ponedjeljak, 29. lipnja 2015.

Lisica i grožđe


Znate li onu po meni "full" glupu priču o lisici i grožđu? Nisam siguran dali sam je ja možda izmislio ili je stvarno postojala ta priča koja ide nekako ovako. Zašla lija u vinograd i na trsu vidjela krasno grožđe. Bila je valjda žedna i gladna pa je na sve moguće načine pokušavala da ga se domogne. No grožđe je bilo previsoko i sva njena mudrost nije pomogla da ga se dočepa. Zbog toga je lija posegnula za posebnom vrhunskom mudrošću i zaključila: "Bah nema veze sigurno je još jako kiselo ... i sva zadovoljna odšeta iz vinograda". Priča je malo glupa jer lija baš i ne jede grožđe ali tko će ga znati... Sad bi ja trebao biti mudar kao lija i reći isto za moja očekivanja ali nisam siguran dali će mi to uspjeti odnosno dali sam dovoljno mudar.

Tjedan je ako ništa drugo bio jako zanimljiv. Trčao sam na kraju čak i više nego prošli tjedan, razbio auto i na neki način uspio se posvaditi sa ženom, a da uopće ne kužim zašto. Jedino čega se sjećam je da sam branio mog brata koji se sprema na pulski polu "Ironman" pa je došao u Pulu biciklom iz Ljubljane. Naravno njegova žena pa i moja misle da smo obojica budalesine koje nemaju pametnijeg posla i tako je počelo ... duga priča. 
Napio sam se "Rezane Žuje" u petak(bar znam zašto) na rođendanu od Zokija, zbog čega sam osim petka preskočio i trening u subotu. Onda sam u nedjelju nakon što sam se zbog "dužine" digao u sedam zaključio da sam pospan. Ponovo sam navio budilicu u osam da odem u Šijanu trčati sa dečkima i opet legao jer mi je već bilo prevruće i digao se u devet i pol. Što da se radi sa ženom ne pričam, ne trčim jer je kasno? Odlučio sam farbati vanjsku lamperiju na balkonu, prati škure farbati dijelove zarđale ograde i premazati uljem drvene podnice. Rekao bi Delboy "What a plunker" izgorio sam ko rak(i jesam rak) po leđima ali j..ga odmah sam se pomirio sa ženom. Čim je ušla u kuću i vidjela što sam napravio i kako izgledam odmah mi je napravila tost iako sam valjda i dalje budalesina. Zbog toga sam pred večer poslije sedam odlučio ipak malo prošetati tenisice na Drenovicu. Taman sam dovršavao drugi krug i planirao još jedan malo brži zbog čega sam stizao jednu moram reći vrlo zgodnu trkačicu kad me sustigao Dražen koji je tek krenuo na trčanje. Poslije me zezao da me jedva stigao jer sam imao jaku  "motivaciju" ispred sebe pa sam bio prebrz. Umjesto jednog sprašio sam s njim još dva i to dosta brzo iako smo opet prepričavali protekli vikend ... tko, što, koga i da ne pričam ... ma svašta.
Tako sam odvalio malo više od 16 km i posljedica je očekivano pogoršanje bolova u preponama ali ionako nije bilo važno jer sam se upravo vratio od Pehareca i njegova presuda je: jaka upala tetiva aduktora koja je sad zahvatila i kost "simifize". To se nažalost vrlo dugo liječi!
Zanimljivo i on je imao sličnu usporedbu koju sam ja naveo u jednom postu samo što on nije spomenuo "porše" već "ferari" što je razumljivo obzirom da u klinici drži kombinezon i cipele "Schumacher-a". Kao imam motor od ... a šasija je od fiće!
Sve u svemu opet je problem disbalansa mišića u mom slučaju jaki kvadricepsi koji su kompenzirali problem sa krutom zadnjom ložom. Naravno najviše zbog puno trčanja uzbrdo/nizbrdo. Znači opet plivanje masaža kineziterapija ili vježbe i jako lagano trčanje samo po ravnom!
Dođe mi da se proglasim bivšim i pošaljem sve kako moj kum pristojno kaže "dođavola", a ja u "pm".

Maratonski treninzi(1 dio)


Eto dok se ne vratim sa pregleda nešto da se zabavite.
Maraton je vrlo popularna trkačka disciplina koja se prema nekim istraživanjima najlošije trenira(neadekvatno). Bez obzira na mogućnosti trkača maraton za razliku od svih dugoprugaških disciplina uzrokuje velike mikro traume u mišićnom tkivu i visoku razinu pražnjenja energetskih zaliha. Osim toga biopsiom mišića maratonaca prije i poslije utrke ustanovljeno je da mnogi već u trku ulaze sa deficitom glikogena i povećanom razinom mioglobina i enzima(kreatin kinaza) koji ukazuju na premorenost i mikrotraume mišića. Poslije utrke stvar je dakako mnogo gora.
Na maratonsku utrku trebate doći spremni i odmorni. Jedino tako ćete ostvariti željene rezultate. U ovom serijalu pozabaviti ću se samo nekim zanimljivim i drugačijim idejama za treniranje maratona.  Početi ću sa nečim što zovu: 
Najbolji maratonski trening("The Best Marathon Workout"), prema treneru Jeff Gaudette

Napomena:
Ovaj tekst je moj prevod objavljen uz odobrenje trenera Jeff Gaudette. 

Nikad ga nisam imao prilike isprobati pa ne mogu osobno potvrditi koliko je stvarno efikasan ali kad dođem u završnu fazu treninga za sljedeći maraton pokušati ću ga uvrstiti u svoj raspored, nadam se uskoro!

Maraton je zahtjevna utrka koja iziskuje treniranje sa umornim nogama i primjenu specifičnih metoda treninga koji simuliraju umor i ukrućenost nogu(pa i bolove) koje će te sigurno osjetiti u završnoj fazi utrke. Za skoro sve druge discipline možete trenirati i intenzitet i udaljenost sličnan onom na utrci. Nažalost za simulaciju zamora u kasnijoj fazi maratonske utrke morate biti malo kreativniji. Zbog toga se ova vrsta treninga obavezno ugrađuje u planove priprema za maraton. Trening izgleda ovako:
 
1,5-2 km zagrijavanje
8-10km  za 6-12 s/km brže nego tempo maratonske utrke(LT tempo)
10 min odmor, hodanje ili sporo trčanje(jog
8-10km  za 6-12 s/km brže nego tempo maratonske utrke
1,5-2 km hlađenje

Svrha

Svrha ovog treninga je trčanje u vašem LT tempu(tempo trčanje) u totalu od 16-20 km, što bi trebalo da vam: (1) poveća sposobnost trošenja masnoće kao goriva pri trčanju maratonskim tempom; (2) vježbate trčanje sa umornim nogama i doživite takozvane "mrtve noge"(“dead leg”) koje mnogi maratonci dožive nakon 28-30 km. Zbog toga mnogi koji su ovako trenirali  ovaj trening nazivaju "Najbolji maratonski trening"("The Best Marathon Workout").
 

Izvedba

Ovaj trening koristite kao jedan od simulirajućih treninga za maraton. To znači da trebate jesti svoj planirani obrok večer prije utrke, pokušati jesti planirani doručak i koristiti vašu uobičajenu nadohranu(gelovi itd..) u tijeku utrke. 

Zagrijte se laganim trčanjem 1,5-2 km, uradite malo laganog istezanja i nekoliko ubrzanja da vam prorade svi cilindri u mašini!

Počnite prvi dio 8/10 km trčanja potrebnim tempom. Uvijek startajte sa donjom granicom zadanog tempa(sporije) iz zatim ubrzavajte prema kraju ako se dobro osjećate. Ovo je dugačak tempo interval i ne želite da izgorite prije kraja i ne budete u stanju da dovršite trening.

Uzmite 10 minuta odmora nakon prvog intervala. Možete hodati, vrlo sporo trčati(više trčkarati) ili stajati u mjestu. Što god vam više odgovara. Svrha ove 10 minutne pauze je da vam noge postanu krute i da imate nelagodu kad ponovo krenete trčati. To će pomoći da osjetite kako će vam biti pri završetku maratonske utrke. 

Započnite drugi interval sa zadanim tempom. Držite taj tempo što bolje možete, pokušajte ostati opušteni i fokusirani na držanje tijela i ritam te ako možete snažnije finiširajte.

Napomene trenera:

Stvarna tajna ovog treninga je pauza od 10 minuta. Kao što je prethodno rečeno ta pauza će prouzročiti ukrućenost mišića, te će drugi interval biti znatno teže trčati.
U drugom dijelu će te biti znatno umorniji i to najviše zahvaljujući krutim i umornim nogama.
To je i planirano, a fokus je na naporu da se održi tempo u drugom intervalu koliko god je to moguće. Ako nikad niste trčali maraton to je najbliže iskustvu koje će te doživjeti na utrci.

Ako ne možete izvesti trening do kraja nema razloga da ne smanjite tempo na neki koju možete držati. Ipak pokušajte sve kako bi odradili zadanu distancu. Nemojte raditi ovaj trening ako ste ozlijeđeni ili bolesni.

Jeff Gaudette

Još mnogo zanimljivih članaka na temu trčanja i treniranja možete naći na web stranicama: http://runnersconnect.net/

petak, 26. lipnja 2015.

U iščekivanju


Znate ono kad vas boli zub i onda odlučite nakon par dana agonije da ipak odete kod omraženog zubara. Dođeš tako sav pokunjen i usran od straha pred ordinaciju, a zub prestane boljeti!
E tako je to izgleda i sa svim ostalim stvarima. Strah od neizvjesnosti, bola ili koječega mijenja neku kemiju u nama i problemi više ne izgledaju kao prije. Jednostavno kao da si ih pomeo pod tepih ali ipak su svi tamo i ne idu nigdje. Kako sam zakazao pregled tako mi se čini da je problem zbog kojeg idem sve manji. E sad sam se ja napravio "pametan" pa sam odlučio da još malo potegnem vraga za rep i u ova zadnja dva dana razvalio prvo jedan žešći trening od 12 km sa 6 km brzog tempa i to po Drenovici te odmah sutradan još jednom laganije 12 km uz priču sa Draženom. Ono trčanje prekjučer nije uopće bilo planirano već je više bilo zbog nervoze izazvane udesom kojeg sam imao kad sam se vraćao sa posla. Neki malo nepažljiv čovjek, zanimljivo istog imena i skoro godišta kao ja se zabio u mene i razvalio mi zadnja vrata od Honde.
Pokušavao sam sve tehnike autosugestije i om.. ram.. jam.. ali ništa nije pomoglo maknuti nervozu osim trčanja sa bolovima. To je prava terapija, barem za mazohiste. Projurio sam pored Mateta ko brzi voz i jedva ga stigao pozdraviti, a uvijek malo usporim i popričam dvi tri. Tko zna što je pomislio? Uglavnom zbroj svega(a ne kilometara) je da sam noć proveo stišćući ohlađeni gel među nogama. Evo i opet sam ga stavio dok pišem.
Malo sam se iznenadio jutros kad sam dobio e-mail jedne jako dobre trkačice(kompletno "out of my league") koja mi je opisala sličan problem i kako ga je riješila. Dobro, rekao sam "malo" jer mi je Dražen jučer rekao da čita moj blog ... nisam to očekivao, sad još imam i tremu.
Istina to isto mi je već napomenuo prije nekoliko tjedana onaj “kostolomac” u Italiji kod kojeg sam bio zbog išijasa. Samo je malo čudno ime ... kao ostala nisu čudna: "Iliopsoas" ... kaj god ili recimo "popliteus" da ne nabrajam dalje. Koliko je to samo dijelova, čudno je uopće kako se ne kvarimo češće.
Ok do presude neću više o tome. Sljedeće ću vam servirati malo ozbiljnih tema jer izgleda da moj blog čitaju i pravi trkači/ice.    
   

srijeda, 24. lipnja 2015.

Dosadno do jaja


Već sam spomenuo da često čitam blog od Saše Antića i tamo je stalno nešto drugačije. Ne kužim di nađe one silne staze .. ma o svakoj možeš vjerojatno napraviti putopisni tv serijal. Tu su vremenske prilike, neprilike, svakoliki krajolici, životinje je..te ne možeš "biliviti". Nije mi jasno zašto za sebe kaže: "bivši maratonac"? Koliko li tek trči, biciklira ... ma svašta. Ja? Ja sam tek počeo svoj maratonski život sa tim prvim i jedinim matatonom, a sad mi se čini kao da mi je možda bio i zadnji. Ja bi "komot" mogao reći da sam bivši maratonac. Barem tako trčim, malo!
Mene u zadnje vrijeme ubija dosada i pere depra. Trčim uvijek isto osim tu i tamo neku utrku. Drenovica, dva tri kruga uvijek jebeno isti tempo, vrijeme - nevrijeme je uvijek isto, od životinja naletiš jedino na pseće govno jer su valjda i psi odustali od jurnjave za mnom. Nisam im zanimljiv ili sam spor? Mogu da zatvorim oči na nekoliko minuta i ne opizdim u nikakvo drvo, a trčim u šumi. Uvijek isti dosadni bolovi, nema ni naprijed ni nazad sve je isto ko i lani..
Di sam stao? Već treći plan priprema u ovoj godini bacam u zahod jer mu je istekao rok, a ja nikako da počnem. Bar se nadam da one koje pišem za druge neće tako završiti.        


nedjelja, 21. lipnja 2015.

"Negative split"

Napomena: 
Ovo sam greškom zaboravio staviti po povratku iz Italije, pa je ostalo u skicama. Kad je već napisano...
 
Eto napokon sam se vratio iz đungle betona, stakla, nehumanih ureda i bezveznih poslovnih večera. Nisam baš nikako stigao pisati ali sam uspio dva puta otrčati nešto kao trening od malo više nego pola sata... što možeš ugurati u to! Nadao sam se da ću bar zalječiti nešto od onoga što me u zadnje vrijeme muči ali izgleda da ni to nije baš pomoglo. Ma da ne ispadne da samo kukam i ne treniram uopće ipak sam danas otišao jednu polu dužinu sa Draženom. Krenuli smo lijepo lagano jer me rastura u kuku i preponi dok se malo ne zagrijem. I tako mic po mic trčimo i pričamo uglavnom i začudo o vinu, kad na povratku skužim da smo stalno ispod 5 minuta po kilometru i iako se kao trudimo da usporimo svaki sljedeći je samo brži. Baš kao da treniramo "negative split"...valjda ste čuli za to! 

Puno sam čitao o tome pa i razgovarao sa nekim recimo tako, malo manje ozbiljnim trkačima. Prema njima nema šanse, to je bez veze. Jedan mi kaže: kad sam probao ići sporije prvi dio utrke poslije je drugi ispao još malo sporiji i sve skupa ništa od PB(Personal Best) ili OR(Osobni Rekord). Zato ja dok mogu nagazim, a poslije komu opanci komu obojci. Malom Ivanu prije njegovog prvog maratona ispod 3 sata sam preporučio da prva polovina ne bude jako ispod 90 minuta i uspio je. Ali možda je mogao i puno brže ajde ti znaj.
Pošto nekim ozbiljnim autorima vjerujem tako sam i ja probao na svom prvom maratonu. Bilo je otprilike tako nekako za 40 km ali zid ipak nisam izbjegao pa je na kraju bila razlika od plus jedne minute umjesto minus. Za utjehu kad trčiš prvi put onda je PB zagarantiran!

Kažu treba to trenirati. Meni na treningu to nije uopće "bed". Zimi trčim odmah posle posla i u šumici me hvata mrak pa se uvijek na kraju žurim da što prije otaljigam zacrtanu kilometražu dok se vidi. Uostalom gladan sam i žurim na ručak-večeru.
To me podsjeća na ponašanje kljusine kojeg je imao moj djed. Bio je to mator konj(kao ja sad) i nakon cjelodnevnog mučenja na njivi jedva je čekao da se uvali u štalu pored krave koja bi ga temeljito olizala kad bi se zapjenjen od znoja vratio. Nisi ga mogao zauzdati kad je trebalo kući. Ma kakav kas, začas je bio u galopu bez obzira na zategnute uzde i mađarske psovke moga dede.
Ljeti trčim duljine vikendom, a krenem ... pa ne baš jako rano, treba se ustati.
Što vrijeme više odmiče i zvijezda sve jače prži ja žurim sve više samo da se sklonim sa sunca i stignem na tržnicu popiti pivo sa svojom pivskom braćom.

I tako stalno treniram "negativ split".

ponedjeljak, 15. lipnja 2015.

Tempo


  Evo me opet u Italiji, preživio sam ovaj put ipak samo pet satnu torturu vožnje na išijasom izmasakriranom dupetu. Stao sam samo dva puta, koji uspjeh. Nekad: makina "Buba", konja 32(možda) plus jedan za volanom, put 1100 km(Berlin - Pula), stajanja 2(za benz) trajanje 12 sati, "no pain"! Sad "Honda" konja ko u priči, put samo 450 km, i opet dva stajanja. Ne za benz već zbog guzice u agoniji, pet sati. Ja ne vidim nikakav napredak! E jesu nekad bile dobre makine, ili smo možda to bili mi?
Dok čekam odlazak na neku večeru eto red je da nešto napišem. Nisam nešto puno ni trčao ni pisao ali zbog prpe ... ma duga priča sad više nje važna.

Pošto nemam puno vremena evo jedno gotovo jelo za trkače: Tempo. 
    
Tempo je vrsta treninga koji svi manje više rade ali mnogi ga rade bez veze.

I "Tempo" ima neka važna pravila kojih se treba držati kako bi bio efikasan.
Ne postoje jasni znastveno utemeljeni pokazatelji zašto trčanje na granici ili malo iznad naglog porasta mliječne kiseline(lactate threshold) djeluje na pomicanje te granice ka većoj brzini trčanja, ali upravo to se događa. Ako laže koza ne lažu rogovi ... tako kaže narodna mudrost. Pobornici teorije adaptacije mišićnih vlakana tvrde da je to zbog adaptacije brzih mišića(fast twich) tipa A koji su sposobni i za aerobnu adaptaciju te na taj način dodatno konzumiraju nuzprodukt anaerobne pretvorbe glikogena u brzim mišićima tipa B, a to je laktat. U svakom slučaju bitno je da brzina trčanja bude što bliža takozvanoj LT(Lactate threshold) brzini. Tako će te osigurati dulje vrijeme provedeno u tom režimu bez opasnosti da zbog pretjerane količine mliječne kiseline odnosno iona vodika koji prate tu pojavu "ukiselite" noge i naravno "riknete"(ili ako vam je draže: "prdnete u fenjer") prije vremena. Presporo je ok.. mislim nećete "riknuti" ali onda nećete ni aktivirati potrebne mišiće već će te se i dalje kotrljati na sporim(slow twich) mišićima koji su pretpostavljam već dovoljno adaptirani od dugih i sporih trčanja. Brzina trčanja približno odgovara brzini koju možemo održati jedan sat. Mogla bi se i točno izmjeriti uzimanjem krvnih uzoraka pri različitim brzinama jer za to danas postoje jednostavni mali aparatići slični onima za određivanje nivoa šećera u krvi koje koriste dijabetičari. Postoje i posredni testovi(Conconi) izračuna pomoću mjerenja pulsa ali o tome drugi put. Mislim da je dovoljno dobro uzeti neki naš rezultat na zadnjoj utrci od 5, 10 ili 21 km pa opet pomoću Jack Daniels-ovih tablica(vidi Intervale) izračunati koliko brzo bi to bilo.
Tempo se trči od 20 do 60 min. Naravno i ovdje to zavisi od vaše tjedne kilometraže. Obzirom da je ovakav trening dosta manje stresan od Intervala, tempo možete trčati 10 do 15 % vaše tjedne kilometraže.
Tempo se može trčati pez prekida u jednom komadu i tada je za dulje trčanje poželjno malo korigirati brzinu(postoje tablice). Moguće je i trčati tempo razbijeno u periode od 3 do 10 minuta sa kratkim pauzama laganog trčanja od 30 sekundi do jedne minute(Cruise Intervali), što je jedan od najefikasnijih načina treniranja tempa. Pa čak je i moguće ponavljati relativno kratka tempo trčanja sa velikom pauzom do potpunog oporavka. Ovaj zadnji način se primjenjuje neposredno prije utrka kako bi se odradio kvalitetan trening ali sačuvala svježina. Naravno tada treba trčati dulje od 3 minute(10 minuta) da se puls uspije podići na potrebnu razinu. Nema zapravo nekog posebnog razloga da tempo trčanje ne razbijete i u dva ili više intervala dulja od 10 minuta bitno je da ciljanom brzinom otrčite svu planiranu udaljenost.
Još jedna važna napomena: ovo je trening za usamljene(ne u ljubavnom smislu), nemojte trčati u grupi jer tempo trčanje zahtjeva što točnije pridržavanje zadanoj brzini trčanja.

četvrtak, 11. lipnja 2015.

Zašto razbijamo najdraže igračke?


Gledam svog unuka kad dobije neki autić pogotovo ako je vatrogasni, vauuu! Razgleda ga kratko sa oduševljenjem, a onda zviz ... par puta u zid onako svom snagom valjda da vidi koliko je brz. Naravno poplavu suza nakon nekoliko takvih brzih ekspedicija i učinka na "made in china" ljubimca ne može ništa zaustaviti osim možda novog ili bar sladoled.
Mislim se u sebi, što dijete zna što je impuls sile ili količina gibanja. Pa to vjerojatno ne zna ni mnogo starijih. Ali siguran sam da je jako dobro zapamtio da je to isto već xxx puta uradio pa evo ga opet neka se nađe xxx + 1. Znači nije neznanje, nije da ne voli taj autić, nego? Postavljam sebi slično pitanje jer najviše volim, bar u zadnje vrijeme od kad me žene više nerviraju nego vesele(a i one malo manje vole mene ..) .. svoje noge. Da da baš njih, imam ih dvije i ne znam koja mi je draža. Stalno mislim, samo da me noge posluže do kraja: do "finiša života" kako reče naš čuveni Franjo Mihalić i ja sam zadovoljan, mogu da otrčim na vlastiti sprovod he! A zapravo stalno ih nemilice uništavam. Razbijam ih ko beba zvečku.
Da bar na "eBay"-u mogu da se naruče neke za jednokratnu upotrebu “made in china” ali ne ove stare moraju da se krpaju stalno.
Škripe i bune se kad radim dužinu i kao ne razumiju zašto treba mlatiti po asfaltu 30 i nešto kilometara i tako skoro svaki tjedan jer inače nema nam života ili ... što?
Tresu se ko prut i grče nakon intervala, a utrke da ne spominjem. Prvo im lijepo kažem samo polako dok se ne razgibate, a onda potjeram prvi kilometar 3:30 ... ma prava sitnica pa nizbrdo je pobogu. Poslije ih tri tjedna kljuca išijas ili natekne koljeno ili se probudi Ahilej. Dobro kupiti ću im nove potkove, zadnji krik mode, "Boost" tehnologija ili neka "Fresh foam" ili što god samo ima da izdrže ono što sam si ja utuvio u glavu. 

Bolje je da ne znaju ... nešto slično kao kad Alex-ov autić juri prema zidu.

ponedjeljak, 8. lipnja 2015.

Oko vode, bez vode


Nakon prošlotjedne dvodnevne trkačke fešte u Puli, oni ja bih rekao najluđi su otišli na još jedno testiranje ljudske gluposti na Plitvice.
Zašto testiranje ljudske gluposti kad je tamo navodno jako lijepo(ja nikad nisam tamo bio pa ne znam), a turisti hrle iz svih krajeva svijeta. Ja sam siguran osim što su notorni trkači
da neki krenuli i zbog Velebit piva i janjetine. Za "curke" ne znam, što njih pogoni? Priznajem nikad nisam uspio potpuno razumjeti žene ali mi je zato život zanimljiviji jer me uvijek iznenade. A bilo ih je pun kombi(blago Ćurtu) i to bez klime. Možda se ponadao da će se skidati..
Valjda za balans(u godinama) Ozi im je dodijelio i dva najstarija člana ... Naravno Mato i Bepo koji apsolutno nema više konkurencije na ovakvim utrkama. Znali smo da će biti vruće i većina zna kako ide staza, a ide ... idešš u p.m.
Ja pojma nisam imao pa sam ko naivno dijete reko: kako može biti gori polu maraton od mog jedinog(za sada) maratona. Malo me kljuca u kuku i preponama od 10 km Drenovice i onih sitnih utrka dan poslije ali ako prođe prvi dio bez problema ostalo ću da se kotrljam nema frke. Samo što se ništa ne kotrlja uzbrdo, a toga ima, pa skoro sve od recimo devetog kilometra. Tu ne pomaže kalkulacija niti "negative split".
Ovo mi je definitivno bilo najgore-najljepše iskušenje u mom novom i kratkom trkačkom životu. Jesam li ja to šizofreničan ili što? Ali da krenem od početka.

Dan prvi.
Dok se jedna ekipa kuhala u starom Victory kombiju bez klime, u novom(rentanom) se tamanila prvo “Žuja”, vjerojatno zaostala sa prijašnjih eventa. Kad je ponestalo, onda se stalo u Lidlu po limenke, a Ozi je za svaki slučaj telefonom osigurao par gajbi Velebitskog kad stignemo. Nešto da bude hladno za gledanje finala Lige prvaka, a dvije da ponesemo nazad u Pulu.
Uz put smo stali u Vili Velebita(valjda se tako zove?) da ugovorimo janjetinu za oporavak od sutrašnjeg napora i da se malo osvježimo sa "Kasačkim". Jedino smo ja i Goran koji je vozio osjećali potrebu da malo razmrdamo noge kad smo napokon stigli. Otrčali smo nekim seoskim putem pored idiličnih kućica uz poneki komentar lokalnih mještana i povremeno otpozdravljanje. Koliko je tu drugačije nego u gradu. Već se mračilo pa kad smo stigli do kraja asfalta, a puteljak je vodio u šumu nismo imali više petlje ... ma nije to ..  hrabri smo mi, Liga prvaka je već počela i nismo htjeli propustiti koji gol. Curke su radile ženske stvari? Ne znam, ne bi se štel mešati što bi to bilo ali izgledalo je da se dobro zabavljaju vani ispod nadstrešnice.
Sa nama su bili i naši prijatelji Rovinježi od kojih je jedini Javor sa našim Goranom i naravno “nabrijanim” Ivanom imao muda da sutra zgazi 42 i sitno. Mi ostali, sitne duše smo se zadovoljili polovičnom dozom muke. Razmišljao sam da sutra trčim u društvu, a izbor je bio: mlađahni Slaven koji je samo malo sporiji od mene pa bi mi sad više odgovarao ili moj još mlađi imenjak Ivan iz Rovinja kojeg sam tamo jedva dobio ali je poslije toga išao polu maraton u Trstu 1:26 ... ufa to mi je malo "to much". Vidjet ću sutra.
 

Dan drugi.
Ne znam kako je bilo drugima ali ja baš i nisam nešto spavao. Malo zbog pive i zbog toga što mi bojler već pomalo popušta pod naletom godina, morao sam se češće dizati ili jednostavno nisam bio dovoljno pospan.
To poglavlje o spavanju sam davno zaključio, nema frke ne ostavlja nikakav trag na utrci i to je amen.
Za pivo nisam siguran jer ako mene mogu usporiti ona dva što sam popio kako li će biti Jankoviću pa i Oziju. Ni Rovinježi nisu bili za baciti dali su obol cijelom događaju u obliku prekrasne ikebane praznih boca na stolu. Dobro Ozi se malo uozbiljio kad je Ivan zaprijetio da će .. ne znam što.. ako sutra ne pobijede kao familija. Malo me bilo strah za njega jer je znajući kako stari nije baš u top formi, a mama ima samo još trkački “background”, izgledalo da on misli baš baš zgazititi po ovoj vrućini. Hebi ga to razumijem za kenijce koji su došli po ono love što se nudi, nemaju izbora ali ko normalan na Plitvicama po ovakvom danu razmišlja o nekom rezultatu. Vruće je, pa što se može, viša sila ali na startu su nas nagurali ko ovce u toru na tako uzak prostor samo da valjda ušparaju još jednu ili dvije antene za registraciju čipova. Trebali bi se ugledati bar na Crikvenicu ako ništa drugo. Ok malo sam tapkao pa se neko vrijeme migoljio kroz masu ... nisam nervozan .. odmaram mozak. Onda sapunica od 9 km dole, dole, dole... Nikako da nekoga stignem pa da popričam, odigram partiju šaha ili što god prije nego trka počne ići u smjeru gore. Gledam samo ako je neka glava sjeda, ja ga obrnem. Neš ti, meni konkurencija treba biti iza leđa i točka. Ostalo ne diram, za sada.
Onda izranja Ozi. Malo vuče onu nogu. Znači prijetnja Ivanova djeluje, iscijediti će on i više nego što trenutno ima u to nema sumnje. Kad su me prošli početni bolovi od: da se tako auto mehaničarski i po istrijanski izrazim: "špakane baleštre" otkačio sam se od još jednog starijeg gospodina koji je jako dobro izgledao(“fanci” dres, tene, brčići sve)  i pričao non stop(skoro ko ja) koliko i kako treba trčati koji dio utrke i dostigao mog nesuđenog trkačkog partnera dana: Slavena. Tad smo usprkos “čičinim” prognozama o sodomi i gomori onima koji idu brže taj prvi dio već prašili ispod 4 minute po kilometru ali je nakon mosta fešti bio kraj. Već smo se neko vrijeme uspinjali i odlučili da sad možemo prestati pričati kad se ukazala okrjepa na 10 km. Dok je Slaven na prvoj stao, popio dvije čaše vode i vezao tenisicu ja nisam prvu ni pogledao, a ipak sam ga stigao tek pred kraj nizbrdice. Ili on brzo pije i sve ostalo ili sam ja ipak bio malo spor. On je kao nešto petljao oko gela, a ja sam odlučio uzeti spužvicu i cuclati umjesto vode iz čaše. Nakon toga sam čekao i čekao nikako da me stigne. Dobro je da smo brzo prošli tih deset jer sam čuo da je tamo uskoro nestalo vode tj. bilo je samo u cisterni. Ako si htio piti izvoli u red .. molim bez guranja .. sredina malo naprijed.. tko još nema kartu .. ma koja katastrofa.
Kažu neki iskusni trkači i švaleri, uzbrdica ti je kao žena ako je napadaš neće ti se dati. Moraš kao ono: foliram se, nije mi teško, baš si bez veze ... i ona ti popusti. Nikako ne smiješ kao Janković, on psuje na pasija kola i dodjeli im koje kakva imena, a publiku koja ga bodri šalje u tri p..m. Tako joj samo pridaje veću važnost, ma kua i ja sam na kraju činio to isto! Imao sam bliski susret trkačke vrste sa mojim blog idolom Sašom A. To je meni skoro kao da sam trčao sa nekim velikanom trčanja kao Kenisa Bekele ili bar Drago Paripović. Sad kad pišem sam malo tužan jer nisam uspio naći njegov rezultat. Znači da je možda i njega uzela uzbrdica. Ma j..ja njoj. Sustigao sam ga na toj prvoj uzbrdici ili je možda on mene nisam siguran ali trčali smo kratko skupa do odvajanja za one hrabre i poželio sam mu sreću do kraja. Valjda mu nisam bio neki baksuz!
Onda je napokon bilo i malo dole pa čak sam vidio i potok sa pastrvama ispod drvenog mostića kojeg smo prelazili i svi koje sam pitao ali svi do jednog su htjeli da se bace u primamljivu vodu. Opet sam bio sam, a to mi nikako nije pasalo jer kad si u brdu jedino ti pomaže gledanje u noge nekog koji dobro drži tempo pa ga pratiš ili bar netko ko je crko pa hoda. Vidi ga jado ... on gotov, a ja car još mrdam! Zajeb je kad te netko glatko prolazi, a ti ostaješ ko posran. Nema niže brzine da promijeniš, a kompresija nula, mašina "kaput". Sad smo već blizu ali zadnjih četiri je samo gore. Ma kud ćeš gore od ovoga. Na okretištu nakon što sam okrenuo par “sporohodnih” i pitao se kako li će jadni ljudi još istrčati tih zadnjih par kilometara kad sad mikroskopski mrdaju noge, vidim malađahnog Ivana i pošto smo se mimoišli on mi dobaci: "opet si me stigao". Što mi to znači kad ide sve za gore i na gore. Cilj je samo ne pasti i ne završiti u crnoj kronici. Ipak su mlade noge nešto što ja samo mogu sanjati. Zato sam se uhvatio jednog momka(koji to možda više i nije) koji je lijepo gazio sa istim ritmom kao i moje noge pa sam ga se držao ko pijan plota. Prošli smo neko njemu važno i sveto mjesto kad je uzviknuo: "za tebe .... (zaboravio sam ime ali zar je to čudno) trčim prijatelju"! Iz čiste zahvalnosti što me šlepa rekao sam: “ne poznajem ti prijatelja ali evo pridružujem se i ja”.
On je ipak bio malo svježiji kad smo zavrnuli zadnji dio sa glavne ceste i već ugledali balon ali nije me htio napustiti .. "idemo zajedno kroz cilj" stisnuo sam još i većim naporom nego u Rovinju kad sam prašio zadnji kilometar 3:58 ali neki mladac nas je prošao u finišu kao brzi voz. Kao da sam stajao, meni je tako izgledalo.. tako je to bilo teško.
Izgrlili smo se kao braća. Nikica, nikad ga neću zaboraviti baš kao braća ali valjda po muci. Sad vidim i nepravdu, moj "chip time" je 10 sekundi bolji od njegovog ali ispalo je ok bar nije zbog mene izgubio postolje, treći je u kategoriji.
Nakon obavezne vrtoglavice, lelujanja, teturanja i malo grčenja sve je dosta brzo došlo na svoje.
To je ta razlika između maratona i svega ostaloga. Ovo što ja u zadnje vrijeme trčim to je sve šećerna vodica, p..dim. Onda smo nadoknađivali elektrolite(čitaj tamanili “Žuju”) bodrili cure i sve koji su dolazili i čekali sa zebnjom veliki trenutak. Kao da smo dočekali mesiju kad je Bepo sa svojim “ozi”(australci, a ne Ozren) stile šeširom i 82 godine na junačkim ramenima utrčao u cilj. Prolomio se aplauz koji nisu dobili mnogi danas itekako zaslužni. Naravno da Bepo sa pravom može oponašati Usain Bolta iako je kako sam kaže u zadnje vrijeme rapidno izgubio brzinu. Poslije smo se brinuli, naročito Dijana(majka je majka to se ne može osporavati) kako će sve to izdržati Ivan. Onda se dvjesto metara prije cilja pojavio legendarni Drago. Potpuno dezorijentiran, zastao je kao da ne zna kud bi. Svi smo iz petnih žila počeli da ga bodrimo ali samo jedna dama ga je uspjela pokrenuti i on je pomalo uz nju potrčao i napola trčeći napola hodajući krenuo ka cilju. U međuvremenu ga je prošao Ivan. Maminoj sreći nije bilo kraja, a i Ozi je prilično promijenio izraz lica. Iako je strašan glumac i cijelim putem nas je potezao za onu stvar tako da nismo znali jel’ nas zajebava ili šta, ipak nije mogao sakriti emocije. Još je do kraja bilo briga oko svakog našeg ali svi su junački odradili maraton, a naročito Goran koji je istrčao za strašno dobrih 4:05 i skinuo valjda 20 minuta od lani kad je bilo ugodno hladno. Senka se takođe namučila za ići ispod 4(3:56, i naravno carica katgorije) bez vode na dvije okrijepe 10 i 30 kilometara. Ne možeš vjerovati toliko vode okolo, a trkači poumirali od žeđi. Sve u svemu, a pogotovo nakon janjetine, baklava i još podosta Velebitskog piva ponosno smo zaključili kako smo jaaaako dobri, svi. 

Tri medalje: dva zlata(ja i Bepo) u kategoriji, jedna bronca(Ozren), prvo mjesto familije Rnjak-Kostović, Ivan fantastičan peti od muških hrvata i prva lova, Goran osobni na Plitvicama, Mate na 5 km drugi u kategoriji, Slaven je junački odradio ispod 1:40, a tu su bli blizu Ozi(spomenuo već) i Antonio "biciklista", pa Marino, Mateis, Janković sa pola gajbe Velebitskog uzbrdo ispod 2 sata,  Ćurt usprkos svemu(ono sa toliko žena?) sa super preciznim 1:59:59(ovo vrijedi kao posebna kategorija pogađanja rezultata), Milovan, Igor H, i naravno hrabre žene: Dubravka(najbrža sa 1:58), Patricija, Brigita, Bisera, Maja, Nataša(sve oko 2 sata) i Jagoda još i sa dodatnim dišnim problemima na 5 km. Nažalost Ana je zbog bolova u koljenu odustala i iako su se neki kao "ljutili" jer je došla skoro do cilja hodajući. Ja kao "njen trener"(tako ona kaže) joj dajem potpuno za pravo. Trčali su i naši prijatelji iz AK Medulin: Meden i Mirjana i možda još ponetko koga nisam uz izvinjenje spomenuo. Istrčali smo svi fantastično obzirom na okolnosti. 

Ja(poluživ) i Nikica u cilju

     

petak, 5. lipnja 2015.

Intervali(4 dio)


Malo sam ispreskakao treninge kako bi se bol u preponi smanjila prije odlaska na plitvički polu maraton. To znači da sam ušao drugi tjedan sa drastičnim smanjenjem kilometraže. Tješim se: bar sam trčao utrku na 10 km i nešto kao utrku, a više kao lagani tempo na 5 km. Zato sam ipak jučer odradio "Cruise Intervale" od oko 5 km pa danas provodim dan stavljajući ohlađeni gel na prepone. Malo je nezgodno tako sjediti i raditi ali srećom danas sam sam u firmi pa nikome ne izgledam perverzno. Muda mi doduše emigriraju u unutrašnjost svaki put kad stavim gel ali kažu da je hladno dobro za njih ... baš. Nego da dovršim ovu priču o intervalima jer ću sljedeći tjedan imati druge stvari(nadam se ne i brige) na pameti.
  

Yasso 800
Makar sam se dvoumio oko ovoga treninga jer ga neki smatraju gubitkom vremena i postoji cijeli niz kontroverzi u vezi njegove točnosti u smislu predviđanja maratonskog potencijalnog vremena. Ipak ću ga spomenuti kao neobičan intervalni trening.
Naime Yasso 800 je trenig - test koji je uveo maratonac Bart Yasso kao test spremnosti za maraton. Ukratko ide ovako: Želite(mislite da možete) da trčite maraton za 3:10? Tada napravite seriju 10 x 800m u vremenu 3:10(3 minute i 10 sekundi). Između intervala "jogirajte" isto onoliko vremena koliko trčite 800m. Trening ne može biti jednostavniji i sigurno nitko na planeti nije smislio jednostavniji i efikasniji trening - test za maraton(tako kažu neki).
Broj intervala se povećava postepeno kroz nekoliko tjedana.
Ja sam svoj Yasso počeo sa 5, a završio sa 10 x 800m za prosječno 3:04 sa 3 minute tj. jedan krug(400m) laganog trčanja. Maraton je ipak bio nešto sporiji ali možda postoje i neka druga objašnjenja za to. Zapravo Yasso 800 je bio jedini trening intervala koji sam radio prije prvog maratona.
Problem koji ja vidim je da je tempo od 3:04 za mene tada bio malo prebrz(bio sam rista optimista!!) za intervale ali su pauze bile dvostruko dulje pa to nije bio ni Interval ni brzo ponavljanje sa potpunim oporavkom. Drugo je ukupna duljina brzih intervala od 8 km što premašuje 8% kilometraže većine trkača, osim ako ne trčite oko 100 km na tjedan.
Ja sam doduše bio blizu toga ali tek negdje u vrhuncu treninga kad više nisam trčao intervale. Ipak nije bilo nimalo lagano istrčati taj trening i često su noge poslije toga bile bolne danima.
Ako me pitate hoću li opet koristiti Yasso intervale kao test prije maratona? Odgovor je da ali prije toga moram odraditi puno više drugih intervala.


srijeda, 3. lipnja 2015.

Intervali(3 dio)

Jutros sam obukao čiste gaće, onakve što Mujo kaže ne znaš ni di je naprijed ni di je nazad... Stanem ispred klinike Peharec na putu za posao i umjesto da izađem iz auta ja sjedim tako ko mona i mislim. Šta će reći pa nema ni pet mjeseci da sam bio kod njega zbog koljena, a sad opet? Hoće li mi reći: nema trčanja neznam koliko ... ustrtario sam se okrenuo i na posao ... zvat ću telefonom možda? Možda i prođe samo od sebe. Dok skupim hrabrost evo da vas zabavim nečim što sam bio započeo i imam već napisano.

Frank's Killer Tempo Run
Nadam se da ste svi čuli za Frank-a Horwill-a. Ako niste reći ću samo da je to po meni jedan jako važan trener koji je dao ogroman doprinos razvoju modernog treninga(Horwill-ova formula i trener Sebastian Coe, Steve Ovett, Steve Cram ...). Sam naziv je malo zastrašujući i u slobodnom prijevodu bi značio: "Frankov ubitačni tempo trening". Hm.. kad se spominje tempo odmah to ne izgleda kao Interval ali u suštini je samo još teži nego uobičajeni. Ovaj trening je samo za maratonce i to one koje iz relativno kratkog treninga žele "iscijediti" što više.
Trčite 25 krugova od 400 metara(na stazi, to je 10km). Tempo mijenjate između tempa utrke na 5 km i tempa utrke u maratonu(ako niste trčali maraton koristite tablice ili Frankovu formulu). Nema odmora između krugova!
Ovaj teški trening može biti zamjena za intervale i tempo trčanje, a neki treneri ga smatraju najefikasnijim treningom za brzi povratak u formu nakon kratke stanke.
Moj tempo n
a primjer bi trebao biti 93/106 sek. po krugu. To odgovara brzini 3:52 min/km odnosno 4:23 min/km. Ovih 4:23 nisam do sada trčao na maratonu još već 4:35 ali to je ciljani tempo za sljedeći maraton izračunat prema mojim zadnjim utrkama(polumaraton i 5 km).
Na kraju bi mi ukupno vrijeme trčanja trebalo biti 41:21, što je samo malo više od jedne minute sporije od mog rezultata na 10 km! Teške stvari ... sretno sa ovim treningom.
Ako ne možete držati taj(vaš) tempo nemojte trčati sporije. Prekinite i hodajte jedan krug da se oporavite i nastavite gdje ste prekinuli. Trening će malo više potrajati ali efekt će biti gotovo isti. Drugi put ćete vjerojatno uspjeti.
Osim što je ovaj trening strašno dobar "fitness booster"(po našku diže ... ma ne ono nego formu), ovaj trening vam daje osjećaj za promjenu tempa i pomaže da tempo maratonske trke osjećate kao "lagani" tempo za oporavak(koji "psiho" trik!)
Ako ste primijetili i ovdje zec leži u grmu koji se zove tjedna kilometraža. Uzimajući u obzir da trčimo 5 km u intenzivnom tempu tjedna kilometraža nam mora biti iznad 60 km. Ja osobno ne vidim razlog zašto netko sa manjom tjednom kilometražom ne bi trčao recimo 9 ili 8 km na isti način. Uostalom probajte, ubacite malo rizika i eksperimenata u vaš trkački život, jer život bez rizika je kao hrana bez začina ... bljutav. 

utorak, 2. lipnja 2015.

Humanitarno gurmanski finale tjedna


Nisam niti očekivao da neće boljeti nakon Drenovice, a još sam bio i dosta mamuran i neispavan. Ok u kuku definitivno nešto ne štima i malo me brine ali kakve veze imaju trbušnjaci(bi rekli sa konjskim trkama). Ionako sam se dogovorio sa Draženom da ćemo pomalo samo zbog toga da ne odkantamo utrku jer je humanitarna. On se dvaput rasuo po Drenovici i prilično natukao koljeno, a ja sam "štuf" utrka i još bi trebao ići na Plitvice. Ispalo je ljepše nego na bilo kojoj utrci do sada. Pravili smo društvo maloj Šejli i pred kraj Ireni, pričali ko đaci na prvom satu u osnovnoj školi pa je neko komentirao kako nije fer jer neki se stvarno muče i trude. I kad malo razmislim i nije. Ok je kad to radimo na treningu ali ovako bi neko mogao tumačiti da se pros..amo. Zapravo bilo mi je malo mrsko što nisam smio potegnuti iako za to imam predobar razlog. Zanimljivo čak sam čuo komentar u stilu što smo nas dvoje(ja i Dražen) sad kao neki novi klub.. je "Pula United" on AK Istra ja Uljanikovac. Pa da je i iz Pčelica ili ne znam kojih drugih nema veze ja sam potpuno otvoren prema druženju bez granica.
Dražen mi gotovo u svemu odgovara i kad još malo napreduje, a hoće dosta bit ćemo taman partneri za trčanje. Volim trčati i sam ali ponekad ti dojadi. Poslije utrke red je bio otići i na drugo poluvrijeme tj. utrku što su organizirali Muiđa, njegov brat i MO Sisplac, a tamo je poslije bilo i meze i pive .. mašala. Opet sam trčao i laprdao ovaj put malo od pozadi ekipe i sa drugim "partnerom"(vidiš da nema diskriminacije) čak je i uglavnom tema bila planine koje i ja jako volim, a on jako dobro poznaje.
Za kraj smo nas nekoliko hrabrih i odabranih(ovo je šala) otišli dolje do mora na kupanjac koji mi je baš legao. Koji dan, zaradio drvenu medalju, zabavio se, odradio nešto jako slično treningu, napričao se nakon tjedna neprirodnog mučenja sa ljudima koje ne razumijem(ne mislim na jezik), najeo, napio i okupao.. savršeno.. genijalno(to bi rekla moja seka).. "lovely jobely"(što god to znači Delboy-u).

"Home sweet home"


I evo me opet na Drenovici skoro je kao i lani. Sunčano i vruće samo što je subota i nažalost izgleda da je malo manje trkača. Nije ni čudo jer imam osjećaj da postoji hiperprodukcija utrka kao u Indijskom "boliwood-u".
Dobro i Sijerković se malo umiješao i pokvario(tko zna možda on to stvarno može) vrijeme prošli tjedan pa je ispalo da će se ovaj vikend trčati tri trke. Žao mi je jer nisam vidio labinjane i pazinjane, osim ako nije bio netko koga ne poznajem. Ali što je tu je odlučio sam da počnem polako i oprezno te da na oku držim neke trkače za koje mislim da ih mogu pratiti bar na pristojnoj udaljenosti. Ne volim ja nikome puhati za vrat i čekati finiš kako to možda neki misle. To se jednostavno ponekad dogodi. Najviše volim trčati svoj tempo koji god to bio. Tako sam i krenuo. Osim Bojana koji čini mi se i inače malo opreznije krene, vidio sam da su mi u prvom krugu svi mlađi i brži koje znam sa zimske odmakli. Nakon prvog kruga ipak sam zaključio da je i to prebrzo i usporio, a Bojan je počeo dosta brzo odmicati ali već poslije tog prvog kruga neki su počeli padati u tempu. Ja sam taj drugi krug malo usporio kako bi sačuvao snagu za zadnji i onu “vrajžu” uzbrdicu prema klinici Peharec. Izgleda da je svima pun kufer i vidi se da je kraj sezone za rekreativce jer sve sam lako prošao bez ikakvog otpora. Malo sam se dvoumio oko toga dali da trčim iza Christiana do kraja jer on me je "obrijao" na svim utrkama ali izgleda da baš nije imao dan i kad sam vidio da će još usporiti jednostavno sam produžio. Nisam forsirao niti nizbrdo da ne ateriram na kolina kao veliki broj trkača taj dan. Nikog nije bilo na vidiku ni ispred ni iza, nema finiša malo bez veze i mlako.. Ajde rezultat je ipak bolji nego što sam očekivao i kad bi nakon ovoga i recimo jednog tjedna odmora mogao početi pripreme za jesenski maraton siguran sam da bi bio dobro ispod 3:10. Ovako ću sačekati presudu koja će doći nakon hlađenja vjerovatno već sutra ili prekosutra.
Nakon sedam dana posta čak i od pive, što mislite kolike sam poslije trke odvrnuo?  Moraš nadoknaditi tekućinu i elektrolite, a sutra je nova trka. Ne jedna dvije, a još me navečer čeka i rođendan od Vlade.. j..te al ću se prejesti svega. 

Trkački post


Cijeli prošli tjedan sam proveo na za mene trkača najgorem mogućem mjestu na planeti.
Bio sam u Italiji, u matičnoj firmi na kao nekom snimanju promotivnih materijala gdje sam jedan cijeli božiji dan glumatao(doslovno pred kamerama i gomilom nekih likova) kao da nešto radim. Skockan u odjelu, kravati i špićastim postolima! Koliko volim biti tako odjeven govori i činjenica da sam jedine cipele koje imam u kući(ne računajući desetak pari tenisica) ostavio ove zime kod kćerke u Londonu jer ih jedino tamo i nosim na nekom sajmu Kasino industrije, koji ja zovem: Sajam "cica i guzica". H..bi ga morao sam kupiti neke fake od 40 eura jer za tene dajem i više od 100 ako meritaju ali ovo.. ccc jok.
Poslje tog još sam tri dana izgubio u pokušaju da nešto i radim ali kod talijana to nije lako. Prvo te zovu, a onda nemaju vremena za tebe. Komp mi je konačno riknuo nakon 6 godina i više se nije htio dići ... Skoro mi ga je žao, tako ćemo se i mi jednog dana iznenaditi i nećemo se više dići ili nam se neće ... što god. Za utjehu dobio sam neku novu zvijer puno nešto tera .. giga.. Ma ko ga šiša, meni je i stari bio ok kad bi se samo digao. Naravno trčanje nula bodova. Kad zaglaviš od ranog jutra do 8 na večer, a još moraš poslije na poslovnu večeru do pola noći, izem ti život. Nemam ja ništa protiv klope i cuge još i gratis ali dojajilo mi je slušati o novim modelima koječega od mobitela do kampera. Osjećao sam se kao uljez u nekom bezveznom paralelnom svemiru.
Kako me zbog malo pretjeranog treninga u nedjelju prije puta ćopio i išijas te se razbuktao problem sa preponama, kukom i uglavnom tamo dolje, gazda mi je ugovorio posjet jednom "kostolomcu". Taj navodno radi u NBA ali je trenutno doma zbog toga što je dobio dijete. Ispalo je da je momak ako tako smijem reći jer je preko 40 jako "cool", eto baš tako ću reći. Ma znao sam da je u duši trkač jer dok me je sasvim pažljivo "lomio" napričali smo se kao da smo stari drugovi. On je strastveni triatlonac, bio je i na Iron Man-u i sasvim ozbiljno mi je rekao kako ćemo se na jesen vidjeti u Ljubljani. Ako se uspije spremiti na maratonu, a ako ne na polu maratonu. Ohrabren poboljšanjem barem što se tiče išijasa u četvrtak sam malo izvrdao na poslu i uspio zbrisati oko sedam u hotel tako da sam imao sat vremena za pripremu, trčanje i tuširanje prije odlaska na obaveznu večeru. Dali zbog žurbe ili tri dana pauze prašio sam iako je bio asfalt .. ma ko ona bip.. bip tica trkačica. Čak sam i u petak ustao u 6 da odradim jedan za mene jaako rani trening jer poslije gnjavaže u firmi koja je trajala do podne, via Pola i jedno 500 km mučenja guzice. Ali bar je išijas za nazad bio ok.

Kako se poslje pokazalo točnim da je nekad dobro postiti da na utrku dođeš gladan(trčanja).