Utjeha

  Prošlo je još 10 dana bez trčanja, bolje reći proletjelo. Nisam primijetio veliko poboljšanje u koljenu. 

Još u nedjelju prije onog debakla od plivanja nisam mogao normalno hodati već sam šepusao na tu nogu i osjećao neki klik u koljenu pri svakom koraku. Jučer mi se činilo malo bolje osim što puni čučanj nije baš bezbolan. Nataknuo sam prvo jedan povoj za koljeno sa onom čudnom rupom na pateli ali sam zaključio kako me jako smeta pa sam stavio tanji elastični.

Bilo je šest i još nisam provario ručak ali koga briga ionako je to zadnja stvar koja bi me sad smetala, odoh na Drenovicu. Nakon pomalo obećavajućih par sto metara uzbrdo prema šumici čim sam došao na ravno i nizbrdo bol se odmah vratila. Kao da je odlučila da malo prošeta oko koljena. Obilazeći ko mačak oko vruće kaše prešla je malo ispod patele pa na vanjsku stranu koljena i onda se vratila opet tamo negdje unutra. Dok sam se penjao prema Vidikovcu opet je nestala ali se vratila na nizbrdici. Dok sam se tako zabavljao oko toga gdje i šta boli stigao sam do premanturskog igrališta i gotovo prošao bez da primijetim veliku grupu trkača koji su se upravo spremali krenuti na trening. Da mi Slaven nije tako žestoko mahao bio bi prošao ko pored turskog groblja. Malo sam skrenuo do njih pozdravio njega, Erika i Ozija koji je upravo dolazio sa motorom da ih sve nadgleda, valjda? Škola trčanja, razmijenio sam par pozdrava, mahnuo svima i brzo nastavio sa samo jednom mišlju. Kako će to koljeno biti sutra? Odgovor sad znam: isto kao i jučer. To je utješno jer nije gore. Forma mi je pala. To nisam primijetio dok sam trčao i nije se uopće odrazilo na brzinu kojom trčim, ali puls je ipak viši nego prije dva tri tjedna. 

Bilo je prilično toplo, pa je i to mala utjeha.

Ostala su mi još dva dana da popravim statistiku za ovaj mjesec koji će biti najgori kolovoz od kad treniram. Ali to znači da trebam pretrčati u dva dana više od 12 kilometara! Tužno je to kad netko tko je prije par mjeseci pretrčao maraton razmišlja može li to pretrčati ili ne. Zapravo pitanje je hoće li to imati posljedice ili ne. Već sam odlučio da igram na sigurniju varijantu i danas ću preskočiti trčanje, a sutra ću vidjeti.

Bez obzira na to ovaj kolovoz u odnosu na onaj iz 2015.g kad sam bio ozlijeđen ali ko magarac uporno pokušavao bar malo trčati sam ipak u boljoj formi. Tada sam isto zadnja dva trčanja imao na Drenovici, jedan i dva kruga. Znači kao jučer pri gotovo istoj temperaturi, sa identičnim prosječnim pulsom ali skoro pola minute po kilometru sporije. I to je jedna utjeha. Još ću pokušati otrčati u četvrtak dva kruga da to provjerim i usporedim. Nakon kolovoza 2015. g sam potpuno stao tri mjeseca i povremeno pokušavao trčati po par kilometra ali nije išlo i tako sve do travnja 2016. Nadam se da se takav scenario neće ponoviti i da ću ipak malo više trčati u ovim mjesecima što slijede. Probao sam se okrenuti plivanju ali sam se malo razočarao iako opet planiram otplivati nešto za popravak dojma. 

Sve više razmišljam i o bicikli ali nikako da se odlučim što bi uzeo. Cestovnu ili MTB? Dok se ja smislim doći će zima, a onda j.. biciklu. Ustvari ostati će mi ona MTB od sina pa mogu sa njom bar na posao i nazad. I to je mala utjeha.

Stoja plivački kup

Kad mi je već ozlijeđeno koljeno mogao sam se poštedjeti ozljede ega ili ponosa, kako god ga zvali. Mogao sam ali kao puno toga što radim naopako, nisam. Malo je falilo da opet ne zaglavim na jednoj "plemenskoj" fešti kojih ljeti ne nedostaje pa da opet ujutro poklopim budilicu i okrenem se na drugu stranu. Možda bi bilo bolje tako. No neraspoloženje zbog toga što neću moći ujutro trčati i družiti se sa mojim kolegama na utrci "Antonio Cukon" od Metisa do Mutvorana i što koljeno nakon ohrabrujućeg poboljšanja opet ne funkcionira, me odvratilo od pića pa sam cijelo veče pio vodu. Osim što sam išao kasno spavati nekoliko puta sam morao da se ustajem zbog "carskih" obaveza.
Zato kad je sat objavio da mi je vrijeme sam nevoljko otišao ispuniti obećanje da ću ove godine isplivati svoj prvi plivački mali maraton. Znači krenuo sam u neke druge vode. Malo preslane kao da je moja žena imala prste u tome još i pune onih čudnih meduza(rebraša). Kao i kod mog prvog trkačkog polumaratona poznavao sam samo nekolko ljudi od cijelog mnoštva koje se okupilo. Dvoje trkača iz mog kluba i bivšeg kolegu sa posla koji redovito pliva. Znao sam da sa tri četri plivanja ovo ljeto od kilometar do kilometar i pol nisam baš nešto utreniran. Ona procjena da mogu plivati prosječno brže od 2:30 na 100 m je ipak pala, gdje drugdje nego u vodu. Bolje rečeno pod vodu. Prva bova nije bila daleko ili mi se to u početku činilo ali kad su svi krenuli, a ja ostao malo pozadi u vodi se nije ništa vidjelo od mjehurića. Svako toliko me mlatnula neka noga ili ruka ali to je trajalo kratko jer ja sam evidentno bio dosta sporiji. Osim toga prevarila me velika bova nekog broda koju sam išao obilaziti sa desne strane pa sam tako još više došao blizu obale i morao se vraćati prema pravoj bovi koja ja bila možda sto metara ispred. 

Znao sam da ne plivam pravilno jer sam previše dizao glavu da se orjentiram ali tješilo me da je oko mene još bilo plivača. Drugu plutaču nisam uopće mogao uočiti jer je bila daleko prema drugoj obali, na punti negdje na početku šumice Lungomare gdje trčim. Pored mene je plivao moj kolega iz kluba koji redovno pliva ovakve utrke i jedan klinac veličine moje unuke. Malac se isto teško orijentirao i stalno zaustavljao da pogleda ali bi me brzo prešišao kad je plivao. Odlučio sam da više ne podižem glavu već pratio taj dvojac i jednu djevojku koja je u veslala blizu nas u kajaku. Nešto mi se učinilo dugo do te druge plutače pa sam podigao glavu i shvatio da je se pjeni i mlatara rukama daleko ispred i dosta desno od mene. Otišao sam lijevo od plutače i još dodao malo plivanja kao da mi nije dosta. Kad sam htio presjeći ispred moga kolege iz kluba zamahao sam malo brže nogama i odmah me ćopio grč u lijevom listu. Malo sam zastao i uhvatio vrhove prstiju pa je odmah popustio ali sam dalje samo vukao noge. Vratio sam se na udah sa svakim trećim zaveslajem i usporio. Kad sam obišao tu drugu bovu još je bilo par plivača koje sam mogao vidjeti ali nisam kužio koliko ih je iza. Opet sam stao da pogledam zadnju bovu koja nije bila tako daleko i onda me strefio grč u desnu nogu. Je..ti noge ne mogu bez problema sa nogama niti plivati. Noge u k..cu, ruke mi nisu jača strana jer su otprilike kao ona mala žličica za kafu prema kutlačama kojima su mahali oni maldići tamo tko zna koliko ispred mene. Ostala mi je samo borba sa time da završim bez da me opet ulovi grč u nozi. Pokušao sam izvući sve iz ruku ali pošto disanje nije bilo problematično očito je da to nije bilo bog zna što. Opet sam uhvatio onog klinca ali nas je u zadnjoj dionici nakon treće bove preplivao jedan jako sjedi plivač. Nisam siguran ali moguće da je to bio onaj najstariji plivač(79 godina), a onaj malac je možda najmlađi(10 godina). To je kao da me na polumaratonu u finišu pretekne Bepo i neki klinac iz vrtića. Nikad se neću oporaviti od ovakve bruke. Gerza koji je odličan plivač mojih godina me tješi da sam samo 8 minuta iza njega ali 50:08 na ta dva kilometra nije nešto čime bi se mogao utješiti. Možda je bilo malo više od toga zbog lutanja ali sve jedno. U plivanju sam gori i od Murikamija, a to mi se ne dopada uopće... 
No ponekad kad pojedeš govno ipak moraš biti zadovoljan ako su ti ga servirali sa lijepom žličicom. Jer sve ostalo na utrci je bilo fantastično. Ne shvatam kako turisti nisu provalili ovu utrku, kamp na Stoji ih je pun. Gdje to ima da za 50 kuna dobiješ majicu, možeš se kupati ali i ne moraš, poslje imaš ćevape i povrće na žaru, pive koliko voliš, sokovi, lubenice, sladoled ... ideš. Još ti svira bend iz moje mladosti. Malo "ofucani" kao ja ali praše "rockenrol" da je milina. 
Zapravo isti je to svijet kao i naš trkački zato nije čudno da je na postolju bilo i triatlonaca. Samo oni malo više mašu rukama ali djelimo istu strast ili ludost kako god gledate na to. Bitno je da se krećemo.  

Još jedno ljeto za zaborav

  Nada da će se sve popraviti kad se malo odmorim i odem na godišnji je trajala kratko kao uostalom i moj godišnji. Čak i kraće jer nakon desetak dana nisam mogao odoljeti pa sam pokušao malo trčati da vidim dali koljeno stvarno prolazi ili je taj osjećaj tuposti samo posljedica velike vrućine koja je trajala do samog završetka godišnjeg. Potpuno odsustvo aktivnosti čak i plivanja na kraju nije pomogao niti malo. Nakon deset dana pauze lagano sam otrčao nešto manje od 9 kilometara i zaključio kako nije sve baš u redu ali je mnogo bolje nego prije. Čak sam se poradovao jer nisam izgubio osjećaj za trčanje, a puls mi je usprkos dosta visokoj temperaturi i trčanju bržem od prosjeka za ovu stazu na Drenovici bio izuzetno nizak. Sutra dan sam povećao duljinu trčanja na sat vremena još malo ubrzao i sve je ukazivalo da je koljeno prošlo ili bar na putu potpunog oporavka. 

Razmišljao sam dali da ostanem na tome za taj tjedan ili dodam još jedan kratki trening u subotu jer u nedjelju sam odlučio da probam otplivati mali plivački maraton od Stoje do Varsalina. Ne shvaćam kako ili kada ali nakon trčanja u subotu koje je bilo samo neznatno brže iako po već dosta sparnom vremenu u koljenu je počelo nešto sijevati. Kao da je u njemu kuhalo ono nevrijeme što se taj dan spremalo sručiti na Pulu. U to se uklopila i strašna tragedija koja je zadesila mog prijatelja i sve lađe su mi odjednom potonule, a vjetar još nije niti zapuhao. Ujutro nakon ne baš dobro prospavane noći sam bezvoljno poklopio budilicu sa izgovorom kako na moru dere bura i nemam volje još boriti se sa valovima te tako dodati još malo soli na moju ranu. Zapravo bilo bi mi teško prihvatiti da osim što sam sada šugavi trkač nisam ništa bolji niti u plivanju. Tako će izgleda još neko vrijeme ostati iako me oko srca nešto jako zebe da možda nikad neće niti proći. Jedva sam čekao ljeto a sad jedva čekam da sve prođe pa i ono. 
Još sutra trebam progutati gorku pilulu rastanka sa mojim klincima iako se svake godine sve manje družim sa njima ali to je jedna druga, valjda prirodna priča. Govorim sebi: "to je samo još jedno ljeto za zaborav", biti će drugih ... ili ?

Pola od ničega

Prošlo mi je pola godišnjeg i isto toliko bez trčanja. Bar da me je prošlo koljeno. Ovako nula kilometara i nula koristi nije neki rezultat. Najgore je što nisam uopće niti plivao ili bio bilo kako aktivan ako ne računam gledanje svjetskog prvenstva u atletici na play-back kasno navečer. Sve se svelo na "takstiranje" i jurnjavu kroz gužve na cesti. Rodbina, unuci, starci ... rođendani, fešte koje kakve "pizde mizde" rekao bi Gašper. Ljeto će izgleda naglo prdnuti u fenjer, a ja ću na posao za sedam dana. Stariji još jedno ljeto za koje sam radio račun bez krčmara. Kad malo bolje razmislim neka ide dođavola ionako mi nije donijelo skoro ništa dobro. Bolje da postanem ljubitelj zime, bar dok me i zima ne zaj...

Deja vu

  Inače je trčanje po svojoj prirodi aktivnost u kojoj se monotono ponavljaju isti pokreti. Zlobnici ... čitaj ljenčine kažu da je dosadno. Zbog toga razumijem sve one ljubitelje trekinga što lome noge po vrletima jer se ti pokreti bar ne ponavljaju u tako pravilnim razmacima. Osim toga ako povremeno ne uspijete otići negdje drugdje tu je i ponavljanje mjesta gdje trčite, a u najgorem slučaju to je trčanje na kružnoj stazi. Tamo se sve ponavlja svakih 400 m, užas! Ne samo da je dosadno već je iritantno dosadno ako nije ubitačan trening tipa Frank's Killer ili što gore. Ima li što gore? Malo pomaže ćaskanje sa kolegama, ako možete ćaskati dok je duša u nosu. Ili odgovaranje na kojekakve manje ili više glupe komentare koje kao ne čujete ali teško je uvijek odoljeti. Čak i vikanje na rekreativne šetače u prvoj stazi malo razbija monotoniju. Pogađate bio sam na stadionu iako možda nisam trebao jer ionako nemam nikakav plan za ništa. Koliko negacija je... Ekipa je sa unucima otišla na cijeli dan u Aqualandiju i samo su me ujutro iskipali na poslu. Poslije su mi javili da će se još zadržati i ... Značilo je to put pod noge sa posla za nazad na 35 C. Hodati mi je još teže i koljeno me nekako više boli pa sam naravno trčao i to brzo. 
Da što prije stignem kući, naravno. Koljeno za čudo ne boli tako jako kad malo brže trčim i odmah sam se zapalio da odem na stadion da tamo još malo trčim samo da provjerim teoriju. Čekao sam tako i čamio do osam ali prijevoza nigdje. Zato sam još i hodao do stadiona u nadi da će se koljeno malo zagrijati. 
Samo sam ja zakuhao jer je temperatura bila "samo" malo preko 30 C. Naravno koljeno se pobunilo i dok sam stigao gotovo da sam namjeravao odmah nazad ali mi se nije više hodalo. Ekipa "uljanikovaca" se već zagrijala i počinjala neki tempo trening, a ja sam tek krenuo. Sporo ko puž ali žuljanje u koljenu nikako da se smanji. Stoički sam podnio razvlačenje od 5:50/km i to cijela tri kilometra i onda kad je Garmin zabipao treći prešao u prvu stazu, prešaltao bez među gasa i pustio noge da vode ne obraćajući više pažnju na koljeno. Svaki krug kad sam prolazio ispod reflektora bi bacio oko na puls koji se jedino prikazivao na ekranu Garmina. Jedino to i mogu vidjeti. Ostao je zacementiran na 155-156 svih 10 krugova ili četiri kilometra. Svi su već završili trening kad sam potegao još jedan kilometar da ne bude samo četiri i da ih stignem za istrčavanje. Nisam više gledao ništa jer me nije ni zanimalo. Čudio sam se samo kako to da me više ne boli toliko. Čim sam usporio za hlađenje, a usporio sam znatno, nakon par krugova sve je opet bilo tu kao na početku. Nema veze što još nisam bitno pao u formi i što sam trčao solidno sa dosta niskim pulsom obzirom da je bilo oko 30 C. Zadnji peti kilometar sam još ubrzao na tempo intervala i nisam osjećao nikakvu težinu u nogama. Brine me što stalno osjećam da mi se sve to već dogodilo i da je sve isto kao one nesretne 2015 godine. Čak je i tada bilo jako vruće ali u sedmom mjesecu kad sam još pokušavao povremeno trčati u nadi da će sve proći. Od osamdesetak kilometara koliko sam tada uspio istrčati, tri četvrtine je bilo na 30 do 35 C. Pa kad je već "deja vu", zašto da čekam još nekoliko mjeseci pa zaključim da dalje više ne mogu. 
Nakon jučerašnjeg burnog razgovora sa gazdom, od sljedećeg tjedna ću ipak na godišnji. Dva tjedna sa unucima na more i bez trčanja. Ako ništa drugo to će biti promjena.
 

Popravni ispiti

  Augus, angušt ili kolovoz je uvijek bio mjesec za odmor onima koji su to zaslužili. Ostali su išli na popravni ispit. J... tko ih šiša kad nisu odlikaši pa ne mogu ... one sa duplerice, one su samo za "odlične" učenike. Ja godišnji nisam zaslužio. Čini se da tako misli moj gazda ali ne žalim jer ionako mi je puna kuća i još ponešto, a odlazak na posao je kao odlazak u utočište. Kad već ne trčim bar tu blejim cijeli dan u šareni ekran digitalnog osciloskopa na kojem se iscrtavaju svi problemi koji sad kad je projekt u fazi prototipa isplivavaju na površinu. Opss .. otkud sad to? Slično kao projekt Ljubljana osobni ispod 3:10 ... ha, ha. Sad se vidi da sam puno toga zaboravio predvidjeti. Sve lijepo izgleda na papiru i onda počne raspad sistema koji očigledno nije imao realnu osnovu. Nema veze, august je tu za popravak i nadam se "dvojci" pa ću sljedeće godine razmišljati kako dobiti više. Skoro sam se zaletio i išao kupiti biciklu kako bi lakše prebrodio sve ove crnjake u glavi koji mi svaki dan govore da odustanem od trčanja. Moj kum me štrecnuo sa nekim komentarom o prostati i biciklistima, a i kad vidim ovaj promet svim i najmanjim cesticama oko Pule nema teorije za se tu vozikam. Bolje biti kilav kao sada nego kilav i polomljen. 
Utješio sam se malo u subotu jer sam za isto vrijeme od 40 minuta uspio preplivati skoro 200 m više nego prošli tjedan. Sad mi je srednja brzina kad lagano plivam ispod 2:30/100m. Znači za ciljanih 40 min na 1850 m mi još fali oko 250 m. Siguran sam da ako potegnem mogu još produžiti tih 1600 m koliko sad plivam. Čak sam i predvečer istrčao par krugova na Drenovici da dosegnem utješnih 100 km za sedmi mjesec. Ali u nedjelju opet nisam niti išao na more. Morao sam ujutro u grad, poslije je bilo prevruće, nisam imao auto, a na kraju sam još morao na rođendan nećakinji u sedam. I tako se nedjelja prometnula u totalno nesportski dan. Utješno je to što mi je danas koljeno mnogo bolje. Test sa dubokim čučnjem gotovo da može proći i već danas ću ga ponovo malo testirati. Opet nemam auto pa ću kući hodati što je baš dosadno. Još je i vruće, meteo kaže 35 C i vlaga 40%. Zato ću trčati da me vjetrić hladi. Daj da bar popravni odradim kako treba.      

Eto preživio i to. Malo je bilo vruće pa sam ko Mujo(kamilu) potjerao da me vjetar više hladi.