petak, 29. srpnja 2016.

Umoran sam prijatelji, umoran ...

  Petak smo nekada u šali zvali "dan za metak" ...., a "tane" u ostale dane! Je..ga bili smo mladi ... nekad. Sad sam zaboravio taj osjećaj, a skoro i to značenje. Jedva se čekala sirena  Uljanika, a onda u "Kardus" na pivo. Onako s nogu prije ručka, pa "raspašoj" cijeli vikend. Sad sam petkom na rezervi, sve crvene lampice su se upalile. Od blejanja u tabele, grafikone, formule i redove koda ne vidim ni crnu mačku. Pumpica mi se uspavala, nema volje da se trgne niti kad pored ureda prolaze one silne turistkinje u bikinićima. Samo mislim na jednu stvar: daj da negdje prilegnem i odmaram do ponedjeljka. Ne znam od čega sam tako umoran. Zadnji tjedan rapidno sam izgubio na težini i spustio se naglo na 64 kg i to nakon one dužine. Poslije dužine sam težio i 62 kg ali to je bilo zbog gubitka od preko tri litre znoja. Znam jer sam se vagao to jutro i imao sam 65,5 kg. Di je sad to nestalo kad nikako ne mogu vratiti. Ubacio sam ovaj tjedan već dva dana odmora i jučer skratio "fartlek" za 3-4 kilometara. Zapravo sam odlučio da osim tempo intervala 4x1600 m od utorka ne trčim ništa brzo. Zato sam umjesto 10x400 m na stadionu u četvrtak trčao fartlek u šumici. Malo me muči neka bol u kuku kad ustanem sa stolice, pa sam pomalo paranoičan. I danas ću da preskočim trening. Za sutra(subota) nisam siguran, a u nedjelju ću samo 20 km dužine i to lagano. I sa svim tim sam ipak nekako prebacio plan za ovaj mjesec jer sam već na 210 km. Čak ako i ne trčim sutra neće biti planiranih 220 km već 230 km. To je opet gotovo isto kao 2014.g kad sam naglo dizao dužinu tri mjeseca za redom i krajem osmog mjeseca stradao od upale pokosnice. Bio sam van treninga tri tjedna i izgubio čak pet dužina iznad 28 km koje su bile u planu. Ne želim to ponoviti. Da ne spominjem da mi se još i stalno vrti u glavi kad se ustanem. Tlak mi je komatozan, a otkucaji i popodne su oko 40. Baš sam ih jučer mjerio prije ručka kad sam došao sa posla. 


                        Puls snimljen Garminom(prosjek 40, minmum 38)

Bio sam ko prebijena mačka. Tek nakon treninga(fartleka) sam malo živnuo. Možda bi trebao izbaciti dane odmora. Možda sam ja kao onaj Antuntun, sav naopak. Što se više odmaram to sam umorniji. Što više jedem i pijem to sam mršaviji. Evo jutros sam osim kafe i "čije" sa medom i limunom pojeo još bananu, jabuku, jogurt, kvarat kruha(četvrt štruce, vekne .. kako god), paštetu, malo sira i nakon toga, još breskvu i dvije male kruške. Obzirom da posao obavljam na guzici to bi trebalo biti dosta do ručka. Nikad ne legnem ili ne prođe trening da poslije ne pojedem što god ima od ostatka ručka ili obilni “srednje školski” sendvič i naravno pivo. Prije spavanja mi uopće ne smeta ako sam malo pospan od njega. Dapače spavam ko beba, a ne čujem ni komarce! Neki moji prijatelji kažu kako ne podnose više vrućinu ali sam primijetio da i inače stalno nešto kukaju pa je jedini zaključak da ne podnose više svoje godine. Valjda nije još došao i na mene red za to. Sljedeći tjedan idem na izbijanje klina sa klinom i planiram napokon prebaciti 60 km. Do kraja mjeseca ostati ću između 60 i 70 km tjedno, nadam se. Ako treba kupiti ću si i veći ranac za marendu! 

ponedjeljak, 25. srpnja 2016.

Druženje ruženje i dužine

Teško se živi ljeti kad su velike vrućine. Još tome dodajte brojno društvo koje se svake godine sjati na more i svi baš tada žele malo da ruže do kasno u noć na plaži ili kakvom koncertu. Ispada da je svaki dan neko slavlje. Je..ga ljudi su na godišnjem i ne možeš zamjeriti. Ipak su većinom toliko uviđavni da uglavnom subotu smatraju prikladnom. Samo što ja nedjeljom trčim dužinu! Teško je njima objasniti zašto baš moram potegnuti tih dvadeset pet, šest kilometara i to prije sedam ujutro. Valjda će se ispuhati kad sad pređem na 30 kilometara  i više. Zbog njih sam prošli tjedan odradio dužinu u subotu ali onda sam cijeli dan bio krepan za jurnjavu sa unucima i jutarnje cvrčanje na plaži, pa grad i slaja popodne, pa j... tulum do 3 ujutro. Ubijem se vikendom, a u ponedjeljak treba raditi. Ispada da mi je ponedjeljak najdraži dan u tjednu. Pogotovo ovaj danas. Nemam trening, kasno ću doći kući kad su oni moji mali ugursuzi već malaksali od jutarnjeg skakanja u more. Nadam se da su se starci(čuj mene svoju djecu zovem starci) odmorili od "Hladnog piva" i "Dubioza Kolektiva" pa ih mogu uvečer oni voditi u grad. Balkon i hladno pivo(tamno) su moji ostatak večeri i možda se uspijem oporaviti od ovog vikenda. A vikend je bio baš, baš ... Od kad sam odlučio da ipak idem probati ponoviti maraton u Ljubljani kao da sam dobio injekciju "red bulla". Prvo sam u četvrtak onako ćorav odlučio da trčim prema monitoru srca jer one druge brojke jednostavno ne vidim po mraku. Oni kurci na stadionu šparaju na nama trkačima i čim "fudbaleri" odu pogase svjetla. Cruise tempo hiljadarke sa dvjesto metara lagano je na kraju ispalo brzo u odnosu na prošli tjedan za više od deset sekundi po kilometru i bilo bliže intervalima tako da je prosjek bio 3:57, u odnosu na prošli tjedan kad je bio 4:12, što je realno potrebno za maraton od 3:10-3:12. Od kuda sad to nemam blage veze ali doživio sam podjebavanja od strane nekih kolega jer sam rekao da idem lagano. Meni se tako činilo. Što matora budala zna šta je to lagano! Već sam pretjerao sa duljinom ovaj tjedan jer je trebalo ugurati i 27 km dužinu pa sam mislio preskakati petak i subotu da se odmorim za nedjelju. No morao sam u subotu rano ujutro na stadion da pomognem jednom golobradom mladom trkaču u pripremama za polumaraton u Ljubljani. Tužnom igrom slučaja ostao je bez trenera u klubu gdje trenira i onda se sjetio "dide". Ja sam ga i savjetovao da ode u taj klub pošto smo mi u ovom našem klubu uglavnom matorci da ne spominjem i pivopije te nećemo biti baš neki uzor dečku od 17 godina. Uglavnom napravili smo neka testiranja, a ja sam kad sam već bio tamo sa njim otrčao zagrijavanje i istrčavanje. Tako sam dodao još oko pet i pol kilometara na već nagurani tjedan. Odmah sa stadiona sam išao sa unucima na more, pa sam se tamo malo popržio taman da bude još malo nelagode osim vrućine, komaraca koji me ponekad j ... uzduž i poprijeko. Kako su starci .. opet ja ... nema veze, otišli u Medulin na "Hladno Pivo" i "Dubiozu", ja i žena zapakirali unuke za safari i noćno kupanje pa u Ližnjan na feštu. Navodno se ekipa ubacila u jednu malu uvalicu koju su nekad davno prije tridesetak i više godina otkrili moja sestra i kunjado. Tamo sam učio svoje prve korake u podvodnom ribolovu i često smo ljeti znali prespavati pod vedrim nebom jer doći autom je bila prava avantura. Kad sam stigao nabrojao sam 11 makina, a u uvalici nisi od raje, hrane i pića mogao nigdje metnuti šugaman. Od silne ekipe samo je još jedan frend doveo svojeg sina koji je godina kao moja unuka, pa sam mislio da sam se bar malo riješio obaveze. Ispostavilo se da su svi klinci navalili na mene jer jedini nisam pio i hrana me baš nije zanimala nimalo osim ... baklave! Ovaj put sam se izvukao bez mamurluka uz očiglednu ispričnicu ali su mi to neki zamjerili. Ja sam kao prototip partijanera, a sad sam ispao "prati brejker". Rekli su mi da će to da me košta ali nema veze ionako se možda neće sjetiti sutradan. Pošto sam ipak ranije došao doma jer se Alex smrzavao i spavalo mu se, bio sam spreman za dugu nedjelju.
Nina bi ostala cijelu noć ali ona je prava škotkinja. Ta je u vodi satima, a pod one hladne tuševe na Valkanama ide bez da trepne okicama. I zimi je stalno bosa i nikad joj nije hladno. Alex je na didu, mršav i poplavi ko šljiva nakon pet minuta u moru. Kad izađe pola sata leži pokriven sa svim što smo ponjeli na plažu.
Dogovor u nedjelju je bio u šest i pol kod premanturskog igrališta, a ekipa od prije mjesec i nešto dana: ja Dražen i Igor.
Sporija grupa je trebala krenuti u šest kod rotora za Pješčanu Uvalu pa smo znali da ćemo ih negdje sresti. Krenuli smo polako uz stalno podbadanje Igora kako ćemo uskoro da vrtimo 4:20 po kilometru. Eh kad bi... Zapravo ja sam imao osjećaj da idemo jako polako i puno smo pričali jer ga nisam vidio od kad je postao tata blizanaca(mojih budućih "Dida runing tim" šampiona).
Išli smo gotovo istim putem ali smo onda skrenuli umjesto na Gornji kamenjak prema premanturskom groblju i Premanturi.
Tu smo već susreli usamljenu Maju koja nikako da nađe neku srodnu trkačku dušu sa kojom bi mogla trčati, a ona nikako ne spada u samotnjake. Ja sam skroz druga priča meni je milo i jedno i drugo. Uživam trčati sam pogotovo dužine ali uživam i u društvu i izazovima koje ono ponekad postavi. Nakon što smo prošli Maju, Igor je zaključio kako je ovo previše nakon pauze od mjesec i više dana te je zbog bolova u koljenu stao. Ubrzo je naletjela cijela ekipa iz marton kluba i kao po nekoj komandi ja i Dražen smo počeli ubrzavati. Sad je to sve bilo puno brže od pet minuta po kilometru, a tek smo bili zavrnuli oko zvonika u Premanturi.
Ne znam za njega ali meni je bilo teško usporiti i jednostavno sam prebacio Garmina na monitor tako da malo popustim samo ako pumpica ode u "overspeed". Kad ona tamo dolje u onom srednjem aerobnom kojeg sam koristio na MAF testu. Kažem ja ili smo nešto čvaknuli, a ne znam što bi to bilo ili je ipak zbog toga što je nakon toga uslijedio jedan dulji dio blage nizbrdice. Do Banjola smo ponovo prestigli ekipu iz kluba i na kraju Maju i Igora koji su se sad već šetali nudeći nam ostatak vode iz jedne bočice. Ja nisam ni pomišljao iako mi je moja "ultra super lite" majica bila natopljena do jaja, a na trbuhu i prsima se i zapjenila ko leđa konjusine kad galopira sat vremena na suncu.
Jednostavno sam znao da sam još daleko od krize. Dražen se zeznuo što nije uzeo jer mu je malo pozlilo kad smo izlazili na cestu kod stare plinare. Morao je stati ali se brzo sabrao i malo smo pustili gas tako da odradi  svoj plan. Nakon toga je stao i odšetao prema kući, a ja sam nastavio na Drenovicu da zavrnem još jedan krug i zatvorim plan sa dvadeset sedam. Čak nisam mogao prikočiti niti za istrčavanje. Kao da mi je neko ugurao petardu u guzicu ili sam samo bio nestrpljiv da se sklonim sa sunca koje se pokazalo već negdje od Vinkurana. Na kraju je cijeli prosjek ispao 5:08 sa pulsom 138. Nikada do sada nisam brže trčao dužinu sa nižim pulsom nego jučer. Još kad nebi bilo uobičajenog bola u kukovima vjerujem da me nebi ništa moglo zaustaviti da idem ispod 3:10 maraton. No to ću još morati potvrditi. Zato ako ovaj put uspijem bez ozljede još izdržati ono što sam isplanirao moram biti zadovoljan. Iako znam da opet neću biti. Sa trčanja sam odmah odmaglio na Valkane jer su "starci" još bili u banani, a djecu je trebalo odvesti na more da ne popizde u kući uz tevu. Srećom bilo je baš neko malko posrano vrijeme i opet se naoblačilo. Nakon iscrpljujućeg ratovanja sa vodenim pištoljima i to dva na jednog uspio sam nagovoriti ekipu da zbrišemo vani iz vode jer se ispod oblaka spremao neki gadan vjetar. Umjesto davljenja i gutanja vode bolje mi je leglo malo pivo, oni su se zadovoljili slajom, a baka napokon sa kaficom na miru bez da ona mora posluživati i kuhati. Kad sam dovukao svoje izmučene noge i dušu kući žena je morala kod mame. One dvije nesreće od roditelja su još bauljali od kauča do kauča, a mene je zapala najteža disciplina, kuhanje. Lignje sa kumpirom u rerni, meso za zeta i mene pomfrit za McDonalds generaciju. Salata, šta još i to. Uzmeš pomidor i grizeš. Jebote umorio sam se više nego kad sam trčao dužinu. Kako to moja žena trpi svaki dan? Mrzim kuhanje!

Jedva sam čekao noć da legnem pa makar se ujutru ustao ukočen i drven ko pinokijo. I jesam!    

petak, 22. srpnja 2016.

"Alea iacta est" Kocka je bačena

  Lijepo je imati puno prijatelja ali neki tvrde da te nitko tako dobro ne "naguzi" kao prijatelji. Neki dan je jedna moja prijateljica koja uvijek stavlja razne mudrolije na FB, stavila link na neku ribu koja u malo podužem video uratku objašnjava svoj životni moto. Nešto me u naslovu za škakljalo pa sam otvorio iako uglavnom gledam samo sci.-tech. stvari.
Poanta je bila da sam zaključio kako sve ovo moje preseravanje sa oću, neću, trčati ili ne, boli ne boli uglavnom nije zbog straha od bolova ili veće ozljede već je strah od neuspjeha. U suštini od kad sam počeo trčati od svog prvog polu maratona u Rovinju kad sam bio drugi sve utrke sam bio prvi u svojoj kategoriji. Izuzetak je jedino bila utrka zimske lige u Tupljaku nakon ozljede koljena i pauze od dva mjeseca. Tada sam prema hendikepu bio drugi. I nije mi se svidjelo. Zato sam zapeo ko sivi da na sljedeće dvije dokažem kako je to bilo ... hm ne znam niti što reći .. zbog ozljede.
Dokazao sam jedino da sam "mona"(u prevodu je netko stavio na FB: oni što ganjaju pokemone ..:):)) jer sam se opet ozlijedio, a ionako nisam bio u nikakvoj borbi za naslov jer nisam imao dovoljno utrka. Sad mi je moja interna "skuža"(isprika po istrijanski) da bi htio ponovo trčati maraton ako mogu istrčati ponovo osobni. Trenutno sam dosta nesiguran u takav ishod, pa sam poprilično u bedu. Iako brojke na treningu govore nešto sasvim drugo što ja ne osjećam. Ta riba u svom video uratku objašnjava kako joj je ćale davao razne zadatke koje naravno nije mogla uspješno obaviti ali ju je on zbog toga ipak svaki put nagrađivao. Njoj nije bilo jasno zašto nagrada za neuspjeh, a ćale je mudo rekao: “Nije neuspjeh ako nešto ne napraviš dobro, jedini neuspjeh je ako ne pokušaš”! Eto Jagoda stvarno sve moje boljke, strahovi i što ja znam odoše u ... onu stvar i ja odlučio. Opet ću da trčim oko Ljubljane svih 42 i kusur i bar na ta tri i kusur sata biti opet maratonac. Nadam se da će kusur biti mali, a kosti ćemo da sakupljamo kasnije. Ima malo i fizioterapeuti da se zaposle. To će biti moj doprinos povećanju stope zaposlenosti u hrvatskoj. E-mail je poslan našem tajniku, a ja sam bar do sada bio čovjek od riječi. Znači kocka je bačena. Još samo da ne završim kao Cezar na kraju, da me ne izdaju rođene noge.

srijeda, 20. srpnja 2016.

Uzbrdice sa maneštrom od "trukinja" i špekom

  Od kad se moj sin vratio iz Irske moj želudac pati za kuhinjom moje žene ili bar mame. Mama upomoć ...
Iako je već visokotlačan, a nema ni četrdeset on kuha ljuto i ... ma žestoko ko "rock & roll". Jučer ko za vraga došli smo ja i žena kasno sa posla jer smo odmah odjurili svatko na svoju stranu da poradimo sve za današnji doček unuka, kćeri i zeta. A on na ovu vrućinu skuhao maneštru sa grahom, kuruzom i brdom špeka ... "sve se mast cedila niz bradu" kako kaže Đole! Još je dodao tonu čilija pa sam se znojio, a da nisam morao niti vježbati. Ako dizanje žlice ne spada u neku vrstu vježbe. Oš neš kad dole krulji morao sam pojesti jedan pjat, a i nisam htio da se "šef" ufendi. Već mu je tapija što smo ga nogirali iz stana kod babe jer nema mjesta za sve, a on je svoj lijepo iznajmio turistima, pa se ti ćale j... J..ga baba nema wi-fi i frižider pun pive. Uglavnom morao sam da sačekam bar osam uvečer da krenem trčati iako mi se baš nije dalo. Još sam bio malo pod dojmom jučerašnjeg istrčavanja od 6 km koje je počelo sa užasnim bolovima u lijevom skočnom zglobu i općenitim osjećajem rasturenosti nakon dužine od 25 km na Drenovici i to još od subote. Toliko mi treba da se oporavim. Ne znam jeli uzrok bio težina u stomaku ili što drugo ali nikakvih bolova kad sam krenuo nije bilo. Nestvarno do ludila. Još da mi želudac cijelim putem nije bio u grlu možda bi uspio i uživati. Bar u zagrijavanju. Nakon četri kilometra sam ipak odlučio da ću probati ponovo uzbrdice jer mi vrag neda mira. Ili ću se izdresirati da mi te brze stvari ne smetaju ili će ponovo poći sve k vragu. Ne smetaju mene uzbrdice zato što mi duša izlazi na nos, a danas maneštra i to sa tonom čilija između ostalog. Mene smeta "dan posle", a za to nema pilule. Prvo sam odradio polovinu doze na onim kratkim od dvjesto i nešto metara ovaj put sa malo kraćom pauzom jer mi se žurilo da smandrljam što prije i isperem sve sa jednim tamnim pivom za kojeg poslije ručka jednostavno nije bilo mjesta. A lovio se i mrak u šumi. Zbog toga što sam kasno krenuo uspio sam uloviti trčečeg "duha" Drenovice i ... stvarno brzo trči ... Onako, možda je i sitniji od mene, mršav ko "duh" ili ja i trči malo manje izraženo na prstima nego Dražen. Trči po nekim uvrnutim stazama, tako da me je uglavnom presretao poprečno.
Jednom sam ga pretekao kad sam radio sprint dvjesto metara uzbrdo ali za kratko jer kad sam se okrenuo nazad on je nestao u šumi.
Nakon "dvjestotki" sam
radio "četristotke" na malo položenijem dijelu ali zato sam išao dosta brže. Tu sam naletio na još jednog "duh" trkača koji je žario i palio bar u Istri kad sam ja počeo i onda se negdje povukao. Protutnjio je pored mene ko "simplon" na onoj nizbrdici prema premanturskom igralištu i kao svaki pravi "duh" skrenuo u šumu. Kad sam već kod duhova, a pomalo sam i zaboravio na maneštru. U subotu sam pretekao mog starog poznanika i nesuđenog rivala ali on se samo maknuo na stranu i odzdravio. Pokušao sam malo usporiti i nagovoriti ga da zavrne sa mnom bar koji krug od onih sedam što sam radio ali nije se dao. Procijedio je nešto: "ja trčim samo malo .." i nestao negdje bez traga. Još ja mona pričam sam sa sobom misleći da je iza mene. I on se ponekad pojavljuje na tribinama stadiona kao duh. Proviri malo ali čim ga ugledam i dam neki znak da sam ga primjetio on nestane. Dok sam odradio istrčavanje taman sam napravio malo mjesta za pivo ili dva na balkonu nakon tuširanja. Ni traga od maneštre. Ako se ne bude javila sutra znači da je sve kako rabi, a to isto važi za moje zglobove.

petak, 15. srpnja 2016.

Moj dnevnik

  Ovih dana se intenzivno družim sa najgorim prijateljem starosti, "zaboravom". To je jedna dugačka i tužna priča, pa bi je rado preskočio. Nažalost mnogima se polako prikrade poput vještog tata i dok se okreneš ostao bez jedne jako važne stvari u životu, a to su sjećanja. Strah me pomalo toga. Zbog toga pišem dnevnik i zapisujem kojekakve zgode kad god nađem vremena ili mi se čine važnim. Eto jučer sam bio na stadionu i rekao kako nikad nisam trčao brze dionice na stadionu. Osim naravno u srednjoj školi, ali to je bilo prije više od četrdeset godina pa se ne konta. Trčao sam ponekad ubrzanja(strides) u sklopu nekog laganog trčanja, zagrijavanja ili istrčavanja. Trčao sam povremeno i uzbrdice koje bi uvijek trebalo trčati prije prelaska na trčanje brzih dionica na stazi. Zapravo sam slagao. Ne namjerno, jednostavno sam zaboravio. Sad gledam dnevnik i vidim da sam trčao brze dionice od 200 metara tri dana prije moje prve utrke Zimske lige! Koja sam ja bio budalesina. Što bi rekao Delić na to: "Ljudi pa jeli to moguće"! Ima još "bisera" koje sam posrao na tom svom putu ka katastrofi koja je uslijedila. Dva dana prije trke sam trčao tempo 6 km za 4:10/km. Nebi to možda bilo važno ali nakon maratona koji me totalno devastirao već sljedeći tjedan sam uredno trčao tempo, intervale 4x1600, pa dužinu, opet tempo 5 km, pa piramida intervale 400, 800, 1000, 1200, 1000, 800, 400 sa kratkim oporavkom, još jedna dužina pa za kraj ti "biseri". Onda nije čudno da sam nakon te utrke već zapažao neke probleme oko koljena. Da valjda ubrzam raspad sistema otišao sam tjedan poslije utrke zimske lige trčati polu maraton u Crikvenici. Naravno da tada nisam znao što je to "tapering". Mene je taj izraz podsjećao na ono plastično posuđe "tapware", a zapravo i sa razlogom kojeg sad znam. U tom tjednu između utrke na 5,5 km i polu maratona još sam pritisnuo i odradio u utorak jedno kratko "cut-down" tempo trčanje(4:20, 4:05 i 3:55/km), a u četvrtak jedno trčanje od 5 km koje spada u kategoriju "super junk" sa 3:55/km. Znači malo sporije nego na trci! Evo što sam napisao u napomeni:
 "Opet zbog mraka na stazi nisam mogao pogoditi ritam i išao sam pretjerano brzo. Ponovo se nakon hlađenja javila bol u koljenima. Desno na vanjskoj strani i u zakoljenoj jami, lijevo u medijalnom meniskusu kad jako savijem koljeno"! 
I onda budalo trebaš trčati polu maraton za dva dana. I trčao sam da se sve pušilo, 1:28:48,9(tako kažu precizni švabe koji su mjerili), a Crikvenica nije baš najbrža staza. Svi spominju neke uzbrdice i valovit teren koji ja uopće nisam primjećivao. Jedino mi je Garmin to potvrdio. Kad sam onako polu zatvorenih očiju finiširao zadnji kilometar(zapravo tri kilometra) trčeći 4:02/km, u glavi sam vrtio finiš Kenenise Bekele na Great Northen Run-u, pa sam jado umislio da sam ... šta ja znam i da mi ne može nitko stati na rep. Zato sam umjesto odmora već u četvrtak između ostalog već radio "roller coaster" intervale 5 km sa jednim kilometrom brzo i jednm sporo ali sam opet fulao tempo, pa je brzo bilo prebrzo(i brže od 4 min), a sporo je bilo prebrzo u p... materinu oko 4:50.
Sve je zapisano u dnevniku i nikome se ne mogu požaliti kako me zajebala neka zla kob, pa mi je koljeno nateklo ko buhtla i nisam ga mogao pomaknuti niti pajserom. 

Ali to je bilo tek sutra dan poslije utrke u Brtonigli na 5,9 km po jako hladnom vremenu. Tri tjedna, tri utrke čak i kad imaš manje od šezdeset nije baš, baš ... Da nema dnevnika još bi laprdao kako nemam sreće sa koljenima i slično. I to što sam pisao opet mi nije pomoglo već nekoliko mjeseci nakon povratka. Valjda je bilo pre kratko i nisam pomislio da je to bio znak. Ali nakon ovolike pauze koja je uslijedila nedugo poslije, sad ga listam i čitam često. Ne treba baba Vanda da mi kaže. Znam sve kako će da bude ali ipak volim malo počačkati mečku. Nema veze važno da je zapisano u dnevnik. Evo uredno zapisujem trening od juče: 
"10x200 za prosječno 39 sek sa 200 m laganog trčanja između(1:30), ... bol od išijasa pojačana na prvim dionicama ... ujutro manja bol i krutost u desnom listu, pojačana bol u lijevoj tetivi aduktora i unutrašnjoj strani kuka". 
Poslje su uz pivce za Draženov rođendan neki komentirali kako smo ja, Ljubo i Dražen najbrži matori trio u Puli. No ja sam u glavi brzo izračunao da je to sporije od onoga što sam trčao kao srednjoškolac čak i na 5 hiljada! Nisam se usudio to reći da ne kažu kako kenjam klanfe ali je nažalost točno. Jebo te koji je to bio sprint. Mislio sam da se raspadam, a "vukao" sam se sporije od tri minute po kilometru ... o mladosti moooja. To sa bolovima je već stara shema i ako bol prođe do sutra idem dužinu jer u nedjelju neću moći.

srijeda, 13. srpnja 2016.

Bolje biti pijan nego star

  Iako stalno govorim svima pa i sebi: "ima vremena", uporno ka tovar u zadnje vrijeme radim sve suprotno. Moja osnovna osobina sa vrlo utemeljenim čak i geneološkim motivom, je bila neka vrsta usporenosti i možda naznaka strpljenja. Ćaća mi je "lala", a mati dalmatinka. Mislim da nema baš puno sporije kombinacije na ovim prostorima. Moja sestrična iz Beograda kaže da smo svi ovdje(tu misli na primorje) totalno "iskulirani". To je zato jer stalno gledamo more. Nju pogled na zgradurine i gužvu odmah ujutro napizdi za tjedan dana. Postoje naime ozbiljna znanstvena istraživanja koja idu u prilog toj njenoj tvrdnji. Po njima promatranje vodoravnih naročito plavih linija djeluje umirujuće dok promatranje vertikalnih linija razdražuje. Prema mom ranijem filozofskom usmjerenju više sam naginjao istočnim misliocima ili zapadnim koji su svoju misao crpili sa sličnih, istočnih izvora. Sa druge strane tehnika i znanost su uvijek bili prejako sidro koje nikad nije dozvolilo da se otrgnem u neke idealističke vode. Nikad nisam vjerovao, a želio sam sve znati. Možda sam zbog toga sad tako nestrpljiv jer svako novo saznanje me odvelo u još veći labirint pitanja na koja je sve teže naći odgovor. Isto mi je u tehnici od koje živim. Postalo je teško i preteško, svaki mali pomak sada zahtjeva sve veći trud.
Jednostavno tehnologija me pregazila ko bemv...lje žabu. Ne vjerovanje je i dalje previše snažno i jednostavno nemam izbora nego pokušati odgovoriti na ta silna pitanja koja me još muče. Kad je trčanje u pitanju tu sam čini se najtanji ili možda zbog toga što trčanju pridajem previše važnosti to samo tako izgleda. Osjećam promjene koje se dešavaju sa dolaskom godina, a neke čak i vidim, iako mi je vid sve slabiji. To valjda nešto i kompenzira. Jedno je kad te nešto smeta, kao recimo vid, bore, ili poneka sijeda. Bez vezne stvari po koži koje ničemu ne služe osim da nas podsjete kako takve pizdarije postoje i negdje unutra. Izgleda da tamo čine nešto više
frke nego što samo smetaju. Stalno postavljam pitanje jesam li već prošao vrhunac u prvoj godini mog trčanja ili mogu polako napredovati sljedeće dvije tri, a možda i pet godina. Dali se onih pet godina trčanja u osnovnoj i srednjoj školi kontaju. Uzimam razne primjere, razmatram, analiziram, a odgovor se čini sve dalji i dalji. Čak se dopisujem sa nekim trenerima ali oni naravno nude neko svoje rješenje ali ne i odgovor. Pa i ja to mogu probati ali da ne bude: "jedan je probao pa se usrao". Izgleda da će tako na kraju i biti. Za ilustraciju nestrpljenja jučer sam usprkos vrućini i zaključku kako je bolje da otrčim nešto lagano pa odem na more ipak trčao one cruise(tempo) intervale 5x1000 m sa 200 m laganog trčanja između. Na kraju to i nije bilo tako strašno iako smo zbog Ljube trčali brže i malo pokvarili dobar trening. Zadnje dvije sam ga pustio na čelo i on je tempo spustio toliko da je Draženu u jednom trenutku zasvirao alarm srčanog monitora pa sam ga prisilio da pusti Ljubu k vragu i trči sa mnom malo polakše do kraja. I usprkos kočenju taj zadnji kilometar je bio 4:08, a trebali smo trčati oko 4:15 koliko nam je trenutna forma za tempo trčanje. Zbog temperature trebalo bi još i smanjiti bar četiri pet sekundi, a ne pojačavati. No takav je Ljubo, gine na treningu ali nikako da istrči polu maraton ili maraton na tom nivou. 
I on je nestrpljiv jer nije uspio spustiti maraton ispod 3:30 pa sad misli isto kao i ja da mu istječe rok trajanja. Iako i on ima neke godine on ih je bar istrčao pet prije tog najbržeg.
Jutros osjećam neke posljedice ovih neplaniranih izleta u brže trčanje i ponovo me brine pojačana bol oko aduktora tako da su kruti zglobovi ujutro bili u drugom, trećem planu. Danas kažu da dolazi neka promjena, a jutro je počelo sa velikom sparinom i nažalost odlaskom na groblje po ne znam više koji put ove godine. Ovaj put nije netko mojih godina ali svejedno ni dvadeset razlike više se ne čini tako puno. Samo se nadam neću morati skoro nekom svom kolegi trkaču jer mi je to sada jedino sveto utočište u kojem ne vidim tu zlu slutnju starosti i to me tješi. 
Dok tako stojim usamljen između visokih zidina starog dijela groblja i ušiljenih krošnji čempresa osjećam kako niz kičmu curi poput curka iz kazana kad se peče rakija. Čak zamjećujem kako uopće ne hladi već mi se čini da još više grije. Zrak se ne miče ali je ispunjen preglasnim zvukom zrikavaca i žamorom ljudi. Ne razabirem ništa doli poneki suvisli slog i povremeni ... amen. Misli su mi ionako odlutale sa tog turobnog mjesta na moje isto tako pomalo turobno mjesto. Razmišljam o tome kako sam prečesto sa trendom ubrzavanja u posjeti groblju i koliko zapravo još imam vremena. Na što potrošiti, znati ili vjerovati. Nekako mi se čini da jedno i drugo slabo kohabitiraju. Ili blago rečeno: "vole se ko zadružni konji". K vragu i starost! U četvrtak sam odlučio testirati išijas na brze kratke dionice i to na stadionu jer poslije treninga Dražen časti za svoj rođendan. Pa kud puklo da puklo valjda mogu i to probati. Ako zanemarim uzbrdice koje trčim češće to će mi biti prve brze dionice od srednje škole. Valjda ću ih preživjeti bez da polomim ovjes.
Ovaj vikend moja prijateljica i friška trkačica ima rođendansku feštu. Opet u subotu i opet u Ližnjanu. Znači treba preživjeti još jednu dužinu rano ujutro, a onda ću se nakon kupanja i roštilja napiti i opet blejati u Mliječni put. Opet će mi se činiti da je sve kao treba. Sve je veliko, daleko i mistično baš koliko treba da bi bilo jebeno zanimljivo. Ma bolje biti pijan nego star ...   

utorak, 12. srpnja 2016.

Copy - Paste

  Ipak sam odlučio da nisam odlučan u ostvarivanju nikakvog plana i zbog toga ga niti nemam, a i što će mi. Nigdje ne idem.
Previše je toplo je da mozak zamaram takvim stvarima, a i kad god sam imao "dobre" planove ispalo je sranje.
Zbog toga sam u trčanju potpuno neinventivan i jednostavno ne da mi se smišljati nikakve nove podlosti za moje izmučene noge. Već četiri tjedna važem trening na oko 50 kilometara pa tako dva tri gore dva tri dole. Nisam siguran dali mi to paše ili vodi u laganu propast. Ipak prethodna četiri su bili tek oko 40 kilometara i to nije onda tako loše. Pretpostavljam da ću saznati što će biti ako sada dignem na 60 km. Ne radim mnogo brzih stvari i nisam na čisto koliko da sad povećam dužine. Još uvijek nakon dužine osjećam tupe bolove unutar lijeve strane kuka i aduktora te oko simfize koje obično prođu za dan dva. U kući je gužva od kad se doselio sin, a uskoro dolaze kći zet i dvoje unučadi tako da “dida” nema više sobu za vježbanje i ništa ne vježbam. Nema više ni bicikle i još nisam posložio logistiku za trčanje na posao i nazad. Serem, nemam još dovoljno volje. Ipak bar redovno trčim.
Zadnju dužinu sam obavio u subotu prije odlaska na more i rođendanske fešte koja je potrajala do nedjelje ujutro u dva. Malo sam je skratio ali je ipak ispala malo dulja od polu maratona. Jednostavno sam kopirao trening od pretprošle godine kad sam uvijek trčao dužinu subotom ujutro. Uzeo sam gotovo istu dionicu i jednostavno sve kopirao. Gotovo da nisam morao ni trčati.
Evo kako to izgleda u Garminovoj tabeli aktivnosti za 2014 godinu:
 
Pu-Ver-Stoj-Pu, srp, sub, 5, 7:22, 1:46:05, 20,0 km, 194 m, 5:18/km, 3:44/km, 137, 151, 1129 kcal, 21,0 C

I za 2016 godinu:
Pu-Ver-Stoj-Pu, srp, sub, 9, 6:41, 1:53:34, 21,4 km, 207 m, 5:18/km, 3:30/km, 134, 154, 1248 kcal, 21,1 C
Napravio sam malu devijaciju jer sam u povratku išao jednim dijelom stazom Lungomare te tako produžio za tih 1,4 km.
Eto opet gotovo da i nisam morao nositi sat i monitor sve je skoro isto. Malo sam ranije krenuo jer je već bilo preko 21 C ali tako je otprilike bilo i preklani. Čak sam ponio i deset kuna da eventualno kupim bocu vode kod ulaza u kamp Stoja ali sam zaključio da nisam toliko žedan. Samo sam produžio kao i uvijek. Kopiram trening, "copy - paste" i eto imam super plan. Dok ide nema zime, a kad zapne zvati ću Geronima. Jučer sam odradio jedan stvarno lagani trening od 9 km za popunjavanje kilometraže. Usprkos tome što sam krenuo u sedam popodne bilo je još preko 31 C, a cijeli čopori pasa i njihovih šetača su ležali na malom platou pod borovima ili dolje na premanturskom igralištu pod onom velikom lipom. Nitko da mrdne, čak su rijetki i odzdravljali. Samo sam se ja i jedna mala bijela pudlica gibali. Sad razmišljam što da kopiram za večeras na stadionu? Najavili su crveni meteo alarm za Istru zbog vrlo visoke temperature, a ja bi trčao neki malo žešći tempo. Najbolje bi bilo malo trčkarati i onda se baciti u more kad sam već tamo blizu, ima vremena za žestinu.

petak, 8. srpnja 2016.

Uzbrdo od baze prema ...

  Kako sve više razmišljam o jesenskom maratonu ili bar polu maratonu tako uviđam da je vrijeme da ovo bazno dizanje kilometraže pomalo privedem kraju i zadovoljim se postignutom bez nepotrebnog povećavanja rizika. Imam još najviše mjesec dana i onda trebam početi misliti na kvalitetu ako se one dvije gospođe(noge) udobrovolje i prestanu me j... u zdravi mozak.
Još će to rasti zbog dužina kad budu preko 30 kilometara i uz par kvalitetnih treninga i poneko istrčavanje za oporavak eto me preko 60-70 km na tjedan. Nije 90 kao prije dvije godine ali morati će poslužiti. Da mi nebi bilo dosadno samo trčati u krug po Drenovici odlučio sam raditi ponovo uzbrdice kao prije desetak dana sa Draženom. Ovaj put sam ih isplanirao ali se plan odmah malo pokvario jer sam se za ručak razbio sa punjenim paprikama. Iako sam se suzdržao da i još nešto popijem te krenuo malo kasnije, osjećao sam se ko trudna sipa. Nakon svakog podrigivanja sam ponovo mogao "uživati" u okusu punjenih paprika. Nije baš bilo kao kad sam ručao ali je bilo džabe. Kao da sam ručak reciklirao i tako sve dok nisam napravio jedno četiri kilometra laganog zagrijavanja. Iako mi to baš i nije trebalo jer je bilo užasno sparno i toplo. Drugi problem koji nisam isplanirao je bio promet. Odabrao sam onu jebenu stazu kroz šumu od platoa bivšeg vojnog poligona prema klinici Peharec. Uspon je oko 6 %, duljine je oko 220 m i tamo nikad nikoga nema. Osim silnog korjenja borova za koje trebaš onaj nogometaški sitni vez da ih sve izbjegneš. Kao po komandi kad sam krenuo da trčim odjednom su počeli defilirati svi šetači pasa iz okoline sa svojim ljubimcima isplaženih jezika do zemlje. Kao neki pseći "freak show" tko ima duži jezik. Kud baš tu? Pa valjda se pomalo vraćaju kući svi oni što stanuju na Vidikovcu. Nije mi problem kad se spuštam jer tada idem polako ali kad sprintam za gore nikad ne znam hoće li đukela na lijevo ili desno ili ću na kraju ja završiti preko povodca. Još su se na stazu poslagala četiri mulca sa biciklima koje sam još u zagrijavanju glatko prešišao pa su mi možda za inat malo vadili mast. Zajebali su se jer masti gotovo da više i nema. Opet sam se osušio ko bakalar. Moja mati kaže: "e baš si dobro izgledao ovu zimu dok nisi trčao". Uz malo obilaženja ipak sam dobro odradio tu uzbrdicu i to deset puta iako sam stalno kontao koliko još i činilo mi se da sam ih već istrčao previše. To je tako kad nešto baš i ne volim da radim jednostavno čini mi se nikad kraja. Nije da ne volim uzbrdice, obožavam ih ali ne volim više trčati brzo jer me tada išijas stalno podsjeća kako sam mator, a dok trčim lagano to zaboravim. Zapravo nije bilo niti tako loše nakon tri četiri uzbrdice bol je bila znatno manja ali je bilo naravno sve teže pa vjerujem kako moj inače potpuno zaostali i muški mozak(single instruction computer) može percipirati samo jednu stvar istovremeno. Znači kad osjećam umor ne mogu osjećati bol. To je kao kad mi žena nešto kaže dok gledam atletiku na tevi. Molim, što, nisi to nikad rekla ... majke mi. Još da preživim nastavak silnih fešti koje me čekaju do kraja tjedna i da negdje uguram jednu dužinu biti će to još jedan lijepi bazni tjedan koji sam preživio. 

I to dvanaesti tjedan od početka trčanja u kojemu se najčešće dešavaju ozljede.
Kuc kuc ... da ga ne baksuziram.   

srijeda, 6. srpnja 2016.

Rođendanski "petak" na stadionu

  Još nisam baš bio na čisto sa time jeli ova zadnja dužina bila bolja od one prije godinu dana ili ne bez obzira na brojke.
Muči me ta bol u lijevom skočnom zglobu, a kako sam sutradan jahao guzicu do aerodroma Ronchi i nazad bio sam više nego razočaran što znam da nema rješenja za taj moj jad. Još mi je tlak digla jedna službenica iz porezne koja me zvala u vožnji ... ma kenjaža sa birokracijom da još i o tome ne razglabam. Tomu se pridružio i sin koji je uporno htio da vozi nazad sa zidarskim bakanđama, promet, turisti, ma jeba do neba. Jedva sam čekao dan poslije. Srećom taj dan su se rodili budući članovi "Running Dida" tima, Luce i Dominik, pa mi je pomisao na to ipak ublažavala sav taj jad. 

Sa nestrpljenjem sam otišao dan poslije na stadion. Kćerka mi je po svom bratu poslala za rođendan prekrasne trkačke gaćice i maju prozračnu kao da je od paučine. To sam naravno odmah obukao i nakon pjevanja "Sretan rođendan dragi dida ..." mojih unuka, kćerke i zeta preko skype-a krenuo na stadion. Gotovo da sam bio malo previše nestrpljiv da smandrljam taj drugi MAF test jer je u hladu nadstrešnice za rezerve stajao prijenosni frižider sa pivom. Ručao sam kod mame ali sam se suzdržao od bilo kakvog alkohola što je moju mamu blago začudilo, starog malo više, a najviše je bila razočarana moja nećaka jer bi imala skužu da se kucne sa mnom i popije malo pive. Zagrijavanje koje zbog topline i nije trebalo možda previše raditi je prošlo ok i moj skočni se više nije bunio. No kad sam krenuo trčati tih pet kilometara sve je nekako pošlo u krivo. Prvo nikako da usporim pa je puls malo preletio. Poslije su mi se stalno priključivali trkači iz kluba da trče sa mnom, neki da mi čestitaju rođendan, morao sam i stati da me poljubi jedna dama i prijateljica na što je poslije moj kum bacao neke ... komentare. On je već bio na crnom pivu, a ja tek na drugom trećem kilometru. Ipak sam bez obzira na sve uspio to malo dovesti pod kontrolu i uz malo više oscilacija u tempu ipak dobro obaviti test. Nisam se baš previše zamarao sa rezultatom jer je cijelo vrijeme Garmin pokazivao tempo blizu 5 i nešto sitno. Obzirom na temperaturu(25 C) bolje nego lani(5:10/km pri 9 C), a ubrzao sam u zadnjih mjesec dana za više od 15 sekundi po kilometru(sa 5:22/km na 5:06/km) pri istom pulsu. Pivo se moglo početi točiti, tako da sam istrčavanje preskočio. Ovaj test je ionako malo brže istrčavanje. Sad nas se već skupilo dosta jer su i ostali polako dovršavali trening i izgleda da su svi ostali više ohrabreni ovim što se meni događa nego ja. Sad već pričaju o maratonu u Ljubljani i oni koji nisu za to niti htjeli čuti.
Valjda misle kad može ovako trčati sjebani dida možemo i mi. Što je najgore i ja sam nešto počeo razmišljati o maratonu na jesen.
Što bi doktor na to rekao? Možda je to samo euforija potaknuta pivom i dobrim društvom, vidjet ćemo kako će to izgledati kad stvar postane ozbiljna, a silni kilometri ponovo dozovu stare i nove bolne prijatelje ... Nema veze ovo mi je prvi rođendan na stadionu i ako po ničemu po tomu ću ga pamtiti, nadam se!

utorak, 5. srpnja 2016.

Po jutru se dan ne poznaje

  Uvijek sam bio apsolutno jutarnji tip. Što napravim do podneva to je sve ok i dobro, a poslije adio pameti. Još ako nešto pojedem i krknem pivicu u meni se sve pretvori u neku slabo gibajuću želatinu i samo iscurim, ... negdje.
I iako ljudi vjeruju kako vuk samo dlaku mijenja ja sam možda dokaz da ta teorija ne važi. Dali je tomu uzrok ta jutarnja ukrućenost zglobova ili što drugo uglavnom jutro mi nije više prijatelj. Nažalost stanje uvečer se nije nešto poboljšalo pa sam sve manje upotrebljiv. Eh... nije baš tema i to za rođendan kad bi trebao osjećati ... što ja znam ... nešto.
Zato ovih par mjeseci nakon ozljede u ono malo treninga vikendom imam samo nekoliko treninga koja sam počeo oko osam sati ili ranije.
Jedan dan u Italiji prije posla i za čudo tada mi je prijalo iako je bilo dosta rano. Sad već par nedjelja za redom i to najviše zbog društva. Ovu nedjelju su me nagovorili opet da idemo dužinu skupa. I onako sam planirao dužinu ali zbog radova po kući i obaveza ja nikad ne planiram termin. Opet sa Draženom i opet smo dogovorili istu rutu kao prije gotovo 14 mjeseci. Toliko nisam trčao(dulje od dva sata)već više od godinu dana, ako izuzmem Zadar. Ovaj put nam se pridružio i Ljubo koji je u dobroj formi, bar sam tako mislio. Rekao sam zašto ne ionako ćemo lagano. Ali da ćmo ići u šest i pol to nisam računao. Večer prije sam bio na večeri kod prijatelja povodom useljenja u novi stan. Tamanili smo "mex-tex", tacos, nachos, guacamole, ljutooo i mujo cervesa! Da stvar bude gora oni budalaši preko ceste kod mene iz "Elektro Istre" imaju neki kvar na alarmnoj centrali koja se već par dana se aktivira redovito svakih sat vremena. U četiri ujutro počinje koncert gladnih galebova koji vjerojatno ratuju oko prepunih kanti jer nedjeljom se ništa ne odvozi, pa je njihova samoposluga otvorena. U pet je ionako pišanje i gašenje meksičke vatre u ustima. Što bi mi uopće trebao alarm da me probudi. Ma spavati ću na onom svijetu ... možda. Ipak ujutro nisam ni približno bio ukočen koliko sam očekivao i to je bilo dobro jer me Ljubo već čekao kod stadiona, par metara od moje kuće pa nisam imao vremena da onako malo štekam i vučem noge na šest minuta po kilometru. Ispalo je ipak da je i on bio malo indisponiran, a već je bilo i preko 21 stupanj iako još nije bilo šest i pol.
Dražen je bio na poziciji kod premanturskog i do Šijane smo bili tik tak. "Petak"(5 km) za nama, šuma pred nama i superiška hladovina.
Ljubo nam je zaštekao drugi krug pa smo nastavili jedan bez njega kao prije godinu i nešto. Sve se činilo opet isto, ono staro trčanje laprdanje bez napora. Malo su sjebali stazu kad se širila zaobilaznica, pa je na kraju sve skupa jedno tristo metara kraća. I kad se treći krug opet pridružio Ljubo ja velim: "idite kako vama paše, ja to sve mogu sasvim lagano pratiti, a nemam ništa niti protiv sporijeg”. Oči su mi još bile pospane i u šumi gdje nema puno svjetla jedan kua ne kužim na satu, pa nisam ni gledao. Jedino što sam u šali prorekao je: "vidjet ćete sad kad izađemo iz šume na cestu, onih četiri pet kilometara nazad će svi biti ispod pet". Tako je bilo i lani kad je Dražen kukao da osjeća umor u nogama, a on je cijelo vrijeme vodio i išao sve brže i brže. Ljubo je čak htio da stane i da mi odemo ali mu nisam dao. Kao što sam i predvidio tako je kasnije i bilo. Garmin je pokazao, sve od dvadesetog kad je bilo 5:08 je bilo brže od pet: 4:48/km, 4:40/km, 4:55/km, 4:58/km, 4:54/km. Što je najgluplje cijelo vrijeme sam Ljubi govorio: "ok uspori onda". A on će: "pa ne mogu, moram stati ili ...". Ja to ne razumijem zašto ne može usporiti? Ja to "stručno" zovem "sindrom starog konja". O starom konju ću drugi put ali ako niste znali u medicini kad vam ne znaju postaviti dijagnozu onda to zovu sindrom nečega! Jedan moj dobar prijatelj već godinama boluje od sindroma "Bolnih stopala i mrdajućih prstiju". Delirijus smiješan naziv ali njemu nije uopće do smijeha. Eto tako odvalih prvu dužinu nakon godinu i dva mjeseca. Iako po nekim sitničavim trkačkim stručnjacima taj termin se smije upotrebljavati samo ako trčite dulje od 16 milja što je 25744 metra. Majku mu poljubim opet nisam trčao dužinu. Uglavnom još da sam taj dan mogao stići na more i ohladiti malo izmučena stopala možda bi me malo manje prcao taj lijevi skočni zglob. Ovako se moram pomiriti sa tim da bez sitnih "čarki" i bolova neće više nikada ići. Ipak kad gledam podatke od lani čini mi se da bi trebao biti zadovoljan. Malo sam matoriji, za 0,61% ali sve drugo je bolje. Brži sam i puls mi je niži iako je bilo toplije. Možda su to samo prividi i ono: "što se babi htilo, to joj se i snilo" ali danas mi je rođendan mogu si bar nešto lijepo zamišljati i poželjeti. 

petak, 1. srpnja 2016.

"Dvaput" je "dvaput"!

  Ponekad me pitaju dali je bolje trenirati jednom dnevno ili dva puta dnevno. Ne bi mi bilo  čudno da mi takvo pitanje postavi neki elitni trkač iako zapravo takve gotovo da i ne poznajem. Uostalom koji kua bi oni mene imali nešto da pitaju. Nije baš sve kao u vicu: "Fata je Fata ali dvaput je dvaput". Netko bi mogao poželjeti da na primjer dužinu od 30 kilometra razdjeli u dva obroka, pa jedan smaže ujutro, a ostatak uveče tako da stigne još obaviti neke stvari ili jednostavno jer mu je 30 kilometra previše gnjavaže. No neke stvari nisu baš tako jednostavne. Recimo značajniji efekt aerobne adaptacije se postiže jedino trčanjem koje je dulje od 35 minuta. Znači kraće treninge ne koristi razbijati. Činjenica je i da se taj efekt nakon 90 minuta znatno umanjuje. Možda to i ne ide u prilog trčanju veće dužine od 20 kilometara(osim ako ste jako brzi) ali isto tako ne umanjuje potrebu da dugoprugaši koji trče maraton pa i polu maraton trče duljine preko trideset kilometara. Ne zaboravite da postoji i nešto što onako malo opskurno zovemo psihološka adaptacija na bol i patnju. Pobornici modela centralnog upravitelja(Central governor theory) tu vide veliki poen za svoju teoriju. Ona govori da se u našem neurološkom centru koji upravlja većinom nesvjesnih funkcija, a koji ima i na neki način "samo-zaštitnu" funkciju prikupljaju sve informacije vezane za stanja određenih sustava i odlučuje o tome kako će djelovati bez da se ugrozi naš život. Tvrdnje zagovornika ove teorije idu tako daleko da vjeruju kako je umor samo manifestacija djelovanja ovog sustava centralnog upravljanja i da zapravo nije direktno vezan ni za razine laktata i ostaloga sranja koja se gomilaju kad trčimo brže nego što to možemo. Naravno da imaju mnogo studija koje potkrepljuju te teze ali o studijama jednom drugom prilikom. Dakle zbog trajanja treninga nije bolje dva puta trenirati kraće već je bolje to obaviti jednom. Brze treninge ili intervale nikako ne smijemo trenirati dva puta dnevno. Oporavak mišića i vezivnog tkiva od takvih treninga traje dosta dugo. Neke studije pokazuju da je čak ponekad i jedan tjedan premalo. 
Kod treninga koji ciljaju određenu skupinu mišića i njihov intenzitet je vrlo visok oporavak traje od 10 dana do dva tjedna. Zbog toga je na primjer poznati trener, jedan od najvećih trenera svih vremena, Frank Horwill osmislio trening cikluse koji traju 10-14 dana koji se uklapaju u njegovu čuvenu teoriju "pet tempa"(Five pace theory).
Onda zašto i kako treba trenirati dva puta dnevno?        
Trening dva puta dnevno ima smisla samo ako ispunjavate određene uvjete. Prvi uvjet je da više ne možete povećavati kilometražu jer trenirate već 6 puta tjedno ili ne daj bože sedam. Moja obavezna preporuka, a mislim da se danas i struka slaže je da je potreban bar jedan dan potpunog odmora u tjednu kako bi efekt treninga bio bolji.
Znači da mislim na one koji ne trče dovoljno, odnosno još mogu podnijeti povećanje kilometraže ili kako to neki zovu volumena. Samo nemojte pitati što je to dovoljno jer bi vas mogao uputiti ne neke koji recimo jednom tjedno trče dužinu od 100 km! Bilo je takvih u povijesti more još ali nećemo o tome. Razmislite sami koliko možete i koliko stvarno trenirate.
Novije studije pa i mnogi treneri prihvaćaju pravilo od 2-3 duljine maratonske utrke.
Znači do oko 130 km na tjedan. Za one malo ambicioznije rekreativce ja planiram do 100 km ali u vrhuncu, odnosno oko 80 % od toga u prosjeku.
Dva puta dnevno se trenira tako da se ujutro trči uvijek lagano jer je dokazano da naše tijelo rano ujutro nije baš sposobno za velike napore. Brzinske treninge i intervale treba ostaviti za popodnevne sate. Izbjegavajte trčanje dva puta dnevno ako baš ne morate i kad je popodnevni trening jako naporan(Intervali, VO2max). Naravno da ne dolazi u obzir trčati dva puta dnevno ako trčimo dužinu. Dužina isprazni naše glikogenske zalihe u mišićima koje se ne mogu brzo nadoknaditi.
To bi bilo ukratko ali sad o izuzetcima. Svako pravilo ima poneki izuzetak, a ja ih uvijek nekako iskopam, pa uglavnom završim kao izuzetak koji potvrđuje da sam ... bolje da se ne izrazim. Veliki trener maratonaca(kenijaca) Renato Canova ima jedan poseban trening kojeg on obično zove "blok trening". To je trening kad trkači trče dva puta na dan. Prvo ujutro trče nešto kao tempo i to  kombinirani tempo recimo maratonske utrke i malo brže ali oko 10-15 km. Nakon treninga trkači ne smiju uzimati nikakve ugljikohidrate ili hranu, znači samo vodu. Popodne trče naporan brzi trening(intervale ili cruise intervale) sa već niskom razinom glikogena u mišićima. Ovaj trening se radi samo nekoliko puta u ciklusu priprema ali ne pri kraju(bar 5-6 tjedana). Vrijednost te vrste treninga je u adaptaciji na brzo trčanje pri niskoj razini glikogena. Ta adaptacija  se ogleda u povećanju razine enzima za "transport" i općenito "upotrebu" triglicerida kao goriva u mitohondrijima mišića. Ovaj mehanizam je izuzetno važan u završnoj fazi maratona, u ultra maratonima ili utrkama tipa IRONMAN.
Za ultraše na primjer Tim Noakes preporučuje još i "masnu dijetu" u prvoj fazi pripremnog ciklusa, a pojačanu upotrebu ugljikohidrata tek pri kraju(carbo loading). Jedan od blažih načina postizanja takve adaptacije je trčanje dužina na prazan stomak. Taj metod se zgodno zove "Run low, race hi" ali ne odnosi se na brzinu kako to neki pogrešno tumače jer ako treniraš sporo tako ćeš se i utrkivati!
Za sebe sam osmislio novi izuzetak. Ostao sam bez bicikle jer mi dolazi sin i uzima "svoju" moju biciklu koju sam tako fino sredio i uštimao. Neda mi se kupovati novu jer nisam odlučio dali da kupim "trkačicu", pa da se stvarno okušam u triatlonu ili ipak MTB jer sa njom mogu svugdje i po đombama. Ovaj tjedan od kako idem zbog inih razloga sa autom na posao i još sam bio na putu od 900 km vratio mi se išijas mu poljubim, tako da ću od sljedećeg tjedna na posao pjehe. Da ne bi hodao jer je to meni velika tlaka ili me čudno gledaju kad pičim 8 min/km i njišem guzovima kojih nešto baš i nemam, ja ću da trčim na posao i nazad. To je pride osam i kusur kilometara svaki dan, pet dana u tjednu. Već sam izračunao. Još odvalim jednu dužinu 30 km, plus jedno tempo trčanje 10-15 km, plus jedne intervale 10 km i eto mene u među elitom ili invalidima. Samo da ne završim u "čitulji" na zidu ispred peškarije gdje me jedan moj prijatelj čekao mjesec dana kad sam mu bio rekao da idem u Ljubljanu trčati maraton.