Oko vode, bez vode

Nakon prošlotjedne dvodnevne trkačke fešte u Puli, oni ja bih rekao najluđi su otišli na još jedno testiranje ljudske gluposti na Plitvice.
Zašto testiranje ljudske gluposti kad je tamo navodno jako lijepo(ja nikad nisam tamo bio pa ne znam), a turisti hrle iz svih krajeva svijeta. Ja sam siguran osim što su notorni trkači da neki krenuli i zbog Velebit piva i janjetine. Za "curke" ne znam, što njih pogoni? Priznajem nikad nisam uspio potpuno razumjeti žene ali mi je zato život zanimljiviji jer me uvijek iznenade. A bilo ih je pun kombi(blago Ćurtu) i to bez klime. Možda se ponadao da će se skidati..
Valjda za balans(u godinama) Ozi im je dodijelio i dva najstarija člana ... Naravno Mato i Bepo koji apsolutno nema više konkurencije na ovakvim utrkama. Znali smo da će biti vruće i većina zna kako ide staza, a ide ... idešš u p.m.
Ja pojma nisam imao pa sam ko naivno dijete reko: kako može biti gori polu maraton od mog jedinog(za sada) maratona. Malo me kljuca u kuku i preponama od 10 km Drenovice i onih sitnih utrka dan poslije ali ako prođe prvi dio bez problema ostalo ću da se kotrljam nema frke. Samo što se ništa ne kotrlja uzbrdo, a toga ima, pa skoro sve od recimo devetog kilometra. Tu ne pomaže kalkulacija niti "negative split".
Ovo mi je definitivno bilo najgore-najljepše iskušenje u mom novom i kratkom trkačkom životu. Jesam li ja to šizofreničan ili što? Ali da krenem od početka.

Dan prvi.
Dok se jedna ekipa kuhala u starom Victory kombiju bez klime, u novom(rentanom) se tamanila prvo “Žuja”, vjerojatno zaostala sa prijašnjih eventa. Kad je ponestalo, onda se stalo u Lidlu po limenke, a Ozi je za svaki slučaj telefonom osigurao par gajbi Velebitskog kad stignemo. Nešto da bude hladno za gledanje finala Lige prvaka, a dvije da ponesemo nazad u Pulu.
Uz put smo stali u Vili Velebita(valjda se tako zove?) da ugovorimo janjetinu za oporavak od sutrašnjeg napora i da se malo osvježimo sa "Kasačkim". Jedino smo ja i Goran koji je vozio osjećali potrebu da malo razmrdamo noge kad smo napokon stigli. Otrčali smo nekim seoskim putem pored idiličnih kućica uz poneki komentar lokalnih mještana i povremeno otpozdravljanje. Koliko je tu drugačije nego u gradu. Već se mračilo pa kad smo stigli do kraja asfalta, a puteljak je vodio u šumu nismo imali više petlje ... ma nije to ..  hrabri smo mi, Liga prvaka je već počela i nismo htjeli propustiti koji gol. Curke su radile ženske stvari? Ne znam, ne bi se štel mešati što bi to bilo ali izgledalo je da se dobro zabavljaju vani ispod nadstrešnice.
Sa nama su bili i naši prijatelji Rovinježi od kojih je jedini Javor sa našim Goranom i naravno “nabrijanim” Ivanom imao muda da sutra zgazi 42 i sitno. Mi ostali, sitne duše smo se zadovoljili polovičnom dozom muke. Razmišljao sam da sutra trčim u društvu, a izbor je bio: mlađahni Slaven koji je samo malo sporiji od mene pa bi mi sad više odgovarao ili moj još mlađi imenjak Ivan iz Rovinja kojeg sam tamo jedva dobio ali je poslije toga išao polu maraton u Trstu 1:26 ... ufa to mi je malo "to much". Vidjet ću sutra.
 
Dan drugi.
Ne znam kako je bilo drugima ali ja baš i nisam nešto spavao. Malo zbog pive i zbog toga što mi bojler već pomalo popušta pod naletom godina, morao sam se češće dizati ili jednostavno nisam bio dovoljno pospan.
To poglavlje o spavanju sam davno zaključio, nema frke ne ostavlja nikakav trag na utrci i to je amen.
Za pivo nisam siguran jer ako mene mogu usporiti ona dva što sam popio kako li će biti Jankoviću pa i Oziju. Ni Rovinježi nisu bili za baciti dali su obol cijelom događaju u obliku prekrasne ikebane praznih boca na stolu. Dobro Ozi se malo uozbiljio kad je Ivan zaprijetio da će .. ne znam što.. ako sutra ne pobijede kao familija. Malo me bilo strah za njega jer je znajući kako stari nije baš u top formi, a mama ima samo još trkački “background”, izgledalo da on misli baš baš zgazititi po ovoj vrućini. Hebi ga to razumijem za kenijce koji su došli po ono love što se nudi, nemaju izbora ali ko normalan na Plitvicama po ovakvom danu razmišlja o nekom rezultatu. Vruće je, pa što se može, viša sila ali na startu su nas nagurali ko ovce u toru na tako uzak prostor samo da valjda ušparaju još jednu ili dvije antene za registraciju čipova. Trebali bi se ugledati bar na Crikvenicu ako ništa drugo. Ok malo sam tapkao pa se neko vrijeme migoljio kroz masu ... nisam nervozan .. odmaram mozak. Onda sapunica od 9 km dole, dole, dole... Nikako da nekoga stignem pa da popričam, odigram partiju šaha ili što god prije nego trka počne ići u smjeru gore. Gledam samo ako je neka glava sjeda, ja ga obrnem. Neš ti, meni konkurencija treba biti iza leđa i točka. Ostalo ne diram, za sada.
Onda izranja Ozi. Malo vuče onu nogu. Znači prijetnja Ivanova djeluje, iscijediti će on i više nego što trenutno ima u to nema sumnje. Kad su me prošli početni bolovi od: da se tako auto mehaničarski i po istrijanski izrazim: "špakane baleštre" otkačio sam se od još jednog starijeg gospodina koji je jako dobro izgledao(“fanci” dres, tene, brčići sve)  i pričao non stop(skoro ko ja) koliko i kako treba trčati koji dio utrke i dostigao mog nesuđenog trkačkog partnera dana: Slavena. Tad smo usprkos “čičinim” prognozama o sodomi i gomori onima koji idu brže taj prvi dio već prašili ispod 4 minute po kilometru ali je nakon mosta fešti bio kraj. Već smo se neko vrijeme uspinjali i odlučili da sad možemo prestati pričati kad se ukazala okrjepa na 10 km. Dok je Slaven na prvoj stao, popio dvije čaše vode i vezao tenisicu ja nisam prvu ni pogledao, a ipak sam ga stigao tek pred kraj nizbrdice. Ili on brzo pije i sve ostalo ili sam ja ipak bio malo spor. On je kao nešto petljao oko gela, a ja sam odlučio uzeti spužvicu i cuclati umjesto vode iz čaše. Nakon toga sam čekao i čekao nikako da me stigne. Dobro je da smo brzo prošli tih deset jer sam čuo da je tamo uskoro nestalo vode tj. bilo je samo u cisterni. Ako si htio piti izvoli u red .. molim bez guranja .. sredina malo naprijed.. tko još nema kartu .. ma koja katastrofa.
Kažu neki iskusni trkači i švaleri, uzbrdica ti je kao žena ako je napadaš neće ti se dati. Moraš kao ono: foliram se, nije mi teško, baš si bez veze ... i ona ti popusti. Nikako ne smiješ kao Janković, on psuje na pasija kola i dodjeli im koje kakva imena, a publiku koja ga bodri šalje u tri p..m. Tako joj samo pridaje veću važnost, ma kua i ja sam na kraju činio to isto! Imao sam bliski susret trkačke vrste sa mojim blog idolom Sašom A. To je meni skoro kao da sam trčao sa nekim velikanom trčanja kao Kenisa Bekele ili bar Drago Paripović. Sad kad pišem sam malo tužan jer nisam uspio naći njegov rezultat. Znači da je možda i njega uzela uzbrdica. Ma j..ja njoj. Sustigao sam ga na toj prvoj uzbrdici ili je možda on mene nisam siguran ali trčali smo kratko skupa do odvajanja za one hrabre i poželio sam mu sreću do kraja. Valjda mu nisam bio neki baksuz!
Onda je napokon bilo i malo dole pa čak sam vidio i potok sa pastrvama ispod drvenog mostića kojeg smo prelazili i svi koje sam pitao ali svi do jednog su htjeli da se bace u primamljivu vodu. Opet sam bio sam, a to mi nikako nije pasalo jer kad si u brdu jedino ti pomaže gledanje u noge nekog koji dobro drži tempo pa ga pratiš ili bar netko ko je crko pa hoda. Vidi ga jado ... on gotov, a ja car još mrdam! Zajeb je kad te netko glatko prolazi, a ti ostaješ ko posran. Nema niže brzine da promijeniš, a kompresija nula, mašina "kaput". Sad smo već blizu ali zadnjih četiri je samo gore. Ma kud ćeš gore od ovoga. Na okretištu nakon što sam okrenuo par “sporohodnih” i pitao se kako li će jadni ljudi još istrčati tih zadnjih par kilometara kad sad mikroskopski mrdaju noge, vidim malađahnog Ivana i pošto smo se mimoišli on mi dobaci: "opet si me stigao". Što mi to znači kad ide sve za gore i na gore. Cilj je samo ne pasti i ne završiti u crnoj kronici. Ipak su mlade noge nešto što ja samo mogu sanjati. Zato sam se uhvatio jednog momka(koji to možda više i nije) koji je lijepo gazio sa istim ritmom kao i moje noge pa sam ga se držao ko pijan plota. Prošli smo neko njemu važno i sveto mjesto kad je uzviknuo: "za tebe .... (zaboravio sam ime ali zar je to čudno) trčim prijatelju"! Iz čiste zahvalnosti što me šlepa rekao sam: “ne poznajem ti prijatelja ali evo pridružujem se i ja”.
On je ipak bio malo svježiji kad smo zavrnuli zadnji dio sa glavne ceste i već ugledali balon ali nije me htio napustiti .. "idemo zajedno kroz cilj" stisnuo sam još i većim naporom nego u Rovinju kad sam prašio zadnji kilometar 3:58 ali neki mladac nas je prošao u finišu kao brzi voz. Kao da sam stajao, meni je tako izgledalo.. tako je to bilo teško.
Izgrlili smo se kao braća. Nikica, nikad ga neću zaboraviti baš kao braća ali valjda po muci. Sad vidim i nepravdu, moj "chip time" je 10 sekundi bolji od njegovog ali ispalo je ok bar nije zbog mene izgubio postolje, treći je u kategoriji.
Nakon obavezne vrtoglavice, lelujanja, teturanja i malo grčenja sve je dosta brzo došlo na svoje.
To je ta razlika između maratona i svega ostaloga. Ovo što ja u zadnje vrijeme trčim to je sve šećerna vodica, p..dim. Onda smo nadoknađivali elektrolite(čitaj tamanili “Žuju”) bodrili cure i sve koji su dolazili i čekali sa zebnjom veliki trenutak. Kao da smo dočekali mesiju kad je Bepo sa svojim “ozi”(australci, a ne Ozren) stile šeširom i 82 godine na junačkim ramenima utrčao u cilj. Prolomio se aplauz koji nisu dobili mnogi danas itekako zaslužni. Naravno da Bepo sa pravom može oponašati Usain Bolta iako je kako sam kaže u zadnje vrijeme rapidno izgubio brzinu. Poslije smo se brinuli, naročito Dijana(majka je majka to se ne može osporavati) kako će sve to izdržati Ivan. Onda se dvjesto metara prije cilja pojavio legendarni Drago. Potpuno dezorijentiran, zastao je kao da ne zna kud bi. Svi smo iz petnih žila počeli da ga bodrimo ali samo jedna dama ga je uspjela pokrenuti i on je pomalo uz nju potrčao i napola trčeći napola hodajući krenuo ka cilju. U međuvremenu ga je prošao Ivan. Maminoj sreći nije bilo kraja, a i Ozi je prilično promijenio izraz lica. Iako je strašan glumac i cijelim putem nas je potezao za onu stvar tako da nismo znali jel’ nas zajebava ili šta, ipak nije mogao sakriti emocije. Još je do kraja bilo briga oko svakog našeg ali svi su junački odradili maraton, a naročito Goran koji je istrčao za strašno dobrih 4:05 i skinuo valjda 20 minuta od lani kad je bilo ugodno hladno. Senka se takođe namučila za ići ispod 4(3:56, i naravno carica katgorije) bez vode na dvije okrijepe 10 i 30 kilometara. Ne možeš vjerovati toliko vode okolo, a trkači poumirali od žeđi. Sve u svemu, a pogotovo nakon janjetine, baklava i još podosta Velebitskog piva ponosno smo zaključili kako smo jaaaako dobri, svi. 
Tri medalje: dva zlata(ja i Bepo) u kategoriji, jedna bronca(Ozren), prvo mjesto familije Rnjak-Kostović, Ivan fantastičan peti od muških hrvata i prva lova, Goran osobni na Plitvicama, Mate na 5 km drugi u kategoriji, Slaven je junački odradio ispod 1:40, a tu su bli blizu Ozi(spomenuo već) i Antonio "biciklista", pa Marino, Mateis, Janković sa pola gajbe Velebitskog uzbrdo ispod 2 sata,  Ćurt usprkos svemu(ono sa toliko žena?) sa super preciznim 1:59:59(ovo vrijedi kao posebna kategorija pogađanja rezultata), Milovan, Igor H, i naravno hrabre žene: Dubravka(najbrža sa 1:58), Patricija, Brigita, Bisera, Maja, Nataša(sve oko 2 sata) i Jagoda još i sa dodatnim dišnim problemima na 5 km. Nažalost Ana je zbog bolova u koljenu odustala i iako su se neki kao "ljutili" jer je došla skoro do cilja hodajući. Ja kao "njen trener"(tako ona kaže) joj dajem potpuno za pravo. Trčali su i naši prijatelji iz AK Medulin: Meden i Mirjana i možda još ponetko koga nisam uz izvinjenje spomenuo. Istrčali smo svi fantastično obzirom na okolnosti. 

Ja(poluživ) i Nikica u cilju