ponedjeljak, 25. srpnja 2016.

Druženje ruženje i dužine

Teško se živi ljeti kad su velike vrućine. Još tome dodajte brojno društvo koje se svake godine sjati na more i svi baš tada žele malo da ruže do kasno u noć na plaži ili kakvom koncertu. Ispada da je svaki dan neko slavlje. Je..ga ljudi su na godišnjem i ne možeš zamjeriti. Ipak su većinom toliko uviđavni da uglavnom subotu smatraju prikladnom. Samo što ja nedjeljom trčim dužinu! Teško je njima objasniti zašto baš moram potegnuti tih dvadeset pet, šest kilometara i to prije sedam ujutro. Valjda će se ispuhati kad sad pređem na 30 kilometara  i više. Zbog njih sam prošli tjedan odradio dužinu u subotu ali onda sam cijeli dan bio krepan za jurnjavu sa unucima i jutarnje cvrčanje na plaži, pa grad i slaja popodne, pa j... tulum do 3 ujutro. Ubijem se vikendom, a u ponedjeljak treba raditi. Ispada da mi je ponedjeljak najdraži dan u tjednu. Pogotovo ovaj danas. Nemam trening, kasno ću doći kući kad su oni moji mali ugursuzi već malaksali od jutarnjeg skakanja u more. Nadam se da su se starci(čuj mene svoju djecu zovem starci) odmorili od "Hladnog piva" i "Dubioza Kolektiva" pa ih mogu uvečer oni voditi u grad. Balkon i hladno pivo(tamno) su moji ostatak večeri i možda se uspijem oporaviti od ovog vikenda. A vikend je bio baš, baš ... Od kad sam odlučio da ipak idem probati ponoviti maraton u Ljubljani kao da sam dobio injekciju "red bulla". Prvo sam u četvrtak onako ćorav odlučio da trčim prema monitoru srca jer one druge brojke jednostavno ne vidim po mraku. Oni kurci na stadionu šparaju na nama trkačima i čim "fudbaleri" odu pogase svjetla. Cruise tempo hiljadarke sa dvjesto metara lagano je na kraju ispalo brzo u odnosu na prošli tjedan za više od deset sekundi po kilometru i bilo bliže intervalima tako da je prosjek bio 3:57, u odnosu na prošli tjedan kad je bio 4:12, što je realno potrebno za maraton od 3:10-3:12. Od kuda sad to nemam blage veze ali doživio sam podjebavanja od strane nekih kolega jer sam rekao da idem lagano. Meni se tako činilo. Što matora budala zna šta je to lagano! Već sam pretjerao sa duljinom ovaj tjedan jer je trebalo ugurati i 27 km dužinu pa sam mislio preskakati petak i subotu da se odmorim za nedjelju. No morao sam u subotu rano ujutro na stadion da pomognem jednom golobradom mladom trkaču u pripremama za polumaraton u Ljubljani. Tužnom igrom slučaja ostao je bez trenera u klubu gdje trenira i onda se sjetio "dide". Ja sam ga i savjetovao da ode u taj klub pošto smo mi u ovom našem klubu uglavnom matorci da ne spominjem i pivopije te nećemo biti baš neki uzor dečku od 17 godina. Uglavnom napravili smo neka testiranja, a ja sam kad sam već bio tamo sa njim otrčao zagrijavanje i istrčavanje. Tako sam dodao još oko pet i pol kilometara na već nagurani tjedan. Odmah sa stadiona sam išao sa unucima na more, pa sam se tamo malo popržio taman da bude još malo nelagode osim vrućine, komaraca koji me ponekad j ... uzduž i poprijeko. Kako su starci .. opet ja ... nema veze, otišli u Medulin na "Hladno Pivo" i "Dubiozu", ja i žena zapakirali unuke za safari i noćno kupanje pa u Ližnjan na feštu. Navodno se ekipa ubacila u jednu malu uvalicu koju su nekad davno prije tridesetak i više godina otkrili moja sestra i kunjado. Tamo sam učio svoje prve korake u podvodnom ribolovu i često smo ljeti znali prespavati pod vedrim nebom jer doći autom je bila prava avantura. Kad sam stigao nabrojao sam 11 makina, a u uvalici nisi od raje, hrane i pića mogao nigdje metnuti šugaman. Od silne ekipe samo je još jedan frend doveo svojeg sina koji je godina kao moja unuka, pa sam mislio da sam se bar malo riješio obaveze. Ispostavilo se da su svi klinci navalili na mene jer jedini nisam pio i hrana me baš nije zanimala nimalo osim ... baklave! Ovaj put sam se izvukao bez mamurluka uz očiglednu ispričnicu ali su mi to neki zamjerili. Ja sam kao prototip partijanera, a sad sam ispao "prati brejker". Rekli su mi da će to da me košta ali nema veze ionako se možda neće sjetiti sutradan. Pošto sam ipak ranije došao doma jer se Alex smrzavao i spavalo mu se, bio sam spreman za dugu nedjelju.
Nina bi ostala cijelu noć ali ona je prava škotkinja. Ta je u vodi satima, a pod one hladne tuševe na Valkanama ide bez da trepne okicama. I zimi je stalno bosa i nikad joj nije hladno. Alex je na didu, mršav i poplavi ko šljiva nakon pet minuta u moru. Kad izađe pola sata leži pokriven sa svim što smo ponjeli na plažu.
Dogovor u nedjelju je bio u šest i pol kod premanturskog igrališta, a ekipa od prije mjesec i nešto dana: ja Dražen i Igor.
Sporija grupa je trebala krenuti u šest kod rotora za Pješčanu Uvalu pa smo znali da ćemo ih negdje sresti. Krenuli smo polako uz stalno podbadanje Igora kako ćemo uskoro da vrtimo 4:20 po kilometru. Eh kad bi... Zapravo ja sam imao osjećaj da idemo jako polako i puno smo pričali jer ga nisam vidio od kad je postao tata blizanaca(mojih budućih "Dida runing tim" šampiona).
Išli smo gotovo istim putem ali smo onda skrenuli umjesto na Gornji kamenjak prema premanturskom groblju i Premanturi.
Tu smo već susreli usamljenu Maju koja nikako da nađe neku srodnu trkačku dušu sa kojom bi mogla trčati, a ona nikako ne spada u samotnjake. Ja sam skroz druga priča meni je milo i jedno i drugo. Uživam trčati sam pogotovo dužine ali uživam i u društvu i izazovima koje ono ponekad postavi. Nakon što smo prošli Maju, Igor je zaključio kako je ovo previše nakon pauze od mjesec i više dana te je zbog bolova u koljenu stao. Ubrzo je naletjela cijela ekipa iz marton kluba i kao po nekoj komandi ja i Dražen smo počeli ubrzavati. Sad je to sve bilo puno brže od pet minuta po kilometru, a tek smo bili zavrnuli oko zvonika u Premanturi.
Ne znam za njega ali meni je bilo teško usporiti i jednostavno sam prebacio Garmina na monitor tako da malo popustim samo ako pumpica ode u "overspeed". Kad ona tamo dolje u onom srednjem aerobnom kojeg sam koristio na MAF testu. Kažem ja ili smo nešto čvaknuli, a ne znam što bi to bilo ili je ipak zbog toga što je nakon toga uslijedio jedan dulji dio blage nizbrdice. Do Banjola smo ponovo prestigli ekipu iz kluba i na kraju Maju i Igora koji su se sad već šetali nudeći nam ostatak vode iz jedne bočice. Ja nisam ni pomišljao iako mi je moja "ultra super lite" majica bila natopljena do jaja, a na trbuhu i prsima se i zapjenila ko leđa konjusine kad galopira sat vremena na suncu.
Jednostavno sam znao da sam još daleko od krize. Dražen se zeznuo što nije uzeo jer mu je malo pozlilo kad smo izlazili na cestu kod stare plinare. Morao je stati ali se brzo sabrao i malo smo pustili gas tako da odradi  svoj plan. Nakon toga je stao i odšetao prema kući, a ja sam nastavio na Drenovicu da zavrnem još jedan krug i zatvorim plan sa dvadeset sedam. Čak nisam mogao prikočiti niti za istrčavanje. Kao da mi je neko ugurao petardu u guzicu ili sam samo bio nestrpljiv da se sklonim sa sunca koje se pokazalo već negdje od Vinkurana. Na kraju je cijeli prosjek ispao 5:08 sa pulsom 138. Nikada do sada nisam brže trčao dužinu sa nižim pulsom nego jučer. Još kad nebi bilo uobičajenog bola u kukovima vjerujem da me nebi ništa moglo zaustaviti da idem ispod 3:10 maraton. No to ću još morati potvrditi. Zato ako ovaj put uspijem bez ozljede još izdržati ono što sam isplanirao moram biti zadovoljan. Iako znam da opet neću biti. Sa trčanja sam odmah odmaglio na Valkane jer su "starci" još bili u banani, a djecu je trebalo odvesti na more da ne popizde u kući uz tevu. Srećom bilo je baš neko malko posrano vrijeme i opet se naoblačilo. Nakon iscrpljujućeg ratovanja sa vodenim pištoljima i to dva na jednog uspio sam nagovoriti ekipu da zbrišemo vani iz vode jer se ispod oblaka spremao neki gadan vjetar. Umjesto davljenja i gutanja vode bolje mi je leglo malo pivo, oni su se zadovoljili slajom, a baka napokon sa kaficom na miru bez da ona mora posluživati i kuhati. Kad sam dovukao svoje izmučene noge i dušu kući žena je morala kod mame. One dvije nesreće od roditelja su još bauljali od kauča do kauča, a mene je zapala najteža disciplina, kuhanje. Lignje sa kumpirom u rerni, meso za zeta i mene pomfrit za McDonalds generaciju. Salata, šta još i to. Uzmeš pomidor i grizeš. Jebote umorio sam se više nego kad sam trčao dužinu. Kako to moja žena trpi svaki dan? Mrzim kuhanje!

Jedva sam čekao noć da legnem pa makar se ujutru ustao ukočen i drven ko pinokijo. I jesam!    

Nema komentara:

Objavi komentar