ponedjeljak, 23. kolovoza 2021.

Riba na suhom

 Riba na suhom ili možda čak sušena riba? Da, tako nekako se osjećam ovih dana. Baš kao onaj komad ribe što sam je preklani našao na stazi oko hotela u Saudijskoj gdje sam svaki dan trčao.

Skoro kao autoportret. "Ja na tartanu nakon treninga"

 Malo joj i ličim nakon što vaga ovih dana uporno neće da ide preko 64. Kao da se i ona urotila sa svim ostalim pizdunima i pizdarijama da se što lošije osjećam. Uz gubitak svega ide i gubitak motivacije pa je malo falilo da počnem otkazivati sve, od društvenog života do planova za utrke. U kući je totalna nervoza i plivački mini maraton koji od 2018 godine nisam propustio je bio u velikoj opasnosti. Unuka više ne pliva, ja se osjećam hm... kao da imam dva betonska bloka u nogama ali uplatio sam doduše kao i kup Stoja od kojeg sam odustao iz recimo opravdanog razloga. Sad nemam baš nikakvu ispriku osim j...ga neda mi se. Ipak sam se dogovorio sa Erolom i nas dvoje idemo. Čak sam se obrijao, ne u nadi da ću biti brži jer bi tada obrijao i šumu na grudima već da što manje ličim na sasušenu ribu. Mislio sam staviti one gumene gaće da mi podignu dupe u vodi i tako malo olakšaju plutanje. Ali tko će kuhati jaja sat vremena prije starta po onoj vrućini. Nema šanseeee. Čak sam odustao i od neoprenske kape. Sve me smeta. Da je bar utrka na nudističkoj plaži he he. Dvjesto i kusur plivača na startnoj liniji garantira bar malo akcije po rebrima, glavi i nedaj bože među nogama ali ugledao sam zelenu kapicu moje prijatečjice i Erolovu sijedu glavu skroz na kraju linije pa sam rekao: "kvragu i optimalna putanja čuvaj jaja ... i ostalo". Kad plivam polako bez mnogo zvjeranja okolo sve ide vrlo glatko pa je tako bilo i do polovine staze. Onda sam se morao približiti plutačama ili ići preblizu obale ili predaleko jer sljedi skretanje prema cilju. Tada se sve raspalo. Prvo me stalno napadao neki lik koji uzima zrak samo na suprotnu stranu i mene tjera da se nabijem u jednu plivačicu meni sa desne strane. Razmišljao sam dali da ga pustim malo naprijed i kad sam  to učinio on je stao i evo ga opet isto sranje. Na drugoj bovi sam prošao sa lijeve strane i napokon ga otresao ali sam došao malo bliže obali. Vidio sam sa obije strane gušće jato koje se koprca njuškajući jedan drugom muda i postavio si pitanje. Zašto to rade kad na moru ima mjesta ko u priči? Valjda je takva ljudska priroda. Tako je i kad plivam sa mojim burazom. On se stalno nagurava u mene kao da se boji da ću mu zbrisati ako se malo odmakne. Nedavno sam plivao sa jednim nekad jako dobrim plivačem i on je radio isto sve dok me nije utjerao u plićak. Jučer ga nije bilo blizu mene jer je ipak bio malo brži bez obzira što sam i ja ipak popravio svoje vrijeme za nešto više od minute. Da mi ne ide utrkivanje u vodi dokaz je i zadnjih par sto metara pogotovo kad ulazimo u lijevak. Sa obije strane su me sustigli oni iz jata mudo-lovaca i tada sam osjetio svu njihovu bezobzirnost. Zbog ušljivih par sekundi vremena. Jednostavno sam zastao sačekao da protutnje mlateći rukama po svemu što je ispred njih. Lijepo sam gospodski doplivao do cilja i rukom dotaknuo ploču sa antenom kako bi vrijeme bilo zabilježeno. Onih tri četiri zamaha rukom u minuti više u drugoj polovini utrke nije rezultiralo bržem vremenu već mi je tempo pao čak značajno. Zadnjih tristo metara pogotovo ali to ipak nije umanjilo zadovoljstvo i užitak druženja sa svojim prijateljima.

Baš dobro ujednačena ekipa 

Gubitak pravilne forme plivanja djeluje jednako kao i gubitak pravilne forme trčanja. Jedina razlika je što kod plivanja to ne mora nužno biti povezano sa umorom. Dok je to kod trčanja sigurno. 

Kad smo već kod zemaljskih stvari, a ne ribljih. Jutros, a pogotovo sinoć mi se uopće nije dalo trčati. Jutros pred kišu jedva sam sastavio dva kruga(9 km) na Drenovici i potpuno poremetio svoj plan za maraton. Sad sam kratak za dvije dužine, a još sam i prijavio prvenstvo hrvatske za veterane. Još samo da se nekim čarobnim postupkom iz sasušene ribe pretvorim u trkačeg konja ili bar kokoš i biti će dobro. Ovu zimu sam na treningu sa lakoćom trčao brže od hrvatskog rekorda na 5000 m i znam da u mojim nogama još nije ništa crklo već samo malo drema. Sad to treba probuditi u ova tri tjedna do Čakovca. Plivačka sezona je zbog toga out, trčanje je broj jedan. Tako je zapravo uvijek i bilo osim kad nisam mogao trčati. Oprostite plivači ali moje srce je zauzeto.

ponedjeljak, 16. kolovoza 2021.

Peti val

Kažu da smo u petom toplinskom valu ovog ljeta. Ja ih ne brojim ali da, moram priznati da je i meni pun kufer ljeta baš kao jednom mom frendu koji me neki dan sreo u gradu. Na ono standardno pitanje: "kako si"? Spustio je facu kao da su mu pomrli svi u familiji i u dahu izpustio:"Pun mi je kurac ljeta, turista i gužve. Najradje bi otišao na Aljasku". Sve to stoji i meni osim Aljaske, ja sam zadovoljan i ovdje kad se more malo ohladi tako da ne moram strepiti hoću li se zabiti i kakvog kupača ili će me satrati neki od "ski jet-ova" što zuje ponekad opasno blizu kupača. Osim toga ovo je već sad drugo ljeto za redom u kojem problemi dolaze poput valova koje diže jugo. Prošlotjedni plivački maraton sam morao otkazati jer mi se u međuvremenu sin negdje zarazio koronom. Pa je izbila frka jer je kuća krcata sad kad su mi napokon došli unuci i kćer. Na kraju je on zvršio u karanteni na deset dana, a mi zapravo nismo ni u izolaciji jer smo cijepljeni. Ali vidi sad čuda. Djeca moraju biti u izolaciji i to 14 dana iako smo ih već dva puta testirali.    Zbog toga su već ispušili letove za nazad i sad još strepe da ih ne uhvati promjena režima za povratak u englesku. Trčanje mi je trenutno u nekom potpuno čudnom režimu iako uglavnom mogu biti zadovoljan obzirom na uvjete. Zapravo zbog gužve i ovih kućnih problema uglavnom trčim sam i preselio sam se na Drenovicu. Čak sam i zadnju dužinu nešto više od 28 km otrčao jučer na Drenovici. Bez obzira na toplinu i činjenicu da je staza jako valovita sa dosta uspona(preko 350 m) istrčao sam u pristojnom tempu sa relativno niskim pulsom. Malo sam razočaran i neuspjehom da prijavim utrku prvenstva hrvatske za veterane na 5000 m na stazi. Još nema nikakve objave niti gdje će utrka biti, a nisam siguran niti baš točno kada. Na kraju ću se možda zadovoljiti sa pulskom x-icom kao testom prije maratona u Ljubljani. No do tada tko zna što će se sve desiti tako da previše ne patim za planiranjem već samo pokušavam ostati na nogama. Računam da će solidna kilometraža bar do sada ipak na kraju presuditi u moju korist. Samo da prestanu ti valovi topline ali i juga koje je danas opet zapuhalo donoseći novu nelagodu zbog koje sam odustao i od današnjeg plivanja.

nedjelja, 1. kolovoza 2021.

Mjesec koji sam volio

 Nepovratno je otišao još jedan mjesec u kojem sam postao godinu stariji ali nažalost ne pametniji niti bolji. Svakoga dana u svakom pogledu pomalo odlazim u k...c. Užasava me pomisao da se jednog dana ne probudim bez ikakve želje da potrčim. Ili da ne postanem jedan od onih što pričaju samo u prošlom svršenom vremenu. Protiv toga se svako jutro borim svim silama pokušavajući odagnati nelagodu koju stvara dobro pomješan koktel vrućine, vlage, pa i problema koji se nižu svaki dan kao na pokretnoj traci. Jutros nije bilo ništa drugačije iako su oblaci još uvijek pokrivali sunce koje je davno izašlo. Jednostavno nisam se mogao razbuditi nakon uglavnom neprospavane noći. Lancuni ispod mene zgužvani kao moja koža, a jastuk i sve ostalo mokro kao da sam u snu trčao. Sjetio sam se nedjeljne dužine i gotovo nestvarnog gubitka vode. Prvi put je ove godine vaga nakon trčanja išla ispod 63 kg što je oko 3 litre gubitka za tih nešto manje od dva i pol sata trčanja. Iako nisam trčao brzo po pulsu se točno moglo vidjeti kako gubitak vode djeluje na puls. Prvih sat vremena je bio uobičajeno nizak da bi zadnjih pola sata podivljao i odletio skoro dvadeset otkucaja iznad prosjeka. 

Otprilike kao danas kad sam trčao tempo 4:10/km. Danas sam se osjećao mlitavo i potpuno iscrpljeno pa sam do zadnjeg trenutka razmišljao samo o tome da nastavim lagano desetak kilometara jer nisam niti prošao kilometar, a moja tanka majica je već visila natopljena znojem. Zrak je bio zasićen vlagom tako da bi ga lakše bilo popiti nego udahnuti. No nekako po inerciji nakon što sam prošao drugi kilometar počeo sam ubrzavati i to je bilo to. Znao sam da onaj drugi ja koji preuzima sve kad krene neće dati da odradim niti malo lakše nego što to piše u planu. U misli mi se uvukla tablica rezultata sa prvenstva slovenije za veterane u Novoj Gorici koje sam preskočio zbog one glupe seljačke trke u Crnom Lugu. Slučajno mi je u potrazi za informacijama o prvenstvu hrvatske dospjela ta tabela, a baš sam dan kasnije na kavi sa jednim starijim trkačem čuo priču o nekom dobrom slovenskom trkaču koji je rasturao na nekim davnim utrkama u Puli. Gledam tabelu i vidim njegovo ime. Pobjednik je kategorije 65+ na 1500 i 5000 m. Pomislio sam prvo kako je to super rezultat pa se onda sjetio, je.. pa ja na treningu trčim tempo 5 km, 4:10/km. To bi trebalo biti umjereno teško znači da mi puls bude ispod LT granice ili oko 155-156. Znam da na kraćim utrkama 5 do 10 km ide do 168. Tu nešto ne štima. Mislim da je vrijeme da malo razmislim dali mi treba baš tako intenzivan trening. To je brže nego na toj utrci. Fakat sam u utorak trčao pet km točno 20:50. 

U četvrtak su počeli i treninzi intervala, a nema izgleda da toplina i vlaga popuste. Nema zapravo nikakve razlike noć ili dan. Pokušavam se spasiti plivanjem nakon treninga ali me tih dodatnih pola sata i više još više umaraju. Danas sam prijavio mali plivački maraton Stoja kup i zbog njega ću jedan tjedan malo popustiti trčanje jer me strah da ne dođe do neke ozljede sad kad trčim dosta dugo i intenzivno. Prvenstvo hrvatske za veterane će navodno biti u 9 mjesecu ali se još nezna gdje niti kada, a to mi se uopće ne sviđa. Zato razmišljam da sve te planove za utrke na stazi ostavim za neka druga vremena. Samo koja? Kako se stvari odvijaju sa ljudima koje znam i koji su moja generacija nema baš puno "drugih vremena". Jedno je sigurno, Ljubljanu želim i moram odraditi dobro ako uopće bude prilike.