Neočekivano

 Očekuj neočekivano i uvijek će ti se sve ostvariti. To je najjednostavnija stvar na svijetu ali nikako da je shvatimo. Garantira uspjeh pa opet nikako da je primijenimo. U čemu je greška? Mora da ima neke veze sa time što smo ljudi. Neki dan sam razgovarao sa jednim zanimljivim mladićem, poliglotom koji govori šest jezika, a među inima i nekim egzotičnim kao japanski i norveški ... ma totalno čudan svat. U priči smo se dotakli teme što je sigurno u životu i on kaže kako je njegov djed, norvežanin(otuda valjda i norveški) uvijek govorio kako su dvije stvari u životu sigurne. To je smrt i mamurluk! Moram priznati da ovu verziju nisam nikad čuo, a čuo sam razne uključujući i onu klasičnu sa porezom. Mali mora da ima neke vikinške krvi iako osim duge kose i bradice nema ništa vikinškoga u onom smislu u kojem to očekujemo. Zapravo kad bolje razmislim rijetko kad je nešto onako kako smo to očekivali. To je bilo u petak, a za subotu sam imao zakazanu feštu kod prijatelja sa popriličnim društvom nakon koje sam očekivao da će nedjelju ujutro glava biti u balunu i već to me činilo prilično nervoznim cijeli dan ranije. Vikend je i trebao bi se veseliti mogućnošću da za dana izađem na bicikli ili otrčim malo, a i plivanje bi moglo doći u obzir sad kad imam odijelo. No mamurluk je došao već u subotu ujutro nakon samo par piva sa Svenom što mi je bilo potpuno neobjašnjivo i naravno neočekivano. Neka vrsta apstinencije u ovih par tjedana koja meni uvijek prati probleme i zabrinutost me kao i kod trčanja izbacila iz forme. 
Da stvar bude gora očekivana kiša se prometnula u snijeg. 

Mamurluk ili možda umor, kiša ili snijeg svakako nisu i ne smiju biti razlog da se ne trči čak kada ih i ne očekujemo. Iako je sniježilo nisam se baš previše obukao ali sam stavio nepromočivu šuškavu jaknu jer je snijeg bio jako mokar. Samo što sam zaboravio da kapuljaču ne mogu staviti ako ne nosim šiltericu jer ako je stavim na glavu taman mi padne do vrha nosa pa ne vidim kud trčim. Ako je probam malo zavrnuti i podići onda je vjetar otpuhne sa glave tako da sam trčao bez kapuljače i uglavnom pokisnuo. Ni noge nisu bolje prošle. Po putu lokve, sa strane bljuzgavica, noge mokre već nakon prvog kilometra. Jedino što me nije iznevjerilo su bolovi u stopalu i eto bar tome mogu zahvaliti da nije sve bilo neočekivano. Nakon što su mokre i bolne noge ušle u fazu "tup-glup", uspio sam odlutati mislima i mimo očekivanja napravio jedan krug viška. Nije dovoljno da si mokar i da te nešto boli već to treba trajati više od sat vremena inače je ... to je za pičkice. Kad ne bi bio iskren rekao bi da mi je puls bio neuobičajeno visok za relativno lagano trčanje ali iskreno ne vidim zašto bi bio niži. Neki dan sam na poslu uključio monitor jer sam na posao došao trčeći pa sam imao monitor sa sobom. Registrirao sam puls u mirovanju odnosno dok sjedim, kuckam po tastaturi i razmišljam ... ili ma jok, samo sjedim. U odnosu na periode kad sam bio u formi i trenirao po ljeti viši je za 4 otkucaja. Prosječno je bio 43 dok je inače 39. To je u skladu sa dvije stvari koje utječu na visinu pulsa u mirovanju. Prva je bazični metabolizam koji se zimi poveća jer naše tijelo bez obzira što se trenutno nalazi u toploj prostoriji je zimi "podešeno" na obranu od hladnoće. Drugo je sad već sigurno bitan pad forme svih mišića pa tako i srčanog. Treba se baciti na intervalni trening, a to ne mora nužno biti samo trčanje. Već sam to prošao i mislim da pomaže. Fešta se to večer pretvorila u neočekivan susret sa nekim prijateljima koje nisam dugo vidio. Vino je bilo, malo je reći izvrsno i neočekivano sam se ujutro probudio u sedam sati bez mamurluka iako sam legao tek u 3! 
Možda je ipak bolje da se držim crnog vina nego pive. U osam sam već bio na Bunarini i dok se zubato sunce stidljivo dizalo na istoku već sam obilazio stazu sa još jednim oštećenim prijateljem trkačem postavljajući trake da se oni koji će trčati zimsku ne bi izgubili po puteljcima punte Verudele. Samo je jedan od trkača izjavio da mu je traka na jednom mjestu zbunjujuća ali to me ne čudi iako on često tamo trči ali isto tako se uspio "izgubiti" i na pulskoj X-ici pa je napravio skoro cijeli krug viška. Objašnjenje koje je dao je potpuno neočekivano. Mi smo trakom zatvorili uličicu koja ide ravno prema turističkom naselju i ne možeš ići nigdje osim lijevo prema bazenu. On je rekao da ga je to zbunilo jer je mislio da se više ne može nigdje i da je tu kraj ... ideeš. Na koncu sam odradio fotografski dio uglavnom uspješno dok su trajale tek kupljene baterije koje su se neočekivano možda samo smrzle kao i ja. Na koncu se naglo podigao vjetar koji je sa sjeverozapadnjaka prešao u jaki jugozapadnjak i pokvario mi planove za plivanje poslije obavljenog fotografiranja. Na cijeloj toj strani obale su se digli prilični valovi. Kako sam već bio promrzao stojeći na vjetru i nogama šest sati tako mi je jedina utjeha bilo neočekivano lagano trčanje od pola kruga po stazi zimske lige i skidanje traka. To me malo ugrijalo i dalo varljivi osjećaj da dan nije baš bačen u vjetar iako realno gledano možda i jeste. No svaki napredak je dobar i tjedan sa 30 kilometara je bolji od onoga sa 20, a beskonačno bolji od onoga sa 0. Tako bar kaže matematika. Očekujem da onaj sljedeći ... ne očekujem ništa i kakvo god sranje naleti nešto ću smisliti.