Ovih dana užurbano pospremam i sređujem sve ono što nisam "stigao" u toku ove godine, a trebao sam. Nažalost kao i svake godine zaključim da je puno toga još ostalo. Osim vremena, njega uvijek potrošim do daske i uvijek mi malo pofali. Izvukao sam i malo trkačke statistike tek toliko da se podsjetim kako treću godinu za redom ne ostvarujem ono što sam si zacrtao. I ova godina će proći sa jako malo trčanja, manje od 2000 kilometara. Iako u kilometrima nije najgora, samo jedna utrka je najmanji broj od kad trčim. Ostvarivanje novih izazova ove godine je samo mazanje očiju i poslužilo mi je da prebrodim privremeni gubitak motivacije. Još mi je ostalo par dana da istrčim oko 39 km i mogao bi zaokružiti ovu godinu sa 2000 kilometara ali neću se previše zamarati sa time. Bojim se da se ozljeda stopala pogoršava pa mi se čini da je nekako prihvatljivije da još malo odgodim ponovno zaustavljanje nego da forsiram da se to desi što prije. Treću opciju ne vidim i zapravo ne želim niti razmatrati bar dok ne prođe praznično ludilo. Sve sam bitno usporio u nadi da će se bolovi u stopalu početi po malo smanjivati. Nisam podizao bitno kilometražu prošli tjedan i još uvijek sam ispod 50 kilometara na tjedan. Nikad se nisam osjećao tako odmorno nakon trčanja, čak i u subotu kad sam odlučio da trčim malo dulje pa istrčao preko 15 kilometara na Drenovici. Ništa me ne smeta osim toga. U nedjelju sam više iz očaja nego neke velike želje otišao na još jedno kupanje možda i posljednje u ovoj godini. Dogovorio sam se sa Erolom kad smo u petak bili na piću i koncertu da ćemo možda ići na plivanje. Kako on nema odijelo, a voda je sad već ispod 13 C znao sam da neće biti ništa od plivanja pa nisam niti ja ponio svoje. Samo gaćice i kapa pa buć u ledaru. Odmah sam se prisjetio mog prvog raftinga na Dobri. Imali smo neopren ali bez rukava.
Kad je na kraju raftinga moj frend skočio u vodu stalno je držao ruke u zraku. Vidi mama plivam bez ruku ... nisam kužio koja je fora jer znam da te neoprensko odjelo diže i da ne trebaš ništa radit da budeš na površini. Kad sam skočio onda sam shvatio. Tako je bilo i u nedjelju. Noge još još, jaja uh... odmah emigriraju ali kad zaplivam prvo me boli oko vrata, a onda podlaktice. Valjda dok se žile ne stisnu. Osjećam kako mi puls raste kao da trčim tempo i jedino razmišljam kako da izjurim napolje, a da ne ispadnem pič..ca. Tri puta sam u prvih pet minuta pitao Koliko je prošlo vremena. Onda se sve malo umiri i samo osjećam peckanje po cijelom tijelu. Malo sam zaplivao i to me prividno opustilo, a pokušavao sam i intenzivno trčati kroz vodu. Nakon deset minuta mi se činilo da je bolje izaći dok još osjećam noge jer treba se nekako popeti na molo po klizavim stepenicama. Tek kad sam izašao uočio sam kako je to bilo jako slično teškom treningu. Sretan što je gotovo. Prvo si u fazi crvenokošca, poslije počinje faza tresem se ko prut ali meni je došla relativno kasno. Tad sam već sjedio dobro umotan u kafiću na plaži dok su se oko nas svi skidali u kratke rukave. Sigurno su se pitali sa kojeg planeta su ovi. Treća faza dolazi kasnije traje dulje i kod mene se manifestira tako da cijeli dan ne nosim papuče ni čarape po kući. Osim tog "plivanja" i onih uglavnom sporih trčanja ponovo sam jučer odradio jedno malo brže trčanje.
U početku je ideja bila da napravim tempo trčanje ali zbog bola u stopalu sam odustao pa otrčao brzo ali maksimalno opušteno koliko je to bilo moguće. Kažu za tu moju ozljedu da treba lediti što ja redovito radim ali meni se čini da mi je gore što je hladnije. Kako god bilo bar mi je pojednostavnila jednu stvar. Imam samo jednu želju za ovu sljedeću godinu. Sve ostalo ...
Nema komentara:
Objavi komentar