz obalu bilo potpuno mirno more. Bar do rta u kampu Stoja ali nakon okreta ipak se osjetio vjetar u glavu i čini mi se da je bilo malo teže. Da mi ne odumru noge povećao sam broj udaraca gotovo dvostruko i požurio jer nisam htio da mi se ruke i stopala previše ne pothlade. Još sam planirao da plivam pet šest minuta bez odjela kad sam se već ovako napola pothladio. Još ne mogu doći sebi da sam došao do prosjeka od dvije minute na 100 metara. To bi na onom maratonu što sam plivao ovo ljeto bilo deset minuta brže. Istini za volju u mom slučaju odijelo čini plivača i jedno je plivati 1,2 km, a drugo više od 2 km. No rekord je rekord makar i bez nagrade. Uspio sam brzo skinuti odijelo zahvaljujući malom triku sa šamponom na vanjskoj strani nogavica i rukava. Sklizne sa tebe kao što žaba projuri kroz rodinu guzicu. A ja mislio da mi je hladno u odjelu. J...te kao da me netko šutnuo iz toplog kreveta na ulice Jakutska po zimi. Trkom sam odjurio u "topli" zagrljaj mora da bi se još jednom šokirao ali onda je bilo sasvim "ok". Par minuta sam se brčkao nastojeći da ne vrištim jer se na plažici već počela okupljati ekipa redovitih kupačica i kupača, a među njima i moj prijatelj koji mi je i rekao za ovo mjesto. Plažica i zaklon sa betoniranim zidićem je mala pa sam ja napravio gužvu. 
Moja žena je nakon razgovora sa svojom vršnjakinjom koju cijelo ljeto viđamo na obližnjoj plaži izjavila da će početi plivati i ona od sljedeće godine. Gospođa kaže: "to je sve u glavi"! Kao da je čitala Tima Noakes-a i teorije o "Centralnom upravitelju". Možda i jeste u glavi ali niti šetnja oko Valovina i odlazak kući nije otkravio moje tabane i ruke. Zato sam odmah uskočio u trkačku opremu i onako polu ukočen istrčao ponovo na buricu. Točno četiri kilometra mi je trebalo da osjetim da su stopala moja, a to mogu sa sigurnošću potvrditi jer me boli ona ranica kad nagazim nehotice na neki kamen. Bol u prednjoj strani stopala se ponovo lagano vratila ali nije više oštra. Jedino ne osjećam više ništa u onom koljenu koje me mučilo cijelo ljeto. No kako noge idu u paru pretpostavljam da je i ta lijeva noga moja iako me čudo neviđeno ništa ne boli, još.
Kako mi je trebalo skoro cijeli krug za zagrijavanje produžio sam još jedan i odlutao u mislima malo u Crikvenicu, malo svukuda i kad sam kasnije gledao što je zabilježio Garmin ostao kao posran. Nikad u životu za ovakav trening nisam imao tako visok puls. Tempo je iz nekog razloga bio prebrz 5:06/km i na razini bržih trčanja po Drenovici. Iako sam znao po Drenovici trčati ispod 5 minuta po kilometru, najčešće trčim oko 5:20 ili dužine 24-32 km, malo brže oko 5:15 ali puls je uvijek ispod 140, a jučer prosjek 153!!! To je kao kad trčim tempo sa ekipom i svi stenju kao da se porađaju. Na onim uzbrdicama prema Vidikovcu je skakao na 164-166 kao da trčim utrku, a uopće nisam osjećao nikakav poseban napor i sav sam bio koncentriran na tu bol u stopalu.
                                                           Drenovica 9km; 5:06/km; prosj. puls 153; max 166 u prosincu
 

                                Drenovica 9 km; 5:09/km; prosj. puls 137; max 151 u lipnju
 
Možda je moja pumpica neuspješno pokušavala ugrijati moje ozeble noge i ostatak tijela. Tko zna? U svakom slučaju i to je neslavan rekord. Danas odmaram na bicikli, a sutra ću ponoviti trčanje na posao i nazad iako su jutros sve lokve na premanturskom igralištu bile zaleđene i ruke su mi se na bicikli zaledile za desetak minuta u debelim rukavicama. Još mi netko spominje zimske radosti ma goni ... 

srijeda, 29. studenoga 2017.

Sjećanje na Crikvenicu

 Danas cijeli dan lije kao iz kabla i to me pomalo tješi jer mi daje još jedan razlog zbog kojeg opet neću trčati. Ne bi me to prije spriječilo ali pomalo popušta velika želja i žurba prestaje da kuca na moja vrata. Jučerašnji pokušaj da trčim je mogao da prođe i gore ali ni ovako me nije nešto utješio.
Već pri povratku kući vratila mi se bol u stopalu iako je to sad više tupa bol i pomakla se prema palcu što pripisujem nesvjesnom obranom mog stopala od upornog pokušaja da ozlijedim ono mjesto gdje su mi skinuli šavove. Izgleda da sam u tome i bar malo uspio jer sam navečer primijetio da je flaster krvav, a žena kaže da se malo otvorilo na sredini. J...  dobro da nisam još trčao poslijepodne na stadionu. 
Ipak sam otišao jer sam imao dogovor i htio vidjeti što se radi. Uvijek ista ekipa koja marljivo trenira podjeljena u dvije trojke.
Malo sam popričao sa našim Bepom koji je došao odigrati partiju šaha jer taj dan odmara i kaže: "sutra ću još jeno malo teći", pa opet odmor i onda u nedjelju još jedan polumaraton u Crikvenici jer mu se neda trčati one uzbrdice u Pazinu na zimskoj lizi. To razumijem jer nekome sa 84 godine nije lako trčati uzbrdo, a polumaraton, to trči onako iz zajebancije. Čudo neviđeno je naš Bepo. Čim sam dočekao trkačicu koja je došla po majicu od Uljanikove utrke odmah sam otišao kući ne sačekavši ni da moji dovrše trening ili da se nađem sa Ozrenom zbog dogovora oko utrke na Bunarini i eventualnog odlaska u Crikvenicu. Htio bi otići da vidim kako će Slaven istrčati maraton. Iako znam da nije odradio možda dovoljno treninga nekako se nadam da bi mogao iznenaditi i istrčati ispod tri sata. Ali Crikvenica je malo zeznuta što zbog vremena što zbog staze za koju kažu da je valovita. Tamo sam trčao svoj drugi polumaraton mjesec dana nakon Ljubljanskog maratona i tjedan dana nakon utrke od 5 km na Bunarini. Noge su mi bile krute baš kao iz one pjesme navodno mog daljnjeg rođaka(po baki) što su ga zvali "Zmaj" ... "điha, điha četiri noge sve četiri krute ..." samo što su u mene bile dvije. Lijevalo je kao danas tako da se nisam uopće zagrijavao već sam iz toplog autobusa otišao direktno na start. Srećom tad je kiša nakratko stala. Prvu polovinu utrke sam proveo u povećoj grupi koja je strašno cimala i ne znam koji sam kua uopće radio tamo. Na čelu grupe je bila jedna jako zgodna cura u oskudnom topiću i gaćicama, pa je možda to bio skriveni motiv koji sam sebi ne želim priznati. Međutim nije baš znala držati tempo. Kad god bi netko krenuo naprijed ona je ubrzavala pa se cijela grupa cimala, a na uzbrdicama je strašno padala iako je bila relativno sitne građe. Ja bi malo skratio korak, usitnio kako se ono kaže, a ona je radila koračine još duže nego na ravnom. Probao sam joj to reći kad smo se poravnali ali nije trzala već je svim silama htjela da vodi. Nakon polovine staze mi je dojadilo cimanje, iskoristio sam jednu dulju uzbrdicu da otresem cijelu grupu i do kraja sam trčao onako kako ja najviše volim, sam. "Rudiša" kojeg tada nisam poznavao, a trčao je cijelo vrijeme iza mene je rekao da sam ubacio "turbo" i odmaglio. On je došao par minuta poslije mene. Slaven je te godine mogao konkurirati za najsmješniji karnevalski kostim jer se toliko obukao i zamotao da sam ga jedva prepoznao kad smo se mimoišli nakon okreta, a zaostao je oho, više od deset minuta. Sad me obojica šišaju ko merimo ovcu. Slaven sa 1:22, a "Rudiša" sa 1:25. Svi koje u klubu znam da treniraju redovno ovih zadnjih dvije tri godine su napredovali samo ja sam još uvijek na tih Crikveničkih 1:28:48,9.

I na proglašenju je lijevalo tako da i sa te utrke nemam niti jedne jedine slike. Nema ni medalje čak ni za za kategoriju, ili majice. Jedina uspomena mi je diploma sa interneta i jedna platnena vrećica koju nosim kad idem na tržnicu. Vino iz vrećice je popio moj ćale i kaže da je moglo biti bolje. Ponekad mi se čini kao da nisam niti bio u Crikvenici pogotovo što se uopće ne sjećam da je staza navodno teška. U cilju sam bio toliko svjež da sam zadnja tri kilometra imao prosjek 4:06/km, a zadnji 4:02/km. Čak sam i sprintao zadnjih dvjesto metara kao da sam na utrci zimske lige. Mora da sam to sanjao jer evo već je prošlo tri godine od tada i skoro dvije i pol godine da nisam uopće trčao niti jedan polumaraton, auuu.

utorak, 28. studenoga 2017.

Kec iz matematike

 Napokon sam jučer izvadio šavove. Možda sam malo razočarao sestru koja ih je vadila jer nisam kukao kako je značajno najavila svima u prepunoj čekaonici. J... uzela me preko reda pa je ispalila: "prvo ćemo ovog muškog jer oni jako kukmaču"! E da samo zna kako kukumačem kad me u ruke ulovi Marijan kostolomac. Sve ostalo prema njemu je p... dim. Mene je toliko držalo uzbuđenje što ću možda već sutra moći trčati da nisam niti primijetio kad je završila. Malo sam bio razočaran što nisam osjetio neku razliku od prije. Valjda sam mislio da će sve potpuno proći odmah. Opet isto, malo boli kad nagazim ali ako ona kaže kako je sve ok onda nemam što da brinem. Pogledao sam kalendar i vidim da je i ovaj mjesec već iscurio. Ionako ne mogu više nadoknaditi ništa te će sve ostati na nekih četrdesetak kilometara. 
Opet jedan od onih gorih mjeseci u mojoj trkačkoj karijeri. No jedan maraton sam prevalio i ovaj mjesec. 
Ako se to računa, prevalio sam 42 godine braka. Za maratonca to bi trebala biti jubilarna godišnjica ali osim kume koja uvijek dođe, kuma koji se ovaj put sjetio točnog datuma, mojih staraca i samo jednih prijatelja drugi se nisu sjetili pa smo to proslavili u malom biranom društvu uz malo meze i maminu pitu od jabuka. Eto mala utjeha za neostvareni maraton na jesen. 
Prognoza za ostatak tjedna nije baš ohrabrujuća zato sam bez razmišljanja odmah ujutro odlučio trčati na posao da isprobam kako je stanje sa tabanom i mogu li uopće trčati. Ako ne bude išlo ja ću hodati pa kud puklo. To je samo 4 kilometra i ne bi trebao biti problem. Za nazad opet mogu trčati ili hodati jer ionako večeras moram na stadion pa mogu i tamo malo trčkarati ili samo sjediti ovisi kako će se sve to rasplesti.
Evo sad u pauzi za marendu sam pogledao što kaže Garmin i izgleda da je i on malo zarđao jer mi je za isti put kojim trčim na posao danas pokazao oko 160 metara manje.
Provjeravam tablice da vidim prosjek i ne mogu vjerovati svojim očima. U godini imam samo pet šest takvih trčanja od oko 4 km jer obično idem drugim putem tako da mi bude oko 5 km do posla. Najdulje trčanje je 4,14 km, najkraće 4,06 km, a većina je oko 4,10 km. Ali tablični kalkulator kaže da je srednja udaljenost 4,27 km!!!

Istini za volju to je OpenOffice odnosno onaj đabalesku tablični ali ne moraš biti matematički genije kako bi zaključio da srednja vrijednost nikako ne može biti veća i to dosta od maksimalne vrijednosti. Meni bi moja profesorica rekla sjedni i evo ti kec iz matematike. Kako da nakon ovoga vjerujem u bilo kakve podatke iz tih tabela? Odavno sam naučio da baš i ne vjerujem previše Garminu no to trenutno nije bitno. Prva četiri sam prevalio izgleda bez problema. Još ću do večeras četiri i možda par na stadionu. To bi trebalo biti dovoljno iako je daleko od prošlogodišnjih duljina ali bilo je i gore, a siguran sam da će biti još i gore ... jednom. 

petak, 24. studenoga 2017.

Kako prestati trčati

  Moj prvi novinski članak je glasio "Kako početi trčati i zašto". Kud mi je bila pamet. Još me tada držalo pozitivno raspoloženje jer sam uspio proći jednu zimu bez ozbiljnijih ozljeda i istrčati prvi proljetni maraton. Zato sam i pristao da pišem. Inače me ne bi nagovorili ni za brdo karamela. Sad me u valovima zapljuskuju za trkače uglavnom loše stvari i nemam više nikakve inspiracije za pisanje, a obavezao sam se. Ispada da je sve oko trčanja koma i pušiona.
Kad god osjetim kako se stanje malo popravlja već se pripremam na novu šamarčinu koju ću sigurno zaraditi samo ne znam još kako i kada. Tako osjećam i sad kad je ostalo još par dana do skidanja šavova na stopalu. Iako sestra koja mi svakih par dana pregleda i previje nogu govori kako je sve odlično i da ne može biti bolje, mene hvata neka zebnja. Kako ću sad početi trčati i hoće li se opet nešto vratiti od prije ili će ponovo pući nešto novo. Neka nova šušta ili dio za koji nikad prije nisam ni čuo ni znao. Je..te od kad se ovako hrvam sa tim trčanjem upoznao sam svu silu nekih sitnih dijelova sa čudnim imenima, piriformis, popliteus, iliopsoas ... da ne nabrajam. Sve češće razmišljam kako bi mi bilo super kad ne bi više htio da trčim. Zapravo kad ne bi želio da trčim. Što bi sve mogao da uradim i da još ušparam nešto para. Bar za doktore i fizioterapeute. Možda da odem na hipnozu, akupunkturu ili recimo bacim kosku ženi: "ja prestajem trčati ako ti prestaneš pušiti". Iako je to njoj primamljiva ideja čisto sumnjam da bi upalilo. Pa zar je to tako teško? Za sve ostalo mi se čini da ne bi imao niti malo frke. Recimo ne ići na posao. Ništa lakše, ujutro se samo okreneš na drugu stranu i ... naravno ako možeš da biraš. To što još ne mogu, nema veze ionako samo zamišljam. Ili žena stavi ispred mene tepsiju baklava, a ja mrtav ladan otvorim pivo i kažem: "jok ne pašu mi uz pivo". Ništa lakše ili "pis of kejk". Ovo je brate neka opaka boleština koja se ne liječi nikakvim antibioticima. Znaš da će da boli nema veze oblačiš tenisice i sa facom ala kiseli krastavac izlaziš na trening. Znaš da ćeš pokisnuti, smrznuti se ko pi...a, spaliti jer je podne i zrikavci se izruguju tvojoj gluposti ali ipak ideššššš... To je teška boleština kad i kljakavi sanjaju da trče kao "kenijci" i što je najgore od svega, čine svakakve ludosti da se to kao ostvari. Malo morgen. Zato podržavam svaki napor i projekt koji je na tragu lijeka za tu bolest.

utorak, 21. studenoga 2017.

Bicikla

  Kad sam bio klinac silno sam želio imati biciklu iako je istini za volju tada nitko od gomile klinaca iz moje velike zgrade nije imao. Možda baš zato. Rođen sam kao livaja(ljevoruk) i zbog toga često trpio. Čak i udarce ravnalom od moje ne baš ljubljene učiteljice. Zato nisam volio školu i radije sam lutao po pulskim utvrdama i tunelima. Jednom sam izmislio da su mi u školi ukrali cipele koje sam bacio u otvor zazidanog ulaza u "tunele" pored škole, glupo se ponadavši da zbog toga neću više morati ići u školu. Cipele smo tada morali ostavljati u hodniku ispred učione, a u učionicu smo ulazili u tankim crnim papučama od "skaja". Rezultat te moje varke je bila crvena guzica kao u mandrila na nekoliko dana. Naravno da sam priznao ali rekao i zašto. Za utjehu od starog sam iscijedio obećanje da ću dobiti njegov bicikl. Uvjet je bio da naučim pisati sa desnom rukom. Naravno što se ono kaže: nije kome je obećano nego kome je suđeno. Ja sam naučio pisati desnom rukom i u školi od tada imao skoro sve petice ali bicikla mi se nije nikad ukazala. Možda je stari pritisnut brigama zaboravio tko zna. Ipak nas je bilo troje ali ja sam i zbog toga sa njim bio malo na ratnoj nozi. To sad više nije važno ali sam možda baš zbog toga počeo trčati. 
Prvi put sam sjeo na biciklu tek u sedmom ili čak osmom razredu osnovne. Sa mnom u razred je išao dečko koji je već vozio za biciklistički klub "Siporex" i on me je naučio voziti biciklu u zamjenu za pomoć u domaćim zadaćama. Nakon sedam dana "šegrtovanja" kod Alda napravili smo utrku po šišanskoj cesti od "centrale"(Billa) do Busolera i nazad, par kilometara. Tada nije bilo zaobilaznice i mogao si pičiti do daske bez straha da ćeš naletjeti na auto. Ja sam njega u školi rasturao na trčanju ali na toj sprint utrci me razbio ko beba zvečku. Kad sam sišao sa bicikle noge kao da su bile od gume. Skroz oduzete,  pa sam silazeći neočekivano zveknuo na koljena. Eto i prve ozljede na bicikli. No ja sam već pomalo kretao u trkačke vode i kako bicikle nije bilo, nije bilo ni izbora, odoh u trkače. Prvu biciklu sam dobio na poklon od mog prijatelja i tada dečka moje sestre. Kruh te j.. biciklu i par "kanađanki", samo da izlazim subotom na plesnjak jer sestra nije smjela bez mene. Glupa pravila mog starog. On je već od svog starog posuđivao "Moskvića" za izlaske i bicikla, pogotovo ponica mu nije bila više "cool". Meni je bogami bila. Sa ekipom iz škole sam vikendom đirivao oko Pule, uz more i svugdje gdje zbog društva nisam mogao trčati. Dok jedan dan jureći niz Nazorovu ulicu nisam naletio na neku rupu. Okvir se rasuo na varu nosača zadnjeg točka, a ja sam pomeo asfalt i dodao još malo zakrpa na moj već zakrpama obloženi jeans. Sad je vidim u modi da sve bude rasparano... j.. kao da su izašli iz kaveza sa tigrovima. 

 
"Divlji Bill" i ja na "ponici"

Onda je došao studij i opća besparica. Od prve plaće koju sam preko student servisa zaradio radeći mjesec dana noćnu smjenu u tvornici trafo lima kupio sam si češku biciklu sa brzinama, onim zakrivljenim volanom i klipserima. Bili smo ja, kum Tomica, moj frend "Bill" i još jedan kolega u gradu i u "Kolesaru" kupili četiri bicikle. Iz zajebancije smo poslali kuma da kupi sve četiri kao da ide u slastičarnicu kupiti četiri buftle za marendu. Poslije smo se pojavili unutra još nas troje jer je prodavačica već pomislila kako je kum zajebava. Nas troje smo uzeli iste "trkačice". Naš kolega inače sa sela je morao uzeti veliku štabelu Rogovu kontrašicu inače bi ga stari zatuka da je doma dopelja to sranje sa tankim gumama i volanom za dobiti išijas.
Bicikle su naravno spavale sa nama u sobi jer je u Ljubljani bicikla bila tražena roba ... uglavnom su je tražili naivci koji bi je ostavili nezaključanu makar na kratko. Kako su buđeti bili prekoračeni, a MTF(mama, tata fond) nije olako davao zajmove onakvima kao što smo mi, nije baš bilo love ni za vlak. Morali smo za praznike kući na biciklima. To je bila moja prva neslužbena utrka. Od nas troje naravno ja sam morao biti prvi. Umjesto da se lijepo provozamo i uživamo u krajoliku pa makar to trajalo dva dana koliko je trebalo "Billu" ja sam gazio od Ljubljane do Pule kao manijak. Na spustu prema Črnom Kalu gdje su nekad bile one kocke otpustili su mi se freni dok sam morao pretjecati i provlačiti se između kamiona i automobila koji su dolazili iz suprotnog smjera. J..ga alat ili tako nešto, ma zar i to treba. Kočenje? To je ionako prevaziđeno, samo gas do Limskog kanala poslije ćemo ben. Na Limskom mi se zablokirao prijenos u višoj brzini pa sam uspon gore odradio na nogama uz podosta šaranja po cesti. Srećom nije bilo puno prometa. Guza je boljela, ruke nisam osjećao, a moj stari me još pitao: koji kua da silazim? Otvori si sam podrum. Ja bi otvorio ali ključ nisam mogao držati u rukama toliko su mi bile razdrmane. Kad je moj buraz krenuo na faks pozdravio sam se sa biciklom i od tada nikad nisam više imao svoj. Imala su moja djeca i kad sam zadnji put bio ozlijeđen vozio sam "rozi tenk" od kćerke mog buraza. Sad opet malo vozam, a više sređujem sređujem biciklu od sina dok je u Irskoj, a na ljeto ću opet biti pjehe. Daleko je Ironman. Baš bi volio malo trenirati biciklu makar zanemario trčanje. Ako ništa drugo samo da oderem buraza. J.. ga od tri triatlonske discipline dere me u dvije. 

To mora da se promjeni! Kad zaključim kako ne mogu više popravljati osobni na maratonu odmah si kupujem biciklu. Tako sam govorio kad sam imao ozljedu kuka i nisam trčao 11 mjeseci. Čim sam stavio noge u tenisice, moja ljubav prema bicikli se rasplinula kao balon od sapunice. Baš me zanima koliko ću o tome sada razmišljati. Kacigu imam, fenci šmenci oćale imam, rukavice imam, gaće sa fudranim umetkom za moju košćatu guzicu imam. Imam čak i jednu maju sa onim đžepima sa strane ali nešto još fali ... znam trčanje! Evo dok ubijam ove dane bez trčanja opet sam malo potegao na bicikli u subotu i ovaj put uspio da ne padnem, probijem gumu ili polomim lanac. 
         Ovaj "kajter" se malo zaigrao nasred Kvarnera ili se to samo nečiji otrgnuo!
Baš fino, još da nije derala bura i da smijem močiti nogu mogao sam malo i otplivati da mi brže prođe ovo čekanje. Još jedan tjedan ... uffff.

četvrtak, 16. studenoga 2017.

Zadrži dah

 U zadnje vrijeme kad u društvu sjedimo i kafenišemo. Zapravo mi muški ali i ne samo muški obično deremo po pivi, često netko od ekipe uglavnom onaj ženski dio počne primjećivati kako im se konfekcijski broj malo rastegao tamo oko struka. Istog onog koji se nekad zvao ili ga je netko zvao strukić. Sve najčešće završi dubokim uzdahom i uvlačenjem neugodne izbočine uz samozadovoljno kimanje glavom ... ipak nije tako strašno. Na što ostali neodređeno kimaju glavom pogledavajući krišom svoje mjere.
Moj frend ponekad svojoj ženi(nadam se u šali) kaže: "sad tako zadrži dah do daljnjeg i biti će super". Vjerojatno misli kako će on biti zadovoljan. Nisam siguran zbog čega. Dali zbog toga što dok zadržava dah podsjeća na onu staru, sa strukićem ili
napokon ne može pričati. Možda se nada fatalnom ishodu ako dah zadrži predugo ... nikad neznaš. 
Ja sam godinama vježbao zadržavanje daha i moji prvi pokušaji su bili vezani za uporno svakodnevno vježbanje joge u bezuspješnom pokušaju da doživim ono nešto. Pa bilo je nekih čudnih pojava ali ne bi sad o njima jer su mi ionako ostale nejasne. Mrzim kad nešto ne razumijem. Zato sam često mrzovoljan, valjda. Poslije sam otkrio čari podmorja i podvodnog ribolova, a tamo je zadržavanje daha bilo neizbježno jer ribe ne mare što bi ja rado izronio i sačekao ih vani na svom terenu. Jok "mile", čekaj i trpi možda se neka prevari i pomisli: "ovaj je krepao".
Sad kad trčim dišem punim plućima i rijetko osjećam nedostatak zraka osim možda na jednoj ili dvije utrke do sada i to u samoj završnici. Međutim ima trenutaka kad i u trčanju zadržim dah. Recimo ako prolazim pored kakve zgodne trkačice. Mada to, a ni mene one više baš i ne primjećuju. Ponekad ti dah zastane kad te nešto prestravi ili vidiš račun za ...
Ali ovih dana sam dobio na e-mail članak "Breathless Performance" od Andrew Hamiltona(Peak Performance magazin, Issue Number: 328) koji mi se čini dosta, recimo tako provokativan.
Članak daje uvod u takozvani "hypoventilation training", u prevodu: "trening sa reduciranim disanjem"!
Moram priznati, iako sam još u ranoj mladosti bio veliki fan Emila Zatopeka nisam znao da je on bio jedan od prvih trkača koji je eksperimentirao sa takvim načinom treninga. Emil Zatopek nije znao niti imao ikakve znanstvene potvrde korisnosti tog treninga ali je zaključio da tako najlakše simulira teškoće koje osjeća na utrci. Znači da je to i dobar put adaptacije. U svom eksperimentiranju je bio toliko revan da se nekoliko puta i onesvijestio zbog pretjerivanja. 

Sjećam se da sam se bio malo zamislio i kad sam prije par godina gledao film "Four minute mile". 
Dojmila mi se scena treninga na bazenu, kad lik prevrće veliku kamionsku gumu po dnu zadržavajući cijelo vrijeme dah jer naravno nije riba već trkač. Je..te odmah sam osmislio svoj trening za ljeto. 
Nešto što smo inače kao djeca često radili. Trčanje po dnu sa kamenčinom tko će dalje, to je bilo zabavno.
Do 80-tih nitko nije ozbiljnije razmatrao ovu tehniku i tek nakon olimpijade u Meksiku na velikoj nadmorskoj visini(2200m), problem adaptacije na visinu pogotovo u sportovima izdržljivosti je isplivao na površinu. Sportaši su počeli sve češće koristiti treninge na velikoj visini kako bi se bolje adaptirali ali i popravili svoje performanse na ostalim(nizinskim) utrkama.
Za neke sportove boravak i trening na velikoj visini ne predstavlja možda toliki problem iako iziskuje znatne troškove ali recimo plivačima pa donekle i biciklistima je teže. Tako visoko nema baš mnogo bazena, niti cesta. Efekti treninga nisu dugotrajni i mogu se koristiti na jednoj ili nekoliko vremenski relativno malo udaljenih(do dva tjedna) utrka.
Zbog toga neki trkači stalno treniraju na višoj nadmorskoj visini, a spuštaju se samo zbog utrka. 

No i takav trening ima svojih loših strana. Rješenje se pokušalo naći simuliranjem takvih uvjeta.
Prvi koji su počeli treningom u simuliranim uvjetima hipoksije(manjka kisika) od početka 70-tih su bili plivači predvođeni američkim trenerom James Counsilman-om. 
Kod trkača je početkom 80-tih prve treninge sa zadržavanjem daha provodio Brazilski trener Luiz De Oliveira. Trener trkača Joaquim Cruz-a(olimpijski pobjednik 1984 na 800m iz Los Angelesa) i Marie Decker(svjetska prvakinja 1983 na 1500m i 3000m iz Helsinki-ja). On je zahtijevao od trkača da treninge sa zadržavanjem daha rade jednom tjedno. Iako je tu metodu primjenjivao mnogo pažljivije nego Emil Zatopek ipak još uvijek nisu postojali znanstveno utemeljeni dokazi o njegovoj efikasnosti.
Prva znanstvena istraživanja su izvršena između 1980 i 1990 godine i uglavnom su osporavala i propitivala efikasnost treninga kakve su prakticirali plivači i ostali sportaši do tada. Zapravo su istraživanja ukazivala na to da se zadržavanjem daha nije znatnije smanjivao nivo kisika u krvi(hipoxia) već se značajno povećavao udio CO2(hipercapnia). No bez obzira na to, taj način treniranja je i dalje ostao popularan kod plivača.
Tek nakon 2000. godine znanstvene studije("Cellular and functional responses to hypoxia") provedene u laboratorijima Paris 13 University, predložile su novi pristup treningu sa “hipoventilacijom”. Francuski istraživač, ekspert u fiziologiji vježbanja Xavier Woorons, iznio je hipotezu da je značajan pad razine kisika u krvi moguće ostvariti ako se dah zadržava kad su pluća prazna. To znači nakon izdaha. 

Sva prijašnja praksa je koristila zadržavanje daha sa punim plućima. Ta istraživanja su na koncu pokazala da se odgodom udaha nakon izdaha("exhale-hold" technique) na treningu mogu postići isti efekti koji se postižu treningom na velikoj visini iznad 2000 metara. 
                                             Različiti načini zadržavanja daha

                                     Simulacija visine treninga pri različitim načinima disanja
Najljepše u svemu je to da nije potrebna nikakva posebna oprema i ne košta ništa. Nažalost kad su u pitanju sportovi izdržljivosti i niža aerobna opterećenja izgleda da je efikasnost ovakvog treninga ipak manje značajna. Nema druge treba trčati dužine.  

Meni osobno je malo čudno kako se toga nije nitko
sjetio prije. Još se sjećam kad sam sedamdesetih vježbao jogu da se u ciklusu disanja koristilo uglavnom pravilo 2:1:4:8. Udah je trajao određeni period(2), zatim bi zadržavanje zraka punim plućima trajalo duplo manje(1), izdah je trajao duplo dulje od udaha(4), a zadržavanje praznih pluća duplo dulje od izdaha(8). Znam da je bilo puno teže dugo držati izdah, a pogotovo zadržati ga još dvostruko dulje. Već kratki udah od 5 sekundi je značio izdah i zadržavanje novog udaha od ukupno jedne minute. Zadržavanje daha sa praznim plućima sam kasnije prakticirao u lovu na vrlo malim dubinama. U plićaku jednostavno nema prostora da malo pogurate tijelo ispod površine ako primijetite ribu i ne želite je poplašiti već se sa što manje buke spustiti na dno. 
Ja bi tada ispustio zrak kroz disalicu, izvadio je iz usta da ne ostavlja mjehuriće i pustio da me smanjena plovnost polako spusti na dno u zaklon. Problem je bio izdržati dulje vrijeme ali riba će možda ipak doći, a inače bi ionako pobjegla. Držanje daha sa praznim plućima je vraški teško. Sad zamislite da trčite intervale gdje ionako dišete na škrge. Onda još zadnjih nekoliko desetaka metara treba izdahnuti i držati tako ... ideššš. Ti intervali su nešto kraći obično, znači uglavnom 400 m tako da se što više puta trči dio sa zadržanim udahom. Nakon toga se lagano trči za oporavak prije ponavljanja novog intervala. 
Periode i broj intervala kao i period zadržavanja daha treba pažljivo i postepeno povećavati. 
Trebate znati da je ovakav trening namijenjen uglavnom za elitne sportaše, one čije je zdravlje neupitno. Neke od nuz pojava koje prate ovako naporne treninge su: glavobolja ali je primijećen i manji porast srčanog tlaka za vrijeme treninga. No ako ponekad zadržite dah da kolegicama trkačicama ili kolegama trkačima izgledate fit i šlang ili da ih malo impresionirate "lakoćom" trčanja neće Vam se desiti ništa loše. Samo nemojte pasti u nesvijest.     

ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Već prolazi jesen ...

  Sjedim jutros i dok ispijam već hladnu kavu promatram kako bura čupa jesenju frizuru sa obližnje "čokolatine" - ladonje ili celtis australis da budem stručan ako moja kćerka ili Christian ovo čita. 
Još dan dva ogolit će je i poružniti poput starice koja je krenula u zadnju etapu svoga puta. Samo što se ona više neće vratiti, a frizura "čokolatine" će opet na proljeće biti zelena i mladenačka kao prije. 
Po vrhovima najtanjih grančica spretne svrake prkoseći buri otkidaju zadnje slatke bobice prije nego što padnu na tlo i postanu plijen golubova. Oni nisu tako spretni ili su samo predebeli za tako tanke grane. Zadovoljavaju se onim što padne kao većina nas ljudi. Još jučer je sve izgledalo potpuno drugačije. Sunce je davalo varljivi osjećaj da je zima jako daleko. To me malo tješilo jer cijeli tjedan osim u utorak nisam uopće trčao. Kupao sam se i plivao sa odijelom ali i bez njega sa samo jednom mišlju u glavi: "daj da sve to više prođe". U utorak sam pokušao opet trčati na stadionu jer sam mislio da bi mi mekša podloga mogla više odgovarati ali nije bilo previše koristi. Izdržao sam i otrpio deset kilometara u varijabilnom tempu ubrzavajući prosječno oko deset sekundi svaki kilometar. Iako nisam gledao na sat nego trčao onako kako mi dođe, u zadnjem krugu to je bilo i ispod četri minute po kilometru. Kao da sam htio što prije završiti sa tim mučenjem. Iako nakon nekog vremena bol otupi, znao sam da će kad dođem kući led opet biti u akciji.

Zašto nije to jednostavno kao sa biciklom, zamjeniš stari lanac novim i sve ok. Odnio sam ga napokon u subotu na servis jer nisam imao vremena niti mjesta gdje da se bakćem sa zamjenom lanca, kočnica i tko zna još čega. Uz put sam bacio oko na cestovne bicikle koje su imali ali nemam sreće. Zbog moje visine mi je većina onih povoljnih i koje su mi odgovarale bila mala. Još ću se strpjeti iako je možda sad najbolje vrijeme za kupnju bicikla. No prvo moram na servis nogu i ova me epizoda sa stopalom totalno uznemirila. Ako je ono što ja mislim da je, mogao bi još malo sačekati povratak trčanju. Danas ću ipak otići kod privatnog ortopeda po potvrdu, a prekosutra ionako imam manju operaciju na drugom stopalu. Znači još bar tjedan dva mirovanja. Činilo mi se da imam vremena i da će do zime sve proći ali eto ona je došla rekao bih na vrijeme ali ja sam još uvijek na istom mjestu. Taman sam se lijepo uhodao u listopadu i evo studeni je na polovini, a ja sam pretrčao samo tridesetak kilometara i još dva tjedna neću vjerojatno ništa. Bar da je vrijeme ostalo malo ljepše, tješio bi se ponekim plivanjem i pivcem na suncu makar bilo zubato.

utorak, 7. studenoga 2017.

Gdje je nestao ...

 Ponekad se pitam gdje je nestao užitak i jesam li ikada uživao u trčanju ili je to bilo samo nešto što radim zbog uglavnom pogrešnih razloga? Jeli trčanje uzrok mojih problema ili posljedica? Kao je moguće da nešto u čemu mislim da sam dobar nije za mene?
Očekivao sam da će se sve vratiti u normalu kad prođe termin za meni očito nesuđeni maraton. 
Pregrmio sam odlazak u Ljubljanu i slušanje bubnjeva "Stroj Machine" iz publike, pokušao ostati pozitivan i društven. Čak sam napisao članak za "Glas" iako nisam trčao i već pomalo zazirem od te uloge gurua. Jedna moja kolegica je nedavno stavila na FB opis svog maratona od prije par godina i to je nešto sasvim drugo. To je bilo nešto što je izvukla iz dubine duše, to je opis prometejskog mučnja koje ja nikad nisam dotaknuo. Ne zato što meni nije bilo teško, nego zato što je sve emocije koje nose takvi trenutci i utrke zasjenio moj fokus na rezultat. Zbog njega nisam primjetio ništa drugo iako mi se sistem raspadao dobrih par kilometara i samo me tanka nit držala da se sve ne pretvori u debakl zvani DNF. Možda me zbog toga sad stigla loša karma i kozmička pravda. Oduzeto mi je još jedno ljeto i prilika da ostvarim bar dio onoga što sam poželio. Nakon ljetne pauze i mjesec dana rezerviranog laganog trčanja sa ponekim tempom mislio sam da sam odslužio kaznu. Izgledalo je da ću nakon Ljubljane ipak dobiti još jednu šansu. Sve sam ponovo proračunao ali račun je opet bez krčmara.
Ulazim u zimu koju ne volim ali sam se nadao da se bar malo može ponoviti ona prošla. No već u ponedjeljak sam shvatio da se ništa nije promjenilo jer kad prođe koljeno javi se nešto treće i tako u krug. Kao da je neki učitelj anatomije ali "tamo gore" odlučio da na meni objašnjava sve moguće ozljede. Novost je bol u prednjoj strani stopala točno na sastavu domalog prsta i metatarzalne kosti. Preskočio sam još jedan dan treninga masirao i stavljao obloge ali bez uspjeha. Probao sam trčati u utorak i nakon par kilometra bol je malo popustila ali sam shvatio kako sad trčim tako da prvo udarim više unutrašnjom stranom stopala iako sam zapravo supinator. To je malo iziritiralo skočni zglob pa sam još na jedan dan preskočio trčanje. Prvi dan studenoga je bio sunčan i nisam mogao odoljeti još jednom kupanju. Nadao sam se da će hladna voda pomoći, ali nije. Probao sam trčati u četvrtak na stadionu u svojim najnovijim i najmekšim tenisicama. Računao sam da će mi tartan staza i meke tenisice te činjenica da je desna noga u vanjskom dijelu pa je opterećenje više prema palcu pomoći ali nije. Na kraju treninga dok je Bruno slavio svoj rođendan i PB u maratonu još sam dobio i neku vrstu kritike ili prigovora da sam čudak jer ne dolazim na utrke i upoređen sam sa tamo nekim ... da ga ne spominjem jer zapravo ja uopće ne smatram da je čovjek čudak. Zar zapravo nismo i svi mi pomalo. Možda me to povrijedilo jer je istina, nisam siguran. Znam samo da ja sebe vidim drugačije i zašto bi to mišljenje mjenjao. 
Uzeo sam još dva dana pauze i u subotu umjesto trčanja otišao na plivanje. Vrijeme nije bilo baš sjajno. Dosta jaki zapadnjak je dizao neugodne valove što je malo otežalo plivanje. No odijelo koje sam prvi put obukao je kompenziralo dio problema i usprkos valovima svoju uobičajenu rutu od "klaonice" do Stoje i nazad sam odradio za skoro 4 minute brže nego inače. Znači ipak odjelo doprinosi plovnosti i smanjuje otpor. Osim toga bilo mi je i ugodno toplo. Jedino je žena  bila zabrinuta pa je kao kad sam davno prije ronio i lovio ribu hodala uz obalu da me ne izgubi iz vida. Ne shvatam što ima zabrinjavajuće u plivanju. 
Možda je zamišljala onu veliku bijelu psinu koju su vidjeli nedavno kod Riminija. Možda se brine zbog gomila meduza. Zapravo rebraša koji osim nelagode kad rukom uletiš kroz njihove nakupine ne predstavljaju nikakvu opasnost. Što u vodi može poći po zlu? Ništa mi ne pada na pamet, a tek nakon plivanja. Samo sam još više gladan nego obično i ponekad imam lagani muskulfiber ako pičim malo duže i intenzivnije ali ipak u plivanju ne nalazim onaj pravi užitak. 
               Pogled na puntu od Verudele gdje inače trčim(hoteli Splendid i Brioni) i "crvenkapica" u moru.
Na trčanju se kako sad izgleda ozljedim i prije nego krenem i gdje je u tome užitak ili gušt?
Na moje veliko razočaranje niti u nedjelju nije došlo do promjene na bolje.
U Medulin na otvaranje "Istarske zimske lige" ionako nisam mislio otići već sam se nadao prvoj dužini preko 20 km nakon više od četiri mjeseca. Očito da to neće ići. Na brzinu sam smislio utješnu vožnju biciklom na Kamenjak. Puhao je fortunal od juga pravo u lice. To mi je zapravo prijalo iako sam i relativno ravne dijelove morao vozititi na lakšem prijenosu, a moji kvadricepsi su jedva čekali kad će kakva nizbrdica. Kao da sam uživao kažnjavajući ih za nešto što nisu skrivili. No nisu se mnogo veselili na nizbrdici. Po Kamenjaku je vožnja nizbrdo kao obuzdavanje poludjelog pneumatskog čekića, a sjedenje na sicu i odmor nogu jednostavno nije opcija. Trebao sam ići u Ližnjan, po ravnom i zemlji je ipak puno lakše. Za nešto manje od dvadeset kilometara trebao mi je gotovo sat uvremena. Zastao sam samo na tren na samom kraju Istre i bacio pogled na Medulin prema sjevero-istoku. Tamo se trčala zimska ali nisam osjećao nostalgiju zbog toga što nisam tamo. 
                                  Pogled na Medulin sa krajnjeg juga Istre
Kao da mi je netko ogadio zimsku i trčanje ... ma boli me k... imam bičikletu, vodu, mandarinu, čokoladicu. Mogu se baciti u more, mogu leći u zaklon jedne od uvala i pustiti muda na sunce što je netom izašlo. Ne, ipak žurim nazad možda popodne stopalo bude ok pa odem trčati. Tri minute je trajao povratak. Pad na prvoj lokvi pored koje je prednji prošao dobro ali zadnji otklizao duboko u blato i zapeo, a ja preletio preko. Srećom bez većih posljedica. Zaključio sam kako sam se previše opustio i odlučio da više ne uljećem u rizične prolaze već penzionerski stanem i sjašem sa svog limenog vranca. Negdje su na putu kamenčine veličine manje lopte i kad ih zaobiđem prednjim moram već manevrirati da izbjegnem novi ali mi zadnji naleti na to sranje i odskočim pol metra ljevo ili desno, a ako noga sklizne sa pedale ostadoše jaja na štangi. 
Na prvoj laganoj uzbrdici mi se upravo to i desilo. Puko lanac i muda po štangi. Još se i zaglavio u mehanizmu zadnje kazete i opružio iza ko pregažena zmija. Više od 18 km do kuće, bez lanca, sa bolnim jajima. Kontam u sebi ima li u svemu tome išta dobro ili gdje je nedaj bože užitak? Vjetar je sad u leđa, a kad prođem Kamenjak i dođem iznad groblja u Premanturi do Volma imam uglavnom nizbrdicu. Moći ću malo da se spuštam ... to je izgleda jedini užitak.
Malo guranja, malo vožnje na jednoj pedali kao na romobilu i veći dio od Volma do kuće trčanje sa biciklom pored i rancem na leđima. Garmina sam isključio kad sam par minuta petljao oko lanca pokušavajući ga izvući iz mjenjačkog mehanizma ali se nije dao. Morao sam ga povući gore i vezati oko poprečne štange. Poslje se više nisam zamarao sa njime. Nije čudo što se žena iznenadila kad sam došao relativno brzo jer sam hodao, trčao, vozio "romobil" i spuštao se nizbrdo dosta brzo rizikujući koliko sam mogao da se što više kotrljam. I sam sam se iznenadio kad sam stigao nazad za oko sat i četrdeset minuta. Ona je još pokušavala dogovoriti da netko ode po mene kad sam banuo. Kao da nisam nikad hodao iz Premanture kući. Eto pravi mali triatlon za vikend ali nema u tome nikakvog užitka, nešto fali. Sad osim koljena koje je skoro ok, još uvijek boli stopalo, prepona od udarca na štangu, ručni zglob na kojeg sam aterirao ... ma boli me k...c za sve idem na jedan duži GO. Tamo do Nove Godine, ova je ionako za k..

ponedjeljak, 30. listopada 2017.

Izlet u Ljubljanu

  Kad sam već u zadnje vrijeme tako nedosljedan, pokušao sam bar malo popraviti stvar i otišao u Ljubljanu. Čak sam i razmišljao o tome da trčim jer Erol je morao odustati zbog ozljede neke tetive. 
Još me pomalo kopkalo kako trčati maraton bez ijedne dužine i to trčati u društvu sa dečkima koji su cijelo ljeto gazili asfalt dok sam ja pokušavao biti nešto drugo kao recimo ta blesava ideja sa plivanjem. Nisam niti pokušao trčati onaj test u četvrtak. Ne zato što se bojim rezultata već zato što sam smetnuo sa uma da je u 7 sati već mrkli mrak i opet ću bez veze ubadati točan puls ... ma dok...ca! Pridružio sam se onoj maloj ekipici. Dva maratonca i jedan polumaratonac koji su trebali trčati malo tempa tek toliko da odrade još taj zadnji trening prije utrke. Trčali su maratonski tempo koji su planirali. Znači oko 4:40/km, a ja sam provjeravao dali pri tome mogu normalno pričati ili im je to malo previše. Bio sam siguran da obojica mogu brže od toga jer su mi tako djelovali ali svatko tu utrku trči sam i ono što netko(ja) misli nema velikog značaja. Iako sam taj tjedan napravio dosta kilometara i prvi put u zadnja četiri mjeseca spojio tri treninga za redom još sam u subotu odlučio da i po prvi put trčim dulje o 15 km. Nije mi se išlo daleko od kuće pa je ponovo izbor pao na Drenovicu. Tamo svaki krug dodaje nešto više od 3 km i oko 50 m uspona. To znači malo preko 18 km. Valjda sam kao magare naučio Drenovicu trčati uvijek u istom tempu i jedino mi sa uvjetima i spremnošću varira srednji puls. Obzirom na sve do sada mnogo sam spremniji u odnosu na 2015 godinu prije one velike pauze. U prošloj godini sam isto trčao samo jednom, negdje na početku priprema za maraton, a ove godine sam trčao jednom u januaru. Znači relativno dobro spreman i samo mjesec dana nakon svog najboljeg rezultata u zimskoj lizi. Sad ovo izgleda skoro isto tako dobro. Nema nikakvog znaka da mi je trčati dulje od sat i pol čak i po Drenovici previše. 
Ipak sam navečer malo osjetio koljeno. No rano ujutro kad sam krenuo za Ljubljanu već je bilo sasvim uobičajeno. Preživio sam sasvim dobro put bez zaustavljanja osim za vinjetu. Iako stisnut na uskom prednjem sjedalu u sredini i malo iskošenih nogu išijas me nije mučio.
Ljubljana nas je dočekala u sumaglici koju je uskoro zamijenio dosta neugodan vjetar. Odmah me sve asociralo na moj prvi maraton. Pitao sam se kao će biti maratoncima ove godine? Meni je te godine izgledalo jako hladno pa sam stavio termo maju sa dugim rukavima i još dvostrukim prednjim dijelom protiv vjetra. Tada me brinulo da se ne pothladim i kako će reagirati moja leđa bandažirana zbog ukočenosti samo tjedan dva prije utrke. Zapravo sam se skuhao, a vjetar mi je smetao samo dok smo trčali kroz jednu jako dugačku ulicu. Čini mi se da je najljepše vrijeme bilo 2015 g kad nisam trčao već isto ovako fotografirao i bodrio svoje prijatelje. Već sam zaboravio kako mi je to bilo teško jer sam se ipak vratio kao trkač godinu kasnije. Sad me je odmah ponovo puklo i rekao sam, a i evo zapisao: "Više ne idem kao gledatelj". Pre teško mi pada iako pokušavam zatomiti taj osjećaj i uhvatiti bar dio atmosfere kroz objektiv. Da sam fotograf možda bi u tome i uspio ali ovako jednostavno znam da to mogu osjetiti samo ako nosim startni broj. Samo tada oni bubnjari sviraju za mene. Ovako ih čujem ali oni ne pozivaju mene već moje prijatelje dolje u masi tijela koja sva iščekuju taj nevjerojatno emotivni početak. Znam da ima mnogo onih koji idu iz utrke na utrku i možda se samo zabavljaju ili imaju neki drugi plan ali oni koji su uložili sav svoj trkački imetak, sve što su mogli. Koji su strepili do zadnjeg dana kako će sve pripreme proći. Oni sad imaju još jednu najtežu odluku i pitanje? Kako trčati da dočekam kraj ponosan na sve što sam uradio, a ne razočaran i pobijeđen. Izdan od vlastitog sebe. Htio bi vjerovati kako su svi takvi. Takvi su moji prijatelji Ljubo i Dražen kojem je to prvi maraton. Takav je nadam se i Raul u svom drugom pokušaju. Za Bruna znam da će ići mudro možda malo suzdržano ali opet hrabro. Gorana ne moram niti spominjati, on se toliko puta istrošio ali dokazao da ide do kraja makar završio u bolnici. 


Iako nisam preveliki ljubitelj polumaratona jer u principu ne volim polovične stvari znam da niti polumaraton trčati nije lako. Teško je sigurno svim onim početnicima koji do jučer nisu mogli potrčati niti stotinjak metara, našem Bepu sa 84 godine sigurno nije lako otrčati i to za manje od 2 i pol, sata. Željku sa njegovim problemima i Edi koja usprkos bolesti nije odustala od utrke. Vidiš im na licima, čitaš ispod osmjeha za objektiv, vapaj za gutljajem vode, za zrakom ili trenutkom odmora. Sve će to nestati kad prođu ciljnu crtu kad se rasplinu oni prvi bolovi i prođe ukočenost. Teći će bujice priča, pivo, voda, možda poneka suza radosnica, a kad sve presuši ostati će nam spoznaja da mi to možemo i da smo to upravo učinili. To više nikad neće biti izbrisano. Čak i kad svi drugi zaborave dok god znate za sebe to neće nestati, taj osjećaj postignuća. Samo zbog toga opet želim slušati bubnjeve u Ljubljani sljedeće godine.